Pregled posta

Roko Kerovec

„S nekom shemom nedotjeranih nazora o sličnim predmetima pretpostavlja se mogućnost dohvaćanja cjeline prije no što je stečena spoznaja o prirodi i dijelovima. Nakon prenagljena mnijenja dolazi uviđanje zablude, pa tek polagano odluka da se približi predmetu malim i najmanjim koracima, da se on razgleda u dijelovima i djelićima i da se ne miruje dok se ne stekne uvjerenje da se oni smiju shvaćati samo tako i nikako drugačije.“
Groeber, Nacrt romanske filologije, I, 1888.,3; preuzeto iz E.R. Curtius: Evropska književnost i latinsko srednjovjekovlje, MH, 1971.

Što smo čuli iz Haaga i tko je pozvan da nam to protumači

15. travnja 2011. je u pravcu zemalja nastalih raspadom Jugoslavije, napose Hrvatske i Srbije, iz Haaga emitirana moćna informacija u formatu presude hrvatskim generalima Gotovini, Čermaku i Markaču. Hrvatska javnost je po presudi većim djelom pala u crni sevdah dok su se u značajnom djelu srpske javnosti podigle čaše na zdravicu. Poradi ovakvog njenog učinka, ona se u teoriji informacijskih sustava označuje kao informacija visoke relevantnosti. Dakle presuda haškog sudbenog vijeća na čelu sa sucem Alphonseom Orieom, koja u svojoj punoj formulaciji glasi da je hrvatska vojska činila masovne i sustavne zločine tijekom akcije "Oluja", zločine koji su bili sastavni dio politike režima Franje Tuđmana i u kojima su sudjelovali osuđeni generali Gotovina i Markač, uključujući tu i tezu o „udruženom zločinačkom poduhvatu“ – moćna je i relevantna informacija koja svojim efektom transcendira isključivo pravnički okvir. Moć presude i njenu zaoštrenu retoriku koja zrcali tekst optužnice, remeti samo oslobađajuća presuda generalu Čermaku, no ona jedva da se i čuje u silini osuđujućih presuda. Doduše striktno pravnički gledano ne radi se primarno o informaciji već o sudskoj presudi koja nema linearnu svrhovitost (posebno upućena Hrvatskoj ili Srbiji) već eventualno „krugovalnu“ – ravnopravno je upućena svima i svemu; ma zapravo ništa tu nije „emitirano“ već isključivo pravno proglašeno i to prvenstveno represivnom aparatu koji će, prvostupanjski govoreći, Gotovinu zatvoriti na 24, a Markača na 18 godina. Malo je to karikiran prikaz redukcionističke amortizacije haške presude manjeg djela njenih tumača koji za ovaj hrvatski crni sevdah nemaju želuca ni racionalnog opravdanja. Kako ne bi dalje komplicirao nejasnu situaciju, argument ovog članka ziheraški polazi od pretpostavke da je haško sudbeno vijeće na čelu sa sucem Oriem svoj posao obavljalo bez ikakvih političkih tangenata, gluho i slijepo za povijesno-političke reperkusije svojih presuda. Time se preuzima premisa po kojoj je sudac Orie „politički nezainteresiran hladni profesionalac“ (A.Nobilo). To opet znači da se oštrina i formulacija presude dvojici hrvatskih generala ne tumači pravničkim kompenzacijama ili političkim ciljevima, neovisno jeli ih uistinu bilo. No treba reći da je ta pozicija puka bona fide apstrakcija. Zakoni i pravni procesi nisu samo operativni sustavi koji omogućuju funkcioniranje pravnih entiteta i država, već i sredstvo društvenog odgoja u sekularnim državama. Pitajte to bilo kojeg društvenog aktivista koji djeluje na polju prava; ako pak budete pitali pravne službenike, pobrinite se da znaju da je njihov odgovor off the record i da su prethodno popili dvije čaše vina u ugodnoj atmosferi.

