Pregled posta

MORENO

NA LEPOM PLAVOM JADRANU

MORSKI PSI - UVOD

Strah je vjerojatno prvi osjećaj koji se javi kod većine ljudi pri spomenu ili pogledu na sliku morskog psa. Krvožedni, bezosjećajni ubojica, ljudožder koji jede sve na što naiđe na svom putu- to je slika koja se razvila u ljudskoj svijesti posljednjih desetljeća prvenstveno zahvaljujući filmskoj industriji. Počevši sa Spielbergovim filmom «Ralje», preko «Dubine» i zadnjeg Harlinova filma «Deep blue», takva slika o morskim psima se razvijala sve više i jače. Istina je kao i uvijek potpuno drugačija: od oko 370 vrsta morskih pasa danas poznatih, samo nekoliko ih se može svrstati u stereotip «Ralja». Većina morskih pasa je daleko od takve slike i to su uglavnom bezopasna morska bića različitih oblika, načina života i hranidbenih navika.

Na svu sreću izgleda da je slika o morskom monstrumu ograničena samo na «zapadnu civilizaciju» koja je i najviše pod utjecajem medija. Ostale civilizacije morske pse vide u posve drugačijem svijetlu. Tako npr. stanovnici otoka u Južnom Pacifiku morske pse u svojim religijama i mitologiji doživljavaju u raznim ulogama koje variraju od božanstva do duhova zaštitnika. U prastarim ceremonijama ovih otočkih naroda bila su poznata i ljudska žrtvovanja pred spomenicima ili oltarima posvećenim morskim psima.

Na Solomonskim otocima i danas postoji vjerovanje da morski psi žive u svetim špiljama koje su ispunjene posvećenim oltarima. U Vijetnamu pokraj napuštenih topovskih gnijezda i uništenih tenkova uz morske obale stoje i kameni hramovi posvećeni najvećoj živućoj ribi- kitopsini, Ca Ong, jer se vjeruje da ta vrsta morskog psa štiti ljude i čuva obalu.

Na Havajima je ubijanje morskih pasa zabranjeno jer se vjeruje da su ta bića u stvari reinkarnirani preci stanovnika tih otoka. Rođeni Havajci vjeruju da Kama-Hoa-Lii, kralj morskih pasa, živi u vodama Honolulu luke, dok kraljica morskih pasa, Oahu, živi uz dno istog područja. Legenda govori da se Kama-Hoa-Lii zaljubio u predivnu djevojku zvanu Kalei, koju je vidio dok je plivala. S obzirom da je kao kralj imao magične moći, pretvorio se u čovjeka i sa Kalei dobio sina kojeg su nazvali Nanaue. Rođenjem, Nanaue je na leđima imao madež u obliku usta morskog psa, pa je kralj dekretom odredio da se njegovom sinu ne daje mesa ni pod koju cijenu. Ipak ta zapovijed je bila narušena, čime se Nanaue, osjetivši meso, pretvorio u morskog psa, i u želji da zadovolji svoju novootkrivenu glad za mesom počeo napadati stanovnike otoka. Na kraju je ipak uhvaćen i ubijen, a tijelo mu je pokopano na dijelu zemlje koji se i dan danas zove Shark Hill (Brdo morskog psa).

Afrička plemena u morskim psima vide duhove koji ih mogu upozoriti na opasnost i time ih zaštititi. Ipak, ako im se ne oda potrebno poštovanje duhovi morskih pasa se preobraćuju iz dobrih u zle te donose nesreću. Afrička plemena, kao i Indijanci sjeverozapadnog Pacifika, i danas u svojim svetkovinama koriste obredne maske sa oblicima morskih pasa.

Kineski pomorci su dugo vjerovali da morski psi mogu osjetiti smrt na brodu te ih tako slijediti sve dok tijelo umrlog ne bi bilo bačeno u more. Poznato je da su tijekom devetnaestog stoljeća, mnoge kineske obitelji koje su se doselile u Kaliforniju potrošile znatne količine novca da bi umrle pripadnike obitelji transportirali u rodnu Kinu gdje bi ih pokopali. Pomorci koji su plovili tim brodovima kleli su se da su ih morski psi danima slijedili točno znajući što se nalazi na tim brodovima.

