Komentari

vaseljena.blog.hr

Dodaj komentar (18)

Marketing

  • MODESTI BLEJZ

    sigurnost pretpostavljena istini. ta ne samo danas. uvijek.

    avatar

    26.01.2012. (10:22)    -   -   -   -  

  • babl

    Činjenica je najniža razina istine.

    avatar

    26.01.2012. (11:56)    -   -   -   -  

  • Akuzmata

    Činjenica je jedina razina istine - sve ostalo vodi u kognitivnu disonancu iz koje, uvjetno rečeno*, nema izlaza (sve i da se čovjek preziva Rothschild, ili možda pogotovo ako se tako preziva) osim, recimo, u ono što se po Orwellovom novogovoru naziva "doublethink". Činjenica je, dakle, da čovječanstvo, proturječno i vječno nepomireno sa samim sobom, živi ili u neprestalnoj kognitivnoj disonanci, ili u shizofrenom doublethink-u.
    *No, to su samo pitanja društvenoga ratia, tek jedna od kružnica unutar koncentričnog beskraja, ali - o, tempora! - kružnica od bodljikave žice! No, preko bodljikave žice je zapravo lako: prebaciš preko nje plahtu, neku plavu plahtu.

    avatar

    26.01.2012. (12:19)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    Babl kao Wittgenstein za Jatogenovog Carnapa!

    avatar

    27.01.2012. (10:18)    -   -   -   -  

  • Akuzmata

    Dobro, onda ću spomenuti - možda se i ponavljam - Beckettov komentar na popularni Wittijev šlager "Ono o čemu se ne može govoriti, o tome valja šutjeti". Naime, Beckett je - baš kao što i Nemanja s vremena na vrijeme na svoj način čini - inzistirao na tome da upravo o onome o čemu se ne može govoriti jedino i vrijedi govoriti.
    "...je ne peux pas continuer, je vais continuer." To je dirljivo, to je - ljudski.

    avatar

    27.01.2012. (16:43)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    Upravo tako, Jatogen, upravo tako, pa ne iscrpljuje se sav smisao Tractatusa (kao što su neki mislili) u sabotaži spekulativne metafizike, u pozitivizmu... ali što da se mi tu posredno domunđavamo, kad možemo uzeti telefon pa neka nam kaže Witti sam: ''Moj se rad sastoji od dva dijela: jedan koji je prezentiran ovdje plus sve ono što nisam napisao. I upravo je taj drugi dio zapravo onaj bitan dio. Moja knjiga ocrtava rubove sfere etike iznutra, da tako kažem, i uvjeren sam da je to JEDINI ozbiljni i rigorozni način ocrtavanja tih rubova. Ukratko, vjerujem da sam u onome o čemu mnogi drugi danas tek pričaju i nagađaju, ovom knjigom uspio staviti sve čvrsto na svoje mjesto upravo zato jer sam o tome šutio. I iz toga razloga, ukoliko grdno ne griješim, reći će Vam ova knjiga mnogo toga što i vi sami želite kazati. Jedino što možda nećete vidjeti da je to u knjizi zaista i rečeno.'' (Potencijalnom izdavaču L. Fickeru)

