Ne razumijem...pa ja volim Pooku Velikog Zeca Pookahontasa, otkud ti to da ga ne volim? Štoviše, toliko mi je drag da mi je, mislim, virtualni prijatelj. Dobar čovjek, taj Pooka. Ali, kad smo kod ovakvog dopisivanja, reci mi koji te je moj komentar naveo na pomisao na na nekakav poseban način ne volim Pooka Ppooku? Meni je pak ostala u pamćenju ona tvoja opaska o tome da je selektivno pamćenje samo po sebi projekcija - uopće nije važno je li istinita, važno je da je potaman maliciozna: iznervirana engleskim, ili prigodnom teorijom, sjajno si zvocala. Marla, ne moraš se više ispričati da bi komentirala: većina ljudi koji čitaju ove tekstove ne komentiraju ih, a većina onih koji ih komentiraju, ne čitaju ih. S druge strane, simpatično mi je to kako ti jamraš po Pookinu blogu, pa, budući da dijelimo isto oduševljenje za maliciju kojom koloriramo naše komentare - dobrodošla!
16.03.2008. (23:24)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Virtualni prijatelji su ljudi koji su međusobno prijatelji, a okupljaju ih na okupu bespravne građevine na Viru. To prijateljstvo je tako čvrsto da imaju i zajedničke prosvjede, peticije.
16.03.2008. (23:37)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Načelno, vjerojatno si u pravu. Treba gledati unaprijed. Opet, koja stvarna šteta je nastala u onih 14 mjeseci u kojima nismo imali šefa obavještajnih službi? Pa čak i ako su šef parlamenta i predsjednik samo politički blizanci, onaj međuprostor u kojem se treba s pojedinom odlukom složiti i predjsednik daje mogućnost za ev. djelovanje javnosti. Ako takva postoji. Što je već drugo pitanje. Prvo pitanje je nešto kao "sreću čovjeku ne može donijeti niti partija, niti politički sustav .... :), prvo pitanje je o našoj političkoj klasi uopće.
16.03.2008. (23:44)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Šarli, ja se samo djelomično slažem sa svojim dragim profesorom Žarkom Puhovskim: slažem se, da tako velim, načelno i teorijski; praktično, nimalo! Naime, pogledajmo ovu situaciju: kao što je ovdje puno puta ponovljeno, kategorije ljevice i desnice, ili kako ja često pišem, socijalnog i nacionalnog, odnosno partizana i ustaša su u političkom smislu deskriptivne kategorije. Ne treba ih svaćati esencijalno. Upravo zato što je razlika izmedju SDP-a i HDZ-a minimalna, odnosno uvijek već determinirana pritiskom izvana, koji je glavni faktor politike u Hrvatskoj, projicira se antagonizam u prošlost, pa izgleda kao da se to odvija sukob između komunista i fašista iako znamo svi jako dobro da danas ni jedni ni drugi to više nisu. Partizani i ustaše su projekcija kojom se nadomješta nepostojanje stvarnog antagonizma. Riječ je o dvije garniture koje se bore za povlašteni položaj u društvu. Kako u tome nema nikave principijelne razlike, ta se razlika arikulira kao ostatak starog antagonizma. Ako je tome tako, zamislimo sada te dvije klijentelističke grupacije u tihoj koaliciji koja ionako već odavno u Hrvatskoj nesmetano vlada i djeluje kako izigravajući svaku demokratsku proceduru, demokraciju samu, daleko od očiju javnosti dogovaraju svaki mogući posao, pa čak i svaku moguću karijeru, u ovoj nevelikoj zemlji od 4,5 milijuna stanovnika! HDZ Franje Tuđmana, zbog sukoba raznih interesnih skupina, bio je demokratskija organizacija od današnje ukupne političke scene. Usred te sveopće izmirenosti hrvatske političke elite koja se namirila i namiruje u svojim osobnim materijalnim interesima, mislim da estetsku dimenziju sustava, čistoću izvoda toga sustava iz jednoga načela, valja žrtvovati u ime jedne jedinstvene ideje koju profesor Puhovski ne spominje: predsjednik države bi mogao postati netko tko ne pripada ni HDZ-u ni SDP-u, dapače, vrlo lako netko tko bi mogao obećati veliko pospremanje kriminala koji nastaje u partnerskoj suradnji tih stranaka, netko tko bi mogao prisiliti sustav da počne djelovati i procesuirati taj kriminal, i tu je takav jedan korektiv nezamjenjiv. Osim toga, zašto bi kancelarski sustav, kakav bismo dobili, bio bolji od onoga što smo imali za Franje Tuđmana? Ta, oko Tuđmana su bili barem tipovi poput Jože i Stipe, ili Gregurića i Šarinića, ili Šuška i Pašalića, dakle škvadra koja baš i nije pretjerano klimala glavom, dočim su oko barba Ive Sanadera redom i listom, rekao bi Prkačin - pušikurci! Pri svemu tom uzmimo u obzir i samosvijest do kojega je došla naša oligarhija na čelu s Ivicom Todorićem, i, shvatit ćemo da je ovo što nudi Puhovski zapravo najsuprotnije od onoga što Hrvatskoj treba - karakteran, snažan leader koji bi razvalio ovu memlu od države.
