Marketing
Na dohvat ruke!
VLATKA PONOVO NA ULICI!
Vlatka Pokos je rođena u siromašnoj obitelji u Podravini. Podravina je pitoreskni predio Hrvatske prepun zečeva. Ti se zečevi brzo kreću i stalno nekud idu. Jako su intrigantni. Bilo kako bilo, Vlatkini su roditelji otišli raditi u inozemstvo u potrazi za boljim životom dok je nju i sestre odgajala baka, dobra pobožna ženica koja nikad u životu, unatoč činjenici da ga je proživjela u Podravini, nije vidjela zeca! Nevjerojatno, ali istinito! Vidjela je dva svjetska rata, vidjela je kombajn, kredenc i frižider, ali zeca nije vidjela pa da ga ubiješ.
Nikad se nije sramila svoga podrijetla, već ga je ponosno isticala. Vlatka, jasno. Nakon završene škole odlučila je bolji život potražiti u Zagrebu, daleko od zečeva, gdje je između ostalog radila i kao prodavačica u butiku.
S tim u vezi postoji i jedna zanimljivost. Gazda je butika poželio posao podići na viši nivo, pa je blaziranim kupcima uz šimi-cipelice ponudio i osvježavajuća pića. Jednom prigodom u butik je za Vlatkine smjene ušao Vladimir Kočiš Zec, i Vlatku je to odmah ponukalo da ga ponudi nekim napitkom. Zec oduševljeno i vidno ugodno iznenađen prihvati poruku rekavši da bi on najradije popio štok i deci kole. Na to Vlatka sumnjičavo odgovori: Dobro, shvaćam štok, ali gde su vam deca!
Ne moram ni spominjati da su se svi tome jako smijali i odmah su shvatili da je Vlatka jako fani-bani.
Zato nimalo ne čudi da ju je zapazio menadžer i ponudio joj mjesto pjevačice u tada popularnoj grupi ''Srebrna Krila''. Iako je to za Pokos bilo kao grom iz vedra neba, njena atraktivnost je bila presudna za početak zanimanja javnosti. To je vrijeme 90-ih kada počinje uzlazna putanja za Pokos nakon skromnog, ali prije svega poštenog života u provinciji. Nije se imalo za kojekakve oblizeke, ali se zato od zečetine dalo dobro živjeti. Stari ljudi kažu da pirjani kunić čini dobro glasnicama, i činilo se kao da je cijela Hrvatska par godina potom poludjela za novom zvijezdom dobrog glasa i još boljeg stasa. Bila je to Seve. Ali, svi su željeli Vlatku, pa tako i ona ubrzo prihvaća ponudu HTV-a da vodi ''7 noć'' jednu od najpopularnijih emisija na malim ekranima.
Zečeve nikada nije zaboravila, mada su zlobnici već tada osporavali njen uspjeh, govoreći kako se ne zna izražavati te je potpuno nepismena. Pokos je međutim šutjela ne mareći za zle jezike. Marljivo je radila, a onda se desio jedan od njenih najvećih glazbenih uspjeha - hit 'Kad će taj petak', koji se mjesecima nije spuštao sa hrvatskih top ljestvica. A ona je samo radila i ulagala u sebe, učeći strane jezike i čitajući štiva najvećih svjetskih filozofa. Vlatka je jezike učila kod profesora Tomislava Ladana, i danas govori 16 inostranih jezika skorz fluidno, često govoreći na njima o Marku Aureliju koji je jednom rekao:"Kud se žurite? Nije pos'o zec pa da će uteć'."
Usvojivši ovu iskonsku mudrost starih Rimljana, Vlatka se zainteresirala za politiku do te mjere da je često hodala oko Sabora razmišljajući o omiljenoj rečenici njene najdraže kraljice, Viktorije:“I positively think that ladies who are always enceinte quite disgusting; it is more like a rabbit or guinea-pig than anything else and really it is not very nice.”
