|
subota, 09.04.2011.
Romano Bolković


1. Vjeruju vo jedinago Boga Otca, vsederžitelja, Tvorca nebu i zemlji, vidimim že vsjem i nevidimim.
2. I vo jedinago Gospoda Isusa Hrista, Sina Božija, jedinorodnago, iže ot Otca roždenago prežde vsjeh, vjek; svjeta ot svjeta, Boga istina ot Boga istina, roždena, ne sotvorena, jedinosuščna Otcu, imže vjsa biša.
3. Nas radi čelovjek, i našego radi spasenija, sšedšago s nebes i voplotivšagosja ot Duha Svjata i Mariji Djevi i vočelovječšasja.
4. Raspjatago že za ni pri Pontijstjem Pilatje, i stradavša i pogrebena.
5. I voskresšago v tretij den po pisanijem.
6. I vozšedšago na nebesa i sjedčašča odesnuju Otca.
7. I paki grjaduščago so slavoju suditi živim i mertvim, jegože carstviju ne budet konca.
8. I v Duha Svjatago, Gospoda životvorjaščago, iže ot Otca ishodjaščago, iže so Otcem i Sinom spoklanjajema i sslavima, glagolavšago proroki.
9. Vo jedinu svjatuju, sobornuju i apostolsku cerkov.
10. Ispovjeduju jedino kreščenije vo ostavljenije grjehov.
11. Čaju voskresenija mertvih.
12. I žizni buduščago vjeka. Amin.
Annuit Coeptis
Zamislimo na tren nekakav inverzni Da Vinci Code: zamislite, recimo, da netko od nasljednika crno-žute dunavske k.u.k. monarhije ima literarnog dara, pa u ime Svetog Rimskog Carstava, Vertumna, Keplera i Deea snatri o judeomasonsko-trilateralno-skull&bonoj kabali koja se urotila protiv samih temelja Ancien Régimea, suprotivu metafizičko-teoontološkim kategorijama kršćanske Evrope. Obrusili su se na sve: na prostor i vrijeme koji domalo nisu više transcendentalni uvijeti percepcije, nego i sami postaju relativni; razaraju svijest i otvaraju vrata podruma i tavana: Zakona i Podsvijesti, ti prokleti frojdisti; ukidaju objektivne mogućnosti čak i eksperimentalne, pozitivne i egzaktne znanosti, skrušenom i pristranom spoznajom da je u svakom eksperimentu imanentno prisutan i spoznavatelj; razaraju prirodnu ljestvicu tonova; uvode nadosjetilnu umjetnost, osetilima nedostupnu sliku: šta je apstraktna slika, to se više neposredno ne vidi; samo društvo zasnivaju na rascjepu i otvorenosti, a ne cijelini, sustavu i redu; umjesto plesnih koraka, trotakta i vjekovne geometrije plesa, tu je sada breakdance, popping, locking – plesovi su takta ustuknuli pred plesom kontakta... in summa, osnovne su kategorije helenskog i kršćanskog svijeta snažno uzdrmane: svijest, svijet, vrijeme, prostor, subjetk, objekt, sve je to postalo nepostojano, relativno, nepouzdano, ili jednostavno isprazno, e da bi in ultima linea na ispražnjeno mesto jednog raspetog skandaloznog Boga mogao zasjesti nekakav mijernički Demijurg.
Tu se sad razvijaju brojne urote: masoni švercaju Lenjina u Oktobar; devetnaestostoljetne engleske i škotske zavijere bjesne Balkanom u socijalnom eksperimentu socijalističkih republika; urotnici izabiru Gavrila Principa ne bi li pokazali da umjesto Mihaelovog principa, vlada eon pod dominacijom arkanđela Gabrijela: G-princip; organizira se Prvi Svijetski rat, o čemu uzaludno piše Steiner, kao slobodnozidarsko obaranje konkurentnih europskih carstava: onog Romanova, i našeg, domaćeg, habsburškog; ezoterična Tulla porađa Hitlera, koji porađa holokaust: svijetsku žrtvu paljenicu; Iluminati vladaju čak i zabačenim provincijama, i pobijedonosno na krov Doma Oca Domovine, dr.Ante Starčevića, stavljaju kipić Anđela lučonoše, prosvjetitelja, iluminatora, Lucifera, dočim na južnom ulasku u Zagrob, mesto za grobom, obijesno instaliraju piramidu s dolarske novčanice: Annuit Coeptis! Zagrob postaje mjesto konačnog obračuna: Kaptol gori u gloriji neba, sijevaju plamenovi ljubičaste apokalipse, i grad koji leži na 16.meridijanu, koji je, zna se, zemaljska sijenka projekcije mača Sv.Mihaela - čemu je uostalom posvećen Mihaljevac - biva uzdignut na razinu atopičnog, izmještenog, neumjesnog mjesta - mjesta obračuna Dobra i Zla.
Ovdje mozemo zastati: nije li ovo sasvim solidan predlozak nekog romana kakav je, uostalom, vec napisan: Hamvasov „Karneval“ varira slicne motive. Samo, sva je nevolja u jednom: je li bas tako da je opisana urota tek literarne naravi, samo porod kosmara i dokolice?
