Marketing
nedjeljna propovijed
dr. Jerko Valković
Osvrt na emisiju Big Brother kao prilog cjelovitijem razumijevanju i pravilnom odnosu prema toj emisiji kao i prema djelovanju današnje televizije
Prva hrvatska stodnevna bigbrotherska avantura službeno je završila (slučajno ili ne!) dan nakon Božića. Završni prijenos proglašenja pobjednika kao i ostale emisije vezane uz događanja u kući Big Brothera bile su među najgledanijim emisijama proteklih mjeseci. Osim na RTL-u, sve se moglo pratiti putem interneta, o događajima se redovito pisalo u dnevnim novinama a neki su tjednici toj temi posvetili i svoja posebna izdanja.
Već od prvih dana emitiranja Big Brother je izazivao razna pitanja, a mišljenja o skupini mladih ljudi koji se zatvaraju i pristaju na 100-dnevnu izolaciju uz stalnu izloženost kamerama, bila su veoma podijeljena. To nije bio slučaj samo u Hrvatskoj jer i u drugim zemljama nailazimo na slične reakcije. Naime, otkako je redatelj John De Mol u rujnu 1999. u Nizozemskoj (pod okriljem produkcijske tvrtke Endemol) započeo s projektom Big Brothera, ta emisija doživljava velik uspjeh i veoma se brzo širi po ostalim zemljama tako da se danas emitira u 27 zemalja. Međutim, ubrzo se uviđa da Big Brother nije samo »obična televizijska emisija«. O različitim pitanjima koja pobuđuje raspravljalo se i na akademskim razinama: održavaju se seminari, predmet je ozbiljnih znanstvenih rasprava i studija. Ponajviše zbog prikazivanja pušenja, pijenja, erotskih scena (u Velikoj Britaniji stanari su se i potukli prijeteći jedan drugome ubojstvom) u 10-ak europskih zemalja vijeća zadužena za praćenje i kontrolu medija reagiraju na različite načine. Upućuju prigovore dok se negdje primjenjuju (ponajviše »simboličke«) sankcije: novčane kazne, kraći prekidi prijenosa ili se - kao kod nas - uvodi »sat privatnosti«.
Pred izazovom nove kulture
Promatrajući brze promjene i nastanak nove kulture, papa Ivan Pavao II. je pred 15-ak godina naglasio ulogu koju masovni mediji imaju u nastanku kulture koja se »rađa, prije negoli iz sadržaja, iz same činjenice da postoje novi načini priopćavanja s novim jezicima, novim tehnikama i novim psihološkim ponašanjima» (RM br. 37). Mediji, zahvaljujući snažnom djelovanju i kapilarnoj prisutnosti u društvu, nositelji su te nove kulture.
Da bi mediji doista bili u službi čovjeka i da bi u situacijama snažnoga medijskog pritiska osoba mogla i nadalje ostati protagonist vlastitih odluka i vlastitoga života, osjeća se nužnost stalnog upoznavanja kulture i njezina kritičkog promatranja. Imajući u vidu tu činjenicu, mnogi će crkveni dokumenti naglašavati potrebu odgoja za medije. Dokument Papinskoga vijeća za društvena obavijesna sredstva, Etika u obavijesnim sredstvima, naglašava da je prva dužnost korisnika medija razlikovanje i odabir. Da bi to mogli činiti, primatelji se trebaju »informirati o medijima, njihovim ustrojstvima, načinima djelovanja i sadržajima« (br. 25).
U duhu naznačenih smjernica želimo se u ovom tekstu osvrnuti na Big Brothera, iznijeti neke podatke koji mogu pridonijeti cjelovitijem razumijevanju i pravilnom odnosu prema spomenutoj emisiji kao i djelovanju današnje televizije. Što je Big Brother? Možemo li govoriti o nekom novom »trendu« ili novom televizijskom »žanru«? Radi li se o soap operi, talk showu, social reality, o običnoj igri ili o prenošenju stvarnog, »realnog« života? Koji stav zauzeti i na koji način promatrati današnju televiziju? Prvo pitanje s kojim se susrećemo odnosi se prije svega na samu ideju o nastanku Big Brothera. Je li Big Brother po svojoj idejnoj koncepciji nešto potpuno novo ili smo se već dosada susretali sa sličnim temama?
