Pitanje za Marija... Kad opisuješ to apsolutiziranje subjektiviteta koji svoj vrhunac nalazi u Nietzscheovoj ''volji za voljom'', govoriš li o nečemu što je i naš trenutak danas, ili o nečemu što je (barem filosofijski) ipak dovršeno, i za čime je uslijedio jedan drugi početak? Odnosno, jesmo li danas i dalje u tom kretanju koje započinje Descartesom (Novi vijek/modernost), ili je on već okončan? Da citiram jedan raniji tvoj tekst: ''U filozofiji je posve jasno kada počinje moderni, novi vijek. Počinje Descartesom. Isto je tako jasno i kada novi vijek završava, odnosno kada počinje duhovno-povijesna postmoderna ili postmodernost. Granicu predstavlja Martin Heidegger. ... Postavlja pitanje o čovjeku kao čovjeku i time rastvara Descartesovo izjednačenje čovjeka i subjekta, postavljanje čovjeka za jedinog subjekta usred svega što jest, dakle pretvorbom svega onoga što oko čovjeka jest u predmetnost, u sveukupnost objekata. Pomoću Heideggera smo sada kadri razlučivati između čovjeka kao čovjeka (čovjeka kao egzistencije) i čovjeka kao subjekta (antropocentričnog ega). I dalje: između stvari kao objekata i stvari kao stvari. Čovjek nije samo subjekt, nego je prije svega i iznad svega čovjek, a priroda prije svega i ponad svega nije objekt čovjekove subjektivitetne manipulacije, nego postoji, jest upravo kao priroda. Nije niti božje stvarstvo niti čovjekov predmet. Tako se počelo afirmirati postantropocentrično, takozvano postmoderno razumijevanje čovjeka i svijeta. U središtu svega što jest nije više čovjek, nego sam bitak, konačnost bitka. Po svom je bitku svako biće nešto konačno i stoga, ukoliko je posrijedi živo biće, smrtno ranjivo.''
11.02.2010. (12:15)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Na Descartesa se moramo vratiti, kako bi nam mogli preciznije predstaviti novi talas moderniteta i sekularizacije, koji se ali zapravo zbiva tek sa pojavom Kanta. Vec kod Descartesa, dodushe, razum uzdize svoje ponosno chelo, dok otkrovenjski Bog paralelno gubi na snazi. Zbog toga mu se mora priteci u pomoc: Descartes dokazuje u samorefleksiji uma, zashto - upravo kao i svet - mora postojati i Bog. Kant, sa svoje strane, dokazuje uz pomoc iste metode, zashto mora postojati fikcija Boga, kao "regulativna" ideja. To je ponor shto odeljuje Descartesa od Kanta i koji predstavlja prvi, i kako izgleda nepremostivi korak u moderno doba progresivno venuceg individualiteta. "Ovde (kod tzv. "zadnjih" pitanja) i ozbiljna metoda mora priznati svoje neznanje. Razum ovde gasi svoju baklju i mi ostajemo u tami. Samo moc mashte moze lutati ovom tamom i tu stvarati fantome." Descartesa se, ali, dakako moze shvatati kao Prometeja moderne.
11.02.2010. (20:18)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Davore, ako je postmoderno razumijevanje definirano ''postantropocentričnošću'', zašto izdvojiti tako precizno Heideggera kao startni blok? Zašto ne i - Heisenberga? A ako Heisenberga, zašto onda odmah ne i Cezannea? Ili, što fali Nietzscheu samom, zašto bi to moralo ići tek via Heidegger? Ili, kako je primijetio Igra, zar nije da bi tu igru mogli zaigrati već i s Kantom? Ili tko zna kime sve ne tako unazad (Kopernik, anyone?)... Šalim se malo, ali shvaćaš što hoću reći: igra gubi smisao kad su joj pravila tako zamućena...
12.02.2010. (11:51)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Pero, ne znam jesi li uočio da je onaj izvadak iz jednog ranijeg Marijevog teksta. U svakom slučaju, precjenjuješ moju hermeneutičku ambiciju u ovoj situaciji: pokušavam razumjeti gornji tekst (a ne podijeliti povijest u epohe). Zato se referiram na ono što je Mario napisao, pa ne stoji da su ''pravila zamućena''. ''Pravila'', odnosno referentni okvir, za moje pitanje postavio je (tada, davno) autor upravo onoga teksta kojega komentiram (što je, vjerujem, po svim pravilima zanata). Ja tek pitam trebam li njegov današnji tekst čitati iz njegovog tadašnjeg okvira, ili je u međuvremenu taj okvir napustio. Oba mi se čitanja čine moguća, pa zato koristim rijetku prigodu da mogu nešto pitati autora. U tom ranom tekstu postavljene su jasne razdjelnice: Descartes kao početak moderniteta u filosofiji (pomicanje središta u subjekt), i Heidegger kao početak postmoderniteta (konačnost bitka u središtu). Ovaj mi se njegov novi tekst uz Hegela i Nietzschea (sagledan iz tog okvira) čini kao opis dovršetka onoga kretanja kojega je (tada) označio kao modernitet - dakle, apsolutizacije subjekta. No, možda ga krivo čitam.