Je li bas sve to ako ne vec teorija, a ono barem poetika, kad nije praksa zbiljske zavjere?
Pogledajmo:
23
Nedavno je Nada Mirkovic na svome Facebook-profilu citirala Ivu Andrica:“ Svako pedeset godina na ovim terenima pametan usuti, budala progovori, a fukara se obogati.“ Iako rijetko komentiram, ovaj put nisam izdrzao da ne dometnem: „Andric grijesi, ali tek gematrijski. Pogledajmo: od 1918. do 1941. 23 su godine; od 1945. do 1968. 23 su godine; od 1968. do 1991. 23 su godine; Swoboda sad veli da ce RH u EU 2014. – nimalo slucajno, jer, opet su to 23 godine!
23 rulez!
Ocito, hrvatskom povijescu ravna zakonomjernost magicnog broja 23; poznato vam je to gradivo: 23 kromosomska para, 23 na dresu Michaela Jordana, problematicno poglavlje 23, 23 uboda na tijelu Cezara, 23., skriveno slovo hebrejskoga alfabeta... konacno, 0.666, kao rezultat dijeljenja 2 sa 3. Pozurio sam s evom elipsom i uveo Necastivog u pricu odmah u ekspoziciji, jer, pogledajmo, nisu to cista posla:
23 su godine i od revolucionarne 1848., te prevazne godine u kojoj se u Hrvatskoj ukidaju feudalni odnosi, a banom postaje Jelacic, pa do godine Kvaternikove Rakovicke bune, 1871.; od 1871. pa do godine rodjenja - za nasu pricu nezamjenjevog - Gavrila Principa, 23 su godine; od te, 1894., pa do godine sutona Prvog Svjetskog rata, da zavrsimo, 23 su godine.
Nije mi se dalo dublje u povijest, ali sasvim sam uvjeren da periodi presudnih dogadjaja ovdasnje Kronologije bespogovorno postuju ritam dvadesetrogodisnjih ciklusa.
Pokusajmo zajedno shvatiti sto nam ti periodi porucuju, te kakvo to otajstvo hrvatska ezotericna povijest skriva.
Gavrilo Princip
Stanoviti Emil Páleš napisao je studiju o periodicnoj borbi materijalistickog i idealistickog tipa kulture: materijalizam i idealizam naizmjenicno se javljaju u europskoj povijesti posljednjih tri tisuce godine sasvim ovisni o celestijalnim pokroviteljima koji stoje iza svjetovnih fenomena – Historijom, da skratimo, vladaju arhandeli Gabrijel i Mihael, kao lunarni i solarni princip tog vjecnog vracanja istog. U stvari, Emil je adaptirao Steinera, koji je citirao Iohna Trithemiusa, opata od Spanheima, i njegovo cuveno djelo „De Septem Secundes“, u kojem raspravlja o nebeskim inteligencijama koje upravljau svijetom pod Bogom, kako govori podnaslov toga djela iz nedavne 1508.godine. Trithemius iznosi tezu o sedam arhandela koji se ciklicki smijenjuju kao kronokratori: regenti koji vladaju pojedinim epohama ljudske povijesti. Sekvenca je sljedeca: Mihael, Orafiel, Anael, Zahariel, Rafael, Samael te Gabriel. Datumi vladanja sasvim su egzaktni: Gabriel je, recimo tek ono nama bitno, kao inteligencija Mjeseca – planeti naime imaju svoj duh i svoju inteligenciju – svoju vladavinu odpoceo cetvrtog lipnja 1525., i regulirat ce sublunarne odnose 354 godine i 4 mjeseca, sve do 1879., kad na scenu stupa suncani Mihael. Jasno, ova ideja nije Trithemiusovo iznasasce: on je bastini od helenizma, no moguce je pratiti njen trag sve do Babilona: Sin, Nabu, Ishtar, Shamash, Nergal, Marduk i Ninib personificiraju spiritualne inteligencije sedam nebeskih tijela vidljivih golim okom (Mjesec, Merkur, Venera, Sunce, Mars, Jupiter, Saturn). Posredovana hebrejskom tradicijom, ta su bostva postala arhandelima krscanske ere. Ono sto je nama ovdje presudno, posljednja je izmjena vlasti: dva su principa, Gabrielov lunarni i Mihaelov solarni, u svome srazu ostavila neizbrisiv trag na ovdasnjoj povijesti: Gabriel, koji je kao Mjeseceva inteligencija od presudnog znacaja za Islam, obreo se doslovno inkarniran na mjestu susreta Polumjeseca s Europom nepovratno izmijenjenom od vremena Kralja Sunca: u Sarajevu, Steinerov je Gabriel-Prinzip postao – Gavrilo Princip. Obracun s dvije carske kuce, Romanovima i Habsburzima, imao je i svoje okultne razloge: ubojstvo je Franje Ferdinanda dobilo i svoju spiritualnu signaturu!