Idejna »nadahnuća« Big Brothera
Mnogo prije negoli je spomenuti John De Mol 1997, potaknut američkim znanstvenim projektom »Biosfera 2«, počeo razmišljati o tome što bi se dogodilo kada bi skupinu djevojaka i mladića izolirali na jednom mjestu i pratili njihov život 24 sata dnevno, na američkoj televiziji Pbs (1973) nailazimo na pokušaj šestomjesečnog praćenja života jedne američke obitelji. Kroz to vrijeme bilo je snimljeno 300 sati (programa) od kojih je kasnije napravljena 12-satna dokumentarna emisija, An American Family.
Od dramskih ostvarenja u kojima prepoznajemo svojevrsnu idejnu »podlogu« današnjeg Big Brothera, spominjemo djelo Jeana Paula Sartrea, Iza zatvorenih vrata (1944). Autor prikazuje troje ljudi koji su u običnoj hotelskoj sobi osuđeni na vječni »suživot«. Odmah nakon što su zatvoreni, veoma se zaoštravaju njihovi odnosi. Oni govore jedan drugome sve što žele, a to dovodi do međusobnog vrijeđanja. Bijeg od sebe, od svoje prošlosti i od drugih je nemoguć, a pakao - to je uvijek onaj drugi.
Među filmskim ostvarenjima podsjećamo na osobit način na Trumanov show (1998) u režiji Petera Weira. Cijela se priča filma odvija oko glavnog lika Trumana Burbanka koji živi u gradiću Seaheavenu a da nije svjestan kako njegov cijeli život stalno prate tisuće kamera, odnosno milijarde gledatelja širom svijeta. (Prema nekim najavama po uzoru na taj film priprema se u Njemačkoj novi projekt »Big Brother Forever« gdje bi se ljudi rađali, odrastali i živjeli čitav svoj život u jednom gradu, jasno u stalno izolaciji i »društvu« kamera.)
Kritičari ipak najveću idejnu sličnost ili svojevrsnu prethodnicu Big Brothera vide u romanu engleskog književnika Georgea Orwella, »Tisuću devetsto osamdeset četvrta«. Djelo je zastrašujuća slika totalitarizma. Društvom upravlja Partija koja sustavom neprestane kontrole svakog pojedinca onemogućava uspostavljanje bilo kakvih odnosa koji bi bili obilježeni ljubavlju i povjerenjem. Parole (»rat je mir«, »sloboda je ropstvo«, »neznanje je moć«) svojom paradoksalnošću nameću ideološku ispravnost. Zemljom upravljaju četiri Ministarstva (istine, mira, ljubavi i obilja) a na vrhu vlasti nalazi se Veliki brat koji možda osobno i ne postoji ali su svagdje prisutne njegove slike ispod kojih visi natpis: Veliki brat te promatra!