17.03.2008. (00:07)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
To što su sad oko Sanadera ovakvi, a prije su bili onakvi, to je možda baš zbog Tuđmanovog načina i okruženja. Možda je Šušak i imao neki autoritet, ali ja bih radije da nije. Što ne opravdava današnjeg Sanadera niti njegovu današnju svitu. Pa o tome i govorimo. Tko zapravo i s kakvim integritetom vlada. Ako je ovaj cinizam obiju ključnih stranaka završna i krajnja točka naše tranzicije, jadna li nam majka. Ne čini mi se zato da je ključno pitanje kancelarski ili (polu)predsjednički sustav, nego je neki zadnji čas da političare istjeramo iz obećane zemlje. Kog boga oni uopće rade? Čemu služe? Zašto ih novinari servisiraju? Na primjer, ovo sa ZERP-om, sve okolnosti oko toga, to je kao neka basna. Kad skupiš činjenice i vidiš kronologiju, to je ponižavajuće. Ne za ZERP, nego za društvo. Tu neće pomoći mudrovanja oko političkog sustava.
17.03.2008. (00:57)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Godine 1999, na poziv magazina Süddeutsche Zeitung, srela su se dva filozofa sa političkim iskustvom, Zoran Đinđić i Slavoj Žižek.
BUDUĆNOST BALKANA /prvo pitanje/ SZ-Magazin: Gospodine Đinđić, kad ćete postati predsjednik Srbije?
S. Žižek: Oprostite što se miješam, ali o tome se zapravo uopće ne radi. Ako se pitamo tko će doći nakon Miloševića, onda igramo upravo njegovu igru. Umjesto da razmišljamo o osobama, moramo iznova pisati pravila po kojima se odlučuje politika u Srbiji i u mnogim drugim balkanskim državama.
17.03.2008. (09:54)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Vidi ovoga Nemanje što nam potcjenjuje ajkju, da mu ne čitamo postove. Evo ti dokaza da ih čitam na tekst gore, Hrvatskoj treba pravi predsjednik, poglavar, diktator kao Turkembaši i Amin, a ne nekakvi premijeri, kancelari, uredaši. Ej kad smo već kod toga, Nemanja, gdje se izgubila imenica kancelarija, od milja zvana kanca?
17.03.2008. (09:58)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Prvi koraci demokratije, indukovano su nespretni. Nije to prirodna, simpatična nespretnost deteta koje se uči hodu, nego šeprtljanje zrelog čoveka, zgodjenog kapljom poluvekovne duhovne i moralne paraplegije, koji je, usled otkazivanja krvlju natopljenih komandnih centara u kolektivnom nacionalnom mozgu, zaboravio normalno da korača, te se tome ponovo uči. _corbiere_lighthouseNo, gde je tu namerna nespretnost? Zar to koprcanje pileta sa odsečenom glavom, umesto ljudskog hoda, pod ovim okolnostima takodje nije prirodno? Pa, bilo bi da naučeni koraci nisu pogrešni, a pogrešni su zato što našu rehabilitaciju pošle istorijskog šloga nadgledaju “lekari” koji su sami paraplegičari, već odavno odviknuti od prirodnog ljudskog hoda, “lekari” koji, u stvari, nikad i nisu znali kako se dobro korača. ***** Poraz demokratske opcije vidim kao privremeno odlaganje njene buduće pobede. Kad kažem “privremeno”, nemojte me hvatati za reč i gledati u sat, čak ni u kalendar. Kada ste na robiji dugo, kao što sam ja bio, godina-dve više ne znači vam mnogo, i tu ste u prednosti nad večitašem, osudjenikom na večitu robiju, koji nema šta da čeka. Mislim zato da se treba ponašati kao da smo osudjeni na vremensku kaznu, ništa više. ***** Ne mislim da je naš narod izgubio vitalnost. Nadam se da posredi nije vitalnost već njena orijentacija. Umesto da se posveti napretku, iscrpljivala se u pukom preživljavanju, ponekad i u takozvanom “snalaženju”. ***** Narod ne reprezentuju radikalni uzorci, paradigme ekstremne vrline ili ekstremnog zla, genija ili maloumnosti, heroizma ili kukavičluka, velikodušnosti ili sebičnosti; čini ga zlatan statistički presek, prosek osrednjosti, amalgam podnošljivih mana i umerenih vrlina.
U kritičnom času ne uzdam se u Herakla, uzdam se u Odiseja. Ne u Heroja, Mudraca, Sveca nego u Zlatan prosek miliona gradjana, jer će od njegovog nivoa sve zavisiti. A on je u svakom narodu sačinjen od ljudi zemlje koji znaju da se staraju o svojim interesima.
Boljitak ne očekujem od uzvišene i za kopiranje nemoguće Vrline, ni od slepe spremnosti na nove žrtve – jer smo i u tom pogledu zagrebali dno ćupa – već od praktičnog razuma, pan-metron-ariston mere i uvidjanja da je zajednica, pored etničkog jedinstva, njegove protekle istorije, njenog Mita i Duha, u prvom redu tekući kompromis najčešće protivrečnih interesa.