On the record; pravnički puristi koji žele otupiti oštricu haške presude zaboravljaju jednu činjenicu: presuda je de jure pravni dekret ali političko-civilizacijska poruka de facto. Osim pravnog obračuna s ratnim zločinima, presuda kao svoju nuspojavu provocira preispitivanje poimanja karaktera vojne operacije Oluja, barem u hrvatskoj javnosti, a posljedično i državno samorazumijevanje, o čemu će kasnije još biti riječi. Ovu činjenicu ne mijenja pitanje da li je haško sudbeno vijeće svjesni poručitelj sa političkom svrhom i razlogom, već činjenica da je njihova presuda tako interpretirana od strane onih koji su joj sudbinski najbliži. Prelako je diskvalificirati ovaj kriterij recepcije inzistirajući kako je riječ o „duboko uvriježenom poimanju stvarnosti podređenom nacionalističkom jednoumlju“, kako npr. čini Marko Milanović u svom vrlo popularnom tekstu „Haška presuda Gotovini“ ( http://www.pescanik.net/content/view/6724/1070/ ). Ironično, mnogi koji ovih dana po Facebooku lajkaju njegov tekst, u svojim komentarima otkrivaju da su također hašku presudu politički protumačili revitalizirajući neke posustale političke fronte. U svakom slučaju proširena interpretacija presude nipošto nije odlika nacionalističke bigotrije. Što je onda haška presuda po svom karakteru? Osim svoje pravno-sudbene svrhe, karakter presude treba tražiti i u njezinom realnom učinku. To se u pravničkim uvjetima može činiti neodgovornim stavom, no nakon pojave estetike recepcije kao interpretacijske škole (Reader-response Criticism), nije više moguće jednostavno izuzeti ulogu tumača pri određivanju značenja presude, a u ovom slučaju tumači su i barem dva naroda. Drugim riječima: haško sudbeno vijeće je obavljalo usko pravnički posao ali na koncu je, htjelo ne htjelo, napravilo i onaj političko-civilizacijski. U tom smislu Milanovićeva, inače uvjerljiva pravna analiza u spomenutom tekstu, ostaje kratka s obzirom na interpretacijske ambicije koje ima.

Milanović najvjerojatnije dotiče istinu kada razlog „zašto je u Hrvatskoj presuda doživljena kao napad na 'Oluju' ili na samu Hrvatsku taj što dominantni nacionalistički narativ u Hrvatskoj, kao i u Srbiji i Bosni, počiva na amoralnom stavu da se u pravednom, obrambenom ratu ne mogu činiti ratni zločini kao dio državne politike.“. Iako taj narativ nigdje nije ekspliciran, i gotovo ga nitko ne bi tako sročio, doista se u hrvatskoj javnosti na spomen mogućih ratnih zločina u Oluji javlja intuitivna reakcija obrambenosti kao kvalifikacije koja zaustavlja daljnje suočavanje sa zločinima. Stoga Milanoviću ovdje treba dati za određeno pravo iako je njegov kategorički zaključak presmion. No njegovo poimanje „nacionalističkog“, kojeg vidi dosljedno logički dovršenog u patološkom samoozljeđivanju zadarskog branitelja na dan presude, dislocira njegov interpretacijski skop skrivajući dimenziju motiva i razloga koji generiraju ovakav nacionalistički narativ. Umjesto sadržajne problematizacije ovog nacionalističkog diskursa, Milanović se zadovoljava kvalifikacijama o licemjerstvu ili čuvanju fotelja (kao da predstavnici traumatiziranog naroda ne smiju odlučiti da i sami predstavljaju istu traumu). Uzroci amoralnog dominantnog diskursa kojeg Milanović spominje, nisu u tobožnjoj inherentnoj iracionalnosti nacionalizma, već u pomanjkanju općeg konsenzusa glede karaktera vojno-redarstvene akcije 'Oluja'. Taj konsenzus je potrebno postići sa srpskom stranom kao i sa međunarodnom zajednicom. Konsenzus između Srba i Hrvata je do sada izostajao djelom poradi hrvatskog trijumfalizma koji je potom usporavao srpsko priznanje neopravdanosti svoje pobune kao i (ne)rješavanje pitanja nestalih osoba u ratu, ali i zapanjujuće prešutne abolicije JNA od strane haškog arbitra pravde. Konsenzus s međunarodnom zajednicom je, barem u hrvatskom većinskom poimanju, sada ponovo narušen haškom presudom generalima. Iako je to teško kategorički tvrditi (od čega podjednako trpi i Milanovićeva teza), u globali nije hrvatska javnost traumatizirana haškom presudom zbog dominantnog nacionalističkog diskursa o krivičnoj nedodirljivosti domovinskog rata (iako se moguće kanalizira putem istog), već zbog pomanjkanja konsenzusa oko formativnih događaja svoje nedavne povijesti. Ako hoćete, riječ konsenzus sada možete slobodno zamijeniti riječju pomirenje. Emotivne reakcije u Hrvatskoj stoga ne treba prezreti kao ventilaciju grotesknog nacionalističkog kiča (iako to često jest), već vidjeti kao intuicijsku reakciju tijela koje poznaje razloge o kojima nacionalistički diskurs ne zna ništa (usp. „Rječnik tijela“, A. Zlatar, a pomalo i „Misli“, B. Pascal). Plačemo zbog nepravde, ali plačemo i zbog svojih grijeha nepomirljivosti.