    avatar

    27.01.2012. (19:36)    -   -   -   -  

  • NEMANJA

    ROSEBUD: O istini, činjenicama i ružičnjaku

    U čemu je razlika između filozofskog i zdravo-razumskog pristupa stvarnosti? Ishodišni filozofski pojam je BITAK, a ishodišni "pojam" zdravog razuma je FAKTICITET. U tome je onda razlika između pojma i predodžbe: činjenice je potrebno prikupiti izvana, pojam se spoznaje iznutra. Tako dolazimo do račvanja staza i time do osnovnog nesporazuma: zdravi razum misli da je BITAK druga riječ za FAKT. Kada zdravi razum pita za postojanje Boga, onda on pita o nekom faktu, a samo postojanje je apstrakcija uzeta iz pojave. (Na pitanje, "Da li Bog postoji u istom smislu u kojem ja postojim?" treba odgovoriti, "Ti ne postojiš!") Time je metafizička dimenzija pretvorena u svoju suprotnost, a pitanje gubi smisao. Jer osnovno je svojstvo činjenice da bi ona mogla biti drukčija. Ako dakle Bog postoji, to je onda samo još jedna činjenica, što znači da bi on mogao i ne postojati. ISTINA je tako svedena na "činjenično stanje".
    Ova razlika omogućuje da se dva pogleda na stvarnost suprotstave kao FILOZOFSKI s jedne strane, i HISTORIJSKI ili NOVINARSKI s druge. U drugim inačicama ne-filozofski stav može se izjednačiti sa DOKUMENTARNIM ili FOTOGRAFSKIM pristupom, a spoznajna teorija se onda pretvara u zloglasnu TEORIJU ODRAZA. Osnovni problem te teorije je odsutnost subjekta u iskustvu, njegova neutralnost, pa je duh shvaćen kao TABULA RASA. Ničeg nema u duhu što prethodno nije bilo u čulima, kaže zastupnik teorije odraza. Osim samog duha, naravno.
    Spekulativni interes: to je ono što nosi istinsko mišljenje. Inače se sve raspada u ravnodušnost čulnog i prolaznog postojanja, koje je slučajno i nema u sebi istine, pa je puka pojava. Religija koja se dade impresionirati pojavnim fakticitetom, pa ne temelju njega izmišlja drugi svijet, koji je podjednako faktičan – što znači dostupan samo vanjskom, slučajnom i nepromišljenom iskustvu, – koje upravo zato i nije nikakvo iskustvo, – takva je religija upravo ono što Platon naziva sjenom sjene, dvostruko prividni svijet. Takvom se hipostazom slučajnog nismo uzdigli iznad čulnog bića pojavnoga svijeta, već smo učinili upravo suprotno, lišili smo ga duha i proglasili za nešto apsolutno. O takvom se svijetu čovjek može informirati samo na temelju vanjskog autoriteta, zato jer božanski glasnik tako kaže, duh se ne može o istinitosti takvoga svijeta osvjedočiti u sebi. Svijet je takav jer netko tako kaže, ali mogao bi biti drukčiji, kada bi taj netko rekao drukčije. Time je religija pretvorena u farsu, a drugi svijet u travestiju ovoga.
    Hegelov opis materijalnih ostataka antičkog svijeta, svijeta kojega je ideja napustila, na zanimljiv se način ponavlja u Wellesovom "Građaninu Kaneu". Kao što su kipovi antičkih bogova mrtvi jer ih je napustio duh koji ih je stvorio (čitaj: nitko više u njih ne vjeruje) tako i ogromna kolekcija umjetnina i bezvrijednih predmeta koje je Kane ostavio za sobom, više nema nikakvog značaja za činovnike koji se bave pseudo-empirijskim "popisom ostavštine". Kane je mrtav, stvari su ostale bez vlasnika, pa su tek time samo stvari, ostaci duha. Na kraju se sve svodi na misterij riječi ROSEBUD, koji novinari nisu u stanju odgonetnuti. Upravo u tome treba vidjeti smisao te riječi: ona je šifra duha koji je sve te stvari držao na okupu, nerješiva zagonetka duha. ROSEBUD je drugo ime za ljubav.
    Međutim, Kane je i sam bio novinar, a početna "dokumentarna" sekvenca objašnjava da su Kanove mnogobrojne novine pratile vijesti gotovo pola stoljeća, ali da je najveća vijest (u mnogim od tih godina) bio on sam. I napokon, upravo su novinari ti koji pokušavaju odgonetnuti pravi smisao Kaneovih posljednjih riječi. Ali ROSEBUD nije činjenica, ROSEBUD je istina.

    avatar

    28.01.2012. (00:30)    -   -   -   -  

  • Akuzmata

    No, nije li podjela pristupa stvarnosti na filozofski i zdravorazumski donekle analogna, recimo, podjeli građana neke zemlje na crne i crvene, ili na pastire i ovce? Koliko je istinita takva podjela, a koliko utemeljena na činjenicama? Ne preživljava li filozofija upravo na energiji koju stvara neprestalna kognitivna disonanca uzrokovana stalno sve uzburkanijim česticama upravo fizičkoga fakticiteta? Možda je skandalozno tvrditi da tijelo prethodi duhu, ali ta tvrdnja ne negira duh. Jedan je zen redovnik rekao (gdje bi mnogi radije šutjeli): "Sada kada sam prosvijetljen, jednako sam bijedan kao i prije". To znači da je spoznaja putovanje tamo i natrag, a ne samo tamo. Tvrdim: ništa bez tijela, nikad; ne može duh nepovratno tavoriti u neopipljivome; taj će se balon s helijem ispuhati i pasti; tome će zmaju ponestati vjetra o kojemu njegov let ovisi, ili će se ruka koja drži konac kojim je vezan jednostavno umoriti.
    Po meni, ROSEBUD nije istina nečega, još manje Istina, i teško da je ljubav (prije jedno od svojstava težnje ka istoj): ROSEBUD je stanje, i to SEHNSUCHT - ili, još ljepše, SAUDADE.