Definisanje i zaštita te istine u vidu Pravila igre, najviši je, bar dosad, oblik gradjanskog Zakonika; njeno unapredjenje odredjuje model i uspeh savremenih gradjanskih državnika; a poštovanje te istine, opet bar za sada, najviša je gradjanska vrlina. To, dabome, ne zvuči rimski, ali ni mi, današnji Srbi, pogotovu mladi, ne živimo u republikanskom Rimu, niti smo na epskom moralu Scevole ili Sindjelića odgajani. Ne zaboravimo to da se opet ne razočaramo. ***** Od budućnosti očekujem najmanje – da je uopšte bude. Najviše – što i Talmud. Mudra nas knjiga upozorava da smo osudjeni, ne samo na nesavršenost, nego i na nedovršenost. Dano nam je da na Delu radimo, ali nam nije dano da ga završimo. Čak ni da znamo hoće li se ikad i kako završiti.
Radimo na demokratiji, na Delu i u tome nas niko ne može zaustaviti. Ali nam ni uspeh niko ne može garantovati. Jer, ne radimo na uspehu nego na Delu. Ako je Delo vredno uspeha, on će doći. Savršeno je nevažno hoćemo li mi u njemu uživati. Uživaće drugi, a to je smisao rada na Delu.
Lično nisam pristalica stradanja – ni svog, tudjeg pogotovu – osim kad sam na njega prinudjen, a onda ga primam kao segment, nipošto odrednicu svoje sudbine. Ako smo stradali, kao što jesmo, prirodno je da o tome pišemo. Da smo srećniji, umeli bismo valjda s istom akribijom pisati o sreći.
Zbog čega da sreća bude tema niže vrste? Ona je, možda, za nas, umetničke mizantrope, manje zabavna, teže obradiva, to priznajem, ali ima pisaca koji su se i u njoj kao temi sjajno snalazili. Ne verujem da stradalnički motivi vraćaju našu književnost – hrišćanstvu. Možda će ovo zvučati paganski, ali za mene je vera u Boga radost, radost u najvišem smislu, nipošto patnja, bol, trpljenje. ***** Ja sam u Boga verovao i kada sam pisao “Vreme čuda”, samo sam s božanskom prirodom Hrista imao problem. ***** Što je učinjeno, učinjeno je. Ne briše se što u Knjigu života udje.
17.03.2008. (10:31)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
“Vreme reči” XVII deo Prvi koraci demokratije, indukovano su nespretni. Nije to prirodna, simpatična nespretnost deteta koje se uči hodu, nego šeprtljanje zrelog čoveka, zgodjenog kapljom poluvekovne duhovne i moralne paraplegije, koji je, usled otkazivanja krvlju natopljenih komandnih centara u kolektivnom nacionalnom mozgu, zaboravio normalno da korača, te se tome ponovo uči. No, gde je tu namerna nespretnost? Zar to koprcanje pileta sa odsečenom glavom, umesto ljudskog hoda, pod ovim okolnostima takodje nije prirodno? Pa, bilo bi da naučeni koraci nisu pogrešni, a pogrešni su zato što našu rehabilitaciju pošle istorijskog šloga nadgledaju “lekari” koji su sami paraplegičari, već odavno odviknuti od prirodnog ljudskog hoda, “lekari” koji, u stvari, nikad i nisu znali kako se dobro korača. ***** Poraz demokratske opcije vidim kao privremeno odlaganje njene buduće pobede. Kad kažem “privremeno”, nemojte me hvatati za reč i gledati u sat, čak ni u kalendar. Kada ste na robiji dugo, kao što sam ja bio, godina-dve više ne znači vam mnogo, i tu ste u prednosti nad večitašem, osudjenikom na večitu robiju, koji nema šta da čeka. Mislim zato da se treba ponašati kao da smo osudjeni na vremensku kaznu, ništa više. ***** Ne mislim da je naš narod izgubio vitalnost. Nadam se da posredi nije vitalnost već njena orijentacija. Umesto da se posveti napretku, iscrpljivala se u pukom preživljavanju, ponekad i u takozvanom “snalaženju”. ***** Narod ne reprezentuju radikalni uzorci, paradigme ekstremne vrline ili ekstremnog zla, genija ili maloumnosti, heroizma ili kukavičluka, velikodušnosti ili sebičnosti; čini ga zlatan statistički presek, prosek osrednjosti, amalgam podnošljivih mana i umerenih vrlina.
U kritičnom času ne uzdam se u Herakla, uzdam se u Odiseja. Ne u Heroja, Mudraca, Sveca nego u Zlatan prosek miliona gradjana, jer će od njegovog nivoa sve zavisiti. A on je u svakom narodu sačinjen od ljudi zemlje koji znaju da se staraju o svojim interesima.
Boljitak ne očekujem od uzvišene i za kopiranje nemoguće Vrline, ni od slepe spremnosti na nove žrtve – jer smo i u tom pogledu zagrebali dno ćupa – već od praktičnog razuma, pan-metron-ariston mere i uvidjanja da je zajednica, pored etničkog jedinstva, njegove protekle istorije, njenog Mita i Duha, u prvom redu tekući kompromis najčešće protivrečnih interesa.
Definisanje i zaštita te istine u vidu Pravila igre, najviši je, bar dosad, oblik gradjanskog Zakonika; njeno unapredjenje odredjuje model i uspeh savremenih gradjanskih državnika; a poštovanje te istine, opet bar za sada, najviša je gradjanska vrlina. To, dabome, ne zvuči rimski, ali ni mi, današnji Srbi, pogotovu mladi, ne živimo u republikanskom Rimu, niti smo na epskom moralu Scevole ili Sindjelića odgajani. Ne zaboravimo to da se opet ne razočaramo. ***** Od budućnosti očekujem najmanje – da je uopšte bude. Najviše – što i Talmud. Mudra nas knjiga upozorava da smo osudjeni, ne samo na nesavršenost, nego i na nedovršenost. Dano nam je da na Delu radimo, ali nam nije dano da ga završimo. Čak ni da znamo hoće li se ikad i kako završiti.
