NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Romano Bolković: ...da se jednom sjetiš nas.

Što ljubavnici kažu kad govore jedno drugome: Ti si meni sve!? Zapravo govore nešto vrlo duboko: govore da je ono drugo to jedno biće koje sabire u sebi sva zbiljska i moguća bića, i da ne preostaje ništa što u tom trenu ljubavi ne bi u bitnom bilo prisutno - u biti, riječ je to tome da se u ljubavi zbiva ono hen kai pan.
Ova kolumna posvećena ljubavi, za StoryBook je napisana u Berlinu, u svibnju 2010.; lišen prostranih polica svoje biblioteke, o temi sam pisao po sjećanju.

1.

Tesko je danas ocuvati privatnost od javnog: ponukan sasvim intimnim razlozima koji su publici irelevantni, dao sam se nagovoriti na kolumnu posvecenu temi o kojoj svi znamo koliko i Augustin o vremenu: ako nas nitko ne pita, znamo sto je, ali ako samo pozelimo objasniti je onome tko pita, nemamo o njoj pojma; rijec je, pogadjate, o ljubavi.
Da stvar bude gora, nedavno je o ljubavi na hrvatskom jeziku cijelu jednu knjigu napisao Srecko Horvat, cineci svaki pokusaj da se tema elaborira u petnaest tisuca znakova – a izgleda da mi mozemo voljeti jedino u znakovima, ako je vjerovati Horvatu ili Barthesu – neumjesnim: ako pocetnicima treba pisati opsirne udzbenike o ljubavi, kako onda taj slozen fenomen rastumaciti u nevelikoj kolumni?
Postar uvijek zvoni dva puta, i moja je nevolja udvostrucena Horvatovom opaskom da je u ljubavi o ljubavi nemoguce razmisljati: sama mogucnost refleksije o ljubavi, izgleda, pouzdan je znak njenog isceznuca, jer ljubav ne trpi metarazinu. Hocu reci, sam cin pisanja o toj neveseloj temi inicijalne razloge koji su urednike sklonili da me na nju nagovore sasvim dovodi u pitanje: ako napisem kolumnu o ljubavi, kao da sam napisao oprostajno pismo, da skratim.
Tesko je, Q.E.D., danas ocuvati privatno od javnog.

Riskirajuci da me se optuzi da sam u ime ljubavi izigrao vlastitu temu, palo mi je na pamet stvari postaviti ovako: ako vec pisem za StoryBook, a StoryBook se bavi zvijezdama, jedino je legitimno za ovu uglednu reviju - pisuci o ljubavi - napisati tekst o star-crossed lovers. Pamtite prolog Romea i Julije, zar ne?

"From forth the fatal loins of these two foes, a pair of star-cross'd lovers, take their life."

Rijec je dakle o ljubavnicima protiv cije su se veze zvijezde urotile od samoga pocetka. Samo, ni nakraj mi pameti nije baviti se Montecchima i Capuletima, iako su svjetovne okolnosti neizbjezne: posteno receno, svi smo mi star-crossed lovers; gledajuci oko sebe, u vremena kad je time out of joint, ne znam par a da astrologija ne radi na njihovoj propasti vec od natalnih karata.
Rijec je dakle o nemogucoj ljubavi, ili, tocnije, o nemogucnosti ljubavi.
Smijem li kazati: o tome da ljubavi nema?
I, da odmah anticipiram happy end: naravno da je nema – zato je i trazimo!



2.

Moj prvi susret s nekom konzistentnijom teorijom ljubavi zbio se za studija filozofije, ali ne po samoj logici stvari, jer bi ona bila ljubav spram mudrosti, nego naprosto stoga jer sam imao srecu slusati, i kao student i kao prijatelj, velikog Marjana Cipru. Cipra - jedini filozof koji nije postao profesor zbog nekolicine profesora koji nikada nisu postali filozofi – je imao sjajan dar: ne samo da je sve znao, nego je sve znao i objasniti.
Temu ljubavi Cipra bi zapoceo objasnjenjem tri temeljna grcka pojma kojima je taj svijet imenovao ljubav, ostavljajuci roditeljsku ljubav, storge, po strani:

filia je ljubav jednakih;
eros je ljubav razlicitih;
agape je ljubav Stvoritelja za stvorenja.