    avatar

    28.01.2012. (16:20)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    Treba ipak istaći da ni Boltzmannova teorija odraza nije lišena onog heraklitovskog ''racionalizma'': da su oči i uši loši svjedoci ako su duše barbarske. S jedne strane udara po 'čistom umu', ali s druge i po vulgarnom senzualizmu (i machovskom impresionizmu). Kaže: ''Isto se tako prije pretpostavljalo da su naše oko i uho također apsolutno savršeni, jer su se zaista razvili do začudnog savršenstva. Danas se zna da je to zabluda.'' Boltzmann smatra da ukoliko u spoznaji svijeta ne želimo grubo zabludjeti nužno moramo koristiti dan nam talent apstraktnog mišljenja (povezivanja stvari i pojava u 'činjenice', razumijevanja pozadinskih, ne neposredno očitih, kauzalnih odnosa među predmetima); ali i da još više moramo u svakom momentu to korigirati empirijskom verifikacijom u, što bi se reklo, stanje na terenu. ''Prema tome ne može biti naša zadaća da činjenice citiramo pred sudom naših zakona mišljenja, nego da naše misli, predodžbe i pojmove prilagodimo stvarnosti.'' Ali, opet, ne apsolutno, nego kombinirano i uvijek dvosmjerno korigirajući. Gdje je priskočio i Hertz sa svojim mehaničkim modelima ustrojenima po načelu ''dvosmjerne metode''. A na tom (Boltzmann-Hertz) temelju Wittgenstein je onda izveo svoj Tractatus. Pitanje je bilo: kako spoznajnu potentnost i znanstvenu čistoću izraza (egzaktnost, izvjesnost, nepolitčnost) mehanike Boltzmanna i Hertza prenijeti u filozofiju, u svijet govornog jezika? Lenjin je pokušao ''teoriju odraza'' prošvercati u filozofiju, ali on je jedino uspio napraviti onaj tendenciozan bućkuriš (famozni ''dijalektički materijalizam'' - mix kostiju Boltzmanna i Engelsa), koji svijetu nije najbolje legao na želudac, i dugo ga se podrigivalo. A Russell i bečki krug su tu uzeli Wittija kao svog najvećeg sina i dizali ga u nebesa, jer je Tractatusom doveo njihov pozitivistički propozicijski kalkulus do krajnjeg dosega. Ali komedija zabune se sastojala u tome što je ovaj samo u ''sferi činjenica'' bio s njima suglasan. The joke was on them, jer htjeli su da filozofija bude to i ništa više nego to, logička analiza; očito smatrajući ili da znanstveno nepotvrdive sfere uopće ne postoje, ili da nisu tako neegzaktni fenomeni kao što se priča, te da ih također treba logički raščlaniti i empirijski potvrditi. U oba slučaja radeći budale od sebe - što nisu uviđali, a Wittgenstein je. Kad reče da se ljestve Tractatusa nakon što se njima uspne mora odbaciti, nije time sugerirao da se zato treba zadržati poniže, tamo gdje se još može legitimno ostati na njima, nego - vrlo jasno piše - da se filozofija mora popeti gore (a onda i odbaciti ljestve). Ne može ju se izjednačiti s logičkom analizom, pošto se njen smisao ipak ostvaruje upravo u ''sferi vrijednosti''. Jedino što propozicijski kalkulus ne pogoduje za tu sferu - ali tim gore po propozicijski kalkulus! Kalkulus je taj koji tu mora šutjeti.
    Ili ono što je rekao, a što će se vjerujem Jatogenu dopasti: da filozofiju treba pisati kao što se piše pjesma. ROSEBUD, ako se hoće.

    avatar

    28.01.2012. (22:10)    -   -   -   -  

  • Akuzmata

    Ali pjesmu ne treba pisati kao što se piše filozofija.
    Radi pobliže ilustracije mjesta s kojega tulim ("mjesto je strahovito", napisao je Herberto Helder u pjesmi "Mjesto"), citirat ću Pascala; citat je to kojime započinjem jednu nedavnu pustolovinu pisanja.
    "Budući da je beskrajno daleko od toga da razumije krajnosti, svrha stvari i njihov princip od njega su nepovratno skriveni u neistraživoj tajni, te je jednako nesposoban da spozna ništavilo iz kojeg je istrgnut i beskraj koji ga guta."
    Nije li pošteno, dostojanstveno i hrabro to priznati i prihvatiti, od toga polaziti i tome se vraćati? Istodobno, ne vidim ničega dostojanstvenog u "odbacivanju ljestava" po nekakvoj razuđenoj, plinovitoj "spoznaji", pače "računu": s mojega mjesta (koje nije moje mjesto u društvu ili moja pozicija na nekoj ljestvici, nego je to ono strašno mjesto o kojemu Helder nadahnuto pjeva, nadahnjujući), to nije doli kukavičko samozavaravanje, mlitava omamljenost plinovima slabe postmoderne misli.

