vrllo vrijedno svjedočanstvo. većina sličnih dnevnika iz Velikog rata su ili militaristički ili pacifistički nastrojena, a ovdje čitamo dnevnik čovjeka koji je u rat otišao da bi radio. radio što? pretpostavljam da bi filozofirao, premda ni onaniranje nije isključeno. u svakom slučaju, vrlo dojmljivo, zanimljiva opažanja, realistički detalji i sve to prošarano tim misterioznim primjedbama radio sam / nisam radio.
27.09.2009. (21:46)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
''Čovjek je nemoćan u tijelu, ali je slobodan u duhu.'' - to je 19. stoljeće. Vanjske okolnosti su možda nemilosrdne, ali duša ostaje suverena bez obzira na sve. 20. st. je nešto sasvim drugo. 20. st. je kad Josefa K. vanjske okolnosti tako pritisnu da progutaju sve njegove misli, svu psihu, cijela njegova duša postaje nevažna i bespredmetna, jer je nemoćna. Radnik koji se nakon napornog radnog dana vraća kući s posla na kojem je kinjen, možda bi se u duhu htio povratiti i steći duhovnu snagu kojom će se uzdići iznad svoje situacije, biti duhovno jači od onih koji ga kinje, ali gle - on to ne može, naprosto fizički, nema snage, preiscrpljen je i preumoran nakon napornog radnog dana; i tako istom mjerom potpada i pod duhovnu, a ne samo tjelesnu zavisnost. Nietzsche je Osvit objavio 1881.; u naknadnom predgovoru kaže: ono što imamo reći, ne trebamo govoriti brzo i žustro i dizati galamu. ''Prije svega, recimo to lagano... Ovaj predgovor dolazi kasno, ali ne prekasno: što u osnovu uzev čini pet ili šest godina? Jedna takva knjiga i jedan takav problem ne žure; povrh toga, mi smo prijatelji tog lento, ja isto tako kao i moja knjiga.'' Potpisano mjestom i vremenom radnje: Ruta kraj Ženeve, u jesen 1886. Nietzsche je, naime, sve od 1869. ljeta provodio u Alpama, i tu je, unajmivši sobicu, šećući sa bilježnicom po dolinama i vrhovima, napisao brdo knjiga. ''Samo misli koje dolaze u hodu nešto vrijede'', inzistirao je. Nietzsche je mogao do mile volje misliti i pisati lento; čekajući na misli koje dolaze u hodu, mogao je reći sebi: vremena imam u neograničenim količinama, mogao je zato što je živio i pisao u nepomućenoj dokolici, materijalno oskudnoj, istina, ali dokolici koja je živjela svojim tempom, gdje god bila, u Rimu, u Torinu, u Švicarskoj, u planini, išao je kamo ga je odvela njegova prirodna fiziologija – a ne sat! Ali već Kafka, tridesetak godina kasnije, nije to sebi mogao priuštiti. Način života u suvremenom svijetu rijetko dopušta zastajanje, izdvajanje u stranu. Nietzsche kaže: pet, šest godina ovamo ili onamo, kao da je bitno. Tu smo očito u modusu stvaralaštva kada se pred sobom ne vidi nikakve kratkoročne podjele vremena, nego jedino Vrijeme sâmo – protječuću rijeku kojoj se negdje doduše naslućuje kraj, ali kraj koji je previše apstraktan, dalek, antihitan. Istovremeno svijet ureda, funkcije, organizacije, privređivanja, nužno živi u ritmu stroja – u modusu grča, ne dozvoljava ti da prevariš vrijeme, stalno te vraća u stanje stizanja nečega. Priprema, pozor, stanje pripravnosti, puna ratna sprema, rokovi istječu, sve se to kosi sa ozbiljnim mišljenjem. Glavnu temu svih Kafkinih djela nalazimo u sabotaži duha, blokiranosti unutrašnjeg života likova uslijed okolnosti koje ih salijeću izvana. U Procesu, odnosno Dvorcu, K. ne može uopće pristupiti svom pravom unutarnjem životu, jer izvanjski Mehanizam poput usisivača uvlači u sebe sve njegove misli i osjećaje – jedino što može je misliti na situaciju u kojoj se zatekao, na svoju optuženost ili svoje nepriznato mjesto zemljomjera. Istu temu nalazimo i kod Gombrowicza. U opreci spram planinara Nietzschea, i on je s Kafkom dijelio činovničku životnu problematiku, koja ga je dovela do shvaćanja da sklonost ''nepristojnoj žurbi'' nije pitanje individualne mane, nego prinude, deformacije osobnosti izvana. Njemu, kao ni Kafki, pet ili šest godina nije moglo biti marginalija kao Nietzscheu – nisu živjeli u kozmologijskom Vremenu, nego kao podanici njegovog veličanstva Sata. Kaže: ''ne osjećam se jakim... Ima već tri godine, na žalost, kako sam se razišao s čistom umjetnošću, jer moja književna vrsta nije od onih koje se mogu otaljavati na koljenu ili nedjeljom i blagdanima. Pristupio sam pisanju ovoga svog dnevnika prosto da bih se spasio, iz straha od degradacije i konačnog utapanja u valovima trivijalnog života, koji mi već dopire do ustiju. Ali pokazuje se da ni tu više nisam sposoban za pun napor. Ne može čovjek kroz cijeli tjedan biti nitko, da bi nedjeljom počeo postojati.'' Ili: ''planovi su ostali samo planovi. U daljem toku mog boravka u Argentini prisila rada za zaradu pritisnula me do te mjere, da je otada svaka realizacija na dalju metu i u široj skali postala tehnički nemoguća. Nisam se mogao usredotočiti. Birokracija me progutala i prisilila svim papirima, kao i svim apsurdom – dok se pravi život udaljavao od mene, kao more za vrijeme oseke.''
