NEMANJA: SMIRENOUMLJE

In extremis

PANORAMA KRLEŽIJANSKIH MOTIVA

Za Liječenog Katolika

IN COLD BLOOD


U ovoj pripovijesti sadržana je istinska kreolka etika: ona pretpostavlja da prolivena krv nije odviše vrijedna i da se čovjeku kad-tad dogodi da ubije. (U engleskom postoji izrazi kill his man, izravni prijevod kojeg je ubiti svog čovjeka, čitaj: ubiti čovjeka kojega mora ubiti svaki muškarac.) Tko u moje vrijeme nije imao smrt na duši, tužio se dobrohotno neki vremešni gospodin. Nikad neću zaboraviti ni onog marginalca koji mi je ozbiljno rekao:"Gospodine Borges, ja jesam često bio u zatvoru, ali je uvijek bilo zbog ubojstva."

J.L.Borges, Gaučko pjesništvo

Mislim da je došlo vreme da kažem istinu: Nemanja je ovakav raspisan, nesavršen, sveznajuć, lud, divlji, blagoglagoljiv, ovakav, onakav, suvremen, arhaičan, nasuprotan po sebi (Lasićev ontološki strukturalizam), na svom i tuđim blogovima, htjeli mi to priznati ili ne, izrastao u našega prvog mrežnog Krležu. Nemanjo, čestitam ti i molio bih te da ubuduće više pišeš o ekonomiji i futurizmu.

lijecenikatolik 08.06.2007. 01:05



Žac, upravo je obratno: pratim, a ne komentiram, jer puštam da se stvar sasvim rasplete. Inače, ako si u brzini zapeo za naslov, on je iz sljedećih redaka:"Čovjek više nije siguran ni u močvari! Olovna vremena: čovjeku u obranu vlastita dostojanstva preostaje samo kutija olova.
Kalibar .45"
Ima pravo Liječeni: svojevrsni Krleža.
Zanimljiv je Fritz u tom smislu: na više mjesta u opusu Krleža veli, sasvim in cold blood, da se svakome može dogoditi da ubije čovjeka! Zanimljiv je, velim, taj Miroslav. Govori to vrlo mirno, na način na koji se u Engleskoj govorilo da je svaki čovjek u međuratnoj generaciji (između 1. i 2. svjetskog klanja) ubio svoga čovjeka. Kao biva, ništa strašno, to valjda tako mora biti, it goes with the teritory.
Uvijek me dvostruko strašio takav Krležin stav: najprije zbog mogućnosti da je sasvim točan i istinit, a potom i zbog hladnokrvnosti kojom je iznesen: tonom čovjeka koji je sasvim pouzdan da je i sam nekog upokojio (Krleža pohađa vojnu kadetsku školu u Pečuhu, te neposredno uoči 1. svjetskoga rata, u doba Balkanskih ratova, pod utjecajem jugoslavenske integralističke ideologije bježi u Srbiju. Godine 1913. prekida vojni studij u peštanskoj Ludovicejskoj akademiji. Preko Pariza i Soluna dolazi u Srbiju s nakanom da bude dobrovoljac u srpskoj vojsci. Osumnjičen je kao špijun i srbijanske ga vlasti protjeruju. Vraća se u Austro-Ugarsku i u Zemunu biva uhićen na osnovu tjeralice Ludoviceuma. Godine 1915. mobiliziran je kao domobran i poslan na bojišnicu u istočnoj Europi (Galicija) gdje doživljuje Brusilovljevu ofanzivu.)
Puhovski je pametno kazao da je zločin rata u tome da u ratu čovjek može počiniti zločin a da za to ne bude pravno sankcioniran: ubiti čovjeka sasvim je prihvatljivo, u ratnim uvjetima, i zato jer je rat, to i jest smisao takovrsnog čovjekova djelovanja! Uvijek sam se zgražao pri pomisli da sam upravo razgovarao s čovjekom koji je zasigurno nekog ubio - pomišljao sam to svih ovih godina tijekom kojih smo usljed rata svi vodili takve razgovore. Taj osjećaj jeze bio mi je to intenzivniji što sam više razmišljao o ljudima koji su danas sedamdeset godina, i koji su sasvim mirno proveli svoj život unatoč činjenici da su ubili i to ne jednom i ne jednog čovjeka (sad ne pokušavam govoriti o ustašama i partizanima, to mi je ovdje na tren irelevantno, govorim o zgoljnoj izvjestnosti ubojstva čovjeka bez obzira na svojstva, na uniformu.) Strašno, zar ne!? Sjedite i pijete kavu, bistrite politiku, kak bi rekli, a čovjek nasuprot vas višestruki je ubojica koji pritom uopće nema nikakvu svijest o tome! Ili možda ima!? Možda to na trajan način obilježi čovjeka. Možda postoje dvije vrste ljudi: ljudi koji su ubili drugog čovjeka, i oni koji to nisu učinili. Možda svijet pripada onim prvima. Znam da ovo okrutno zvuči, ali, kad promislite, zapravo je nevjerojatno velik broj ovih prvih! U ovim krajevima, u kojima se govori da se nitko nije rodio i umro u istoj državi, nitko ne proživi život bez rata. Odvratno iskustvo.
Trebalo bi tako odgajati djecu: staviti pred njih Kalašnjikov i govoriti upravo o ovoj temi, dok pod rukama osjete predmet čija je jedina svrha ubojstvo drugog čovjeka. Nema odvratnijeg predmeta na svijetu od komada oružja: i sam sam devedesetih u rukama imao Uzije i Glockove i nevjerojatan je ponajprije taj morbidni design, ta estetizacija smrti: kako se to oružje ergonomski oblikuje, na primjer! Morbidnog li cinizma. Prva je pomisao da zaista u ruci držimo nešto što je posljednja linija obrane vlastita dostojanstva i, in extremis, života, a onda sljedi pitanje svih pitanja: Bih li mogao povući obarač!? I, bih li ostatak života mogao živjeti sa sviješću da sam to učinio?!
Krleža je sasvim mirno odgovorio: Da. Bi! Svakome se može dogoditi da ubije čovjeka.
Kakav čovjek, taj Krleža. Poznavatelj ljudskih duša.

