NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Mlada makedonska lirika

SHOXU



Čitao sam sinoć noviju makedonsku poeziju u izdanju Instituta za makedonski jezik i kulturu "Sv. Kliment Ohridski", i moram priznati da sam unatoč mom savršenom nepoznavanju makedonskog jezika, pa onda i poezije, jednom riječju – fasciniran. Primjerice, opus Kriste Andova (1987., Prilep), iznimno je dragocjeno otkriće. Svojim figuralnim sastavom Andovova lirika ostavlja dojam vrlo svježe a dovršene književne činjenice, u mjerilima onog najboljeg što svjetskopovijesni lirski duh ima za kazati. Slika je utoliko sugestivnija ukoliko se pri razmišljanju o književnopovijesnim vezama zbirke 'Sakam da te tga satre' krene od vrstovne tipike odnosno od retoričke forme pojedinih pjesama. Pritom će, naime, upasti u oči da Andov većinu svojih pjesama zasniva na udvaračkoj retorici, na iskazima precizno adresiranih ljubavnih očitovanja i čežnja, pa i kad govori o samome sebi ili nečem nepoznatom. To ga donekle udaljuje od glavnih škola europskoga postmodernog pjesništva, koje uz udvaračku liriku njeguju i opisnu, mušku pjesmu, a povezuje ga s iskustvom orijentalnog uljudbenog kruga i njegove pjesme, gdje se iskazi lirskoga subjekta okružuju fikcijom ljubavnih susreta i razgovora, čuvenim domunđavanjem. U lirskom opusu Kriste Andova - podjednako u njegovu svjetovnom i programatskom vjerskom dijelu - susrećemo pjesničke vrste starije od makedonske države: ljubavne pjesme u kojima se simuliraju govorne radnje amorozne komunikacije, ekloge, parafraze psalama, prepjeve crkvenih pjesama. Ipak, Andovovo je pjesništvo, s razumljivom iznimkom psalama, također otvorene aglutinacijske metaforike, koja tu pokazuje zanimljivu tendenciju da se iz stilsko-ornamentalnoga sloja pjesme proširi na njezin tematski svijet. U više se, naime, Andovljevih svjetovnih i religioznih pjesama događa da pojedini tematski elementi poprimaju status znaka i primjesu metaforičnosti: u Tolgu ušte sakam lirski subjekt tobože brka zalazeće sunce s licem svoje anoreksične zaručnice; u Sikter t'g, polna s jadovi prvo lice pjesme hvata ogromnu krijesnicu i, zanimljivo, služi se njome kao svjetiljkom pri čitanju ljubavnoga pisma svome prijatelju u Metliki; u pjesmama Eho na tolžne misli i Teškoto! ključni je motiv portret, predmet koji pored svoje tjelesnosti posjeduje i status ikoničkoga znaka; u pjesmi Zenite važnu ulogu igra motiv zrcala, opet, dakle, nešto što stoji na pola puta između predmeta i ikoničkoga znaka.
Iz rukoveti ovih stihova izabiremo možda presedan, ekumensko-multikulturalni kapric Shoxu.
O pjesmi sam će pjesnik ovako kazati:

- Zbog čega ova pjesma nije već uvršetna u antologiju najboljih pjesama Makedonije, ako ne i šire, zašto, zašto?
- Ako bez lažne skromnosti i pomislim da mi se dogodio koji uspjeliji pjesnički tekst, znadem da nemam odgovarajuću perspektivu da ga prepoznam, a ako i imam, rijetko kad imam tu sreću da prepoznam one koji to znadu prije i mimo mene. A i nemam sredstava na raspolaganju kojima bih tu spoznaju proširio, znate. Kao kriticar pak ne smatram svoj rad neophodnim za sustav nacionalnog pjesništva, ni po kljucu unisolnosti iskaza, ni po bogatstvu ilišsirini poticaja. Dakle, nisam bio ni u kakvoj napasti da svoje pjesme forsiram kao roman rijeku, da se tako izrazim, ako razumijeta šta oću da kažem.. Uostalom, uza sve muke i nezadovoljstva, ostaje mi zadovoljština da cu teško ikada više sa svojim potpisom stajati iza ovako dobrih tekstova. Da ne volim rad drugih, nikad ne bi podnio žrtvu izlaganja nelagodama prijateljskoga i manje prijateljskoga uvjeravanja. Zato ne doživljavam kao nelagodu izostanak Shoxua iz antologija suvremenog makedonskog pjesništva: prepoznati sebe u drugome puno mi je važnije, nego bilo što drugo na ovom okruglom svijetu.