30.09.2009. (20:50)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Zube, primjedba radio/ne radio - ili bolje reći, ta strašna psihoza, opsjednutost time koliko se uspjelo ili nije uspjelo raditi - i nije tako misteriozna. To je borba u odgovor na pitanje koje je Wittgenstein jasno formulirao: ''Što trebam činiti da moj život ne prođe uzalud?'' ''Samo sebe ne izgubiti!!! Priberi se! I radi ne da prikratiš vrijeme, nego istinski da bi živio!'' Zanimljiv je paralelizam s Kafkom, koji je u isto vrijeme bilježio navlas sličnu borbu u svom dnevniku... ali to je već previše da ovdje navodim. Objavit ću kod sebe.
30.09.2009. (21:14)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Bojim se smrti. Toliko sada želim živjeti! Teško je odreći se života ako ga jednom zavolimo. To je upravo ''grijeh'', nerazuman život, pogrešno shvaćanje života. S vremena na vrijeme postajem životinja. Tad ne mogu misliti ni na što drugo doli na jelo, piće, spavanje. Strašno! Tada i patim kao životinja, bez mogućnosti unutarnjeg spasa. Prepušten sam tada svojim požudama i odvratnostima.
30.09.2009. (23:03)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ja bih pak predložio da pročitate Borgesov esej 'Sramežljivost povijesti' (214. stranica Sabaranih dijela 1944 -1952, Druga istraživanja ); posljednja dva pasusa.
01.10.2009. (00:49)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pametni zub
vrllo vrijedno svjedočanstvo. većina sličnih dnevnika iz Velikog rata su ili militaristički ili pacifistički nastrojena, a ovdje čitamo dnevnik čovjeka koji je u rat otišao da bi radio.
radio što? pretpostavljam da bi filozofirao, premda ni onaniranje nije isključeno. u svakom slučaju, vrlo dojmljivo, zanimljiva opažanja, realistički detalji i sve to prošarano tim misterioznim primjedbama radio sam / nisam radio.
27.09.2009. (21:46) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Najfacinantnija je ipak inicijalna oznaka: to me podsjeća na odnose među Englezima!
28.09.2009. (03:12) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
''Čovjek je nemoćan u tijelu, ali je slobodan u duhu.'' - to je 19. stoljeće. Vanjske okolnosti su možda nemilosrdne, ali duša ostaje suverena bez obzira na sve. 20. st. je nešto sasvim drugo. 20. st. je kad Josefa K. vanjske okolnosti tako pritisnu da progutaju sve njegove misli, svu psihu, cijela njegova duša postaje nevažna i bespredmetna, jer je nemoćna. Radnik koji se nakon napornog radnog dana vraća kući s posla na kojem je kinjen, možda bi se u duhu htio povratiti i steći duhovnu snagu kojom će se uzdići iznad svoje situacije, biti duhovno jači od onih koji ga kinje, ali gle - on to ne može, naprosto fizički, nema snage, preiscrpljen je i preumoran nakon napornog radnog dana; i tako istom mjerom potpada i pod duhovnu, a ne samo tjelesnu zavisnost.
Nietzsche je Osvit objavio 1881.; u naknadnom predgovoru kaže: ono što imamo reći, ne trebamo govoriti brzo i žustro i dizati galamu. ''Prije svega, recimo to lagano... Ovaj predgovor dolazi kasno, ali ne prekasno: što u osnovu uzev čini pet ili šest godina? Jedna takva knjiga i jedan takav problem ne žure; povrh toga, mi smo prijatelji tog lento, ja isto tako kao i moja knjiga.'' Potpisano mjestom i vremenom radnje: Ruta kraj Ženeve, u jesen 1886. Nietzsche je, naime, sve od 1869. ljeta provodio u Alpama, i tu je, unajmivši sobicu, šećući sa bilježnicom po dolinama i vrhovima, napisao brdo knjiga. ''Samo misli koje dolaze u hodu nešto vrijede'', inzistirao je. Nietzsche je mogao do mile volje misliti i pisati lento; čekajući na misli koje dolaze u hodu, mogao je reći sebi: vremena imam u neograničenim količinama, mogao je zato što je živio i pisao u nepomućenoj dokolici, materijalno oskudnoj, istina, ali dokolici koja je živjela svojim tempom, gdje god bila, u Rimu, u Torinu, u Švicarskoj, u planini, išao je kamo ga je odvela njegova prirodna fiziologija – a ne sat!