12.02.2010. (14:35)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
davor
Pitanje za Marija... Kad opisuješ to apsolutiziranje subjektiviteta koji svoj vrhunac nalazi u Nietzscheovoj ''volji za voljom'', govoriš li o nečemu što je i naš trenutak danas, ili o nečemu što je (barem filosofijski) ipak dovršeno, i za čime je uslijedio jedan drugi početak? Odnosno, jesmo li danas i dalje u tom kretanju koje započinje Descartesom (Novi vijek/modernost), ili je on već okončan?
Da citiram jedan raniji tvoj tekst: ''U filozofiji je posve jasno kada počinje moderni, novi vijek. Počinje Descartesom. Isto je tako jasno i kada novi vijek završava, odnosno kada počinje duhovno-povijesna postmoderna ili postmodernost. Granicu predstavlja Martin Heidegger. ... Postavlja pitanje o čovjeku kao čovjeku i time rastvara Descartesovo izjednačenje čovjeka i subjekta, postavljanje čovjeka za jedinog subjekta usred svega što jest, dakle pretvorbom svega onoga što oko čovjeka jest u predmetnost, u sveukupnost objekata. Pomoću Heideggera smo sada kadri razlučivati između čovjeka kao čovjeka (čovjeka kao egzistencije) i čovjeka kao subjekta (antropocentričnog ega). I dalje: između stvari kao objekata i stvari kao stvari. Čovjek nije samo subjekt, nego je prije svega i iznad svega čovjek, a priroda prije svega i ponad svega nije objekt čovjekove subjektivitetne manipulacije, nego postoji, jest upravo kao priroda. Nije niti božje stvarstvo niti čovjekov predmet. Tako se počelo afirmirati postantropocentrično, takozvano postmoderno razumijevanje čovjeka i svijeta. U središtu svega što jest nije više čovjek, nego sam bitak, konačnost bitka. Po svom je bitku svako biće nešto konačno i stoga, ukoliko je posrijedi živo biće, smrtno ranjivo.''
11.02.2010. (12:15) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
prljava igra (!)
Na Descartesa se moramo vratiti, kako bi nam mogli preciznije predstaviti novi talas moderniteta i sekularizacije, koji se ali zapravo zbiva tek sa pojavom Kanta. Vec kod Descartesa, dodushe, razum uzdize svoje ponosno chelo, dok otkrovenjski Bog paralelno gubi na snazi. Zbog toga mu se mora priteci u pomoc: Descartes dokazuje u samorefleksiji uma, zashto - upravo kao i svet - mora postojati i Bog. Kant, sa svoje strane, dokazuje uz pomoc iste metode, zashto mora postojati fikcija Boga, kao "regulativna" ideja. To je ponor shto odeljuje Descartesa od Kanta i koji predstavlja prvi, i kako izgleda nepremostivi korak u moderno doba progresivno venuceg individualiteta. "Ovde (kod tzv. "zadnjih" pitanja) i ozbiljna metoda mora priznati svoje neznanje. Razum ovde gasi svoju baklju i mi ostajemo u tami. Samo moc mashte moze lutati ovom tamom i tu stvarati fantome."
Descartesa se, ali, dakako moze shvatati kao Prometeja moderne.
11.02.2010. (20:18) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Davore, ako je postmoderno razumijevanje definirano ''postantropocentričnošću'', zašto izdvojiti tako precizno Heideggera kao startni blok? Zašto ne i - Heisenberga? A ako Heisenberga, zašto onda odmah ne i Cezannea? Ili, što fali Nietzscheu samom, zašto bi to moralo ići tek via Heidegger? Ili, kako je primijetio Igra, zar nije da bi tu igru mogli zaigrati već i s Kantom? Ili tko zna kime sve ne tako unazad (Kopernik, anyone?)... Šalim se malo, ali shvaćaš što hoću reći: igra gubi smisao kad su joj pravila tako zamućena...
12.02.2010. (11:51) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
davor
Pero, ne znam jesi li uočio da je onaj izvadak iz jednog ranijeg Marijevog teksta. U svakom slučaju, precjenjuješ moju hermeneutičku ambiciju u ovoj situaciji: pokušavam razumjeti gornji tekst (a ne podijeliti povijest u epohe). Zato se referiram na ono što je Mario napisao, pa ne stoji da su ''pravila zamućena''. ''Pravila'', odnosno referentni okvir, za moje pitanje postavio je (tada, davno) autor upravo onoga teksta kojega komentiram (što je, vjerujem, po svim pravilima zanata). Ja tek pitam trebam li njegov današnji tekst čitati iz njegovog tadašnjeg okvira, ili je u međuvremenu taj okvir napustio. Oba mi se čitanja čine moguća, pa zato koristim rijetku prigodu da mogu nešto pitati autora.
U tom ranom tekstu postavljene su jasne razdjelnice: Descartes kao početak moderniteta u filosofiji (pomicanje središta u subjekt), i Heidegger kao početak postmoderniteta (konačnost bitka u središtu). Ovaj mi se njegov novi tekst uz Hegela i Nietzschea (sagledan iz tog okvira) čini kao opis dovršetka onoga kretanja kojega je (tada) označio kao modernitet - dakle, apsolutizacije subjekta. No, možda ga krivo čitam.
12.02.2010. (14:35) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...