Radimo na demokratiji, na Delu i u tome nas niko ne može zaustaviti. Ali nam ni uspeh niko ne može garantovati. Jer, ne radimo na uspehu nego na Delu. Ako je Delo vredno uspeha, on će doći. Savršeno je nevažno hoćemo li mi u njemu uživati. Uživaće drugi, a to je smisao rada na Delu.
Lično nisam pristalica stradanja – ni svog, tudjeg pogotovu – osim kad sam na njega prinudjen, a onda ga primam kao segment, nipošto odrednicu svoje sudbine. Ako smo stradali, kao što jesmo, prirodno je da o tome pišemo. Da smo srećniji, umeli bismo valjda s istom akribijom pisati o sreći.
Zbog čega da sreća bude tema niže vrste? Ona je, možda, za nas, umetničke mizantrope, manje zabavna, teže obradiva, to priznajem, ali ima pisaca koji su se i u njoj kao temi sjajno snalazili. Ne verujem da stradalnički motivi vraćaju našu književnost – hrišćanstvu. Možda će ovo zvučati paganski, ali za mene je vera u Boga radost, radost u najvišem smislu, nipošto patnja, bol, trpljenje. ***** Ja sam u Boga verovao i kada sam pisao “Vreme čuda”, samo sam s božanskom prirodom Hrista imao problem. ***** Što je učinjeno, učinjeno je. Ne briše se što u Knjigu života udje.
17.03.2008. (10:48)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Marole, ti znaš onu Borgesovu pitalicu o jedinoj riječi koja bi, u zagonteki o šahu, bila zabranjena - jasno, riječ je o riječi 'šah'. Tako je vazda (hommage M.J.): čim primjetiš da se neka riječ izbjegava izreči, to je dobar znak da je upravo o njoj riječ. Dakle, budući da je iz javnogovora iščezla riječ kancelarija, očito da se upravo o tome radi: imamo Kancelara, zemljom vlada njegov uži kabinet, i to valja prešutjeti, dok se zakonski ne regulira, Q.E.D.! Zadovoljni? Ja jesam. Čini mi se da sam minimumom riječi uspio prenijeti maksimum smisla. Baš sam jutros snažan, baš sam jutros velik, baš sam sebi nekak jutros ja Baš Čelik. Ne iz Tuzle, pizda vema materina.
17.03.2008. (12:23)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Marole, ti znaš onu Borgesovu pitalicu o jedinoj riječi koja bi, u zagonteki o šahu, bila zabranjena - jasno, riječ je o riječi 'šah'. Tako je vazda (hommage M.J.): čim primjetiš da se neka riječ izbjegava izreči, to je dobar znak da je upravo o njoj riječ. Dakle, budući da je iz javnogovora iščezla riječ kancelarija, očito da se upravo o tome radi: imamo Kancelara, zemljom vlada njegov uži kabinet, i to valja prešutjeti, dok se zakonski ne regulira, Q.E.D.! Zadovoljni? Ja jesam. Čini mi se da sam minimumom riječi uspio prenijeti maksimum smisla. Baš sam jutros snažan, baš sam jutros velik, baš sam sebi nekak jutros ja Baš Čelik. Ne iz Tuzle, pizda vema materina.
17.03.2008. (12:25)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Znači da je hrvatska riječ za kancelariju Bjanka (manastirka) Matković. Šteta što se izgubila ta riječ, kad o njoj razmišljam, osjećam se kao da je mater izgubila kćer, a nikad u njoj nisam radio, što bi bilo da jesam. A tek dubrovačko-neretvanska poduzeća, takvih nije bilo nigdje na svijetu: Razvitak, Dubrovkinja... Čigovo je iskonsko to "vazda", vazda me to mučilo?
17.03.2008. (13:19)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Nisi ti za politiku, Lo, čim žudiš za pitoresknom biografijom! U nas je najvažnije nemati biografiju, to jest imati paralelne biografije: jednu nacionalističku i drugu antifašističku, pa si uvijek en vogue & de rigueur.
18.03.2008. (12:59)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
hehe ti misliš da se ja šalim , a oni su užasnuti da im se na slijedećim predsjedničkim izborima ne uvali kakav autsajder s par milja dobrog marketinga. demokracija my ass "ulaskom u EU neće više biti potrebe za zaštitu demokratskih ustanova miješanim sustavom " ahh što će nam miješani kada možemo dobiti šogorski sustav milanović jandroković
19.03.2008. (13:32)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
marla
oprosti, ovo nije pristojno...neću sad čitati post..samo sam ti došla reći da mi sse sviđa način na koji ne voliš POOKA PPOOKA-u
16.03.2008. (22:47) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Ne razumijem...pa ja volim Pooku Velikog Zeca Pookahontasa, otkud ti to da ga ne volim? Štoviše, toliko mi je drag da mi je, mislim, virtualni prijatelj. Dobar čovjek, taj Pooka.
Ali, kad smo kod ovakvog dopisivanja, reci mi koji te je moj komentar naveo na pomisao na na nekakav poseban način ne volim Pooka Ppooku?