Da stvar bude dosljedno izvedena, posmrtni su ostaci ovozemaljskog Gavrila Principa sahranjeni na starom srpskom pravoslavnom groblju imena - Sveti Mihajlo, na Kosevu! Crna ruka koja je vodila Gavrila, i sama je bila navodjena Gabrielovim vodstvom: svjetovna je povijest samo odbljesak svete pripovijesti.
Zagrob
Zagreb lezi na 16. meridijanu. 16. je meridijan po necemu za nas posebno zanimljiv: geografija sacra uci da na taj meridijan pada projekcija maca Sv.Mihaela. Cool! Sva mjesta na tome meridijanu – recimo Monte Gargano – imaju nesto posveceno Mihaelu: Zagreb nije iznimka – Zagreb ima Mihaljevac.
Ocito, gradski su oci ne samo poznavali, nego i uvazavali ezoterijske predaje: Zagreb je na narocit nacin postao odlikovnim mjestom Apokalipse, mjestom za posljednjim grobom, kako mu i samo ime kazuje: mjestom za grebom, Zagrebom.
No, Zagreb i na drugi nacin odaje svoju misticnu narav: cjelokupna je topografija grada podredjena okultnom naumu.
Krenimo kao u klasicnim filmskim djelima, od totala: Zagrob je smjesten u skladu sa strodrevnim nacelima situiranja grada: sjeverno je planina, juzno rijeka. Grad se dijeli na profani i sveti: Gradec i Kaptol. Dualizam se nastavlja i nadalje, u Gornjem i Donjem gradu, kao i u podjeli na Zagreb s ovu i onu stranu Save.
To dualisticko nacelo ipak najocitije dolazi do izrazaja u samom sredistu grada: gradski centar nema jedno srediste, nego dva: tipicna je to maniristicka elipsa cija su dva sredista – Sein und Zeit, Izvor i Sat. Netko nesmotren u taj je izvor odmah po obnovi hrvatske drzavnosti htio staviti svoj potpis u obliku neobradjene kocke, bezoblicne tvari, onoga sto bismo sasvim precizno nazvali prima materia i sto svoj pandan ima u Kozaricevom savrsenom Suncu, no, netko je smotreniji upozorio da bi takav smjestaj kamene kocke u Mandusevac moguce bio odvec slavodobitan ili, jednostavno, preupadljiv.
Bilo kako mu drago, obracun se materijalistickog principa s onim duhovnim nastavio i na ulicama glavnog hrvatskog grada: na mjestu dodira svetog i profanog postojala je spona karaktersticnog imena: Krvavi most.
Tumaciti sada zasto su, primjerice, zagrebacke bolnice posvecene Svetom Duhu ili Rebru, sasvim je suvisno: Mihaljevac nas navodi u sasvim tocnom pravcu, u smjeru konacnog obracuna s necasnim junakom s pocetka nase price i Povijesti: sa zlacanim angelusom koji iluminira s krova Oca Domovine ove panonske i balkanske tmine, noseci svoju luc postojano, kao autenticni Andjeo Prosvjete.
Zanimljivo, ali je li bas tome slucajno da je na kupoli kuce Oca Domovine upravo Luconosa?
I je li onda jednako proizvoljan taj ritam od 23 godine, i diskretna sugestija da je i u Vremenu, kao i u Prostoru ovoga podneblja, svejednako prisutan i taj Evil´s Agent, 0.666, kako bi glasio anagram od Evangelist?
Je li, da upitamo i to, bas sasvim slucajno da je Sv.Juraj, koji strazari pred Kamenim vratima cuvajuci Druzbu hrvatskoga Zmaja, jedini takav na svijetu? Stoji tu, pred nama, nimalo svecan, umoran, iscrpljen, poslije posljednje bitke, dok Zmaj boravi u kuli ponad vrata. Uostalom, kakav je to hrvatski Zmaj, i otkud sad u Hrvata Juraj, kad je i predobro poznato tko to slavi Djurdjevdan i ciji je patron St. George!?
Order of St Michael and St George
Stjepan Mesic, kao predsjednik RH, dobio je posebno priznanje: krasi ga insignija Velikoga Kriza Reda Svetoga Mihaela i Svetoga Jurja. O tom se casnom redu u hrvatskoj javnosti manje zna: motto mu je Auspicium Melioris Aevi, Veliki mu je mestar Vojvoda od Kenta, koji je vrhovnik jednog kudikamo diskretnijeg drustva, i sve u svemu taj devetnaestostoljetni casni red zaista je the most distinguished.
No, je li bas koincidencija cinjenica da je Kriz Reda pobjednika nad Zmajem upravo insignija koja resi bivseg predsjednika Hrvatske?
Kakav je to narocit posao koji Hrvatska ima sa Zmajem, kad kroz njen glavni grad prolazi sjena maca pobjednika na Armagedonu, onoga koji je vladar nasega eona, onoga koji svojim imenom pita: Tko je kao Bog?
I otkud ta ambivalentnost: Mihael je zbacio velikog Zmaja, staru Zmiju, koja se zove davao – sotona...(Dn 12,7-9), ali pored Mihaljevca, Zagrob ima i bratovstinu osebujnog imena odabranog po uzoru na Ordo equestris draconis!?