Budući da je život nije mazio odlučila je sve to nadoknaditi.
Odijevala se po posljednjoj svjetskoj modi, nosila odjeću s potpisima najpriznatijih dizajnera i napokon se njen trud počeo isplaćivati. Bezbroj puta su je udruge za zaštitu životinja osuđivale radi nošenja skupocjenih krznenih bundi, a ona je kao i uvijek imala diplomatski i prije svega pristojan odgovor na sve. Često bi govorila:"Romance, like the rabbit at the dog track, is the elusive, fake, and never attained reward which, for the benefit and amusement of our masters, keeps us running and thinking in safe circles." A i te udruge, brate, jebu bez veze. Njena najveća greška bila je što je naivno iznosila u medijima što je novo kupila, koliko je to platila, a to su uvijek bili najluksuzniji predmeti.
Sve je to Vlatka zaradila svojim stasom, glasom i ljubavlju prema zečevima, o čemu nam valja napokon kazati i nešto više.
Vlatkin susjed Josip Geza Žnidarić, predsjednik vatrogasnog društva "Sv. Franjo Ksaverski" iz Sokolovca, uspio je uloviti lokalnoga zeca strižnjaka. Ti bezobrazni zecovi noću vrijednim seljacima ometaju san i stvaraju nelagodu. Ima ih po brdima i nizvodno, a jako se često mogu zateći kako nekom djetetu prave društvo za povratka iz pučke škole "Carl Gustav Ström". Zečevi se znaju baciti na leđa i mahnito trzati nogama u pravcu niskog podravskog neba, što župnik Alojzije Blajšek objašnjava zanimljivim prirodnim fenomenom: Podravina, veli vitalni dobričinina Blajšek, leži na jednom sloju olovne rudače ispod koje se nalazi tercirarni sloj bakra; za kišnog vremena stvara se prirodni fenomen elektrolize i Podravina postaje gigantski - akumulator! Zečevi, koji su kao što je od davnina poznato izvrstne strujene provodljivosti, među prvima, ako ne i prvi osjete ovaj fenomen, već za prvih vlaženja pred kišu, i leđima se taru o plodnu podravsku crnicu, ne bi li se ispraznili od suviška elektrona. Naime, nije rijetko da između dva zečja uha zaiskri i sjevene munjina, rasvjetlivši cijeli kotar i ovaj fenomen u potpunosti.
Starina Geza rado se slikao sa svojim zecom Žarkom:
Iako je Vlatka bila samo iskrena, svi su samo čekali neku njenu izjavu o zecu Žarku da je nanovo pribiju na križ. S vremenom je naučila što iznositi u javnost, a što ne. Godine rada urodile su plodom tako da se Pokos uzdigla u sami vrh društvene ljestvice. Postala je dama, naučila se lijepo izražavati i prije svega stekla ugledna prijateljstva. Imala je sve, ali sreće u ljubavi ne. Loša karma pratila ju je od prije tako je jednom prilikom imala okršaj sa bivšim dečkom u neposrednoj blizini mjesta na kojem je Žarko predosjetio kišu. Budući da svatko nađe svoju srodnu dušu nakon dugog čekanja pojavio se i Vlatkin princ. No princ je bio dosta stariji od nje, a još veći skandal je izazvala činjenica da je to suprug pokojne hrvatske glumačke dive Ene Begović.
