NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Romano Bolković

Podučavajući studente osnovnim pojmovima političke filozofije, profesor Žarko Puhovski znao je za pojam javnosti kazati da pretpostavlja racionalnu formu argumentacije: mi moramo pretpostaviti mogućnost racionalne argumentacije kao formu javnog komuniciranja, da bi javnosti uopće bilo. Ako išta karakterizira hrvatsku javnost, to je onda posvemašnja odsutnost racionaliteta: hrvatski mediji prije zastiru pogled na stvarnost, no što je pojašnjavaju. Ne čudi stoga hrvatski nesporazum u komunikaciji sa svijetom – on je ponajprije naš nesporazum s nama samima. Upravo tamo gdje nastojimo oko razumijevanja društvenih, političkih i kulturnih procesa, u sferi društvene refleksije, tamo gdje društvo proizvodi ideje o sebi samom, hrvatski mediji ne samo da stvarnost čine nerazumljivom, nego i javnost nerazumnom.

Hrvatski to mediji čine na dva osnovna načina: onime što govore i onime što prešućuju. Jer, u medijima se jako dobro vidi i čuje ono čega ima, kao i ono što nedostaje, čega nema.

Prvi modus ilustrira poučan dijalog iz filma «Građanin Kane»:

Emily: - Really Charles, people will think...
Kane : - ...what I tell them to think.

Tu je dakle riječ o medijskoj samosvijesti: Svijet je naša volja i predodžba, i što mi u medijima kažemo da jest, to i jest, a što nije, toga nema. Odatle i drugi modus koji ću ilustrirati vlastitom anegdotom: na pitanje što će se dogoditi kad ljudi doznaju razmjer kriminalnih podviga jednoga od naših gradonačelnika, moj trajni sugovornik, besmrtni Josip Manolić, suho mi je odgovorio:

- Neće saznati.

Ono čega u medijima nema, ne postoji, glasio bi dakle temeljni postulat medijske ontologije. Da, ničega nema u našoj svijesti što prije nije bilo u medijima, osim medija samih! Dovinuvši se upravo ovakvom odgovoru cinizmu ovdašnjeg političkog senzualizma, sredinom lipnja predsjednica Vlade Jadranka Kosor sazvala je u dogovoru s predsjednikom RH Ivom Josipovićem ultimativni državni think-thank, tj. sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnost na temu kapitala u medijima. Nadležna ministarstva, DORH i USKOK imali su posla u pripremi ove teme: Kosor je namjeravala otvoriti temu o kapitalu u pojedinim tiskanim medijima i portalima, no na prijedlog predsjednika tema se proširila i na utjecaj i spregu visoke politike s elektroničkim medijima. O bilo čemu ovome nakon sastanka nismo doznali ništa. Drugim riječima, pravo javnosti da zna u čijim su rukama, čijim kapitalom financirani, čije interese zastupaju mediji koji bi trebali biti kontrolni mehanizam vlasti, sasvim je zanemareno i javnosti uskraćeno. Vjerojatno bi Manolić i na pitanje tko su underground overlords medija u Hrvatskoj i opet odgovorio: - Neće se saznati.

Situacija nije nimalo slučajno ovakva: politika je kaos iz državnog rezona, pa informacijski kaos ima jasnu svrhu: onemogućiti ne samo razumijevanje toga što se u društvu zbiva, već i shvaćanje onoga cui bono?, za čije se dobro zbiva to što se dešava? Jednostavnije kazano: mediji ovdje namjerno proizvode informacijsku zbrku, jer je taj programirani kaos pretpostavka i njihova postojanja: ta, njihovi su vlasnici pripadnici oligarhije, rekao bi Chomsky „uske elite vlasnika i upravitelja koji kontroliraju privatnu ekonomiju i državu“. Medijske su korporacije integralan dio korporativnog sustava zemlje. Budući da u tom uskom krugu vlasnika i upravitelja korporacijskih medija i države postoji svjetonazorna i interesna podudarnost, mediji su samo izraz interesa elite koju predstavljaju: percepcija problema, njihovo sprečavanje, kontrola i oblikovanje, podređeno je tom interesu i privatnom vlastništvu koje ga izražava. U Hrvatskoj je sva nevolja što zapravo ne znamo tko je ta elita: točnije, znamo, ali je naše znanje javna tajna – u samoj se javnosti, u medijima, o tome ne govori.

Ilustrirajmo to primjerima, onima koje svi već poznajemo, da se još jednom zapitamo tko je tu lud, i shvatimo da u ovom ludilu ima sistema: NLC Media Grupa, izdavač tjednika Nacional, dobila je poslije tragičnih događaja novog većinskog vlasnika, švicarsku tvrtku Media Holding Beteiligungs AG. Njezin je vlasnik Harald von Seefried, švicarski poduzetnik rođen u Bavarskoj: jednoga je dana osvanuo u Zagrebu i predstavio se preostalim suvlasnicima NCL-a, odnosno nekolicini suosnivača Nacionala i obitelji pokojnog Ive Pukanića kao budući predsjednik uprave NCL-a. Gospodin je vlasnik konzultantske kuće Adlitz AG Zurich, no cijeli ovaj splet začudnih okolnosti nije ništa u usporedbi s ovim podatkom: Von Seefried se 2003. preko tvrtke 'Slobodni mediji' natjecao za kupnju Slobodne Dalmacije, i to skupa s poduzetnikom Josipom Radeljakom. Nacional je kasnije pisao da se iza ponude skrivao Ivić Pašalić, a meni je pak Josip Radeljak sasvim otvoreno kazao da je Von Seefrieda upoznao u uredu – Ninoslava Pavića! Fascinantno, nije li? Švicarski se poduzetnik prvo pojavljuje u utakmici za SD - kako Radeljak tvrdi u dogovoru s Pavićem - da bi sada fungirao kao vlasnik Nacionala! Da stvar bude bolja, ili gora, prije dva tjedna u emisiji s Ratkom Kneževićem i opet smo čuli informaciju da je pravi vlasnik Nacionala Stanko Cane Subotić. Problem sada ne glasi: Tko je zapravo vlasnik Nacionala?, nego je problem puno gori: budući da se u državi očito zna tko je vlasnik Nacionala – sudionici sastanka Vijeća za nacionalnu sigurnost sigurno to znaju – pitanje je zašto to ne mogu znati i građani Hrvatske? Odgovor je vrlo prozaičan: javnost to ne smije doznati, jer se ne smije decidirano kazati čiji se tu politički interes štiti. Kudikamo spektakularnije od saznanja da o možebitnom preplitanju poslovnih interesa Subotića i Pavića u Nacionalu, odjeknula bi spoznaja o politici koja takve akvizicije, takav management, ukratko: takvo vlasništvo ne samo da tolerira, nego štoviše i potiče.

