NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Mario Kopić

U velikom amfiteatru univerziteta u Freiburgu 26. jula 1967. godine Hannah Arendt održala je predavanje o Walteru Benjaminu . Neposredno prije nego što je počela govoriti, u amfiteatar je ušao Martin Heidegger, koji nikoga o tome prethodno nije obavijestio. U dvorani se začuo žamor. Iznenađena, Hannah Arendt je započela riječima: ''Verehrter Martin Heidegger, poštovani Martine Heideggeru, dame i gospodo…''.

Nekoliko dana nakon toga, Heidegger piše H. Arendt: ''Kada si započela svoje predavanje obraćajući se izravno meni, odmah sam se pobojao negativne reakcije. Ona, uostalom, nije izostala i, ako ćemo pravo, nije te dirnula. Mlade već godinama upozoravam da, ako žele napredovati, izbjegavaju citirati Heideggera'' .

Hannah Arendt, koja se tada nalazila u Baselu, gdje je živio Karl Jaspers, odgovorila mu je: ''Što se tiče negativne reakcije, nije mi promaknula; da sam je bila predvidjela, možda bih stvar učinila još teatralnijom. No, unatoč tome, sada me brine samo jedno pitanje: je li tebi bilo neugodno što sam te tako prozvala? Meni se činila najprirodnija stvar na svijetu'' .

Drugim riječima, Hannah Arendt nipošto ne žali što se neposredno obratila Martinu Heideggeru, žali samo što nije dovoljno konsternirala slušaoce. Da je znala koliko je njezine riječi mogu učiniti antipatičnom, ne bi se povukla, već bi ih dodala još. Da je bila svjesna skandala što ga je mogla izazvati njena izjava naklonosti, ona bi je bila režirala, preradila tako da najprirodniju stvar na svijetu pretvori u vješto zadobivanje nečije nenaklonosti. O čemu je riječ? Najmanje o želji da se šokira. Riječ je o izazovu trenutačnom ukusu, nepovjerenju u bilo koju poruku, vjernosti o kojoj se ne da raspravljati, odbijanju žrtvovanja poštovanja na oltaru budnosti i neporecivosti. Nijemci koje je njezino uvodno obraćanje uvrijedilo, zasigurno pravilno prosuđuju, ali oni prosuđuju u zavjetrini izvjesnosti duha vremena. Prosuđuju na gotovom moralnom kodu sposobnosti raspoznavanja lijepog od ružnog, dobrog od lošeg. Očituju tako postojanu želju za pripadnošću da čak negiraju svoju nacističku prošlost.

Naravno, Arendt tim činom nipošto ne izražava žaljenje zbog diskvalifikacije kriminalnih ideologija i pomirenosti Evrope s demokracijom. Ali lekcija o katastrofi ne može ostati na tome. Najgorča lekcija totalitarizma jest lakoća s kojom se mogu zamijeniti običaji, navike i pravila ponašanja nekim drugim kada novi sklop okolnosti to zatraži. Za nju, kao i za Orwella, ''istinski neprijatelj jest duh sveden u gramofonsko stanje, i to ostaje istinito neovisno o tome sviđa li nam se ili ne sviđa ploča koja se u određenom trenutku svira'' . Upravo će duboki skepticizam prema pravilima ponašanja, običajima i manirima, koji se mogu zamijeniti nekim drugim s onoliko muke koliko je potrebno da se promijeni ponašanje za trpezom nekog pojedinca ili naroda, navesti Hannah Arendt da stavi naglasak na mišljenje. Mišljenje nam ne može, poput Sokratova daimoniona, reći što trebamo činiti, ali nas može spriječiti da toleriramo zlo ili postanemo indiferentni prema zlodjelima. Ogled ''Mišljenje i moralna pitanja'' Hannah Arendt zaključuje ovim riječima: ''Mišljenje se bavi nevidljivim, predstavama stvari koje nisu prisutne; suđenje se vazda bavi posebnim i stvarima koje su na dohvat ruke. No međusobno su povezani slično načinu na koji su povezane svijest i savjest. Ako mišljenje, dvoje-u-jednom bezglasnog dijaloga, aktualizira razliku unutar našeg identiteta koja je dana u svijesti i time rezultira u savjesti kao svom nusproizvodu, tada suđenje, nusproizvod oslobađajućeg učinka mišljenja, realizira mišljenje, čini ga manifestnim u svijetu pojava, u kojem nikada nismo sami i stalno smo previše zauzeti da bismo mogli misliti. Manifestacija vjetra misli nije znanje; to je sposobnost da razlučimo ispravno od pogrešnog, lijepo od ružnog. I to je ono što može spriječiti katastrofu, barem za mene, u rijetkim trenucima kada se dosegne kritična točka'' .

