Pregled posta

TOMISLAV ČADEŽ

liječenikatolik.hr

Uzorak Čadežove poezije imate u novom broju "Sućutnika". Enjoy!



Željno očekujem tvoju novu knjigu stihova, mada i predobro svjestan koliko si te stihove skupo platio: svaki stih, jedna nova rana!
Teško je danas biti pjesnik.
Slažeš li se, Liječeni?

hi-fi NEMANJA 08.04.2007. 03:16


Patologija ovih dana 3jumfira: ne samo da sam ja, Nemanja, otvorio Sućutnik, nego je, u isčekivanju 'Truliksa', Tomislav Čadež, pripadnik čvrstog patobloškog jezgra, u izdanju Durieuxa, izdao knjigu naslovljenu "liječenikatolik.hr". Knjiga je dakle naslovljena po Čadežovom patobloškom nicku; vjernim čitateljima Patoblogije sasvim je jasno zašto: ja sam naime davnih dana na toj istoj Patologiji napisao sljedeće retke:

Ja, tamo, iskren i naivan kakav jesam, hvalim Čadeža kao telentiranijeg od Dantea i Goethea! I još ga nagovaram, klečim pred njime: Molim te, Tomice, piši, piši ko nekad bar dva, tri reda...
Nevjerojatno!

Dakle, manje-više za izlazak sam ove knjige zaslužan ja, Nemanja, Car svih Persiskih i Nepersiskih zemlja i Svevaseljenske posvudi.
Ali, nije sad trenutak da pričamo o meni. Pričajmo rađe o jednoju mojoj poijeziji posvećenoj Lečenom:

Ližem ti sliku Almodovara

Hommage Lečenom

Ližem ti sliku Almodovara
na kartama. Iz rukava asa
vadi dasa i keca k'o uskršnjeg
zeca čarobnjak iz šešira,
dok kurcu svira Tango
a pasionato, alegro vivače,
za Dragačevske trubače i društvo
u kutu mrtvih pjesnika:
Šoljana, Slamniga i Tina
Naručismo vina koje je pretvorio iz vode
Nekakav došljak na šanku
Blago se smiješi, u kutu usana pljuga
Naručuje Branku, poleti i litra druga
vidim, pašemo liku, bacimo spiku
Ispadne, jebote Bog, da je on osobno
Ustao iz groba, odjednom smrkne se soba
sve stane (u jednu rečenicu) gledam, stigme,
zbiljam kažem nije Sudac a ima i moć bilokacije
da bude u dva lokala odjednom, ahahaaha,
i tako odemo mi u drugi, pa drugi, pa Drugi,
dok se nismo propisno napili na Uskrs
Dvijetisućeisedme godine, tu
u Zagrebu, na Klaki, i Dubravi, i na Ravnicama,
po kojima smo jahali u suton
hoo.

hi-fi NEMANJA 08.04.2007. 02:51

Evo što je o toj prekokrasnoj pjesmi kazao sam Tomislav Čadež, a on zna, jer, on je pjesnik:

• Ajme, Nemanjo, čisti A. B. Šimić. Jest da je malac krao od Švaba, ko Rade Šerbedžija ("Šta će poštenom čovjeku pasoš?"), ali visprenost ostaje visprenost, pa makar bila i hrvatska. Pazi ti suptilnog niza ironičnih rima, koje poništavaju retoriku mojih nagomilanih:
"Naručismo vina koje je pretvorio iz vode
Nekakav došljak na šanku
Blago se smiješi, u kutu usana pljuga
Naručuje Branku, poleti i litra druga
vidim, pašemo liku, bacimo spiku
Ispadne, jebote Bog, da je on osobno
Ustao iz groba, odjednom smrkne se soba..."
Mašala...
lijecenikatolik

08.04.2007. 03:01

Jasno, morao sam i ja njega malo pohvaliti, a što bi drugo:

• A, ne, magistre, da nije bilo vaše slike:

Ližem ti sliku Almodovara,
iz tebe očaj progovara,
nasljednico ženskastih lara,
svaki Rim sebe stvara