Tu dolazimo do drugog primjera koji ilustrira još fascinantniju spoznaju: onu o preplitanju političkih utjecaja koji naoko stoje javno sukobljeni, dočim su u stvari poslovno isprepleteni, naročito u sferi medija, u oblasti kontrole javnosti.

Stari je Dedijer brzopleto zaključio da su danas obavještajne službe izlišne, jer da je 95% informacija dostupno na Internetu; brzopleto, jer posao se službi ionako manje sastoji u prikupljanju, a više u plasiranju „informacija“. Stoga oprezno, ali ipak slijedeći Dedijerov savjet, pokušajmo razumjeti sljedeći fenomen: kojim su se to čudom svojedobno interesi Stjepana Mesića preklopili s onima Ive Sanadera?

Recimo, fenomen Gabriel Dielacher. Da skratimo, Pukanićev prijatelj Gabriel Dielacher, partner u VCP-u zadužen za medijske projekte, tvrdio je da je vlasnik Nacionala VCP. „Vienna Capital Partner austrijska je tvrtka koja ulaže u medije s ovih prostora, pa su suvlasnici nekoliko listova, a bavi se i investiranjem u mnoge druge djelatnosti, pa i za druge osobe.“ Jedna od tih osoba, mada posredno, bio je i – Ivo Sanader. „U tajnom špijunskom izvješću navedeno je da je Ježić još 2001. odlučio kupiti Dioki, ali se isprva nije htio eksponirati, nego je u tu svrhu angažirao investicijski fond banke Hypo Alpe Adria. Glavni pregovarač za kupnju Diokija bio je tada Gabriel Dielacher, tadašnji partner u bečkoj investicijskoj tvrtki Vienna Capital Partners.“ Pustimo sad Dielacherovu biografiju, Tankersku plovidbu, CAIB i ostalo – mada ga ta banka dovodi u vezu s Kostrenčićem, dakle posredno s još jednim medijem - i zadržimo se na bitnom: dobro, kako to da jedna te ista osoba konvenira i Mesiću, čije je političke stavove u javnosti zastupao Pukanić tj. NCL tj. Dielacher, i Sanaderu, koji za čitav taj koloplet budalaština oko Diokija, Ježića i u krajnjoj liniji „Novoga lista“ također imprimatur daje – Gabrielu Dielacheru? Postoji li dakle na višim katovima nešto što naša javnost nikako ne smije znati, nešto što politička oligarhija dijeli kao „polog vjere“ samo sama sa sobom? Nešto što je samo za njih kao njihova cosa nostra, naša stvar? Jer kako drukčije razumjeti te neobjašnjene fenomene?

I kako to da ta cosa nostra, naša stvar, nikako ne postane res publica, javna stvar? Vjerojatno zato jer mediji ionako ne računaju na javnost. Paradoksalno, ali sasvim istinito. Mediji publiku prodaju, a ne da joj se obraćaju. Prodaju je oglašivačima, kao rejting, kao visinu naklade: jedna korporacija publiku prodaje drugoj. Tržište ne čine gledatelji ili čitatelji; tržište neke novinske korporacije, na primjer, druge su korporacije, od čijih oglasa ona živi, i stoga korporacijski sustav i kontrolira sadržaj medija. Korporacije prodaju publiku drugim korporacijama, da ponovim Chomskog. Javnost je samo proizvod u njihovom businessu. Ako vam se to čini naopakim i nastranim, zaključimo ovaj tekst objašnjenjem tog inverznog svijeta u kojem živimo: nekoć je za zdrav razum "izokrenuti svijet", u kome je pojava zbiljska samo kad odgovara svome pojmu, kad je onakva kakva treba biti, bila filozofija: svaki srednjoškolac zna da je Platon učio kako je samo dobar liječnik doista liječnik, jer "loš liječnik" naprosto nije liječnik nego samo privid liječnika. Današnji je mundus inversus medijska pervezija takvog uvida: današnja je istina svedena naprosto na činjenično stanje, na puki fakticitet. Stoga je i moguće, kako mi je jednom kazao Nino Pavić, da se moral novinarstva sastoji u – točnosti.

Da, ima pravo Nino: presudno je jesu li činjenice točne, no ono što publiku zanima drevnije je pitanje, starije i od Pilata: Što je istina? Na to pitanje, a da činjenice budu točne, ne može nam odgovor dati ni Vijeće za nacionalnu sigurnost, a da sigurnost nacije ne dovede u pitanje.

I to je, nažalost, konačna istina Hrvatske.