Izabranik Vlatkina srca, zamislite kurioziteta, kako to već u životu biva, ima rođaka koji se također susreo s podravskim autohtonim zečevima za vojnoga roka u Ludbregu. Kako samo ime govori, to baš i nije najpouzdaniji kraj za zečarstvo, ali, što je tu je. Tajnik zečarskog saveza Ludbrega, Ivan Špoljar, tvrdi nam da u karanteni saveza imaju još samo dva zeca, koja nam nije želio pokazati - svi su ostali pobjegli u Koprivnicu još zimus, navodi Špoljar. Stotinjak kilometara zračne linije južnije, krepki agrikola Lujo Radeljak 'Utor' rado nam je pokazao svoju zečinu Frankopana, s kojim je osvojio sve regionalne turnire u kategorijama zečeva plahnjaka do 3 godine starosti, i državno prvenstvo u odskoku radnih zečeva srednjeg dometa do 55 kg žive vage. Lujo, diplomirani etnolog i dvostruki prvak u izbijanju bočarskog saveza Muća, nerado govori o svojim zečevima. Kaže da oni svjedoče sami za sebe najbolje kako su jako zanimljivi i veliki, kao neka lijepa uspomena. Evo te zanimljive i osobene životinje u punini njene egzistencije:
Vlatki su zečevi, pravo za pravo, pomalo dopizdili i ona je navodno odlučila posvetiti se karitativnom radu i dobrotvornoj poeziji. Valjda zato jer ju je cijela situacija oko zečeva itekako pogodila, suočena s egzistencijalnim problemima navodno se teško nosi sa situacijom. Za medije i dalje nije raspoložena, navodno uzima lijekove i planira zasad prilično neizvjesnu budućnost. U ovakvim situacijama, podjećamo, ima iskustva, jer je slično poniženje navodno doživjela od bivšeg dečka Zlatka Maletića, koji je također smatrao da je prerastrošna, a navodno joj je i bunde bacao kroz prozor.
Bunde su bile, nažalost, zečje!
Vlatka o tome danas s gorčinom govori:"Nikada ne bih bacila bunde kroz prozor, a svi koji me znaju, znaju da ja volim zečeve. Oni su jako dragi i vispreni. Imaju dva uha i gotovo nekoliko zubiju. Navodno da me zbunjuju!"
Ah! Možemo mi sada pričati što god hoćemo, ali s tom se pošasti već jednom valja uhvatiti u koštac. Sve je to lijepo, ali život nije poezija. Vlatkin stih:
Čak na Tibet živi zeko,
nema braco nema seko,
nikog nema oti zajec
zabavan je kao clown-pajac!
Teške knjige, jezik strani,
šargarepom taj i takav zec sebe hrani,
gotova je pjesmica.
možda svjedoči o njegovanju jedne rijetke podravske tradicije, ali, budimo realni: zečevima je odzvonilo.
Treba njizi jebat mater zečju, eto šta treba!
Za početak, naučimo ih prepoznati, jer su oni tu, među nama:
Najprije, koja je razlika između zeca i kunića? Iako naizgled isto izgledaju, radi se o dvije različite vrste. Divlji zec živi u nastambama iznad zemlje, vrlo je plah, te ima duže uši i stražnje noge od kunića. Mislim, ima duže noge od kunića, a ne da ime stražnje noge od kunića i uši od zeca, razumijete?
Iako se mladi zec može pripitomiti, nikad ne gubi svoju izrazitu plahost. Ima uha. Dok se zečevi rađaju već prekriveni dlakom i spremni za samostalni život, tek rođeni kunići su potpuno goli, slijepi i ovisni o majci. Kunići mogu biti divlji i pitomi. Zecovi ne mogu. U prirodi žive u nastambama koje sami iskopaju ispod zemlje. Sitnije su građe od zeca, znatno pitomiji, spretniji, a neki kažu i inteligentniji. Kunići su brzi. Imaju oštre kanđe i dva zuba sikiraša. Zečevi zviždari su sasvim druga pjesma.
Evo kako treba s njima postupati, u krajnjoj liniji, jer su stvarno prevršili svaku mjeru:
Na kraju krajeva, čini se da je Vlatka sve ovo već ostavila iza sebe i da je odlučila odmoriti se na par dana u Dubaiju.
Ne možemo jamčiti, ali izgleda da se odlučna koraka uputila u šoping:
Što drugo kazati, nego: Ta cura stvarno ima petlju!
Momci, čuvajte se: Vlatka je ponovo na ulici!
Post je objavljen 02.06.2007. u 02:11 sati.