Središnji lik romana, Winston Smith, želi živjeti izvan dometa Velikog brata, ali ga on uvijek sustiže. U toj viziji totalitarne države čovjek potpuno gubi svoje dostojanstvo te nije moguće govoriti niti o minimalnim prostorima ljudske privatnosti a čovjek je kao vrijednost cinično doveden na najniži stupanj. Na kraju, uništeni Winston u izdaji doživljava najveći oblik samoponiženja a subjektivna slabost prihvaćanja totalitarnoga sustava je najočitija u posljednjoj rečenici koja paradoksalno ocrtava moralno uništenog Winstona: »Ljubio je Velikog brata!«
Bigbrothersko veliko oko
Ipak, postoje razlike između Orwellova Velikog brata i »televizijskog« Big Brothera. U Orwellovu romanu sve kontrolira oko diktatora, tj. Velikoga brata. U Big Brotheru, naprotiv, život mladića i djevojaka ne promatra »samo« jedno oko već iza tog »oka« (kamera) nalaze se tisuće i tisuće očiju, svi oni koji namjerno ili nenamjerno, na televiziji ili internetu, prate život stanara. Dok se u Orwellovu Velikom bratu prepoznaje diktator i osuđuje njegov način vladanja, u Big Brotheru se stalno praćenje života stanara opravdava svrhom »upoznavanja i promatranja društvenog života«. »Legitimnost« zavirivanja u privatnost i tuđe živote Velikom bratu daje totalitarni režim i sve to u službi lažnih obećanja jednakosti i pravde. U ime koje ideologije Big Brother, televizija i naravno čitavo gledateljstvo, prisvaja sebi pravo stalnog promatranja života mladih ljudi u bigbrotherskoj kući? I, naravno, sada se to »promatranje« ne naziva totalitarizam. Ono je legitimno jer se pritom nisu prekršila prava stanara, budući da su oni sami »pristali na to da budu snimani«. A televizija i gledatelji, ne ogrešujući se o nijedno pravilo igre demokratskog društva, može ih mirno promatrati. I ne samo promatrati, jer svojim glasovanjem ta ista publika odlučuje o njihovu - »preživljavanju«.
prenosi, poprimaju potpuno novo značenje i novu dimenziju. Postoje i događaji koji u potpunosti »ovise« o televiziji jer ih sama televizija »stvara«. Razmišljajući o Big Brotheru, može se postaviti pitanje: Što bi od njega bilo i na koji bi se način o njemu govorilo da televizija nije prenosila život stanara te kuće? Možda bi u tom slučaju mogli govoriti o jednom zanimljivom eksperimentu ljudske socijalnosti ili izdržljivosti čiji bi rezultati bili interesantni manjoj grupi znanstvenika. Bez televizije Big Brother zasigurno ne bi bio »fenomen« kakvim se u društvu prikazuje i doživljava. Njegova opstojnost nužno ovisi o televiziji! Ali, isto tako, Big Brother se »uklapa« u današnju televiziju, u njezin način govora, način prikazivanja, način tumačenja stvarnosti, vrednovanja... jer u protivnom ne bi našao svoje mjesto u udarnom terminu emitiranja.
Big Brother se kod nas pojavljuje u vremenu jake televizijske konkurencije kada se više televizijskih kuća bori za novu publiku, za promidžbu... jer, nije li gledanost osnovni kriterij uspješnosti! I dok nam je shvatljiva sama konkurentnost, postavlja se pitanje o etičkoj ispravnosti načina na koji se to želi ostvariti, o novim programima koji se emitiraju (a u većini slučajeva oni su blijeda kopija programa na stranim televizijama) i na osobit način o društvenoj odgovornosti koju medij, poput televizije, ne bi smio ispuštati iz vida.
Televizija koja slavi
Otkako je polovinom prošloga stoljeća u većini europskih zemalja počela ulaziti u domove, televizija se do danas u mnogo čemu promijenila. Mnogi se (neki sa nostalgijom!) prisjećaju vremena kada je ona bila izvor informiranja, kada je vršila snažnu pedagoško-kulturnu ulogu a trenuci provedeni pred televizijom doživljavani bili su i trenuci opuštanja i odmora. Televizijski se program nije emitirao svih 24 sata, a osim toga postojala je razlika između programa »namijenjenih« običnim, svakodnevnim trenucima i onih koji su predviđeni za posebne, svečarske trenutke (najčešće rezervirani za subotne i nedjeljne večeri). Pojava komercijalnih, »privatnih« televizija potaknut će mnoge procese. Bespoštedna borba za gledateljstvo utječe i na način rada televizije a promjene su vidljive ne samo na komercijalnim već i na javnim, »državnim« televizijama. Upravo nedavna promjena jesenske »sheme« na HRT-u može se promatrati upravo s tog stajališta. Svijest o društvenoj ulozi i odgovornosti, dosadašnja misao vodilja, posebno javnih televizija, kao da ustupa pred novim zahtjevima konkurencije.