Moja je pretpostavka neobicno profana: Balkan, kaze Churchill, proizvodi vise povijesti no sto moze podnijeti, cemu su – a taj se dio recenice nikada ne citira – dokaz prenapucena groblja; tamo gdje je ostao oziljak na tkivu Povijesti, u Sarajevu, na mjestu dodira Mjeseca i Sunca, Gabriela i Mihaela, ako je vjerovati Steineru materijalnog i duhovnog principa, zapocelo se nesto sto se ima okoncati u Zagrebu: mozda je smisao ovog jedinstva Svetog Mihaela, kojeg Zagreb posebno casti, sa Svetim Jurjem, zastitnikom Engleske ali i Srbije, konacno svodenje povijesti na njenu ljudsku mjeru. Njeno je preobilje u ovom podneblju, u kojem se nitko nije rodio i umro u istoj drzavi, izobilje Zrtve. Da bi te zrtve konacno zadobile neki smisao i ocuvale svoje ljudsko dostojanstvo, najmanje sto Zagrob moze uciniti jest da pobijedi Zmaja: da iz kuce okrunjene andelom luconosom nikada vise ne izadju vojske u crnom! Tada ce svakako biti samorazumljivo zasto je Stjepan Mesic dobio Kriz Reda koji uz Mihaela, u njegovom vremenu, doziva i drugog pobjednika nad Zmajem: svetog Jurja.
Ciji je spomendan 23.
Travnja.

|
- 00:43 -
Komentari (16) -
Isprintaj -
#
Lovely! (zgstblog 09.04.2011. 07:36)
brojke nisu tako loše. 23, daju 2+3 = 5 i dodaj uz to 0, eto ti andrićevih 50... ali gledam post "izdaja" i sliku noža u leđima gospodične pa se sjetim nečeg drugog; kako je nož dospio u bosnu? kažu, muji su zabili nož u leđa u slavonskom brodu i on je jadnik preplivao savu u bosanski brod i ostao živ. sa izjavom ive josipovića o radikalnim "muslimanaima" u bosni ,stvar se samo ponavlja... (turimti 09.04.2011. 11:51)
yes NWO new world order (slaven178 10.04.2011. 19:39)
Baš sam jučer pročitao da je Haulik, nakon što je Maksimilijan Vrhovec uredio Maksimir u skladu s masonskom tlocrtnom geometrijom, korigirao tu simboličku topografiju i izgradio - crkvicu Sv. Jurja, pa su onodobni Purgeri Maksimir zvali Jurjaves. Haulik je, recimo, zvao slovačkog slikara Ivan Zaschea radi izrade albuma Park Jurjaves. Taj Juraj očito stalno jezdi Agramskim predjelima. (NEMANJA 11.04.2011. 00:26)
Annuit Coeptis Bit će da je 23.-ega onda Jurjev spomendan? Prije svega sam zaintrigiran koliko si od ovoga mislio ozbiljno, a koliko samo u ime poetike? Cijeloj mojoj prirodi je strano sve to ezoterično, astrološko, numerološko, gematrijsko, kultno i okultno. Imam, štoviše, otpor prema noumenu generalno. Strane su mi čak i ove više ''blagoslovljene'', ''udomaćene'' vrste metafizike - filozofska, teološka - a kamoli onda te egzotične varijante. No, uzmimo i da nemam otpor, da sam prihvatio temeljnu pretpostavku. Svejedno imam problema s koherentnošću unutarnje logike. Ovo s brojem 23 je, primjerice, zgodno, no - ukoliko ozbiljno mišljeno - ipak prepuno rupa, arbitrarnosti. 1945. i 1991. su važni europski/regionalni međaši, ali (pretpostavljena) 2014. je relevantna samo za hrvatsku povijest. Ali ako govorimo isključivo o hrvatskoj povijesti, zašto onda kao demarkirajuću izabrati baš 1968.? Šezdes'tosma je svakako bila prijelomna, ali u Francuskoj ili Češkoj. Za hrvatsku povijest važnija bi bila 1971., za opću jugoslavensku 1966. Zašto, dakle, uzeti baš '68 umjesto '66 ili '71 - izuzev iz same potrebe da se uklopi u teoriju? Uzeti kao relevantnu u tom slijedu baš godinu rođenja Gavrila Principa je također nategnuto, previše posredno: kompletni slučaj Gavrilov povezan je s nekom smjenom hrvatskih epoha jedino u onoj mjeri u kojoj je povezan bilo koji krupniji europsko/regionalni povijesni događaj, kakvih bi se našlo valjda svake treće godine. A gdje je tek podatak o godini rođenja Gavrilovoj - to mi se čini već sasvim irelevantno. Pa nije Gavrilo osobno bio uzrok i pokretač masovnog rata, on je tu prošao više kao objekt nego li subjekt povijesti! On u tom nizu ne bi imao puno smisla da slučajno nije odgovarao po nominalističkoj osnovi - zato što se uklapao u ono Gabriel-prinzip. Napokon, ako je toliko do Gavrila, zašto onda ne uzeti njegovu herostratsku 1914., nego baš godinu kad se rodio? Drugi svjetski rat je markiran obostrano; jedna epoha završava 1941., druga počinje 1945.; između je intermezzo. Sve druge epohe su uzete da se nastavljaju jedna na drugu bez intermezza. A ako jedna epoha počinje 1918., da li bi dosljednost zahtijevala (po generalnom principu) da prethodna završi iste godine, ili da (po analogiji svjetskog rata) završi 1914., uz intermezzo od 1914.