teško da bih ja išta mogao večeras staviti na papir, pa makar on bio i Rizzla!
Mislim da bi se i samom Almodovaru, koliko ga znam, svidjela ova slika lizanja njegove slike, ali, ovaj je stih kužan: olako zavede, kao djevojčica! Opasan je! Pogledajmo:
U prvi mah, kad dođemo do zareza, pred očima puca prizor: Ližem sliku Almodovara.
Ali, close reading otkriva ovo suptilno, prigušeno, diskretno 'ližem ti': ne, nije riječ o idolatriji, o naivnom djetinjem idolopoklonstvu u nježnim godinama traženja i individuacije! Nasuprot, riječ je o statementu: Tebi ližem, tebi ližem sliku, sliku Almodovara, tvoju ikonu, i konzekventno, instrument sam tvoga užitka (pervertit per definitionem, op.p.)! Sasvim ti se predajem! Nevjerojatno suptilno, iznimno pametno, suvereno (to poigravanje površinom i površnim čitanjem prima vista i dubinskom analizom bezdanog značenja stiha!), u riječ: dijelo jednog zrelog poete doctusa!
Bravo!
A što tek kazati za poantu: Svaki Rim sebe stvara!
Mislim da će se o ovome stihu pisati sljedećih par naraštaja: to da u svijetu bez središta svaka točka na obodnici može biti i centar univerzuma, u ovo vazmeno vrijeme, ideja je koliko heretična, toliko spasovna!
Ovo je duboko mistična, za naše stvarnosne prilike tako duhovna poezija da jedva da ima premca u korpusu modernog hrvatskg pjesništva.
Željno očekujem tvoju novu knjigu stihova, mada i predobro svjestan koliko si te stihove skupo platio: svaki stih, jedna nova rana!
Teško je danas biti pjesnik.
Slažeš li se, Liječeni?

hi-fi NEMANJA 08.04.2007. 03:16

• Nemanjo, lako je biti pjesnik, teško je biti tajkun. Mislim, znam ja u dušu svog gazdu, koji me uzima s distance jer nisam zaposlen kod njega nego mu samo berem lovu. Kužiš, lova ide a emotivne veze nema. Kaj bi ja više od toga mogal isposlovat? lijecenikatolik 08.04.2007. 03:24

• Naravno da te gazda uzima s distance. Raspitivao se neki dan o tebi i kad je saznao da nigdje nisi zaposlen malo se razočarao u tebi. Veli, čovjek tvojih godina ne bi smio biti tako neodgovoran, ipak su tu familija i obveze, žena, dijete, znaš kako to ide. Vidiš i sam da je baka već stara, ne može ni ona sve sama.
Pusti stari to što lova ide a emotivne veze nema, nije sve ni u lovi.
Mislim da bi ti trebao ozbiljno sjesti i sam sa sobom malo porazgovarati.
Možda će se onda i Gazda drukčije postaviti kad vidi da si ozbiljnije shvatio život.
Govorim ti ovo kao prijatelj, za tvoje dobro. hi-fi NEMANJA 08.04.2007. 04:08

• Oj, Nemanjo, ja sam na spisku Ministarstva kulture. Živio socijalizam u kapitalizmu. lijecenikatolik 08.04.2007. 22:46

• Čestitam, prijatelju! E, sad lijepo odskrolaj negdje na početak moje ovogodinšnje sesije na Patologiji, pa pogledaj tko te je bodrio i nagovarao na ovaj očajnički čin: rekao sam ja, bolje je idati Domovinu nego knjigu, jer, druge ionako nemamo! Ma što to značilo.
Čuj, mi imamo ionako kapitalistički etatizam: kad tržište u liku Rajića djeluje autonomno, Vlada u liku Todorića djeluje heteronomno. Prosto k'o pasulj. Zato nije nimalo čudno da i ti konstatiraš te pojave, u svojoj mikrosituaciji.
Na spisku si Ministarstva?
Čuj, a kolika je nagrada?
Mislim, ako te privedem, živog ili mrtvog-pijanog? hi-fi NEMANJA 09.04.2007. 01:24

• Hteo sam da kažem da mi Ministarstvo plaća staž i socijalno na osnovicu od otprilike hiljadu evra. A glavni lik romana koji ću da završim za otprilike godinu dana (prvu verziju sam zgotovio ali nisam zadovoljan, ni najmanje) jest glumac, škrt i sjeban koji, među ostalim, visi i na netu gde ga posebno nerviraju, plaše i privlače komentatori poput Nemanje. Ti ćeš dakle da se upleteš u radnju u trećem od devet poglavlja, u subotu na dan premijere Hamleta, u kojoj ovaj moj nesretnik igra Grobara, a popodne, nakon ručka kod mame, krati u internet kafeu na Cvetnom trgu. Premijera će da propadne a on će da se ubije ko glumac svim i svačim, premda inače mrzi drogu i preteranosti, i ujutro će da pokupi devojčicu Cigančicu da je kara. Posle će da je, do kraja romana, mrtvu vozi u gepeku svog razbucalog hindajija... lijecenikatolik 09.04.2007. 01:55


Eto, to je bio naš mali dijalog o poeziji i njenom položaju u suvremenoj hrvatskoj kulturi.
Evo pak što su o Čadežu kazali preostali Patolozi; prvo Izgnanik:

A onda potom briljantni, zaista nadahnuti Markiz de ga Sad. Ovo je pismo i pol!

utorak, 23.01.2007.