Lažljivci, klevetnici i misterij 'Oluje'

Većina hrvatske javnosti teško miri tezu haške presude o „udruženom zločinačkom poduhvatu“ sa sve češćom tvrdnjom, artikuliranom uglavnom na internetu izvan „velikih“ medija, da ona ni na koji način ne kriminalizira operaciju 'Oluja'. Promotori ove tvrdnje, paradoksalno, simpatizirajući mogućnost istinitosti dotične teze haške presude, ujedno brane i legitimitet 'Oluje'. Marko Milanović tako u navedenom tekstu nedvosmisleno tvrdi: „Jesu li Hrvatska ili 'Oluja' u presudi kao takve označene kao zajednički zločinački pothvat? Ne i ne. Ponavljam, ne i ne. Tko drukčije kaže, kleveće i laže“. Istog decidiranog stava je i Vuk Perišić u svom komentaru objavljenom 18.04.2011. na Tportalu pod nazivom: „Zašto bezočno lažu da presuda osporava legitimitet Oluje?“ (ovdje link na tekst). Interpretacijska paradigma je ista: nema ništa u haškoj presudi što bi inkriminiralo Oluju, čak se ona njome i dodatno potvrđuje, ergo, dojam o osporavanju Oluje u hrvatskoj i srpskoj javnosti rasplamsavaju državno političke elite u sprezi sa servilnim medijima. Milanović autoritet za tumačenje presude dobiva iz činjenice da je među prvima iščitao najveći dio pismenog obrazloženja same presude koja broji oko 1300 strana, te za razliku od drugih, govori iz pozicije informiranosti. Što je dakle pronašao u opširnom obrazloženju presude a što bi oslobađalo Oluju od optužbe udruženog zločinačkog poduhvata i što u tekstu predstavlja kao najbolji dokaz? Milanović piše: „Sudija Ori je u sažetku presude izričito rekao kako se ovaj predmet 'ne bavi niti pitanjem legalnosti pribjegavanja ratu, odnosno vođenja rata. Središnje pitanje ovog predmeta jest: jesu li srpski civili u Krajini bili meta zločina i treba li optužene držati kazneno odgovornima za te zločine.'. Potom slijedi dodatni dokaz, piše Milanović: „U paragrafu 13 presude, Pretresno veće takođe vrlo jasno kaže kako se u predmetu ne sudi 'izboru Hrvatske da pribegne operaciji Oluja' u svojoj borbi protiv krajiških Srba. Zajedničkim zločinačkim poduhvatom nije označena sama Oluja, već odluka hrvatskog rukovodstva da etnički očisti srpsko stanovništvo iz Krajine uz vršenje drugih, pratećih zločina … Drugim rečima, nije problem bio u korišćenju sile kao takve, već u načinu na koji je ona korišćena, protivno međunarodnom pravu.“ (kraj citata).