NEMANJA 08.06.2007. 08:35


INTELEKTUALKA

Pročitao sam tek sada što Alka Vujica spočitava Jergoviću, i, osim što uvodno ima pravo kad toj neadaptiranoj budali nabija na nos inauguralno ratnoprofitersko distribuiranje Bregovićevog fekalističkog home-videa po hrvatskoj javnosti, sve je ostalo akt čistog agramerskog šovenskog primitivizma u njegovom najodličnijem vidu: jedna trećerazredna pevaljka, za koju sam prijatelj i bivši jebač Brega veli da ne bi mogla ni u horu da pjeva, drugorazredna kolumnistica čak i u NLC ligi niskotiražnih piskarala, prvorazredna pijandura koju se najboljih svojih dana nikako ne može sjetiti jer ih je proživjela u alkoholnim ekstazama i mamurlucima, spomenik hrvatske kulture nulte kategorije - ta, riječ je o Alki Vuici hrvatskoj poetesi, zar ne! - dakle žena koja nije u svome životu pročitala ama baš niti jednu jedinu knjigu od Homera do Bulića, u ime hrvatske Građanske Javnosti uzima riječ i fašistoidno u istom dahu interpretira i Jergovićev izgled i njegovo državljanstvo, i Krležu i higijenu, i tjelesni nedostatak barunce Castelli - o kojoj, usput, Alka Vujica zna samo to da ju je jednom igrala i Ena Begović, udana Radeljak - i urbanost hovacke zemlje, koja je do te mjere primitivna, malograđanska i provincijalna, da i Alka Vujica misli da može nekome, pa i Miljenku Jergoviću, dijeliti lekcije o odgovornosti suvremenog intelektualca za javnu riječ!
Jesam li sad proturječan? Ta, kako to da predbacujem hrvatskoj malograđanskoj baruštini šovensku borniranost i fašistoidnost, a istovremeno Jergovića nazivam bosanskom neadaptiranom budalom!? Ne, nisam protujrečan: i jedno i drugo je točno: Jergović jest budala, jest neprilagođen, ali, i ova je sredina, kako pokazuje istup Alke Vujice, najcrnja balkanska provinicija na koju već slovenski susjedi gledaju kao na carstvo glupana, koristeći za to krasnu germansku riječ - trotl! To smo mi - trotli! Glupani! Kome iz riječi Alke Vujice nije evidentno, bez dodatnih objašnjena, da je riječ o trotlima, e, taj je dokaz više da je riječ o trotlima! Kaj si ti nama kurac tu došel pričati o našoj barunici, pička ti materina neošišana i neokupana pogrešnodržavna! Naša barunica je imala svilenu pičkicu mirisnu k'o najfiniji Daniellievski saloni, parfemi i puderi, musavac jedan dotepeni, pička ti materina glavata! Kaj ti misliš, majmun jedan kosmati, da buš ti pričal o Krleži kaj mu je Bela igrala barunicu koja ima pičkicu k'o svilicu isto da nije završila akademiju ni glumila ni dan na daskama kao Seve kojoj Puki sada da u istom ovom tjedniku da me jebe što nije fer jer ja sam samohrana majka koja je isto došla u Zagreb iz provincije i probijala se kroz život krvavo s tim svojim tjelesnim nedostatkom, ajd' živili, da buš ti nama o Krleži govoril, futač jedan? Pa pogleč se, jebem ti mater nedertalsku, kaj ti ne znaš da smo mi urbani!? Kézét csókólom, glavati bárónę, a na terasi kaktusi, poame i slamnata garnitura s dva štaukeštula, niz kamene stube silazi se u vrt marijaterezijanski, empire i bidermajer, a ne kak kod vas, usranih dojdeka koji ne znaju da je Ena igrala ahcih, alzo slovom i brojem osamdeset glavnih uloga u hrvtskom Glumištu, i da je bila dakle jedna velika glumica s kraja dvadesetog vijeka! I umjesto da herr Jergović veli: "Küss' die Hand, presvijetla! Ljubim ruke! Servus! Doviđenja, ekselenc! Preporučam se, moj naklon, auf Wiederseh'n, grüss dich Gott! Adieu! Sluga sam pokoran, illustrissima! Moj najdublji naklon, laku noć! Servus, grüss dich Gott!", on stoji i zuri tupo kao kakvo fatalističko tele, u suton te tisućudevetsočetrnaeste kao u šarena vrata, kad su se cijevi i kadaveri već pušili frontovima galicijskim, karantanskim i karniolskim i kad je sve to mutno u nama eksplodiralo u magnezijskom bljesku diluvijalne magme onog ljudskog, suviše ljudskog u nama, amice, dok dolje, na dnu jednog davno iščezlog panonskog balaton-mora, vuku se karakteri sesilni, dezorijentirani i epizodni u plebejskoj statici provincijske noći, koja ovdje perenira već opasno dugo, kao kakva zakašnjela, mamurna kantilena.
Nažalost, ovdje nije riječ o onome što bi Krleža nazvao Parler beaucoup pour ne rien dire, a dobri doktor Frankfurt ekonomičnijim izrazom: kenjaža!, nego je tu riječ o vrlo bitnim riječima, makar ispraznim: ovo je arhetipski obrazac malograđanštine, ova ksenofobna opaska o zmazanom, nehigijenskom (virus koji ugrožava naš nacionalni organizam, otprilike) dojdeku usred urbane čistoće belog Zagreb grada! I zato sam ja, unatoč svoj Jerogovićevoj gluposti - jer Jergović je opasna bosanska budaletina baš kao što je Alka, ah, hrvatska! - sasvim suprotivu Alke Vujice: ne stoga jer bih bio za Jergovića, nego zato jer sam zgrožen nad ovakvim ispadom primitivizma. Mada, zgrožen je lažna riječ: kaj bi kurac bio zgrožen, pa ja sam odavde, ja to gledam već četrdeset godina! Znam ja nas, jeb'o ti nas, govorio je dobri samoubojica Ćopić. Imao je pravo. Pa čak i kad se ubio.