Hannah Arendt nipošto ne želi prešutjeti Heideggerovu nacističku zabludu. Pomno pazeći da nacizmu, ''zastrašujućoj pojavi proistekloj iz kanalizacije'', ne dodijeli filozofiju i da time, pod prividom radikalne kritike, ovjekovječi lakovjernost intelektualaca koji su u stanju duhovno-znanstveno i idejno-povijesno frizirati najprostiju stvarnost, ona će se vratiti na pitanje aktivnosti mišljenja prilikom odavanja počasti koju je sastavila za Heideggerov osamdeseti rođendan . Heidegger je u jednom trenutku podlegao iskušenju da promjeni svoje ''stanište'' i uključi se u svijet ljudskih poslova, umjesto da ostane ''kod kuće'', u pravom prebivalištu mišljenja, tamo gdje ''prebivamo u stalnom čuđenju''. Bio je još uvijek dovoljno mlad da nauči lekciju iz šoka tog sudara, koji ga je nakon samo deset grozničavih mjeseci vratio u njegovo stanište, i da u svom mišljenju sredi ono što je iskusio.

''Socijalistički će čovjek pomoću stroja posvema ovladati prirodom, uključujući fazane i morune. On će označiti mjesta na kojima treba srušiti planine, promijeniti riječne tokove i zatvoriti oceane'' , proklamirao je Lav Trocki. U tom je veličanstvenom naumu potpunog podvrgavanja zbilji volji Heidegger pomogao Hannah Arendt da sagleda ne ideal koji je totalitarizam navodno iznevjerio, nego djelo suvremene mržnje prema konačnosti i prema zbiljskom svijetu, svijetu kakav nam je dan. Nasuprot raznim promjenama sna Čovjeka-boga, to jest nepoznavanja ''pakla'' koji čovjek još mora prijeći ''dok ne iskusi da nije on taj koji proizvodi sebe samog'' , da nije autofabrikat, on ju je poučio o tajnoj podudarnosti između Denken i Danken, između mišljenja i zahvalnosti: ''Tako bi najviša zahvalnost (der höchste Dank) vjerojatno bilo mišljenje. A najdublja nezahvalnost (der tiefste Undank) bila bi lišenost misli. Tako se istinska zahvalnost nikad ne sastoji u tome da sami tek dođemo s darom i darom uzvratimo dar. Čista zahvalnost je, štoviše, to što jednostavno mislimo, naime ono što zapravo i jedino valja misliti'' .

Na posljednjim stranicama prvog izdanja svoje knjige o izvorima totalitarizma, objavljene u Engleskoj pod naslovom Teret našeg vremena, Hannah Arendt će riječju resantiman obilježiti stanje karakteristično za modernog čovjeka. Resantiman prema ''svemu što je dano, čak i vlastitom postojanju''; resantiman prema ''činjenici da nije stvoritelj svemira niti sebe samoga''. Potaknut tim temeljnim resantimanom da ''ne vidi nikakvog reda ni smisla u svijetu kakav je dan'', moderni čovjek ''javno obznanjuje da je sve dopušteno, a potajno vjeruje da je sve i moguće'' . Sve je moguće – taj je aksiom pokazao svoju razornu moć kako na zločinima počinjenim u ime univerzalne čovječnosti tako u onima koji su opravdavani idejom rasno višeg čovječanstva. Za Hannah Arendt zato će jedina alternativa nihilizmu resantimana biti zahvalnost, ''fundamentalna zahvalnost za neke osnovne stvari koje su nam dane svima bez razlike, kao sam život, postojanje čovjeka i svijeta…U političkoj sferi, zahvalnost ističe činjenicu da nismo sami na svijetu. S raznovrsnošću ljudskog roda i s razlikama među ljudima…možemo se pomiriti samo ako postanemo svjesni, kao izvanredne milosti, činjenice da zemlju nastavaju ljudi, a ne čovjek (not a single man but Men inhabit the earth)'' .

Hannah Arendt je u velikom amfiteatru tog dana zahvalila Martinu Heideggeru na onome što je od zahtjevne javnosti vidjela i naučila, izrazila je svoju zahvalnost za zahvalnost.