Filia je prijateljstvo; eros je ljubav ljubavnika; agape je milost.
Zeleci naglastii razliku ljubavi i milosti, Cipra je znao citirati Thomasa Morusa koji je svom suvremeniku, prevoditelju Biblije na engleski, uputio pismo s jezgrovitom opomenom: Dragi moj gospodine jest svaka ljubav milost, ali nije svaka milost ljubav!
Kao sto vidimo, famozna Zizekova nemilosrdna ljubav ima dugu tradiciju. Tradiciju koju razimira prva enciklika Benedikta XVI., Deus Caritas Est: svatko tko zeli imati pojma o ljubavi, neka odvoji jedno popodne za tih 16 000 rijeci, i zapadni ce vam se koncept ljubavi rastumaciti clare et distincte.
U osnovi, osim sto se podrazumijeva razlika tjelesne i duhovne ljubavi, erosa i agape, ako nista drugo nije zgorega zapamtiti vec sam naslov: Bog je ljubav.
Tako smo, u par redaka, zahvaljujuci Marjanu Cipri i Papi Benediktu XVI., stekli osnovne pojmove o onome sto se od Antike naovamo misli kad se kaze: ljubav.



3.

Vratimo se sada nasim tragicnim junacima, Romeu i Juliji.
Jeste li se ikada pitali a zasto su Romeo i Julija celebrities? OK, Shakespeare – ako je (samo) Shakespeare a ne (i) Bacon, u ovoj maniristickoj raspravi o univerzalijama - ali... sto tu ima tako tragickog da nas taj par gotovo univerzalno predodredjuje, tj. sto se tu jednom tako u vremenu zbilo da se (za)uvijek na isti nacin zbiva?
Jeste li se, drugim rijecima, pitali je li tragedija u tomo sto nije moglo biti drukcije, ili u tome sto je moglo biti drukcije?
Jesu li Romeo i Julija zrtve socijalnih okolnosti ili su zvijezde predodredile njihovu buducnost?
Recimo da je prvo, da malo pomognem, a da suvremenoj djevojci olaksam razumijevanje dileme, neka Julia na tren bude l´jepa Fatma koja je pozeljela zute dunje iz Stambola; evo dakle kako bi problem zvucao u „Ludnici“:
Voljelo se dvoje mladih
šest mjeseci i godinu.
I htjedoše da se uzmu,
dušmani im ne dadoše.
Dakle, ovdje imamo dvoje mladih i dusmane koji se protive njihovoj ljubavi, narecene obitelji Montecchi i Capuleti: oci jeli kiselo grozde, sinovima trnu zubi, i mladi ispastaju zbog sukoba predja. Tema je i danas aktualna: recimo, da vam i dalje idem na ruku azuriranjem problema, gradonacelnik Kerum ne bi Srbina za zeta, pa sve da je imenom Romeo. Jesu li, na koncu konca, Romeo i Julija tragicno skoncali u suicidu zato jer su Capuleti i Montecchi? Jesu li – da se oduzim i probirljivijem citatelju koji je zastao kod opaske o maniristickoj raspri o univerzalijama – Romeo i Julija zrtve svojih imena? I, da prizovemo u pamcenje uvodnog Horvata alias Barthesa, buduci da je nomen omen, jesu li onda nasi tragicni junaci nesretno skoncali zato jer je moguce voljeti jedino u znakovima, sto bi vec najavilo konkurentsku temu predestiniranosti?
Konacno, mozda je problem jedino u tome da su im nepovoljni horoskopski znaci, ako su vec star-cross´d lovers?
Da cujemo i autora, sto Shakespeare kazuje:
That which we call a rose. By any other name would smell as sweet.
Romeo and Juliet (II, ii, 1-2)
Skolsko je obrazlozenje koncilijantno i stapa tumacenja u jedno: ljubavnici su prokleti od samoga pocetka (predestinacija, supralunarna sfera) no kao clanovi zaracenih familija (socijala, sublunarna sfera). Julija obrazlaze Romeu da su imena artificijelna konvencija, a da ona voli osobu koja se preziva „Montecchi“, a ne ime Montecchi ili obitelj Montecchi. Romeo na to zanijece ime oca (molio bih psihoanaliticare da mi ne broje svaku rijec) i izgovara cuvene rijeci:
Call me but love, and I´ll be new baptized;
Sad, kad bih bio dovoljno dokon, mogao bih pozvati u pomoc dragog Diva iz Ljubljane da nam istumaci krscansku ljubav:
Kristova odnosno kršćanska ljubav omogućuje pripadnicima Duha Svetoga – što se doživljava kao kršćanska zajednica – da u svom životu ulaskom u zajednicu otpočnu svoj drugi život. Na neki način omogućuju im novi početak, omogućuje, ako se baš hoće, revolucionarnu promjenu i ponovno rođenje – nakon biološkog, ono drugo rođenje, kaže Žižek.
Produktivnijim mi se ipak cini apostrofirati spor između takozvanih deskriptivista i antideskriptivista oko pitanja na koji se nacin imena odnose prema stvarima. Boris Buden taj spor ovako opisuje:“Oni prvi drže da je značenje neke riječi određeno svežnjom svojstava (cluster of properties) koja neko ime dovode u odnos s nekom stvari.“ Teza je antideskriptivista „da se riječ referira na neki objekt posredstvom akta prvotnog krštenja (primal baptism).“ Nanovo krsten Romeo prestaje biti sto je bio po rodjenju, postajuci u novom zivotu „Julijina ljubav“. Ali, ako i pod drugim imenom to sto zovemo ruzom jednako slatko mirise, ne znaci li to da su Romeo i Julija, bez ozbira na imena, s onu stranu porodicne predestiniranosti – a part od onoga sto im je po rodu narodjeno – predodredjeni za tragican kraj? Ako su imena samo arbitrarna konvencija, ako bi ruza jednako mirisala i pod drugim imenom, onda bi i Romeo i Julija i pod drugim prezimenima jednako tragicno skoncali. I s drugim znacima njihov bi horoskop bio isti: star-cross´d lovers!
Kako to?