hi-fi NEMANJA 10.04.2007. 16:04


POVRATAK GLEMBAYEVIH


Cvrkut ptica u vrtu. Angelika stoji poput kipa. Ulazi sluga i uzima instrumente dr. Altmanna. Govori da je barunica zaklana. Barunica Castelli još hropče: Pomoć! Leone odlazi u sobu, ponavljajući: Ni riječi više. Sobama odjekuje: Glembayevi su ubojice i varalice. Leone govori: Šuti! Šuti! Ponavlja da je uzeo samo ono što je ona od njega krala sve te godine. Viče: Marš napolje. Govori da je drolja i ljubavnica kardinala.
Odjednom počinje buncati, govoreći da postoji samo jedno rješenje, a to je ubiti se. Priznaje da je dokukao Glembaya. Angela ga dovodi do divana.
Leoneu postaje slabo.
Ulazi doktor.
Sve što smo vidjeli ekpresionistička je projekcija Leoneove nutrine: upravo odgledan uvod u film, retrospekcija je posljednjega čina Glembayevih, kako dramskog tako i životnog, viđena očima Leonea G.: ti se prizori u njegovoj svijesti ponavljaju stalno na isti način već pet godina (godina je 1919.) otkako je ubio barunicu Glembay, da bi na suđenju bio upućen na psihijatrijsko liječenje u Stenjevac, primarijusu dr.Cvebu. Kružno bunilo, svijet viđen očima luđaka, ekstaze i agonije jednog Murnaua ili Kirchnera, npr.
Jedne noći, u potaji, Leonea posjećuje neka zakrabuljena prikaza, gotovo bestjelesna gracilna sjena nestvarno bijelih, porculanskih ruku. Usred ludnice i noći, utvara i Leone vode ljubav. Par dana kasnije Leone biva otpušten iz bolnice, čudesno oporavljen. Njegovu ćemo biografiju pratiti u drugom dijelu nastavka, koji će sljediti ovaj, treći nastavak: sada pratimo Leoneova sina, rođenog 1920., koji kao dvadesetogodišnjak odlazi u partizane, izlazi iz rata kao major, ubrzo postaje general...
Dedinje, Beograd. Tupi zvuk udarca reketa po kaučuku teniske loptice crvenosive boje leša.

Lečeni, molio bih te da se priključiš naraciji.

hi-fi NEMANJA 07.04.2007. 03:00