Danas je izblijedio doživljaj televizije kao »oaze«, kao trenutka odmora. U cjelodnevnom televizijskom emitiranju svaka se emisija predstavlja »jedinstvenom«, »neponovljivom«, svaka donosi nešto »dosad neviđeno« a televizija postaje prigoda za slavlje vezano ne samo uz neke posebne trenutke već je svaki trenutak, svaka večer i svaki dan prigoda za slavlje. Njezin prvotni cilj postaje zabava i igra. Usporedo s time kao da nestaju granice između pojedinih televizijskih žanrova. Gledatelji se sve teže snalaze i sve teže razaznaju što je od veće ili manje važnosti, što je normalno a što izlazi izvan okvira redovnosti. To je uočljivo ne samo kod zabavnih već i kod informativnih emisija koje obiluju »laganijim« vijestima, zanimljivostima a same se vijesti prikazuju na »ležerniji« način. I ne samo u sadržaju već je ta promjena zamjetljiva i u tome što susrećemo i više voditelja te se često pozivaju kao gosti osobe koji su stručnjaci u raznim područja.
»Reality« program kao retorika stvarnosti
Na našim je televizijama uočljiva sve veća prisutnost »reality« programa. To su programi (a može se isto tako govoriti i o komunikacijskom stilu televizije) usmjereni prema svakodnevnom životu bilo u njegovim dramatičnim ili pak u »banalnim« aspektima. »Reality« televizija predstavlja situacije nadahnute na »stvarnosti« gdje u prvi plan dolaze »obični« ljudi.
Različiti su načini na koji oni sudjeluju na televiziji što ponajviše ovisi o vrsti programa. Tako npr. u talk showu oni otkrivaju vlastite osjećaje i otvoreno govore o svojim osjećajima, o međuljudskim i obiteljskim odnosima (snažniji »procvat« takvih emisija možemo veoma brzo očekivati i na našim televizijama!); sudjeluju u igrama koje su svojevrsni test njihovih sposobnosti; vlastitim svjedočanstvom pridonose rekonstrukciji nekog događaja u kojem su bili svjedoci; dozvoljavaju kamerama da ih prate tijekom dana (emisije poput »Jedan dan sa...«). A publika (bilo oni u studiju ili kod kuće) pozvana je na aktivno sudjelovanje i često bi trebala (osobito glasovanjem) iznositi svoj sud. Pri svemu tome televizija se želi prikazati kao autentična prenositeljica stvarnog života i u tome nastoji biti »transparentna«. Ona se predstavlja kao ona koja služi a ne kontrolira: televizija stoga postaje mjesto gdje će se npr. »pomiriti« posvađena majka i kćerka, na toj isto televiziji »nudit će se« recepti za razna jela, »pružati« savjete i »rješavati« probleme ...
Gledatelji najednom postaju protagonisti»Reality show« spada među emisije koje danas doživljavaju veliki uspjeh jer su (jednostavno) »gledane«! »Reality show« u većini slučajeva ugošćuje »obične« ljude i, polazeći od događaja iz njihova života, nastoji »napraviti« priču čija prvotna nakana nije u tome da bude vjerni prikaz stvarnosti, jer u takvim emisijama redateljsko i televizijsko djelovanje nije prikriveno.
Ovdje ističemo tri tipa »reality showa« koji su danas posebno popularni. Prvi tip takvih emisija usredotočen je na igre i avanture koje prikazuju protagoniste u posebnim situacijama i izazov su njihovoj izdržljivosti (klasični primjer je Survivor - Opstanak). Prema pisanju nekih medija producentska kuća AVA vrši pripreme za snimanje takvih emisija i kod nas. Drugi tip »reality showa« obuhvaća programe koji obećavaju »nastanak« nove zvijezde i to najčešće u svijetu glazbe (npr. Hrvatski idol, Coca Cola Music Stars), dok u treću grupu spadaju igre i eksperimenti društvenosti u kojima je značajan element eliminacija (»Big Brother«). »Reality show« pospješuje nestajanje ionako labilnih granica između stvarnosti i fikcije. Ne samo da je ponekad teško razlikovati ono što se stvarno događa od onoga što je fikcija već se na gotovo paradoksalan način mijenja i uloga samih gledatelja. Naime, televizijski gledatelji najednom postaju protagonisti, tj. publika koja je kroz dugo vremena »gledala« televizijski program sada dobiva novu zadaću jer počinje »nadzirati«, »birati«, »eliminirati«...