    avatar

    28.01.2012. (23:45)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    Jatogen, ne vidim spora, jer ne vidim tko je uopće i bio za to da bi trebalo nasrtati - pjesmom i/ili filozofijom - na granice dviju beskonačnosti. Ta i Pascal sam si je dopuštao biti trska što misli, nije li? Pa je mišlju, reče, gutao univerzum koji ga kao trsku inače nadmoćno guta - i nije mu se to nimalo isključivalo s načelom o prihvaćanju i priznavanju trskine nemoći da razumije zadnje krajnosti, svrhu stvari i njihov princip.
    I to je sve: biti trska što misli (o BITKU, dakako, o čemu drugome). Nakana skromna i preuzetna u isti mah, slažem se.
    A Wittgensteinovo ''odbacivanje ljestava'' vođeno je upravo impulsom podrezivanja krila pozitivističkom ''računu'' (iako su ga oni, ne skuživši to, slavili kao svoju apoteozu); impulsom, rečeno bez rukavica, da ga se, baš suprotno apoteozi, stavi na njegovo mjesto. To je kad bolje pogledaš dosta blisko ovom mjestu s kojeg Pascal dolazi; to je kao mali atentat na dvije karakteristične vrste prevelike preuzetnosti filozofije: kako onu previše ''sintetičku'', koja o BITKU govori kao da govori o FAKTU (nasrćući bez pardona i samoskepse na zadnje krajnosti univerzuma), tako i ovu previše analitičku, koja misli da je najveća mudrost ne govoriti o BITKU uopće.

    avatar

    29.01.2012. (15:45)    -   -   -   -  

  • Akuzmata

    Da, ali to je uljuljkujuće, a meni je do vatre, pa trljam.
    Kad smo kod vatre: u izdanju Naklade Ceres nedavno je (na moju inicijativu) objavljena "Psihoanaliza vatre" mojega djeda Gastona Bachelarda, prekrasna knjiga o kojoj ću, ukaže li se dobra prilika, odtrubiti ponešto. To je treći hrvatski prijevod Bachelardovih djela u Hrvatskoj - do sada su izašle "Plamen voštanice" (August Cesarec, 1990.) i "Poetika prostora" (Ceres, 2000.). Od srpskih izdanja imam samo "Novi naučni duh" (Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci / Novi Sad, 1991.); znam da je ista izdavačka kuća objavila još nekoliko krasnih naslova koje još nisam uspio nabaviti. Evo linka, i evo još jednog linka.

    avatar

    29.01.2012. (16:20)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    Imam upravo na polici kraj sebe, a sada i u rukama, Ceresovu Poetiku prostora; piše unutra mojim rukopisom: Zagreb, 2002. (A prije svega par mjeseci sam ju i citirao na jednom [a href=http://huc.blog.hr/2011/11/index.html#dan28 target=_blank]mjestu[/a] na kojem ju se spominjalo.)
    Šta ti je stvarno Bachelard djed rođeni?! To bi mi bila dosta nadrealna informacija... :)

    avatar

    29.01.2012. (17:41)    -   -   -   -  

  • Akuzmata

    Naravno, nije mi djed rođeni, ali kad sam vidio njegovu fotografiju na poleđini Poetike prostora (upravo to izdanje koje spominješ), poželio sam da mi je to djed, pa mi je, eto, postao djed.

    avatar

    29.01.2012. (21:11)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    a jesi lud :)

    avatar

    29.01.2012. (21:20)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    Ali daj jednu stvar još da te zamolim: odaj mi tajnu, kako si uspio u predzadnjem komentaru spojiti baš prave pravcate linkove? (Otkako su nešto tu brljali, ja nijedan još nisam uspio...)

    avatar

    29.01.2012. (21:22)    -   -   -   -  

  • Akuzmata

    Evo predložak:
    (URL=http://en.wikipedia.org/wiki/Gaston_Bachelard)željeni tekst(/URL)
    s tim da umjesto običnih zagrada - ( ) - treba koristiti uglate - [ ] - (da sam njih stavio, predložak bi se pretvorio u link).

    avatar

    30.01.2012. (11:35)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    proba
    (hvala, doktore!)

    avatar

    01.02.2012. (14:44)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...