NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Za-pravo

Žarko Puhovski



Teorijsko i praktičko iskustvo upućuju na to da je svaki – pa i ustavno-pravni – sustav razumno utemeljiti na što je moguće manjem broju nosivih načela, ako je moguće na jednome nosivom načelu. Tako se ne postiže tek konceptualna elegancija, nego i veća vjerojatnost konsekventne primjene.

Mješoviti sustavi su – posebice kada je o politici i pravu riječ – primjereni izvanrednim okolnostima, situacijama u kojima jedno nosivo načelo ne dostaje, ili, čak, otvara autoritarne mogućnosti. No, s normaliziranjem socijalnih okolnosti konsekventna primjena temeljnoga načela pravnoga poretka, vladavine prava, logički postaje jednostavnijom (pa i vjerojatnijom) ako je ustav izveden iz jedinstvenoga načela.

Kronologijska punoljetnost pluralističke demokracije u Hrvatskoj označuje razdoblje u kojemu je bitno reducirana vjerojatnost da se politički i pravni sustav susreće s izvanrednim okolnostima, pa se – i zato – čini opravdanim razmotriti mogućnost ustavne reforme koja bi, nasuprot dosadašnjim polovičnim (ili četvrtinskim) rješenjima, dovela do uspostave modela parlamentarne vlade. To bi bilo moguće ostvariti redukcijom sadašnjih ovlasti predsjednika Republike i/ili ustanovom supotpisa – njegova/njezina uloga tada bi pretežito ovisila o moralnome autoritetu osobe koja obavlja ovu funkciju.

U takvome bi modelu trebalo, također, razmotriti i snaženje uloge Ustavnoga suda kao jamca zakonitoga odvijanja temeljnih političkih i pravnih procesa i, posebice, ustanovne brane protiv ograničavanja prava svih vrsta manjina. Sve bi ove promjene, razumije se, mogle stupiti na snagu tek nakon isteka mandata sadašnjega predsjednika Republike (jer bi mijenjanje ovlasti s kojima je predsjednik izabran značilo uvođenje nedopustive retroaktivnosti u ustavnu praksu).

Razlozi su za ovakve promjene, uza sve ostalo, i u činjenici da je praksa gotovo svih razvijenih demokratskih zajednica svođenje ovlasti državnoga poglavara na minimum (izuzeci su samo SAD, Francuska i Finska). Sustav nalik hrvatskome, tomu nasuprot, ovih je dana u akutnoj krizi u susjednoj Srbiji.

Protimba se promjenama svodi najčešće na (kod političara uobičajeno popularno, a kod novinara začuđuje često) stajalište da Hrvatska još nije zrela za ovakvu reformu. Insistira se na ulozi predsjednika da jamči demokratsko funkcioniranje zajednice, jer bi inače parlamentarna većina imala sve u rukama. No, zaboravlja se pritom troje:

– ovakva je korektivna funkcija realna samo ako dolazi iz političke opcije različite od one koja ima parlamentarnu većinu, a za to nema nikakvih političkih (a ne može biti ustanovnih) jamstava (u poljskome sustavu, sličnome hrvatskom, dvije su najviše državne funkcije obnašali i biologijski blizanci);

– do sada se je već pokazalo da (čak i osobni) sukobi u ovako miješanome sustavu dovode do ozbiljnih funkcionalnih poteškoća (npr. država je svojedobno bila četrnaest mjeseci bez voditelja obavještajnih službi zbog takva “nesporazuma”);

– promjenama izbornoga sustava može se, barem djelomice, ojačati politička uloga parlamenta.

Upravo je Mesić u najboljim trenucima svojega mandata pokazao kako treba štititi demokratske ustanove. No, s ulaskom u EU, među ostalim, i to otpada kao potreba. Rasprava pak o tomu kojoj političkoj familiji takve promjene mogu odgovarati nije samo dnevno-politička nego, naprosto, politikantska. A politikantima je uvijek nekako suđeno da od (današnjega) drva ne vide (sutrašnju) šumu.