Oni su postali »zvijezde«
Emisija »Big Brother« nastaje i živi u takvom televizijskom kontekstu. U njoj prepoznajemo više žanrova i mnoge karakteristike »reality« televizije (talk show, igru, eksperimente društvenosti s naglašenim elementima ponašanja pojedinaca i grupe...). Ono što zanima televizijske gledatelje koji vlastitim očima i na kritički način žele promatrati »Big Brothera« jest uloga koja se gledateljima pridaje i ono što se kroz njihovo sudjelovanje od njih očekuje. Gledatelji su pozvani birati. Ali, postavlja se pitanje što to ili koga to u »Big Brotheru« publika bira? Koji su temeljni kriteriji izbora koje bi onaj tko bira trebao imati u vidu?
To pitanje doživljavamo posebno aktualnim ako se osvrnemo na nedavno završen prvi ciklus »Big Brothera«. Ne možemo izbjeći pitanju: Čime su sudionici »Big Brothera« ostvarili slavu i tko ih je »učinio« slavnima? I, s time povezano, gdje je (prema »Big Brotheru«) težište današnje slave? Zar su zaista slavni i slavljeni oni koji se pokazuje takvima kakvi jesu, oni koji se uspijevaju održati u središtu pozornosti s pomoću svoje »spontanosti« i divljenja vrijedni zbog »hrabrosti« oni koji »boli« vlastitoga srca i svoju intimnost bez ikakva sustezanja iznose pred televizijske gledatelje! A »Big Brother« i mnoge »reality« emisije nam upravo to danas sugeriraju.
Osvojena medalja na sportskom borilištu, postignuta akademska titula, izgrađena obiteljska kuća... pretpostavlja nebrojene dane, mjesece i godine treninga, učenja, rada i znoja. A zvijezdama »Big Brothera« društvo, mediji, javno mnijenje daje publicitet a da zapravo nisu ostvarili nikakav poseban rezultat, jer po čemu su oni bolji od drugih? U čemu su oni pokazali svoju izvrsnost? Ne radi li se o sjaju bez zasluga?
Današnja se televizija, osobito kada je riječ o reality programima, nastoji predstaviti kao autentična prenositeljica života odnosno životnih priča na koje ona sama ne vrši nikakav utjecaj. Naizgled se može činiti da televizija u tome uspijeva jer, prisjetimo li se Big Brothera, stječe se dojam da televizija samo prenosi život iz te kuće i da je izostavljena i sama scenografija, bez čega je bilo kakvo televizijsko djelo nezamislivo. Prikazivanje šutnje, dugih pauza, trenutaka spavanja ili odmora, sve je to trebalo biti u službi potpune transparentnosti televizije. A mnogim je gledateljima upravo ta transparentnost bio jedan od glavnih dokaza autentičnosti te emisije odnosno života koji se prenosi. Međutim, s pravom možemo postaviti pitanje: Jesmo li gledajući Big Brothera gledali »stvarni« život i je li televizija doista transparentna?
Mogu li se stanari bigbrotherske kuće ponašati i živjeti »kao da se ništa posebno ne događa«, a svjesni su činjenice da im kamere danonoćno bdiju nad glavama? Osim toga nije li njihov život »usmjeravan« i »umjetno« organiziran oko nekih tema! Čemu bi onda služila precizno razrađena i stroga pravila te dnevni i tjedni zadaci koji su se trebali obdržavati? Život se očito nije odvijao u potpunoj spontanosti. Ali i sama televizijska prezentacija tih događaja nije bilo jednostavno, »neutralno« prenošenje. Zar se u dnevnim pregledima nije mogla prepoznati »redateljska ruka«, budući da se cjelodnevni materijal snimljen s mnogo kamera (radilo se dnevno o više stotina sati snimljenog materijala) »sažeo« u emisiju od 50-ak minuta! Redatelj je nešto »ispustio« a nešto »uzeo«! A sve je to činio prema nekom kriteriju želeći prikazati neke događaje ili istaknuti neke karakterne osobine stanara!