4.

Iskreno receno, samo bi nam sam dragi Bog mogao u tome pomoci. Zapravo, mogao bih kao Heidegger u zadnjem intervjuu zavapiti da bi nas jos samo Bog mogao spasiti: ta, zar nismo s Papom Benediktom XVI. podsjetili da je Bog ljubav? Stovise, to je takav Bog koji je svojedobno „toliko volio svijet da je dao svojega jedinorođenog Sina da nijedan koji u njega vjeruje ne pogine, nego da ima vječni život.“ (Ivan 3,16) No, sto ako je Nietzsche u pravu? Sto ako je Bog mrtav? Sto ako Ljubavi nema?
Mozda su Romeo i Julija, unatoc prezimenima, tragicni u suvisnosti svoje geste, smrti zbog ljubavi? Mozda je sva tragicnost njihove zrtve upravo u njenoj izlisnosti: Bog je toliko volio svijet da je za njegov spas zrtvovao Sina; tu Kristovu zrtvu moguce je interpretirati i ovako:
„Radikalno gledano, ona je besmislena, ona je suvišna, ekscesivna, neopravdana gesta, čija je svrha da pokaže Njegovu ljubav prema nama malim, palim ljudima. To je kao kada u našem životu nastojimo pokazati nekome da ga volimo tako što radimo suvišnu gestu trošenja novca“., veli Zizek.
U razcaranom, desakraliziranom svijetu, zrtva zbog Ljubavi suvisna je zrtva; odatle bitna maniristicnost Shakespeareove drame: ovaj je svijet mocvara koja uzima na tisuce zrtava, a nije dostojna ni jedne od njih, kaze jedna maniristicka opaska.
Nu, ako Ljubavi nema, rekao sam na pocetku, nista zato: bas zato je i trazimo!
Mozda u vremenu prije renesanse, u posljednjem vremenu jedinstvene Europe: u vremenu latinske Gotike.



5.