Meni je pak ostala u pamćenju ona tvoja opaska o tome da je selektivno pamćenje samo po sebi projekcija - uopće nije važno je li istinita, važno je da je potaman maliciozna: iznervirana engleskim, ili prigodnom teorijom, sjajno si zvocala.
Marla, ne moraš se više ispričati da bi komentirala: većina ljudi koji čitaju ove tekstove ne komentiraju ih, a većina onih koji ih komentiraju, ne čitaju ih.
S druge strane, simpatično mi je to kako ti jamraš po Pookinu blogu, pa, budući da dijelimo isto oduševljenje za maliciju kojom koloriramo naše komentare - dobrodošla!
16.03.2008. (23:24) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Marole
Virtualni prijatelji su ljudi koji su međusobno prijatelji, a okupljaju ih na okupu bespravne građevine na Viru. To prijateljstvo je tako čvrsto da imaju i zajedničke prosvjede, peticije.
16.03.2008. (23:37) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
šarli
Načelno, vjerojatno si u pravu. Treba gledati unaprijed. Opet, koja stvarna šteta je nastala u onih 14 mjeseci u kojima nismo imali šefa obavještajnih službi? Pa čak i ako su šef parlamenta i predsjednik samo politički blizanci, onaj međuprostor u kojem se treba s pojedinom odlukom složiti i predjsednik daje mogućnost za ev. djelovanje javnosti. Ako takva postoji. Što je već drugo pitanje. Prvo pitanje je nešto kao "sreću čovjeku ne može donijeti niti partija, niti politički sustav .... :), prvo pitanje je o našoj političkoj klasi uopće.
16.03.2008. (23:44) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Šarli, ja se samo djelomično slažem sa svojim dragim profesorom Žarkom Puhovskim: slažem se, da tako velim, načelno i teorijski; praktično, nimalo! Naime, pogledajmo ovu situaciju: kao što je ovdje puno puta ponovljeno, kategorije ljevice i desnice, ili kako ja često pišem, socijalnog i nacionalnog, odnosno partizana i ustaša su u političkom smislu deskriptivne kategorije. Ne treba ih svaćati esencijalno. Upravo zato što je razlika izmedju SDP-a i HDZ-a minimalna, odnosno uvijek već determinirana pritiskom izvana, koji je glavni faktor politike u Hrvatskoj, projicira se antagonizam u prošlost, pa izgleda kao da se to odvija sukob između komunista i fašista iako znamo svi jako dobro da danas ni jedni ni drugi to više nisu. Partizani i ustaše su projekcija kojom se nadomješta nepostojanje stvarnog antagonizma. Riječ je o dvije garniture koje se bore za povlašteni položaj u društvu. Kako u tome nema nikave principijelne razlike, ta se razlika arikulira kao ostatak starog antagonizma. Ako je tome tako, zamislimo sada te dvije klijentelističke grupacije u tihoj koaliciji koja ionako već odavno u Hrvatskoj nesmetano vlada i djeluje kako izigravajući svaku demokratsku proceduru, demokraciju samu, daleko od očiju javnosti dogovaraju svaki mogući posao, pa čak i svaku moguću karijeru, u ovoj nevelikoj zemlji od 4,5 milijuna stanovnika! HDZ Franje Tuđmana, zbog sukoba raznih interesnih skupina, bio je demokratskija organizacija od današnje ukupne političke scene. Usred te sveopće izmirenosti hrvatske političke elite koja se namirila i namiruje u svojim osobnim materijalnim interesima, mislim da estetsku dimenziju sustava, čistoću izvoda toga sustava iz jednoga načela, valja žrtvovati u ime jedne jedinstvene ideje koju profesor Puhovski ne spominje: predsjednik države bi mogao postati netko tko ne pripada ni HDZ-u ni SDP-u, dapače, vrlo lako netko tko bi mogao obećati veliko pospremanje kriminala koji nastaje u partnerskoj suradnji tih stranaka, netko tko bi mogao prisiliti sustav da počne djelovati i procesuirati taj kriminal, i tu je takav jedan korektiv nezamjenjiv. Osim toga, zašto bi kancelarski sustav, kakav bismo dobili, bio bolji od onoga što smo imali za Franje Tuđmana? Ta, oko Tuđmana su bili barem tipovi poput Jože i Stipe, ili Gregurića i Šarinića, ili Šuška i Pašalića, dakle škvadra koja baš i nije pretjerano klimala glavom, dočim su oko barba Ive Sanadera redom i listom, rekao bi Prkačin - pušikurci! Pri svemu tom uzmimo u obzir i samosvijest do kojega je došla naša oligarhija na čelu s Ivicom Todorićem, i, shvatit ćemo da je ovo što nudi Puhovski zapravo najsuprotnije od onoga što Hrvatskoj treba - karakteran, snažan leader koji bi razvalio ovu memlu od države.