Nama u zapadnoj kulturi ovakva vjerovanja izgledaju zanimljiva i zabavna, a te kulture primitivne, ne razmišljajući da su naši pogledi i vjerovanja isto tako primitivna i puna praznovjerja. Pomorci iz Evrope su veoma često zabijali repove morskih pasa na bokove svojih brodova radi dobre sreće. Engleska riječ za morskog psa- «shark» također ima osnovu u starim i pogrešnim predrasudama. Tako se etimološki korijeni te riječi mogu naći u starogermanskoj riječi «shurke», što znači nasilnik, kao i u anglosaksonskoj «sceron»- sječi, kidati. Oni koje bolje poznaju engleski jezik sigurno su i upoznati sa složenicama izvedenim iz riječi shark kao što su «loan shark», «card shark» i «pool shark»- sve sa negativnim prizvukom. Danas, kao što smo i rekli, situacija nije ništa bolja, već bi se moglo reći da je i pogoršana. Utjecaj filmske industrije je doveo do toga da se morskih pasa boje svi, iako ih velika većina ljudi nikad neće vidjeti niti na ribarskim tržnicama, oderane i pripremljene za jelo, a kamoli uživo negdje u moru. (slika great white!)

Situacija u našoj državi ne razlikuje se od situacije u ostalimdržavama «zapadne civilizacije». Do skoro kraja pedesetih godina prošlog stoljeća u bivšoj državi isplaćivala se nagrada za ulovljene morske pse. 1956. godine to je na svu sreću ukinuto, ali razlog prestajanju isplaćivanja takve nagrade nije bila iznenadno razvijena svijest o pogubnosti takve odluke, već nešto mnogo prozaičnije- nedostatak novca u budžetu.

Danas, generacije ljudi koji su vidjeli «Ralje» sve morske pse doživljavaju kroz prizmu velike bijele psine: čudovišnog ljudoždera iz morskih dubina. Tako je i autor ovih redaka nebrojeno puta doživio da nekakva peraja koja siječe morsku površinu bude pripisana velikoj bijeloj psini. Zanimljivo je i to da taj morski pas prvi dan bude dug oko 1,5 metra, dok treći dan već naraste na dužinu od 5 metara. Na kraju se ispostavi da ne samo da nije bila riječ o velikoj bijeloj psini, nego se nije radilo ni o morskom psu uopće, već najčešće o tuni, bucnju ili dupinu. Ali kao što naš narod i kaže, a u slučaju morskih pasa se to veoma često može primijeniti: u strahu su velike oči.

Nažalost, posljedice takve percepcije nisu samo blage psihičke traume ili nove ribarske («lovačke») priče, već i nešto mnogo gore. U skladu sa raširenim mišljenjem da je svaki morski pas veći od jednog metra- velika bijela krvožedna psina, za koju vrijedi ona stara, donekle izmijenjena rečenica: «samo mrtav morski pas je dobar morski pas», svi morski psi, a naročito oni veliki, su stalno ugroženi. To se naročito odnosi na gorostasnu psinu, bezopasnog pripadnika svoje vrste, koja se hrani isključivo zooplanktonom, a u posljednjih se nekoliko godina često pojavljuje u Jadranu, a radi svoje veličine (i do 12 metara dužine) često je zamjenjuju sa velikom bijelom psinom. Poznat je slučaj organiziranja prave potjere sa automatskim oružjem u sjevernom Jadranu s ciljem da se ubije to «čudovište», što se na sreću nije desilo, pri čemu je i Vaš autor imao mali doprinos objašnjavanjem o kojoj je vrsti zapravo riječ.

Kad smo već kod velike bijele psine, o kojoj će biti više riječi u nekom od sljedećih nastavaka, za informaciju treba reći da ta je ta vrsta u našem dijelu Jadrana zadnji put zabilježena davne 1974. godine. To znači da se kod nas možete kupati bez ikakvih bojazni jer, s obzirom na teško stanje i ugroženost svih morskih pasa, naročito velikih, teško da će više u naš dio Jadrana zalutati jedan od već rijetkih primjeraka te vrste u svijetu.

O statusu morskih pasa, kako u svijetu, tako i kod nas nešto više u sljedećim nastavcima, a ovaj uvod bi završio sa iskazivanjem moje želje da će Vam ova rubrika približiti svijet tih divnih stvorenja i time barem donekle promijeniti pogrešno razvijenu sliku o, barem meni, najljepšim bićima mora a tako i cijelog našeg plavog planeta.



Post je objavljen 24.06.2007. u 03:49 sati.