Jednom davno napisao sam ovaj fragment; mozda sam slutio da ce imati i drugu svrhu osim intimnog sabiranja:
Najčudesniji lik neke žene koji je ikada ovjekovječen u kamenu svakako je onaj Ute, sa zapadnog kora katedrale u Naumburgu. Dugo vremena razmišljao sam tko se uopće usudio tako, na taj način vidjeti Utu, plemenitu suprugu grofa Eckharta. No, da anticipiram sada tezu, riječ je o tome da skulptor nikada nije vidio Utu, niti je radio po sjećanju, nego je modelirao po predaji, čitajući kronike. Stvar mi je postalo posebno fascinantna kad sam shvatio da sam u skulptoru imao neznanog rivala: za Utinu ruku borio sam se ne s jednim, nego s dva viteza: jedan je spy in the house of love, u čijoj je kući Uta stoljećima, dakle sam dragi Bog, a drugi Skulptor, čije su je ruke dodirivale tako distingviranom pohotom. Lik je radio po čuvenju, zamišljajući Utu. Onako kako ne bi smio: kao preljubnicu! Ta, očito je, Uta je tu u noći rastanka.
Utin kip izrađen je oko 1245. godine. Revni studenti kunsthistorije pamte je tek po trivijalnom formalnom detalju: po kiparskom tretmanu draperije – rasipna linija plašta nabire se oko lijeve ruke, prizivajući uglatu gotiku; u frapantnom je kontrapunktu mirnoći linija koje prate pad draperije od lica, preko desnoga ramena, do stopala tajanstvene žene s podupirača kora. Pronicavije/uvježbanije oko, primjetit će također da je ta lijeva šaka, radijalno ispruženih prstiju, portretno izdašnija no lice: za lice se ne zna skriva li više no što otkriva, jer tu je u svojoj minimalnoj prepoznatljivosti. Kraljica izgleda kao u noći rastanka ili bijega; zakrila se pelerinom i tamom, i tek će je mjesec, između dva oblaka, učiniti vidljivom. Godinama sam se pitao otkud nepoznatom majstoru, kojeg uspoređuju sa Skopasom, ta drskost? Kako je smio tako vidjeti kraljicu? Ta, očito je: Eckhart, pored nje, u svojoj aristokratskoj samouvjerenosti ni ne sluti da njegova supruga, kraljica Uta, čuva tajnu. Zašto majstor odaje tu tajnu? Zašto denuncira kraljicu?
Isprva, učinilo mi se da sam olako pronašao odgovor, nakon što sam nabasao na pravo pitanje: Tko je tako mogao vidjeti kraljicu?
Jedino ljubavnik. Dakle, majstor je bio Utin ljubavnik!, patio sam. Uta, moja kraljevna, nakon prvotnih dogovora o portretu, pozirala je satima majstoru koji je oblikujući skulpturu dodirivao njeno lice, njene oči, njene prste, da bi napokon, iz plemenite naklonosti, jedne noći, u ružičnjaku, tijekom jednog jedinog susreta, utažila i uništila svaku nadu kipara zapaljenog lomačama plamene gotike. Jest, odazvala se – bio je to njegov trijumf; ali odazvala se da bi njihovu ljubav učinila nemogućom, a ne tajnom – bio je to njegov poraz. Riskirala je jednom, da ne bi zauvijek. Riskirala je krunu, da ne bi čast, ili obratno.
Majstor je bio sitna duša, osvetoljubiva, no moralnost i pamet ne duguju jedna drugoj ništa: izdao ju je svojim djelom, znajući da neće biti shvaćen. Ni kao umjetnik, ni kao ljubavnik. Eckhart pak, pravilno je procijenio: bio je odviše plemenit, krijeposan i siguran, rječju ograničen, da bi išta shvatio; da bi uopće mogao pomisliti kako je netko izvan njegova svijeta posegnuo za kraljevnom.
Izdaja zbog neuzvraćene ljubavi, to je dakle bio motiv. Ako je neuzvraćenu ljubav ikako moguće opravdati, onda je opravdanje jedno jedino: bila je nemoguća. Majstor i kraljica. Ta, tko je to vidio! Jedino majstor, mislio sam, mislio... i - pogodio! Pročitavši analitički tekst uz fotografiju Eckharta i Ute, zgrozio sam se: Majstor koji je radio skulpture nije bio suvremenik osoba koje je portretirao. Znao ih je samo kao imena iz onodobnih kronika. Stvar se zakomplicirala: Dakle, ipak je bio u nju zaljubljen! On je živio u 13. stoljeću, Uta u 11, no to ga nije smetalo da joj zakaže rendes u vječnosti – u koru crkve. Portretirao je Utu, zamislio je Utu, kao ljubavnicu iz onostranog – Uta se nije iskrala samo iz svojih odaja, nego i iz svoga vremena. Radeći za plemenitog naručitelja, majstor je predanošću ljubavnika radio za sebe. Podjarujući moju zavist.
I tada, u trenutku proviđenja, sam Bog mi je pomogao otjerati izdajničkog, indiskretnog takmaca. Bog? Da, dragi Bog, koji je ljubav. A što bi onda bila Crkva? Ta njegova kuća, kuća ljubavi. I tko je dakle tako jedini mogao vidjeti Utu, kraljevnu s kora katedrale u Naumburgu? Pa samo spy in the house of love. Jedino oko koje je Utu tako moglo vidjeti, Utu incognito, jest delta luminex, Božje oko. Uta je pristigla na ljubavni sastanak kao na ispovijed. Samo je Bog, svjetlo s vrha Crkve, splendor veritatis, svjetlo koje svojim svjetlom daje da ga vidimo, moglo učiniti Utu vidljivom na ovaj način, ovakvu. Jedino je On mogao vidjeti njenu dušu, jedino je On mogao biti njena ljubav.