17.03.2008. (00:07) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
šarli
To što su sad oko Sanadera ovakvi, a prije su bili onakvi, to je možda baš zbog Tuđmanovog načina i okruženja. Možda je Šušak i imao neki autoritet, ali ja bih radije da nije. Što ne opravdava današnjeg Sanadera niti njegovu današnju svitu. Pa o tome i govorimo. Tko zapravo i s kakvim integritetom vlada. Ako je ovaj cinizam obiju ključnih stranaka završna i krajnja točka naše tranzicije, jadna li nam majka. Ne čini mi se zato da je ključno pitanje kancelarski ili (polu)predsjednički sustav, nego je neki zadnji čas da političare istjeramo iz obećane zemlje. Kog boga oni uopće rade? Čemu služe? Zašto ih novinari servisiraju? Na primjer, ovo sa ZERP-om, sve okolnosti oko toga, to je kao neka basna. Kad skupiš činjenice i vidiš kronologiju, to je ponižavajuće. Ne za ZERP, nego za društvo. Tu neće pomoći mudrovanja oko političkog sustava.
17.03.2008. (00:57) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
prljava igra (!)
Godine 1999, na poziv magazina Süddeutsche Zeitung, srela su se dva filozofa sa političkim iskustvom, Zoran Đinđić i Slavoj Žižek.
BUDUĆNOST BALKANA
/prvo pitanje/
SZ-Magazin: Gospodine Đinđić, kad ćete postati predsjednik Srbije?
S. Žižek: Oprostite što se miješam, ali o tome se zapravo uopće ne radi. Ako se pitamo tko će doći nakon Miloševića, onda igramo upravo njegovu igru. Umjesto da razmišljamo o osobama, moramo iznova pisati pravila po kojima se odlučuje politika u Srbiji i u mnogim drugim balkanskim državama.
17.03.2008. (09:54) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Marole
Vidi ovoga Nemanje što nam potcjenjuje ajkju, da mu ne čitamo postove. Evo ti dokaza da ih čitam na tekst gore, Hrvatskoj treba pravi predsjednik, poglavar, diktator kao Turkembaši i Amin, a ne nekakvi premijeri, kancelari, uredaši.
Ej kad smo već kod toga, Nemanja, gdje se izgubila imenica kancelarija, od milja zvana kanca?
17.03.2008. (09:58) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
prljava igra (!)
Prvi koraci demokratije, indukovano su nespretni. Nije to prirodna, simpatična nespretnost deteta koje se uči hodu, nego šeprtljanje zrelog čoveka, zgodjenog kapljom poluvekovne duhovne i moralne paraplegije, koji je, usled otkazivanja krvlju natopljenih komandnih centara u kolektivnom nacionalnom mozgu, zaboravio normalno da korača, te se tome ponovo uči.
_corbiere_lighthouseNo, gde je tu namerna nespretnost? Zar to koprcanje pileta sa odsečenom glavom, umesto ljudskog hoda, pod ovim okolnostima takodje nije prirodno? Pa, bilo bi da naučeni koraci nisu pogrešni, a pogrešni su zato što našu rehabilitaciju pošle istorijskog šloga nadgledaju “lekari” koji su sami paraplegičari, već odavno odviknuti od prirodnog ljudskog hoda, “lekari” koji, u stvari, nikad i nisu znali kako se dobro korača.
*****
Poraz demokratske opcije vidim kao privremeno odlaganje njene buduće pobede. Kad kažem “privremeno”, nemojte me hvatati za reč i gledati u sat, čak ni u kalendar. Kada ste na robiji dugo, kao što sam ja bio, godina-dve više ne znači vam mnogo, i tu ste u prednosti nad večitašem, osudjenikom na večitu robiju, koji nema šta da čeka. Mislim zato da se treba ponašati kao da smo osudjeni na vremensku kaznu, ništa više.
*****
Ne mislim da je naš narod izgubio vitalnost. Nadam se da posredi nije vitalnost već njena orijentacija. Umesto da se posveti napretku, iscrpljivala se u pukom preživljavanju, ponekad i u takozvanom “snalaženju”.
*****
Narod ne reprezentuju radikalni uzorci, paradigme ekstremne vrline ili ekstremnog zla, genija ili maloumnosti, heroizma ili kukavičluka, velikodušnosti ili sebičnosti; čini ga zlatan statistički presek, prosek osrednjosti, amalgam podnošljivih mana i umerenih vrlina.
U kritičnom času ne uzdam se u Herakla, uzdam se u Odiseja. Ne u Heroja, Mudraca, Sveca nego u Zlatan prosek miliona gradjana, jer će od njegovog nivoa sve zavisiti. A on je u svakom narodu sačinjen od ljudi zemlje koji znaju da se staraju o svojim interesima.
Boljitak ne očekujem od uzvišene i za kopiranje nemoguće Vrline, ni od slepe spremnosti na nove žrtve – jer smo i u tom pogledu zagrebali dno ćupa – već od praktičnog razuma, pan-metron-ariston mere i uvidjanja da je zajednica, pored etničkog jedinstva, njegove protekle istorije, njenog Mita i Duha, u prvom redu tekući kompromis najčešće protivrečnih interesa.
Definisanje i zaštita te istine u vidu Pravila igre, najviši je, bar dosad, oblik gradjanskog Zakonika; njeno unapredjenje odredjuje model i uspeh savremenih gradjanskih državnika; a poštovanje te istine, opet bar za sada, najviša je gradjanska vrlina. To, dabome, ne zvuči rimski, ali ni mi, današnji Srbi, pogotovu mladi, ne živimo u republikanskom Rimu, niti smo na epskom moralu Scevole ili Sindjelića odgajani. Ne zaboravimo to da se opet ne razočaramo.