Pismo doktoru Čadežu

Poštovani gospodine doktore,

nije istina da sam zapalio roditeljsku kuću. Zli jezici i susjeda, kojoj sam jednom prilikom navodno otrovao kornjaču, urotili su se protiv mene. Ovo pismo će dokazati moju nevinost i potvrditi da sam laštio parkete do visokog sjaja (za što postoje fotografije koje dostavljam u privitku). Istina je, palim se na drvo. Volim ga brusiti i polirati. Nakon nanosa prvog sloja laka udišem kemikalije koje me dovode u stanje transa. Ushićeno promatram tu preobrazbu materije dok doživljavam sjedinjenje s prirodom kroz umijeće kemijskog laboratorija. Taj zvuk kista uronjen u posudu laka koji nestašno draška podlogu, taj zamamni odsjaj Poda u mom oku, ta simfonija održavanja parketa! Oh, kako sam ih laštio….
Nikako se ne mogu složiti s nalazom sudskog vještaka o bačvi benzina pronađenoj u dnevnom boravku. Ljudi su bića od krvi i mesa (prema nekim istraživanjima 80% organizma sačinjava voda) i kao takvi svi imamo svoje poroke. Netko ispija alkohol, netko se drogira intravenozno ili u krutim oblicima, netko sluša Magazin, a ja, eto, povremeno volim udisati benzin koji je nažalost lako zapaljiv. Zbog te sklonosti roditelji su me često korili u djetinjstvu jer sam običavao sjediti u garaži iza upaljenog očevog automobila i upijati opojne miomirise koji su se poput proljetnog cvata nošenog na krilima vjetra širili iz ispušne cijevi. Zar ćemo jednu nevinu dječju navadu uzimati kao dokaz na sudu? Bestidna je laž da sam uživao u plamenu čiji jezičci zavodljivo njišu bokovima poput hula plesačica s rajskih plaža tropskoga pojasa dok ispijam koktele i zamišljam kako cijeli svijet uživa u tom blještavom erotskom zanosu. Stajao sam tamo i bespomoćno promatrao, a što ću drugo, šokiran prizorom od kojega su mi se oduzeli udovi pa nisam mogao pozvati vatrogasce.
Pitam vas doktore moj zašto svi upiru prstom u mene?! Uzmite moje pismo u ozbiljno razmatranje i pustite me ovaj vikend na utakmicu hrvatske reprezentacije, tih Vatrenih momaka. Rekao bih da je ovdje riječ o zavjeri nekih mračnih organizacija kao što je Komitet 300 i ona prokletnica susjeda sa svojom sjebanom kornjačom na kojoj sam provodio randomizirani pokus pesticidima zbog dobrobiti šire društvene zajednice.
A što i da jesam? Zar je grijeh gledati u vatru, taj razorni simbol rađanja nakon kojega uvijek slijedi obnova zalivena plamenim znojem trudbenika.
Stoga sam odlučio pisati kritičice kako bih barem malo zauzdao nagone i dokazao svoju odanost Blogerskoj organizaciji raznosača govana.


Yours TRULI,

Markiz de ga Sad, pl.* Inhibitor

P.S.
Vjerujte mi, razmišljao sam i o lizanju halucinogenih žaba, ali nekako još nisam dovoljno smion za istraživanje skrivenih zakutaka svijesti s pomoću organske sluzi. Uvijek sam govorio prirodno je prirodno. Zato sam i prešao na ljepilo. Kažu mi bake na ulici, vidi ga markoman, pije ljepilo, a ja im kažem budale jedne to je potpuno ekološki proizvod koji ishlapi na zraku ako tuba nije zatvorena.

________________

* plameni


Ja sam na sve ovo mogao uzvratiti jedino klasičnom pojezijom: Čadežu sam poklonio reminiscentni nokturalni škerco:

Ne turno!

Mlačna noć; u selu Čadež; kasan
fuk bi netopir!
Dok se skida, smradež jak i strašan
Puknul mu je čir!

Sitni kurčić mek k'o duša, malen
Kao srebren žir;
Teške oči sklapaju se na san,
Oko kare sir.