»Biti zatvoren, to nas čini slobodnim!«
»Biti zatvoren, to nas čini slobodnim!« Taj naizgled apsurdni natpis stajao je na zidu prve bigbrotherske kuće u Nizozemskoj. Možda baš u njemu možemo tražiti odgovor na pitanje koje nije moguće mimoići: Koji je razlog ulaska stanara u kuću? Što to motivira sudionike Big Brothera da su spremni prihvatiti neobična pravila igre i pred kamerama razgolititi čak i vlastitu privatnost? Može li se sve opravdati jednostavnom željom za avanturom ili je jedini motiv basnoslovna milijunska svota? Zasigurno nije moguće svu raznolikost motiva obuhvatiti ili izraziti jednim pojmom. Ovdje donosimo razmišljanje francuskog pisca Finkielkrauta koji, pišući pred nekoliko godina (Antidnevnički zapisi iz 2001. godine), glavni razlog ulasku u kuću Big Brothera vidi u ostvarenju jednog drugog sna, a to je bijeg današnjeg čovjeka iz anonimnosti. Pronaći spas i ostvariti vlastiti identitet u tome da budemo viđeni, da budemo prisutni u javnosti. Nije li upravo osvajanje novčane nagrade usko povezano s najdužim zadržavanjem statusa stanara te najgledanije kuće? Cilj je, dakle, što duže ostati pred kamerama. A ta se izloženost ne gasi niti izlaskom stanara iz bigbrotherske kuće jer novonastale zvijezde i nakon toga obasjava sjaj reflektora, oni se i nadalje pojavljuju u televizijskim emisijama, njima se organiziraju svečani dočeci, oni postaju zvijezde partyja! Njih se gleda(lo), o njima se govori(lo), oni su uspjeli - oni su postali »zvijezde«!
Na tragu identiteta
Reality televizija i brojni programi usredotočeni su na živote običnih ljudi i na temelju njihova života ili nekog događaja nastoje napraviti što autentičniju priču. Mnogi se pitaju zbog čega su takvi programi danas veoma gledani? Kako navode neki autori takav način prezentiranja svakodnevne stvarnosti ispunjava prazninu i potrebu današnjega čovjeka za konkretnim primjerima i svjedočanstvima. Te su emisije popularne danas kada smo svjedoci traganja za (osobnim i društvenim) identitetom i gubitkom vjerodostojnosti nekih tradicionalnih »institucija«. Tu prazninu ispunjava (reality) televizija jer na jednostavan način nudi razne primjere »autentičnosti«, i to polazeći od onog što je svakidašnje i osobno. Tako današnja televizija aktivno djeluje u procesima koji kreiraju i osmišljavaju privatna i javna područja te oblikuju čovjekov društveni život. Naime, televizijsko prezentiranje dobra i zla, iznošenje uvreda i psovaka, prikazivanje izdaja i pomirenja, trenutaka dosade, radosti i intimnosti, u središtu je procesa kojima se oblikuje osobni identitet i društveni odnosi. Ne želi se apsolutizirati utjecaj televizije jer ona nije jedina stvarnost koja oblikuje naše životno okružje ali je njezino djelovanje važno. Pod njezinim se utjecajem veoma brzo odvijaju procesi i pomiču neke granice u društvenom prostoru. Tako će netko, upravo zahvaljujući televiziji, začas iz anonimnosti prijeći u svijet zvijezda, od običnog gledatelja postati televizijski protagonist, a (nekad stabilne i jasne) granice između javnoga i privatnoga sve je teže odrediti. Pritom sama televizija postaje i kriterij za prosuđivanje jer nešto je stvarno ne prije svega zato što se to doista dogodilo već zato što se »dogodilo« na televiziji! Reality programi, a među njima posebno Big Brother, pospješuju procese koji »miješaju« stvarnost (koju živimo) i »stvarnost« koja se prikazuje, zauzimajući istaknuto mjesto u sferama gdje se organizira i reorganizira osobni i društveni identitet.