* * *

Dana 24. jula 1967, u velikom amfiteatru univerziteta u Freiburgu, dva dana prije nego što će u njemu predavanjem o Walteru Benjaminu nastupiti Hannah Arendt, čitao je svojim jednoličnim i zavodljivim glasom svoje pjesme Paul Celan. Kako nas izvještava Rüdiger Safranski, ''ni u jednom trenutku svojega života Celan se neće sučeliti s tako brojnom publikom. Prisutno je više od tisuću ljudi. Martin Heidegger je u prvom redu. Prije toga je obišao knjižare i zamolio ih da u izlozima vidljivo istaknu Celanove zbirke poezije. Tako je i bilo. Šetajući po Freiburgu, pjesnik je ugledao svoje knjige u svim knjižarama: sat vremena prije javnog čitanja nekolicini je poznanika u predvorju svojega hotela povjerio koliko ga to bješe obradovalo. Martin Heidegger je bio prisutan, ali nije otkrio ulogu koju je odigrao'' .

A slušateljstvo je iskazalo takvo oduševljenje da je Celan dodao velik broj još neobjavljenih pjesama.

Četrdeset godina prije toga – Paul Antschel (Celan) je tada bio još u Bukovini – upravo je tu, u istom amfitetaru, kao novi rektor univerziteta prvi put nastupio Martin Heidegger. Tada je govorio o Samopotvrđivanju njemačkog univerziteta, o ''službi znanja'' koja bi se smjestila između ''obrambene'' i ''radne službe'' .

Celanove roditelje su ljeti 1942. godine odveli iz Černovaca u kazneni logor u Transnistriji . Nikada ih više nije vidio. Otac je umro od iscrpljenosti, majka od metka u potiljak. Kad je sam pobjegao iz radnog logora, napisao je svoju do danas najpoznatiju pjesmu Fuga smrti. Raskorak između Heideggera i Celana nije mogao biti dublji. No Celan je detaljno poznavao Heideggerova djela, a i filozof je iznimno zauzeto osluškivao pjesnikove riječi. U Celanu je vidio Hölderlinovog nasljednika. I tako je nakon spomenutog predavanja došlo do sudbonosnog dogovora koji će Celana odvesti do Heideggerova utočišta.

Krenuli su tako sutradan rano ujutro pjesnik-Židov i mislilac-Nijemac iz Freiburga (Breisgau) prema Todtnaubergu (Smrtna gora) u Schwarzwaldu, utočištu mislioca. Izlet je trajao jedan dan. U Heideggerovoj kolibi (Hütte), na zadnjem sjedištu automobila kojim su se vozili i tokom šetnje po močvarnom tresetištu razgovarali su o nečemu čiji sadržaj nije otkrio ni jedan ni drugi. Kako je Celan napisao svojoj ženi Gisèle de Lestrange: ''Bio je to ozbiljan razgovor, u automobilu, s jasnim riječima s moje strane. Gospodin Gerhard Neumann, koji mu je prisustvovao, poslije je rekao da je za njega taj razgovor imao epohalni aspekt. Nadam se da će Heidegger uzeti pero u ruke, sada kad nacizam ponovno uzima maha i da će, potaknut našom razmjenom mišljenja, napisati nekoliko opominjućih stranica'' .

U knjizi gostiju u kolibi koju je Heidegger predstavio svojim gostima Celan bijaše napisao ove riječi: Ins Hüttenbuch mit dem Blick auf dem Brunnenstern, mit einer Hoffnung auf ein Kommendes Wort im Herzen (25. jula, Paul Celan) (''U knjizi iz kolibe, s pogledom na zvijezdu zdenca, s nadom u nadolazeću riječ u srcu'') . U pjesmi Todtnauberg, iz zbirke Prisila svjetla, koju je napisao sedmicu dana nakon toga i poslao Heideggeru na dar, Celan će ponoviti:

Todtnauberg

Arnika, Augentrost, der
Trunk aus dem Brunnen mit dem
Sternwurfel drauf,
in der
Hütte,
die in das Buch
—wessen Namen nahms auf
vor dem meinen?—,
die in dies Buch
geschriebene Zeile von
einer Hoffnung, heute,
auf eines Denkenden
kommendes
Wort
im Herzen,
Waldwasen, uneingeebnet,
Orchis and Orchis, einzeln,
Krudes, später, im Fahren,
deutlich,
der uns fährt, der Mensch,
der's mi anhört,
die halb-
beschrittenen Knüppel-
pfade im Hochmoor,
Feuchtes,
viel.