Problem ove diferencijacije jest to da ona zapravo daje tek hipotetično opravdanje Oluji. Oluja je u teoriji međunarodnog ratnog prava i običaja legitimna opcija Hrvatske u datom momentu, no što je ona uistinu bila kao strateški konstrukt, i kakva je njezina de facto operacionalizacija – ostaje neugodno nejasno u obrazloženjima koje Milanović pronalazi. Također treba biti svjestan da između pismenog obrazloženja presude i samog njenog tridesetominutnog izlaganja od strane suca Oriea u prijepodnevnim satima u petak 15.04., postoji retorički diskontinuitet. Pismeno obrazloženje je minuciozna ekspertiza, čitanje presude je kerigmatski proglas. Ako je Milanović nakon čitanja obrazloženja istakao najbolje dokaze u korist haške legitimizacije Oluje, koji su skromne uvjerljivosti, što su onda trebale razumjeti hrvatska i srpska javnost slušajući proglas presude koji po svojoj oštrini i formulaciji ne pokazuje ni najmanju zainteresiranost da zaštiti legitimitet Oluje? Napomene u presudi kojima se navodi čime se sud bavi a čime ne, imaju više ulogu disclaimera kojim se zapravo svjesno anticipira kontroverzni sadržaj i naslućuje kakve će se asocijacije ostvarivati. Čak i Perišić u spomenutom, inače britkom tekstu dolazi do vrtoglavih formulacija poput: „Ipak, operacija Oluja bila je toliko opravdana i legitimna da je nije uspio kompromitirati čak ni doktor Franjo Tuđman. On i njegov režim … propustili su veličanstvenu povijesnu prigodu da se jedno legitimno oslobađanje provede i na legitiman način…“. Kako točno logički funkcionira ovaj stav? Što je Oluja? Odakle proizlazi? Jesu li se u Oluji „desili branitelji“ kao što se u Srbiji '89. „desio narod“ – tobože bez upliva vođa i strateških programa? Kakav god bio odgovor, ostaje činjenica da čak i kada bi „lažljivci i klevetnici“ umuknuli, kriptičnost same presude glede karaktera 'Oluje' bi i dalje proganjala svoje interpretatore – laičke i stručne.

Nacionalni identitet se može tumačiti kao „moć i praznina“ (Andrew Vincent), no i tada treba imati na umu da on nije samo politizirana masovna histerija (iako često jest), već je i moderni oblik kolektivnog aspekta ljudskog samorazumijevanja. Ovaj kolektivni aspekt identiteta u svoju konstrukciju osim svojih sličnih bližnjih, integrira i svoje drugačije susjede, kao saveznike ili kao protivnike. Radi se o antropološkom fenomenu, inherentnom ljudskome biću, koji metamorfizira tijekom povijesti te se u suvremenim društvima javlja, između ostalog, i kao „nacionalno“. Kako stvari stoje, poimanje vojne operacije Oluja, onakva kakva je uistinu bila a ne kakva je mogla ili trebala biti, jest formativni element konstrukcije hrvatskog nacionalnog identiteta. Ostavivši je ovako dvosmislenom, ne samo da se opstruira proces pomirbe Hrvata i Srba, već se olakšava put nekim budućim sukobima između dvaju naroda.

Haška pravda kao Danse Macabre

Haška presuda generalima je kod svog proširenog auditorija u hrvatskoj javnosti isprovocirala osjećaj nepravde. Kritičari ovog nacionalnog osjećaja prigovaraju kako je prerano za takav dojam, budući da je riječ o tek prvostupanjskoj presudi, ili pak da oni koji tako osjećaju nisu ni za tren uzeli u obzir da bi haški sud možda mogao biti i u pravu (M. Milanović). Kao da se ponavlja isti uvrnuti scenarij sa hrvatske i sa srpske strane: kada se osuđuju srpski zločini, za hrvatsku stranu haški sud je donositelj pravde a za srpsku sramotna prijevara; kada je slučaj obrnut, tada Hrvati u želucu osjećaju nepravdu. Uvažavajući valjanost samog prigovora, ipak on ponovo koristi isključivo nacionalističku paradigmu kao interpretacijski okvir koji nije dovoljno širok u skopu da zadovoljavajuće protumači takve dojmove na nacionalnim razinama. Ne radi se samo o specifičnom nacionalističkom diskursu, već je njegov horizont u širem smislu civilizacijski.