S mrkog tornja bat
Platil je za sat,
Blaga svjetlost sipi sa visina;

Kroz samoću muk,
Sve je tiši fuk:
Čadeža nam guta već daljina

AGM 07.12.2006. 09:19


Na kraju, ne mogu da suspregnem svoje emocije; znam da to vi Hrvati nerado činite, ali, nabijemvasnakurac:

Jebiga, Čadež, volim te k'o brata, i zaista mislim da si ti pismeniji i duhovitiji (u kurac, pa zar te ja moram zaista nazvati i kazati ti to i telefonom: Čadež, tko onako čuje stvari čak i kad je u kurcu, u austrijskom zatvoru, pa je do te mjere artikuliran da ispiše onakvu reportažu kakvu si ti napisao, a riječ je o reportaži za koju ću te ja, vidjet ćeš, nominirati za žanrovsko dostignuće godine, ne zajebavam se!, taj bi zaista morao naoštriti pero i zamrčiti papir; kakav kurac Bulić, stari, pa ja sam ovdje iz pizdarije i čitaniji i duhoviti i pismeniji od njega, što mi i nije nekakav kompliment!) od čika Vlade, ali nemoj molim te da preteruješ - ne znam što si ti pročitao kod Bulgakova, ali ja kod Bulića nisam pronašao ništa osim površine, koja, dapače, nije poput one Oscarove, blještava a plitka, kao rižina polja; nedostaje joj barem odbljesak, naime. Za sada toliko, idem malo da karam, kad god dođem u Zagreb ja toliko karam da prosto nije normalno: ove vaše devojke lude su za pravim jebačima, pre bi potero dete s trešnje nego njih s kurca, i ja stvarno ne znam zašto vi to češće ne taslačite!? Živ mi ti...

Nemanja 07.12.2006. 21:08



Tomislav Čadež, Čateš, 1998.

Sve u svemu, kad se ova dugoočekivana zbirka poezije konačno rastvori, čovjek ostane osupnut.
Ja sam mislio da je Tomičina knjiga nalik rutinskim patobloškim obdukcijama.
Onda sam okrenuo sedmu stranicu i prvo Pismo starom u grob, naslovljeno: 'Na autocesti Karlovac - Zagreb'.
Obuzela me iznenadna i intenzivna tuga.
Odjednom sam se, nepripremljen, našao usred autentične, zrele, dovršene, pametne i (znam da će to malo kome išta značiti, ali moram zbog kazati zbog samoga sebe) iskrene književnosti.
Kućica na drvetu na koju se neću popeti.
Molitvenik moje bake.
Kiša u polju.
Vrane.

Prije dva tjedna vozio sam djevojku na Markovo polje, na grob njene majke. Kako sve rijeđe prolazim pored šuma, a kamoli da njima šećem, pažnju mi je privuklo usamljeno drvo na livadi pored groblja. Sjetio sam se jedne jabuke u voćnjaku moje bake, stotinjak kilometara sjeveroistočno. Pomislio sam: A što bi bilo da sam u L.A., i da mi tamo to drvo padne na pamet? Što bi bilo da poželim barem još jednom osjetiti njegovu koru, znajući da se više nikada neću popeti na granu s koje sam, kroz fosforno lišće, u to razbludno vrijeme čaja u kolovozu gledao na zlaćane okrajke dana?
Pomislio sam: Što bi bilo da u nekom filmu neka mala djevojčica - recimo da je film snimo Tarkovsky - upita nekog čovjeka, možda pjesnika, ima li svaki čovjek jedno takvo drvo, negdje na drugom kraju svijeta, drvo kojemu se može ili čak i mora vratiti?

Na Vaseljeni sam iskreniji češće no što mislite; sada sam samo otvoren.
Nije važno je li knjiga Tomislava Čadeža velik dan u kalendaru hrvatske poezije, uostalom koga boli kurac za (taj) kalendar, ali, budući da to nebrojenima znači gotovo sve, u prilog Čadežovoj zbirci pjesama mogao bih kazati da me poneka od njih, kao rijetko koje štivo posljednjih godina, nuka da na čas povučem ruku niz jedra bedra neke usputne blune, i vlažnom jagodicom srednjeg prsta okrenem novu stranicu u knjizi na koju sam nagovarao pjesnika Tomislava Čadeža.

Kad se jednom, za dva, tri desetljeća sve desi i prođe, kad u neku miholjsku jesen zagledan u zlaćane okrajke svojih dana pomislim što sam ja to sve u životu radio i napravio, zbog mnogočega bi me savjest, kad bih je imao, mogla peći kao u Tribunju Nijemca preplanula pleća; nagovor ovog sugestibilnog poete na libar pod ozloglašenim nazivom liječenikatolik.hr, nikako nije jedan od tih grijeha.

Ipak, tih 70 kn koliko košta ova knjiga radije standardno potrošite na ulaznice za Zoološki vrt:

majmuni već željno čekaju na ogradi začuđeni veličinom vašeg kaveza.

P.S.

Vidite da Baka nekaj jamra. Znate kakve su stare žene. Sačuvaj nas Bože. Ipak, evo Tomičine fotke prije tog senzacionalnog makeovera:



Slika govori koliko tisuću riječi, zar ne?!
Nije da vas nagovaram, ali nakon ovakve preobrazbe, umjesno je upitati: A što ste vi u posljednje vrijeme učinili za sebe?



Post je objavljen 22.06.2007. u 00:19 sati.