Todtnauberg

Arnika, utjeha oka,
gutljaj iz zdenca sa zvjezdanom
kockom na vrhu,

u toj
kolibi,

taj u tu knjigu
- čija li je imena uzela
prije moga? –
taj u tu knjigu
zapisan redak o
nekoj nadi, danas,
u mislioca
nadolazeću
riječ
u srcu,

šumska ledina, neporavnata,
orhis i orhis, pojedinačno,

grubo, kasnije, u vožnji,
jasno,

taj koji nas vozi, čovjek,
koji sve sluša,
polu-
prohodna od oblica
staza u dubokom tresetištu,

vlažno,
mnogo.

Čini se da ova riječ u srcu (riječ objašnjenja? samilosti? oprosta? pokajanja?) nije došla, ali prije nego što se okupamo u alegoriji i izvučemo gigantomahijske zaključke o nijemosti bivstvovanja, koju germanist Gerhard Baumann suprotstavlja svjedoku nesreće , ne bi trebalo zaboraviti da su se oni u nekoliko navrata ponovno vidjeli u Freiburgu i da je, sudeći prema riječima Emmanuela Lévinasa, svaki od Celanovih boravaka ''duboko uznemiravao'' Heideggera. Ne bismo trebali naposljetku zaboraviti ni pismo što ga je Heidegger napisao autoru Fuge smrti 30. januara 1968. godine, pola godine nakon susreta u kolibi i dvije sedmice nakon što je primio separat pjesme Todtnauberg: ''Poštovani, dragi Paul Celan! Kako da vam zahvalim za neočekivani veliki dar? Riječ pjesnika koji kaže Todtnauberg, imenuje mjesto i krajolik gdje je mišljenje pokušalo napraviti korak unatrag u neznatno (ins Geringe). Riječ pjesnika potiče i opominje istodobno, čuva sjećanje na raznovrsna raspoloženja (tog) dana u Crnoj šumi. No dogodilo se već večer uoči Vašeg nezaboravnog nastupa pri prvom pozdravu u hotelu. Otada smo jedan drugome mnogo toga prešutjeli. Mislim da ćemo jednoga dana razriješiti u razgovoru mnogo od toga o čemu nismo progovorili…A moje želje? Da u danom satu čujete jezik u kojem Vam se kazivanjem pri-daje ono što treba opjevati (das zu Dichtende)'' .

Filozof u pismu otvara prostor susretu, u razgovoru je ukazao na put kako ''neizgovoreno'' možemo dovesti u jezik. U riječi ''opomena'' počiva čak mig da je Heidegger začuo glas svoje savjesti. Ključna rečenica: ''mnogo smo toga prešutjeli'' naglašava tihu suglasnost, izvjesno razumijevanje, no upućuje nadasve na spoznaju pjesnika i mislioca da riječi mogu više prikriti nego izreći.

Mislilac priželjkuje pjesniku da čuje kako neizgovorene tako i izgovorene riječi i uzdigne ih u svoj jezik, jezik pjesništva. Samo se u tom jeziku pjesnik i mislilac mogu približiti, ostajući kao povijesni pojedinci jedno drugome stranci.

Kako uočava Stephan Krass , Celan nije mogao neposredno razgovarati s ljudima koji patnju nisu osjetili na vlastitoj koži. S njima je mogao komunicirati samo preko pjesničke riječi, prikriveno. Samo oni koji su sami vidjeli sav užas, mogli su se otvoriti jedan drugome. Ostali govore drugim i drukčijim jezikom. Kada hoćemo s njima govoriti, riječ mora naći (svoj) put u pjesmi.

Možemo samo spekulirati je li Heidegger to naslutio želeći pjesniku da čuje jezik u kojem mu se kazivanjem pri-daje (zusagt) ono što treba opjevati. Heidegger je zasigurno u svom pismu prodro daleko, u prostor koji je do tada izbjegavao, no ostajući daleko iza onoga što je Celan od njega očekivao.

Pitanje na koju je riječ Celan čekao mora ostati otvoreno i nakon čitanja ovog pisma.