U zapadnoj logosferi se barata dvama koncepcijama pravde: retributivnom i distributivnom. Retributivna pravda je načelo kazne a distributivna načelo stabilizacije. Narodski rečeno, prva je osveta a u drugoj se dijeli pravda. Oba koncepta pravde su politički i egzistencijalistički problematična: kako i čime adekvatno kazniti ratnog zločinca i kako kompenzirati gubitak žrtava? Karakter problema je takav da se zapravo mora teološki razrješavati, no budući da teologija nije dio javnog diskursa zapada (osim kada treba gasiti neki požar) preostaje nam utilitarističko pribjegavanje uravnilovkama. To je posebno vidljivo kod haškog suda budući da je on i osnovan sa svrhom da uvede reda među „zemljama regije“. Dozvolite trivijalnu ilustraciju, djeca se mire pjevajući „mir, mir, mir – nitko nije kriv“, a haška pravda kao da je svedena na varijantu „mir, mir, mir – svatko je kriv“. Ako je to točno, ne radi se o učinkovitoj distribuciji pravde oštećenima, već u najboljem slučaju o postupku smanjenja štete prouzrokovane nepravdom. Koliko god bilo istine u tome da je nacionalistička svijest ta koja slavi osudu drugog a prezire osudu svojeg, u toj nepomirljivosti ravnopravno sudjeluje i upražnjeni svjetonazorski diskurs zapada putem svoje nemoći da se nosi sa izazovima koje mu povijest baca pred vrata. Nije haški tribunal kriv što je u osiromašenoj zapadnjačkoj logosferi on jedini relevantni fakat na kojem Hrvati i Srbi imaju zajedničku platformu za rješavanje ratnih trauma! Što ovim dvama narodima u tim uvjetima drugo preostaje doli licitacija godinama zatvora svojih i protivničkih vođa, i kakvom pomirenju nam se nadati u toj perspektivi? Zato nacionalne slutnje o kompenzacijskim presudama u Haagu ne moraju nužno biti u kauzalnom odnosu s idejama o političkim inženjerinzima velikih sila, osobnim predrasudama sudaca ili pak tajnim urotama za ili protiv određene male zemlje (iako to svakako može biti točno). Nacionalno nezadovoljstvo presudama je također i civilizacijski simptom sekularnog redukcionizma unutar kojeg radi haški tribunal i unutar kojega se odvija tumačenje njegovih presuda. Nije to retrogradna nostalgija za srednjim vijekom. Ista se svijest nemoći pravde zrcali i u srednjevjekovnoj viziji Danse Macabre-a, pomalo cinične utjehe ponuđene potlačenima spram društvene nejednakosti i nepravde koja se dokida na ravnopravnoj platformi smrti: „mir, mir, mir – svi ćemo umrijeti“. Teološki diskurs je doduše tada bio javan i zajednički barem na razini latinske europe, no bio je loš u smislu da je bio sastavljen u formatu dualističke kozmologije: „nema nade za ovaj svijet, valja odustati od svjetovnih napora i uprti pogled i htjenje put neba gdje jedino počiva pravda“. Zaboravljen je eshatološki (ovosvjetski) aspekt kršćanskog spasenja i pravde koji je proslavljen molitvom: „Dođi Kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji“ (Matej 6, 10). Smrt kao pravda jednako je kreativna i poticajna kao i ravnomjerno podijeljena krivnja. Ako i postignemo tako mir bit će to ciničan mir koji je toliko bezvrijedan da ćemo ga vrlo lako odbaciti prvom prilikom. Kreativna i poduzetna anticipacija Božjeg kraljevstva, kojem se radom u korist pravde i ljubavi ide u susret, dio je civilizacijskog diskursa kojeg trebamo i koji nam je pod nosom ali kojeg ne želimo. Čuje se to u pojedinačnim uzdasima koji doživljaje nepravednosti haških presuda ogorčeno delegiraju sa zemlje na nebo ili ga se u istom ogorčenju odriču (usp. „Zagrljaj pravde i mira. O napetosti retributivne i eshatološke pravde“, Roko Kerovec, Kairos).