Ali već Kafka, tridesetak godina kasnije, nije to sebi mogao priuštiti. Način života u suvremenom svijetu rijetko dopušta zastajanje, izdvajanje u stranu. Nietzsche kaže: pet, šest godina ovamo ili onamo, kao da je bitno. Tu smo očito u modusu stvaralaštva kada se pred sobom ne vidi nikakve kratkoročne podjele vremena, nego jedino Vrijeme sâmo – protječuću rijeku kojoj se negdje doduše naslućuje kraj, ali kraj koji je previše apstraktan, dalek, antihitan. Istovremeno svijet ureda, funkcije, organizacije, privređivanja, nužno živi u ritmu stroja – u modusu grča, ne dozvoljava ti da prevariš vrijeme, stalno te vraća u stanje stizanja nečega. Priprema, pozor, stanje pripravnosti, puna ratna sprema, rokovi istječu, sve se to kosi sa ozbiljnim mišljenjem. Glavnu temu svih Kafkinih djela nalazimo u sabotaži duha, blokiranosti unutrašnjeg života likova uslijed okolnosti koje ih salijeću izvana. U Procesu, odnosno Dvorcu, K. ne može uopće pristupiti svom pravom unutarnjem životu, jer izvanjski Mehanizam poput usisivača uvlači u sebe sve njegove misli i osjećaje – jedino što može je misliti na situaciju u kojoj se zatekao, na svoju optuženost ili svoje nepriznato mjesto zemljomjera.
Istu temu nalazimo i kod Gombrowicza. U opreci spram planinara Nietzschea, i on je s Kafkom dijelio činovničku životnu problematiku, koja ga je dovela do shvaćanja da sklonost ''nepristojnoj žurbi'' nije pitanje individualne mane, nego prinude, deformacije osobnosti izvana. Njemu, kao ni Kafki, pet ili šest godina nije moglo biti marginalija kao Nietzscheu – nisu živjeli u kozmologijskom Vremenu, nego kao podanici njegovog veličanstva Sata. Kaže: ''ne osjećam se jakim... Ima već tri godine, na žalost, kako sam se razišao s čistom umjetnošću, jer moja književna vrsta nije od onih koje se mogu otaljavati na koljenu ili nedjeljom i blagdanima. Pristupio sam pisanju ovoga svog dnevnika prosto da bih se spasio, iz straha od degradacije i konačnog utapanja u valovima trivijalnog života, koji mi već dopire do ustiju. Ali pokazuje se da ni tu više nisam sposoban za pun napor. Ne može čovjek kroz cijeli tjedan biti nitko, da bi nedjeljom počeo postojati.'' Ili: ''planovi su ostali samo planovi. U daljem toku mog boravka u Argentini prisila rada za zaradu pritisnula me do te mjere, da je otada svaka realizacija na dalju metu i u široj skali postala tehnički nemoguća. Nisam se mogao usredotočiti. Birokracija me progutala i prisilila svim papirima, kao i svim apsurdom – dok se pravi život udaljavao od mene, kao more za vrijeme oseke.''
30.09.2009. (20:50) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Zube, primjedba radio/ne radio - ili bolje reći, ta strašna psihoza, opsjednutost time koliko se uspjelo ili nije uspjelo raditi - i nije tako misteriozna. To je borba u odgovor na pitanje koje je Wittgenstein jasno formulirao: ''Što trebam činiti da moj život ne prođe uzalud?''
''Samo sebe ne izgubiti!!! Priberi se! I radi ne da prikratiš vrijeme, nego istinski da bi živio!''
Zanimljiv je paralelizam s Kafkom, koji je u isto vrijeme bilježio navlas sličnu borbu u svom dnevniku... ali to je već previše da ovdje navodim. Objavit ću kod sebe.
30.09.2009. (21:14) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Virtuela
Bojim se smrti. Toliko sada želim živjeti! Teško je odreći se života ako ga jednom zavolimo. To je upravo ''grijeh'', nerazuman život, pogrešno shvaćanje života. S vremena na vrijeme postajem životinja. Tad ne mogu misliti ni na što drugo doli na jelo, piće, spavanje. Strašno! Tada i patim kao životinja, bez mogućnosti unutarnjeg spasa. Prepušten sam tada svojim požudama i odvratnostima.
30.09.2009. (23:03) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Ja bih pak predložio da pročitate Borgesov esej 'Sramežljivost povijesti' (214. stranica Sabaranih dijela 1944 -1952, Druga istraživanja ); posljednja dva pasusa.
01.10.2009. (00:49) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Hudoba Hudobic
zgodno je to tolstojevo jevanđelje
01.10.2009. (17:31) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...