Ali nemojmo zaboraviti niti da je Celan bio nepoznat u Francuskoj kada ga je Heidegger proslavljao i da mu je njegovo germansko slušateljstvo u Freiburgu ili Vaduzu pribavljalo slavu. Podsjetimo se da je on potajno napustio Rumunjsku i sovjetsku Madžarsku otputovavši za Beč, zatim za Pariz, gdje je stigao 13. jula 1948. godine. Pariz mu je skupo naplatio taj ''grijeh protiv budućnosti''. On tada nije bio židovski bjegunac iz Shoaha, nego antistaljinistički politički izbjeglica i u to ime (ako je vjerovati Celanovom prijatelju Isacu Chivi) intelektualna sredina prema njemu odnosila se kao prema kužnom bolesniku, dok je danas odviše čedna, odajući pobožno i bez diskriminacije počast njegovoj tragičnoj sudbini, njegovoj obiteljskoj prepisci i neobičnom djelu koje je strastveno gradio.

Četiri tjedna nakon posljednjeg susreta s Heideggerom, u aprilu 1970. godine, Paul Celan je dobrovoljno završio život skokom s mosta Mirabeau u Parizu. Tu smrt ne možemo odgonetnuti, znamo samo da je rijeka Sena odnijela njegovo tijelo, ali da rijeka Leta nije odnijela duh njegova pjesništva.

Na njegovu radnom stolu ostala je otvorena Hölderlinova biografija s podcrtanom rečenicom: ''Genij se često pomrači i potone u trpki zdenac svojega srca'' .

Neizgovoreno je bilo snažnije od svih nadolazećih riječi.

_____________________________________

1 Predavanje je potom objavljeno u knjizi: Hannah Arendt, Walter Benjamin-Bertold Brecht: Zwei Essays, München 1971.
2 Hannah Arendt, Martin Heidegger, Briefe 1925-1975, Frankfurt/M 1999, str. 156. Usp. Antonia Grunenberg, Hannah Arendt und Martin Heidegger. Geschichte einer Liebe, München 2006
3 Ibidem, str. 157.
4 George Orwell, The Freedom of the Press. Unpublished Preface to Animal Farm, The Times Literary Supplement, 15. septembar 1972. Taj gramofonski duh Arendt je uočila prije svega kod Eichmanna: ''Što je više pričao to je očiglednije postajalo da je njegova nesposobnost da govori usko povezana s nesposobnošću da misli, naime, da misli s točke gledišta nekog drugog. S njim nije bila moguća nikakva komunikacija, ne zato što je lagao, već zato što je bio okružen tom najsigurnijom zaštitom od riječi i prisustva drugih,a time i od same realnosti'' (Hannah Arendt, Eichmann in Jerusalem: A Report on the Banality of Evil, New York 1963, str. 49).
5 Hannah Arendt, Thinking and Moral Consideration. A Lecture, Social Research, 38/3 (Fall 1971), str. 446.
6 Hannah Arendt, Martin Heidegger at Eighty, u: M. Murray (ed.), Heidegger and Modern Philosophy, New Haven 1978, str. 293-303.
7 Léon Trotsky, Littérature et révolution, Paris 2000, str. 144.
8 Hannah Arendt, Martin Heidegger, Briefe, op. cit., str. 167. (Riječ je o Heideggerovom pismu H. Arendt od 12. aprila 1968.)
9 Martin Heidegger, Was heisst Denken?, Tübingen 1984, str. 94.
10 Hannah Arendt, The Burden of Our Time, London 1951, str. 438.
11 Ibidem, str. 438-439.
2 Rüdiger Safranski, Ein Meister aus Deutschland. Heidegger und seine Zeit, München-Wien 1994, str. 485-486.
13 Martin Heidegger, Die Selbstbehauptung der deutschen Univeristät. Das Rektorat 1933/34, Frankfurt/M 1983.
14 Više o tome u iscrpnoj kritičkoj biografiji: John Felstiner, Paul Celan. Poet, Survivor, Jew, New Haven-London 1995, str. 3 i dalje.
15 P. Celan, G. Celan-Lestrange, Correspondance (1951-1970), Paris 2001, str. 114.
16 O. Pöggeler, Spur des Worts: Zur Lyrik Paul Celans, Freiburg 1986, str. 259.
17 Gerhard Baumann, Erinnerungen an Paul Celan, Frankfurt/M 1986, str. 58-80. Usp. i Philippe Lacoue-Labarthe, Poesie comme expérience, Paris 1986, str. 150-153.
18 Stephan Krass, Wir haben Vieles einander zugeschwiegen, Neue Züricher Zeitung, internationale Ausgabe, 3-4. januar 1988.
19 ibidem
20 Wilhelm Michel, Das Leben Friedrich Hölderlin, Frankfurt/M 1967, str. 464.