Žrtve u Haagu i žrtve u Oluji

20. 04. 2011. Centar za suočavanje s prošlošću Documenta organizirao je skup o društvenim odjecima i pravosudnim konzekvencama prvostupanjske presude generalima. Na skupu kojeg su predvodili Vesna Teršelič, Zoran Pusić i Žarko Puhovski, ocijenjeno je među ostalim da je Hrvatska i dalje nespremna za suočavanje s prošlošću te kako je reakcija javnosti na presude rezultat dosta niske informiranosti o tome što se događalo u kolovozu 1995. Žarko Puhovski je prije samog skupa u nekoliko navrata u medijima isticao, da je za njega posebno zabrinjavajuće što se u ovom času medijskog histeriziranja, najmanje govori o stvarnim srpskim žrtvama stradalima tijekom Oluje. Taj propust je i više nego nadoknađen u internetskom prostoru gdje je hrvatska vokalna manjina podatak o preko šest stotina ubijenih srpskih civila tijekom Oluje, utkala u virtualnu zastavu kojom svjesno - nesvjesno maše u lice haškom presudom ogorčene hrvatske javnosti. Momentum se iz virtualnog u stvarni prostor prenosi putem Inicijative mladih za ljudska prava koja je 26.04. 2011. pokrenula akciju „Milijun potpisa za REKOM“ - peticijsku kampanju za osnivanje Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima na prostoru bivše SFRJ. Dojam kojeg ostavlja ova manjina koja na jedan ili drugi način artikulira srpske žrtve u ovom traumatičnom trenutku jest iskrena želja za nacionalnom katarzom. Kao da se isticanjem zapostavljene nepravde nad srpskim žrtvama pokušava povratiti ravnoteža hrvatskoj groznici haške nepravde. No nije li to ponovo reciklaža iluzije pravde koja se nada stabilizaciji putem uravnilovke krivnje?
Prihvaćena mudrost glasi: „Prave su riječi u pravo vrijeme zlatne jabuke u srebrenim posudama“ (Izreke 25,11; Biblija). Neka bude posve jasno: nema pravde i mira bez konsenzusa koji uključuje puno prepoznavanje i priznavanje srpskih civilnih žrtava stradalih tijekom Oluje od strane hrvatske javnosti (ne samo službene Hrvatske). No da li je ovo idealan trenutak za to? Isticanje srpskih žrtava u kontekstu haške groznice ne potiče nacionalnu katarzu već politizaciju, a oko žrtava se ne okupljaju ljudi pijeteta već navijačke skupine. To dakako ne znači da se mahom radi o političkim hohštaplerima koji kapitaliziraju na nevinim žrtvama, međutim kontekst koji im je trenutačno na raspolaganju ne ostavlja im alternativu do činjenice da se imena i broj žrtava izgovaraju, ili makar čuju, kao kletva. Riječi su doista prave, jabuke su zlatne ali posude nisu srebrne – ovo je valjda najgore vrijeme da se očekuje nacionalno suočavanje sa žrtvama stradalima u sjeni Oluje. Idealistička duša traži sve i odmah, eshatološka duša traži prvi korak ka idealnom cilju. Eshatologija o kojoj je ovdje riječ nije u uskom smislu samo špekulacija budućih događaja, već se radi o tzv. inauguriranoj eshatologiji: „mir, pravda i ljubav – Šalom! - koji počinje svoj rast sada putem angažmana svojih saveznika ali se u cijelosti ispunjuje tek u budućnosti o Kristovom povratku“. Srpske žrtve u ovom trenutku trebaju biti zaštićene iza zastora svetinje, u koju mogu ući samo dostojni, kako ne bi bile okaljane ogorčenjem i kompenzacijskim prezirom. To nije ustupak nacionalističkoj histeriji, već odlučnost da se uistinu zalaže za pravdu realnim početnim koracima sa razumijevanjem njenog procesualnog karaktera, umjesto da se ona izgubi u iluzijama idealističkih parola ili ideoloških okupljanja.

...

Najmanje se govori o žrtvama... Možda je u hermeneutičkoj groznici trenutno i previše riječi na obje strane. 04.11.2010. su u Vukovaru dvojica predsjednika, Josipović i Tadić, koračali prema mjestu masovne grobnice na Ovčari. Tadić je odmjereno odao počast nevinim žrtvama stradalim u Vukovaru sa ciljem doprinosa pomirenju dvaju naroda. Njegov govor nije sadržajno toliko uvjerljiv koliko je znakovit. Njihov je put do grobnice bio ograđen živim zidom Vukovarskih majki za čije se nestale još ne zna gdje su. Sve su im okrenule leđa. Predsjednici su koračali ka pomirenju, a Vukovarske majke su podsjećale da postoje još velike prepreku na putu tome cilju. Protestirale su, ali su bile tamo i sudjelovale su. Bio je to prvi realni korak ka Šalomu načinjen u dobro vrijeme od strane ljudi, koji makar dinamikom sekularne eshatologije, žele pravdu. Kao paket aranžman, to je moćna poruka visoke informacijske relevantnosti, ne na verbalnoj već na semiotičkoj razini – ali tumača nije bilo ni približno kao sada.


Post je objavljen 29.04.2011. u 00:03 sati.