*****
Od budućnosti očekujem najmanje – da je uopšte bude. Najviše – što i Talmud. Mudra nas knjiga upozorava da smo osudjeni, ne samo na nesavršenost, nego i na nedovršenost. Dano nam je da na Delu radimo, ali nam nije dano da ga završimo. Čak ni da znamo hoće li se ikad i kako završiti.
Radimo na demokratiji, na Delu i u tome nas niko ne može zaustaviti. Ali nam ni uspeh niko ne može garantovati. Jer, ne radimo na uspehu nego na Delu. Ako je Delo vredno uspeha, on će doći. Savršeno je nevažno hoćemo li mi u njemu uživati. Uživaće drugi, a to je smisao rada na Delu.
Lično nisam pristalica stradanja – ni svog, tudjeg pogotovu – osim kad sam na njega prinudjen, a onda ga primam kao segment, nipošto odrednicu svoje sudbine. Ako smo stradali, kao što jesmo, prirodno je da o tome pišemo. Da smo srećniji, umeli bismo valjda s istom akribijom pisati o sreći.
Zbog čega da sreća bude tema niže vrste? Ona je, možda, za nas, umetničke mizantrope, manje zabavna, teže obradiva, to priznajem, ali ima pisaca koji su se i u njoj kao temi sjajno snalazili. Ne verujem da stradalnički motivi vraćaju našu književnost – hrišćanstvu. Možda će ovo zvučati paganski, ali za mene je vera u Boga radost, radost u najvišem smislu, nipošto patnja, bol, trpljenje.
*****
Ja sam u Boga verovao i kada sam pisao “Vreme čuda”, samo sam s božanskom prirodom Hrista imao problem.
*****
Što je učinjeno, učinjeno je. Ne briše se što u Knjigu života udje.
17.03.2008. (10:31) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
prljava igra (!)
“Vreme reči” XVII deo
Prvi koraci demokratije, indukovano su nespretni. Nije to prirodna, simpatična nespretnost deteta koje se uči hodu, nego šeprtljanje zrelog čoveka, zgodjenog kapljom poluvekovne duhovne i moralne paraplegije, koji je, usled otkazivanja krvlju natopljenih komandnih centara u kolektivnom nacionalnom mozgu, zaboravio normalno da korača, te se tome ponovo uči.
No, gde je tu namerna nespretnost? Zar to koprcanje pileta sa odsečenom glavom, umesto ljudskog hoda, pod ovim okolnostima takodje nije prirodno? Pa, bilo bi da naučeni koraci nisu pogrešni, a pogrešni su zato što našu rehabilitaciju pošle istorijskog šloga nadgledaju “lekari” koji su sami paraplegičari, već odavno odviknuti od prirodnog ljudskog hoda, “lekari” koji, u stvari, nikad i nisu znali kako se dobro korača.
*****
Poraz demokratske opcije vidim kao privremeno odlaganje njene buduće pobede. Kad kažem “privremeno”, nemojte me hvatati za reč i gledati u sat, čak ni u kalendar. Kada ste na robiji dugo, kao što sam ja bio, godina-dve više ne znači vam mnogo, i tu ste u prednosti nad večitašem, osudjenikom na večitu robiju, koji nema šta da čeka. Mislim zato da se treba ponašati kao da smo osudjeni na vremensku kaznu, ništa više.
*****
Ne mislim da je naš narod izgubio vitalnost. Nadam se da posredi nije vitalnost već njena orijentacija. Umesto da se posveti napretku, iscrpljivala se u pukom preživljavanju, ponekad i u takozvanom “snalaženju”.
*****
Narod ne reprezentuju radikalni uzorci, paradigme ekstremne vrline ili ekstremnog zla, genija ili maloumnosti, heroizma ili kukavičluka, velikodušnosti ili sebičnosti; čini ga zlatan statistički presek, prosek osrednjosti, amalgam podnošljivih mana i umerenih vrlina.
U kritičnom času ne uzdam se u Herakla, uzdam se u Odiseja. Ne u Heroja, Mudraca, Sveca nego u Zlatan prosek miliona gradjana, jer će od njegovog nivoa sve zavisiti. A on je u svakom narodu sačinjen od ljudi zemlje koji znaju da se staraju o svojim interesima.
Boljitak ne očekujem od uzvišene i za kopiranje nemoguće Vrline, ni od slepe spremnosti na nove žrtve – jer smo i u tom pogledu zagrebali dno ćupa – već od praktičnog razuma, pan-metron-ariston mere i uvidjanja da je zajednica, pored etničkog jedinstva, njegove protekle istorije, njenog Mita i Duha, u prvom redu tekući kompromis najčešće protivrečnih interesa.
Definisanje i zaštita te istine u vidu Pravila igre, najviši je, bar dosad, oblik gradjanskog Zakonika; njeno unapredjenje odredjuje model i uspeh savremenih gradjanskih državnika; a poštovanje te istine, opet bar za sada, najviša je gradjanska vrlina. To, dabome, ne zvuči rimski, ali ni mi, današnji Srbi, pogotovu mladi, ne živimo u republikanskom Rimu, niti smo na epskom moralu Scevole ili Sindjelića odgajani. Ne zaboravimo to da se opet ne razočaramo.
*****
Od budućnosti očekujem najmanje – da je uopšte bude. Najviše – što i Talmud. Mudra nas knjiga upozorava da smo osudjeni, ne samo na nesavršenost, nego i na nedovršenost. Dano nam je da na Delu radimo, ali nam nije dano da ga završimo. Čak ni da znamo hoće li se ikad i kako završiti.