-1918.? Kako se, nadalje, u tu numerološku priču, koja ovisi baš o točnom broju, gdje 22 ili 24 ne igra, uklapa da 23 godine od 1894. ne daju 1918., nego 1917.? Obilježavajuće svojstvo može imati samo egzaktan kraj rata, a ne suton rata. Možda objasniti ruskom revolucijom, koja je također povijesno monumentalna? Ali to onda opet nije dosljedno s principom po kojem su odabrane baš 1941. i 1945. Ili uzeti 1939.? 1894. nije ništa relevantnija kao pokretač hrvatske povijesti i kao međaš njenih epoha od 1939. Mislim da mogu ponuditi jedno deseto objašnjenje: od 1894. do 1939. iznosi ukupno 45 godina, a Michael Jordan je kraj sezone 1994/95, nakon povratka iz baseballa, odigrao s brojem 45 na dresu! Ali opet, otkud His Airness u cijeloj priči? Ponavljam, nije do mog vanjskog načelnog otpora spram ezoterije, nego su u pitanju unutarnje nekoherentnosti. Kao ozbiljan prijedlog, to je sve skupa dosta proizvoljno - ali, naravno, kao zabavna gematrija je sjajno, i kao prikaz poetičnih podudarnosti ezoterijske predaje: evangelist / evil's agent; 23, a 2/3 = 0,666; Gabriel-prinzip / Mihaljevac; Sveti duh i Rebro; Zmaj koji je Sotona i slučajno baš koji pobjednici nad njime; itd. Ja ovaj neobičan post na taj način shvaćam: kao posvetu jednoj literarno potentnoj mitologiji. (pero u šaci 11.04.2011. 18:51)
Mene pak straši pomisao da bi sve moglo biti stvarno, štoviše zbiljsko. Ono što nazivaš nekoherentnostima mogu obrazložiti dvojako: ili je riječ o ljudskoj spoznajnoj nesavršenosti, koja ne može točno doučiti Plan božanske Providnosti, ili je riječ o onom starom - tim gore po činjenice. Zgoda je to s početka Hegelove akademske karijere. Na Schellingov poziv godine 1801. Hegel je došao na Sveučilište u Jeni i postao privatni docent. Habilitirao je s dizertacijom o orbitama planeta. Spis je napisan na latinskom jeziku pod naslovom Dissertatio Philosophica de orbitis Planetarum. Hegel je dokazivao u spisu da se planeti kreću u skladu s Keplerovim zakonima i dedukcijom došao do pozicije planeta, tvrdeći da nijedan planet ne može biti između Marsa i Jupitera, te da stoga mora biti sedam planeta. Kad su mu prigovorili da činjenice pokazuju drugačiji rezultat, jer je pronađen novi planet koji on u svom radu nije prikazao, Hegel je odgovorio: „Tim gore po činjenice!“ (NEMANJA 11.04.2011. 23:14)
To je rezaljka s dvije oštrice. Hegel je slučajno ovdje bio u pravu, ''činjenice'' su varale uslijed spoznajne nesavršenosti ondašnjih teleskopa, brkajući gužvu asteroida za planet. Ali što ćemo sa Zenonom? Ako jedno zrno koje padne ne čini šum, onda šum ne može činiti ni istresena vreća zrnja, jer sastavljena je isključivo od tih pojedinačnih zrna koja ne čine. Dobro, Zenone – govorili su mu – ali znamo da će vreća ipak činiti šum?! Činjenice ti proturječe! Ne, tim gore po činjenice, to je samo iluzija i varka osjetila, a istina je da ne čini šum jer tako je izvod pokazao i jer je tako, objasnio sam vam, jedino logički moguće. Osim toga, Ahilej ne može nikada prestići kornjaču kojoj je dao fore, jer dok on dođe do nje, ona je već stigla malo dalje, i tako dalje u beskraj. Da, Zenone, ali ne samo Ahilej nego svatko od nas učas prestigne kornjaču?! Ma jok, učinilo vam se, to je privid i fatamorgana, a istina je da nitko ne može prestići kornjaču, jer uostalom, čuli ste što sam deducirao. Naravno, parsto godina kasnije Arhimed je našao grešku u toj dedukciji: karika koja je nedostajala (u matematičkim obzorima Zenonovog stoljeća) zove se geometrijski niz; zbroj beskonačno mnogo članova te nizaljke nije nužno i sam beskonačan, nego na jednoj točki (ovisno o parametrima) postane konačan. Što mi je na umu: kao što se reklo ''tim gore po činjenice'' može se, u situaciji u kojoj dedukcija izravno proturječi zbilji, s jednakom opravdanošću reći i ''tim gore po dedukciju'', čak i kad u datom momentu još ne nalazimo gdje sadrži grešku. (pero u šaci 12.04.2011. 00:06)
