Marketing
Piše: Denis Kuljiš
Tonči Vrdoljak vraća se na mjesto zločina! HDZ ga predlaže za člana Programskog vijeća HTV-a, koji odlučuje o važnim projektima, pruža pokriće ravnateljstviu i, ukratko, valja velike pare te arbitrira o krupnim interesima u državi. Tonči se dugo nije pojavljivao na Prisavlju – ondje je odigrao ključnu ulogu u Tuđmanovo doba, kad je rastjerao novnara i staro rukovdstvo, naime one za koje se sumnjalo da su principjelni komunisti ili, ne daj Bože, Srbi u prvom, drugom ili trećem koljenu. No ne treba misliti da je Tonči bio nekakav fanatiik – fanatik je bio Hrvoje Hitrec, koji je na tom mjestu bio prije njega - Hitrec je pravi nacionalist, najljući hrvatski varijetet, endem koji se obično može naći za šankom na gradskoj periferiji. Ne, Tonči je bio normalno socijalizaran komunistički kadar, koji je tek mrvicu zglajzao 1971. godine jer je bio previše intiman i previše povezan s rukovodstvom koje je tada palo. Nije, opet, tu bilo riječi o nekakvoj idejnoj inklinaciji Savki i ostlima, nego o karijernoj kalkulaciji – u malo relaksiranim vremenima uoči tzv. Hrvatskog proljeća (klimatski, bolje bi pristajao naziv hrvatskog Miholjskog ljeta), napravio je svoje najbolje filmove: «Kad čuješ zvona» i «U gori raste zelen bor», prema partizanskim dnevnicima Ivana Šibla. Šibl je smijenjen i protjeran u politički limb Kluba književnika, ali Tončija, naravno, nije tamo bilo na sto kilometara – počinjale su «olovne godine» i razdoblje «hrvatske šutnje», kad je imao više posla nego ikad ranije... Odmah je oderao dvadeset i jednu dramsku epizodu telivizijskog mega-projektra «Prosjaci i sinovi», pa gotovo svake godine proizveo po jedan igrani film, a već je bio inkasirao i novac za ratni spektakl cum tv-seriju «Stvaranje ratne mornarice», za koju mu je lovu uplatio admiral Branko Mamula. Prevratne godine, Tonči tako dočekuje kao prezaposlen redatelj, stup društva i režima. Snimao je «Glembajeve», tezgario s reklamam za «Bronhi». Još je bio dobio kredit iz «zelenog plana» za otvaranje farme kokoši-nesilica, pa ga preusmjerio u izgradnju vikendice. Ugodno je živio, on je to uvijek sve nekako uspijevao iskombinirati, i ovce i novce, nezajažljiv, prodoran, beskompromisan... Nitko pritom ne misli da je Vrdoljak jako moralan čovjek – čak i njegov kum, Pero Zlatar, uvijek je spreman zasvjedočiti o Tončijevu besprijekorno begativnom značaju. Upotrebio bih metaforu koja mi se, osim što je banalna, ovdje baš ne uklapa zbog pravnih obzira: gnjila jabuka, pokvarena od srži...
S moralnim profilom koji mu je svojstven, Vroljak je bio kao poručen za mjesto Vrhovnikova pomagača i televizijskog Mefistofelesa – prvo je zauzeo skromno mjesto Tuđmanova potpredsjednika u Predsjedništvu Socijalističke Republike Hrvatske, a zatim, uputili su ga u kaznenu ekspediciju na Prisavlje.
Ondje je počeo raščišćavati – a kako nije imao statutarne mogućnosti da daje otkaze, naprosto je nepoćudnima ukinuo dozvolu za ulaz u zgradu. Izbacio je nekoliko antipatičnih političkih figura, poput partijske nadžak-babe Ines Šaškor i polit-spikerice Gordane Grbić, a onda nevježe i gnjavatore poput Vanje Sutlića i Luke Mitrovića. Kako onda bezrezervno osuđivati toga navodnog monstruma koji se poslije s većinom tih ljudi opet slizao? Možda su oni naprosto stvoreni jedni za druge, da vode lažne idejne i moralne bitke na prividnom poprištu, koje nije nego deluzija građanske egzistencije u hrvatskoj Bhagawadgiti?
Na Prisavlju, Tonči se najvećma posvetio pitanju korupcionaške infranstrukture, koje se tada zasnivalo na monopolu marketinške tvrke McCann Ericsson, za koju je ranije radio one tv-filmiće za Bronhi-bombone. «Lakše se diše», bio je slogan te kampanje, a velika preobrazba tv-kuće u koju će se uključiti razni hadezeovski velmože, potonji ravnatelji od Ivice Mudrinića, do nekog Ive Paraća, kojega su ulovili da preusmjerava liferacije toalet-papira u nenamjenske svrhe, nikoga od njih nije učinio siromašnijim ili zloglasnijim nego su to bili ranije. Ozlaglašen je, zapravo, samo Vrdoljak, jer je on u duele sa svojim žrtvama uvijek ulazio onako ekstrovertan, agresiva, paih još vrijeđao preko novina... Nije od tih koji bi mirno, tiho krali, pa se svima smješkali, ma kakvi, prznica je to, teški imoćanski namčor, a kako sam se više puta s njim našao na sudu, mogu posvjedočiti: nevjerojatno je drzak, jezičav, te može izgovoriti bilo što bez straha da će ga pogoditi strijela nebeska. Najgora je nepogoda u sudskim procesima, osim onog drugog gospodina čije prezime također završava slavensko-vlaškim praindoeuropskim sufiksom «bljak», a koji preko suda pokušava povratiti svoju javnu potenciju, odnosno društveni status.
Tonči se povukao iz politike na olimpijske visine funkionerske apanaže u nacionalnu sportsku federaciju pošto je neugodno izletio kad je pomislio da je Tuđman kaputt, a mjesto slobodno, jer je Ivić Pašalić samo kabinetska marioneta. Pošto ga je ekspresno «šašjeklo», što bi rekli Crnogorci, malo je uvukao rogove na «medium». Snimao je neke odvratne filmove («Duga, tamna noć») koji su relativizirali ustaštvo (u produkciji Hrvatske televizije). Činilo se da je – praktički u osamdesetoj - gotov za imoćansku Walahallu, gdje besmrtnici piju loše domaće vino, napastvuju sekretarice i bacaju kamena s ramena, ali ne - ukazuje se odjednom kao hadezeovski kndidat za Vijeće HTV-a. Naravno da HDZ nema nikog pristojnog – ta tko bi se s njima družio, kad im vrag već kuca na vrata (tri puta kratko i jednom dugo) – pa je ponudio Tončija i užasnu Nadu Gaćešić-Livković (Grička vještica). Baš kad pomiliš kako je Kosoričina vlada ipak malo bolja od federacije hadezeovskih desničarskih rasova i lokalnih kabadahija iz pasivnih krajeva koji je svojim glasovima drže u Saboru, njen kadrovik dr. Andrija Hebrang potrudi se da promovira neku nepodnošljivu spodobu, ne bi li medju građanima pobudio osjećaj straha i frustracije. On je podudaran lik pokojnome Stipi Šuvaru – građanski marginalac, koji želi pogaziti sve pristojne, normalne ljude, jer se iza persone rentgenologa dr. Jekylla, zapravo krije politički ekstremist Mr. Hyde.
Post je objavljen 24.09.2009. u 22:12 sati.