Radimo na demokratiji, na Delu i u tome nas niko ne može zaustaviti. Ali nam ni uspeh niko ne može garantovati. Jer, ne radimo na uspehu nego na Delu. Ako je Delo vredno uspeha, on će doći. Savršeno je nevažno hoćemo li mi u njemu uživati. Uživaće drugi, a to je smisao rada na Delu.
Lično nisam pristalica stradanja – ni svog, tudjeg pogotovu – osim kad sam na njega prinudjen, a onda ga primam kao segment, nipošto odrednicu svoje sudbine. Ako smo stradali, kao što jesmo, prirodno je da o tome pišemo. Da smo srećniji, umeli bismo valjda s istom akribijom pisati o sreći.
Zbog čega da sreća bude tema niže vrste? Ona je, možda, za nas, umetničke mizantrope, manje zabavna, teže obradiva, to priznajem, ali ima pisaca koji su se i u njoj kao temi sjajno snalazili. Ne verujem da stradalnički motivi vraćaju našu književnost – hrišćanstvu. Možda će ovo zvučati paganski, ali za mene je vera u Boga radost, radost u najvišem smislu, nipošto patnja, bol, trpljenje.
*****
Ja sam u Boga verovao i kada sam pisao “Vreme čuda”, samo sam s božanskom prirodom Hrista imao problem.
*****
Što je učinjeno, učinjeno je. Ne briše se što u Knjigu života udje.
17.03.2008. (10:48) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Marole, ti znaš onu Borgesovu pitalicu o jedinoj riječi koja bi, u zagonteki o šahu, bila zabranjena - jasno, riječ je o riječi 'šah'.
Tako je vazda (hommage M.J.): čim primjetiš da se neka riječ izbjegava izreči, to je dobar znak da je upravo o njoj riječ.
Dakle, budući da je iz javnogovora iščezla riječ kancelarija, očito da se upravo o tome radi: imamo Kancelara, zemljom vlada njegov uži kabinet, i to valja prešutjeti, dok se zakonski ne regulira, Q.E.D.!
Zadovoljni?
Ja jesam. Čini mi se da sam minimumom riječi uspio prenijeti maksimum smisla. Baš sam jutros snažan, baš sam jutros velik, baš sam sebi nekak jutros ja Baš Čelik. Ne iz Tuzle, pizda vema materina.
17.03.2008. (12:23) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Marole, ti znaš onu Borgesovu pitalicu o jedinoj riječi koja bi, u zagonteki o šahu, bila zabranjena - jasno, riječ je o riječi 'šah'.
Tako je vazda (hommage M.J.): čim primjetiš da se neka riječ izbjegava izreči, to je dobar znak da je upravo o njoj riječ.
Dakle, budući da je iz javnogovora iščezla riječ kancelarija, očito da se upravo o tome radi: imamo Kancelara, zemljom vlada njegov uži kabinet, i to valja prešutjeti, dok se zakonski ne regulira, Q.E.D.!
Zadovoljni?
Ja jesam. Čini mi se da sam minimumom riječi uspio prenijeti maksimum smisla. Baš sam jutros snažan, baš sam jutros velik, baš sam sebi nekak jutros ja Baš Čelik. Ne iz Tuzle, pizda vema materina.
17.03.2008. (12:25) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Marole
Znači da je hrvatska riječ za kancelariju Bjanka (manastirka) Matković.
Šteta što se izgubila ta riječ, kad o njoj razmišljam, osjećam se kao da je mater izgubila kćer, a nikad u njoj nisam radio, što bi bilo da jesam.
A tek dubrovačko-neretvanska poduzeća, takvih nije bilo nigdje na svijetu: Razvitak, Dubrovkinja...
Čigovo je iskonsko to "vazda", vazda me to mučilo?
17.03.2008. (13:19) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
cveba
...'' vazda'' : dolazi nam s neba, kako komu treba, chudim ti se smjerno na takovom pitanju...:-)
17.03.2008. (20:24) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
lolina
da mi je biografija imalo zanimljivija kandidirala bi se za predsjednicu.možda za deset godina...
;)
18.03.2008. (00:45) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Nisi ti za politiku, Lo, čim žudiš za pitoresknom biografijom! U nas je najvažnije nemati biografiju, to jest imati paralelne biografije: jednu nacionalističku i drugu antifašističku, pa si uvijek en vogue & de rigueur.
18.03.2008. (12:59) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
lolina
Sad si mi uništio snove;) i daj molim te prevedi mada nije bitno za predsjedničku funkciju izraz na fran.
18.03.2008. (15:19) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Moraš biti po posljednjoj modi i u skladu s modom/protokolom.
18.03.2008. (16:27) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
cveba
....Lolina, je vous en prie, kakav je ovo komentar na tako ozbiljnu temu u kojoj je cak i Igra ima udjela ?
18.03.2008. (18:30) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
lolina
hehe ti misliš da se ja šalim , a oni su užasnuti da im se na slijedećim predsjedničkim izborima ne uvali kakav autsajder s par milja dobrog marketinga. demokracija my ass
"ulaskom u EU neće više biti potrebe za zaštitu demokratskih ustanova miješanim sustavom " ahh što će nam miješani kada možemo dobiti šogorski sustav milanović jandroković
19.03.2008. (13:32) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...