Suživot s medijima
Okružen medijima čije su mogućnosti iz dana u dan sve veće, današnji čovjek počinje živjeti u iluziji i više puta počinje misliti da sve ono što mu mediji donose može »dotaknuti rukom«, da je to dio njegova iskustva. Ali, ne zapaža da je njegova »ruka« zapravo samo kabel ili antena. Isto tako počinje vjerovati da potpuno razumije svijet koji svakoga dana putem medija ulazi u njegov stan i da s njim uspješno kontaktira. Zaboravlja se ono bitno, a to je medijsko (posredničko) djelovanje koje ne samo da nudi teme o kojima treba govoriti već određuje naš način shvaćanja, način življenja vrijednosti i općenito stilove života. Slijediti preko televizije neke događaje (pa makar ih gledali u »realnom« vremenu, tj. »direktnom prijenosu«) ne znači i poznavati bit tih događaja jer je svaki medijski proizvod uvijek plod nečije selekcije i nečije »montaže«. Na to je danas potrebno stalno ukazivati. Osjećaj poznavanja i dostupnost koje pospješuju mogućnosti istodobnog praćenja te korištenja velikih »banaka« podataka veoma lako stvara iluziju gospodarenja i lakog izbora između onoga što je ponuđeno. Ali, zapravo se događa obratno, jer veći broj informacija i njihova lakša dostupnost iziskuje ne manju nego veću mudrost i profinjeniju sposobnost kritičkog promatranja.
Kritički se odnositi prema medijima ne znači okrenuti im leđa - što je zapravo i nemoguće - već naprotiv biti svjestan njihovih mogućnosti i opasnosti koje mogu prouzročiti. Potrebno je upozoravati na djelovanje medija koje često usmjerava na ostvarivanje površnih kontakata i odnosa među ljudima. Oni zanemaruju onu dublju povezanost bez čega se ne može govoriti o odnosima koji izgrađuju osobu i pridonose istinskoj izgradnji zajedništva, što je prvotni cilj komunikacije (usp. Communio et progressio, br. 1). Ostati samo na površini, »poznavati« u detalje život televizijskih protagonista (zvijezdâ) nije put izgradnje zajedništva. Zato današnji mediji ne postaju mjesto susreta već podržavaju i umnožavaju određene nadomjeske takvim susretima (sve najčešće u službi zabave), ali ne pružaju mogućnost realnog suočavanja s konkretnim životom i stvarnošću. Pred tom smo činjenicom još više upućeni na potrebu njegovanja osobnih odnosa i istinskoga zajedništva.
Uočavajući kod medija ne samo opasnosti ugrožavanja ljudskoga dostojanstva već i čovjeka koji traga za osobnim i društvenim identitetom, Crkva doživljava hitnost svoga poslanja u stalnom otkrivanju i upozoravanju na transcendentalnu dimenziju ljudske osobe. Rast i čovjekovo sazrijevanje neće biti samo trenutačni odgovor na zahtjev situacije već otkrivanje i življenje svih dimenzija osobnosti, kao plod jednoga hoda i rasta. Crkva, kako stoji u spomenutom dokumentu, treba »temeljito ispitivati glavne oblike utjecaja tih sredstava na međuljudske odnose« (br. 23) da bi bolje spoznala situaciju današnjega čovjeka i da bi mu pomogla da, obasut velikom medijskom ponudom, u slobodnom i odgovornom odabiru bude i nadalje protagonist vlastitih izbora i vlastita života.
Post je objavljen 09.03.2008. u 13:10 sati.