ovisi o primjeru, no greške, generalno gledano, zapravo nema. nama je profa pričao kako je Zen teško i opako iscenzuriran tokom stoljeća; navodno u orginalu nije bila riječ o kornjači i zecu, već se dokazivala nemogućnost da se cijeli nježnik umetne u damu. što, iako nije slučaj, nije ni krivo, odnosno zapravo u takvom razmatranju nema greške, a ni privida. to sam i htio reći. vidiš, pero, riječ je zapravo o novovjekom pojmu: serendipity. nije nužno da je ono što je lišeno logike lišeno i potencije (čak i logičkog potencijala). (histrion 12.04.2011. 15:52)
Razmišljam o hrvatskom prijevodu za serendipity... Nisam se dosjetio boljem od: kad ćorava kokoš ubode zrno. Ali siguran sam da ni Zenon ni Hegel nisu ćoravu kokoš imali na umu kad su uzvikivali ''tim gore po činjenice''. A ima i ona kad je neki uvaženi elejac Diogenu izveo dokaz po kojem ne može postojati Kretanje, na što on ustane i prošeće gore-dolje. Filozofija bez jedne jedine riječi. Sumnjam da bi imao nešto protiv da je umjesto toga trebao praktično, osjetilno i zbiljski pobiti dokaz kako je nemoguće umetnuti cijeli nježnik u damu. Bez riječi: skine gaće i... Kruže priče da su mu ponajbolje atenske hetere uvijek stajale na usluzi - besplatno, naravno, samo njemu - kao asistentice. (pero u šaci 12.04.2011. 16:42)
Da, stvar je u ponovljivosti opita, slažem se.
Oprosti mi sad na ovome, ali ja sam razmišljao puno duže o tom prijevodu i moram te upozoriti da je 'Kad ćorava kokoš ubode zrno' vrlo loš prijevod. Loš je jer krivi samu bit stvari: riječ je naime o putu na koji se kreće s jednom namjerom, koja se ne ostvaruje, već se ostvaruje neka druga i još bolja stvar.
Ćorava kokoš, naprotiv, šeprtljavo nabada kako bi našla nešto, što joj se šeprtljavoj ponekad i dogodi (da ostvari prvobitnu namjeru). Ergo, prijevod nije dovoljno dobar, iako se slažem da je teško naći bolji, dapače često se čuje ta izreka kad čujemo ili prenosimo kakvu priču što opisuje serenditipičnu scenu ili pojavu. Glavni problem je što je to izreka, dok englezi imaju cijeli pojam, koji lako izrodi i pridjev i priloške oznake.
Ne gnjavim ja tek tako - postojanje ovog pojama u nekom jeziku odnosno kulturi je, čini mi se, jako bitano za shvaćanje - vjere, u nominalnom opsegu pojma, što uključuje i misticizam. Istovremeno je i žalosno, no i razumljivo, da hrvatska riječ ne postoji.
To, što je, kako kažeš, Hegel slučajno(!) bio u pravu - jest bit: može se i slučajno biti u pravu(!); točno je da se vjerom dolazi do spoznaje, bilo da je riječ o vjeri u zdravu postuliranost matematike, filozofije ili misticizma. Jasno, nije sve proizvoljno i stvari se mora razgledati s više strana, no prečesto su ljudi bili 'slučajno', kako kažeš za Hegela, u pravu. Slučajno otkrivali spone i spojeve među idejama, naukama i umjećima.
Realnost spoznajnog procesa je takva da s obzirom da se svaka dovoljno sofisticirana ideja onome koji ju ne razumije izgleda kao magija direktno implicira da za zamišljanje neke dovoljno sofisticirane istine nužno treba vjerovati u magiju.
Pri tome pomaže korištenje emocija pri mišljenju (emocije su, po nekima, dijelovi misaonog procesa sposobne za najveću apstrakciju, svjesno manipuliranje njima, osvještavanje, vodi k najčišćoj spoznaji; bar tako kažu, ja sam neizvješten u takvim umjećima).
Dopusti da se vratim na magiju - kada je Vern pisao o podmornicama to je bilo luđe od naučne fantasike; ono što ti zoveš gematrijom u gornjem tekstu, to nije potpuno različito od onoga što je Asimov u zadužbini zvao psihoistorijom, odnosno sociologijom zasnovanoj na diferencijalnom i integralnom računu. Jasno, moguće je da autor gornjeg teksta u stvari ne želi dokazati kako je Mihael Jeffrey doista ključna figura zbivanja u sjeni mača, već da je riječ o retoričkoj figuri kojom svoj argument čini namjerno slabijim hineći retoričku omašku. (histrion 12.04.2011. 17:48)
Prijevod je loš ponajprije zato što je 'serendipity' na engleskom jedna jedina elegantna i zvučna riječ, dok se mi ovdje moramo dovijati čitavim deskriptivnim sentencama. No, zato i rekoh ne da je dobar nego da se nisam dosjetio boljem. Kada je Kolumbo krenuo s namjerom da nađe Indiju, a ono našao Ameriku - da li se može reći da ju je našao kao ćorava kokoš? Strogo govoreći si u pravu da postoji razlika između slučajnog nalaženja nečega boljeg od onoga po što se pošlo i šeprtljavosti kokoši koja pukim slučajem nađe ono što je i tražila, ali mislim da je kokoš u kolokvijalnoj upotrebi, na primjer u Kolumbovom slučaju, sasvim korektna i zadovoljavajuća. Što bi trebalo, prevesti kao: ''sretno slučajno otkrivanje dok se traži nešto drugo''? To je točnije, ali je nezgrapno. Kod idioma - a mi ovo imamo jedino kao idiom - kriterij stila je važniji od doslovne točnosti. Namjerno sam rekao da je Hegel ''slučajno'' bio u pravu (da čujem reakcije), iako sam znao da to uopće nije sasvim točno. Koja je razlika izmeđo Hegelovog i Zenonovog držanja svoje dedukcije kao pijan plota? Zašto je u Hegelovom slučaju bilo razboritije - naprosto racionalnije - vjerovati teorijskom modelu? Pa zato što je opažanje zbilje koje mu je proturječilo za svoj predmet imalo udaljenu, teško opazivu pojavu. Teorijski model koji se ne podudara s važećim činjenicama uvijek je klađenje, igra na kartu izvjesnog stupnja vjerovatnosti da je greška u znanju o činjenicama, a ne u njemu - zato je to u krajnjoj liniji prepuštanje slučaju. Ali ovdje je stupanj vjerovatnosti bio visok, u tome je stvar; moglo se realno računati na mogućnost da se osjetilo oka uz pomoć ondašnjih teleskopa prevari u pogledu onoga što se nalazi između Marsa i Jupitera. Ali ako je daleko Jupiter, nije kornjača, nije zrnje, nisu dame. Zenonova teorija je proturječila nečemu što je bilo blisko, na dohvat ruke, lako iskustveno utvrdivo - zato je bilo nerazborito od njega što je apsolutizirao vjeru u svoj izvod. Kažeš: ''Realnost spoznajnog procesa je takva da s obzirom da se svaka dovoljno sofisticirana ideja onome koji ju ne razumije izgleda kao magija direktno implicira da za zamišljanje neke dovoljno sofisticirane istine nužno treba vjerovati u magiju.'' Molim? To je logički kratki spoj. Ako su sve žabe zelene, da li je sve što je zeleno žaba? To što se boca coca-cole bačena iz aviona kalaharijskom bušmanu pričinja magijskom tvorevinom, ne implicira da radnici u tvornici bocu mogu proizvesti samo ako vjeruju u magiju. ''Korištenje emocija pri mišljenju'' je koncept koji mi je potpuno mutan. To mi je govorenje koje dolazi nekako prelako. Misao i osjećaj se obično uzima za dva pola, sama po sebi u redu, ali eto jednostrana i manjkava, koja tek treba pomiriti (napraviti sintezu) – i sve će biti u redu. Samo što su za mene i tzv. ''racionalizam'' i tzv. ''osjećajnost'' bolesti već same po sebi, a ne da je bolest tek njihova podvojenost. Nisu to dva razdvojena, ali zdrava pola ljudskog uma, već dva vida degeneracije uma. Ako bismo ih sintetizirali, ne bismo dobili zdravlje, već – je li – dvije spojene bolesti. Vrlo je čudno kako znamo u isti mah biti visokoparno ''emotivni'' i plitko realistični. Pola vremena banalni u ''racionalnoj'' trezvenosti (na nivou troškovnika), a drugu polovicu patetični u visokim sferama opijenosti mističnim emocijama, vjeri ili čemu već. Ili trijezni i banalni ili visokoparni i pijani - da budemo duboki u trijeznom stanju, to nam nije poznato? Asimova nisam čitao, tako da se ne znam odrediti prema ovome zadnjem što govoriš. Analogija s Verneovom podmornicom nije na mjestu, već time što u projekciji o podmornici nije bilo ničega okultnog, ezoteričnog, magijskog, ničega iz sfere noumena, to je bila čista tehnološka anticipacija. Da li ja nešto zovem gematrijom je sporedna stvar, jer dvaput izričito naglašavam da teoriji broja 23 dajem benefit of the doubt: nema veze da li načelno vjerujem ili ne vjerujem, nego - uzmimo da i vjerujem. Stavio sam svoju skepsu na toj razini privremeno na stranu, uzeo sam kao regulativnu hipotezu da numerološka pravilnost ritma nešto znači. Drugu sam primjedbu stavio: taj ritam je dosta proizvoljan i s previše aritmija da bi bio uvjerljiv u sferi zbilje. Jedna bi stvar bila da su velike i neupitne povijesne razdjelnice npr. 1991. 1968. 1945. 1922. 1899. 1876. itd. Ali nije mi temelj za ezoteričnu nadgradnju poluritam: 1991. 1968. - za koju nije jasno zašto je ona više razdjelnica hrvatskih epoha od 1966 ili 1971 1945. 1941. - koja upada kao ničim izazvan 4-godišnji intermezzo u tom ritmu 1918. 1917. - pomak u fazi, potreban radi nadovezivanja na ritam iz prethodnog stoljeća (1914. preskočena, što minira eventualan sekundarni ritam 4-godišnjih intermezza) 1894. - nategnuta kao značajna, pogotovo u svjetlu da nema 1914-te 1871. - rakovička buna koja je supervažna za pravaše, ali ne sasvim jasna kao baš tako općehrvatski epohalna 1848. ali i zaista, po čemu istaći 1825.? - jedino ako se baš na Kvaternika fiksiramo. (pero u šaci 12.04.2011. 20:02)
pero, volim ja tvoje odgovore, iskreno ti to govorim, da se bar na tren osvrnem na patos. u njima učim i o sebi i o tebi, no ipak ti moram reći da mi najbitnije ne dodiruješ i prolaziš olako oko toga. dat ću jedan primjer, jer je večer već uzela danka, da ne širim priču van trenutnih kapaciteta. uzmimo kako razmišljaš o mom pominjanju i poijmanju pojma magije.
spominješ mi da obrćem logiku, nadam se ne opet samo radi reakcije, kako iz premise da su sve žabe zelene izvlačim direktno zaključak kako je sve zeleno što je žaba! no što to nije jasno u tome da je za nešto zamisliti, dakle ne nužno nakon što se nešto dogodi, nego i prije, nužno u slučaju da je to nešto prije, a da se prije mislilo da je nešto magija (a što nije, po tvom dosegu pojma; primjer - magnetizam, vatra) - da je nužno povjerovati u tu magiju? povjerovati, i zatim objasniti. ali prvo povjerovati. u nju. kao takvu.
vidi, tu nema direktnog zaključka iz univerzalno afirmativne premise. mogao sam ja to razjasniti i time da je svaka riječ nastala iz metafore. da nam je ono za što je riječ magija simbol raspeto nad stvarnim i nestvarnim i da je napredak kroz mjesta u kojima spoznajemo ono nepoznato i magično i činimo to stvarnim.
vidi, napisao je jedan mađar knjigu o povijesti ljudske gluposti, što je već samo po sebi zanimljivo, što mi ju je otac jednom prilikom posudio od nekoga, pa sam tamo našao zgodnu anegdotu: u srednjem vijeku, zapadne civilizacije, jer izližen sam i drugima, jedan doktor je u svoju praksu uveo strašno naprednu naučnu metodu. počeo je voditi statistiku o tome što radi. tako da kada bi koristio svoje uobičajene metode kao što su puštanje krvi, mazanje rane izmetom ili mokraćom, ili recimo liječenjem mača kojim je zadana rana(!), dakle pri tome je varirao metode i vodio statistiku. jasno, ubrzo je postao slavan jer je imao odlične rezultate. i naravno imao je glavnu metodu - to je bilo, znanstvenim putem pokazano - liječenje mača s kojim je rana zadana. i to je jasno logično, objektivno - to je bila najbolja zdravstvena metoda (izučenih doktora) tog vremena: sve ostale su otežavale tijelu vlastiti oporavak! no dobro, možda ćeš reći, no to je ipak realno i bio napredak. no, zamisli, što je taj doktor trebao zapravo u suštini vjerovati - da, moguće je sve objasniti, za to će mi poslužiti statistika. slijedeći zaključak mu je - liječenje mača je najbolji mogući tretman. I ono što se uvijek tu ispušta je - trenutno. sutra ćemo možda znati nešto što će obrnuti u potpunosti neko naše znanje. da, recimo vrijeme ne teče svugdje jednako i da mu protok ovisi o brzini kojim se kreće materija gdje ga mjerimo.
No, eto raspisao sam se pomalo, pa da privedem nakakvom kraju, ispada mi nekako kao da je u ovom našem razgovoru više riječ o susretu dva ega, a manje o potrazi za moždanim opijatima poput istine ili smijeha. U to ime vratit ću se prijašnjim aktivnostima, sa zahvalom i upućujem te da od Asimova pročitaš - prvi paragraf u wikipedijskom članku o njemu, ima par zgodnih fakata za zamisliti lika, no inače ne propuštaš neku književnu deliciju. (histrion 13.04.2011. 00:37)
no, da ne bude tu kraj, i da možda bolje razumiješ otkud dolazim, mogu ti reći da mi je gornji post puno više povezan sa izvrsnim govorom o apatiji na tedu nego s našim mlaćenjem prazne koke. (histrion 16.04.2011. 13:19)
Možda i Gotovini smanje kaznu na 23 godine. (lijecenikatolik 23.04.2011. 21:39)
kraševa (ne hamvaseva) domaćica ima 23% čokolade (tajni 02.05.2011. 17:58)
|