Pregled posta

Ministarstvo onostranog

VIJEST DANA

LJUBO JURČIĆ NOSITELJ SPD-ove LISTE U III. IZBORNOJ JEDINICI



Da budem jednostavniji, Lacanov je koncept realnosti da je ona, koliko god bila nemoguća, na strani fikcije ili fantazije, ili iluzije, koliko god to je ili nije nalik na realnost. Jedan od mojih najdražih primjera je Stalker od Tarkovskog, jer unatoč tome što je on znanstveno-fantastični film i unatoč činjenici da je „zona“ svijet unutar svijeta filma, njegovi dijelovi, elementi koji tvore taj svijet, su poznati, drveće, voda, psi, industrija u propadanju, itd... A film nikako ne nastoji slomiti realnost zone, on jednostavno slijedi putanju likova koji su s njom u doticaju i u njoj. Stoga postoji neka vrst inherentne paralakse, minimalne razlike između „zone“ viđene iznutra i izvana, kao da zonu istovremeno znamo s dvije različite točke gledišta. To je gotovo kao da film nekako preobrće tipičnu logiku reprezentacije, sjetimo se priče natjecanja između dva slikara, Zeuksisa i Parasija: kada je Zeuksis otkrio svoju sliku s grožđem, ono se činilo toliko realističnim da su se čak ptice sa neba spustile kako bi ga zobale. No kada Zeuksis pita Parasija da makne zastor sa svoje slike, otkriva se da je zastor sam Parasijeva slika, i Zeuksis je prisljen priznati poraz...

Ben Wright, The Reality of the Virtual


"Večernji list" piše:

"SDP, budu li se poštovale predizborne izjave, mora ubrzo izići i s Jurčićem kao premijerskim kadidatom. Njega treba objaviti GO SDP-a, ali kako doznajemo, to neće biti na sjednici u ponedjeljak, jer je Jurčić u SAD-u.

Istodobno u SDP-u, ako već nisu, moraju početi ozbiljno razmišljati o oblicima kohabitacije predsjednika stranke i premijera jer bi se prvi put takvo što moglo dogoditi u političkom životu Hrvatske. U SDP-u moraju tek naći formulu koja bi osigurala da stranka i njezin predsjednik budu ispred svog člana, pa makar on bio i na premijerskom položaju."



Jučer sam saznao na koji će to način Ljubo Jurčić legitimirati svoju premijersku kandidaturu: Ljubo Jurčić trebao bi biti nositelj SDP-ove liste u III. izbornoj jedinici!

Dakle, Ljubo Jurčić, sudeći prema rezultatima prošlih izbora, nema većih problema s izbornom jedinicom u kojoj se kani takmičiti.

Problemi nastaju u "oblicima kohabitacije predsjednika stranke i premijera jer bi se prvi put takvo što moglo dogoditi u političkom životu Hrvatske. U SDP-u moraju tek naći formulu koja bi osigurala da stranka i njezin predsjednik budu ispred svog člana, pa makar on bio i na premijerskom položaju."

Ne vjerujem svojim očima!

U ovoj se zemlji u 21. stoljeću piše o tome da neka stranka mora naći formulu koja bi osigurala da ta stranka i njezin predsjednik budu ispred predsjednika vlade ove države!

Kako bi se zvao taj oblik kohabitacije u kojoj je Partija ispred Države?

Kako bi se zvala funkcija tog dobrog čovjeka koji bi u ime Partije bio iznad premijera?

Imam prijedlog.

Možda bi se mogla uvesti funkcija Vrhovnog državnog Vrača. Taj bi Šaman imao izravnu vezu s onostranim i odatle bi crpio svoj autoritet.
U svako doba dana mogao bi suspendirati bilo koju odluku Vlade i premijera, jer Žretac ima izravan communio s Numinoznim, dakle diskreciono pravo odlučivanja što je in a tko je out.

Netko bi mogao kazati da u tu svrhu imamo Kaptol.

Nema to veze. Kaptol je zadužen za komunikaciju s kršćanskim onostranstvom. Naš bi Augur imao uvid u ukupno, interkonfesionalno Onostrano, i to ne samo nadzemne, nego i podzemne stvari i poslove.

SDP ima velik problem.
Naime, problem nije samo s Ljubom Jurčićem kao premijerskim mandatarom, nego, u tom slučaju, i sa Zoranom Milanovićem kao predsjednikom stranke: postavlja se opravdano pitanje: A zašto bi SDP i njegov predsjednik imali biti iznad Ljube Jurčića kao premijera? U čemu je štos? Ta, zar nije Jurčić član SDP-a i SDP-ov premijerski kandidat? Jest, kažete. Pa zašto bi onda Jurčić morao odgovarati i Zoranu Milanoviću kao predsjedniku SDP-a!? Otkud bi to premijer Republike Hrvatske morao polagati računa partijskom šefu?

I, otkad je to interna stvar SDP-a?
Odovornost predsjednika Vlade nije i ne može biti nikakva interna stvar bilo koje stranke u ovoj zemlji, pa ni socijaldemokratske partije.

Dječki, prestanite se zajebavati!

Ljubo Jurčić kao premijerski kandidat relikt je Račanovog doba.
Račan je Jurčića izmislio kao prepreku Bandijerasu.
Milanović je sam tu prepreku otklonio, i Jurčić je kao premijerski kandidat passé: neka Ljubo Jurčić bude potpredsjednik stranke za gospodarstvo, i sve pet samo A6.

Ovako, postavlja se pitanje zašto zapravo i kome to treba ova strka oko Ljube Jurčića?
U čemu je zapravo poanta?
Zašto je samorazumljivo da bi Ljubo Jurčić morao biti premijer ove zemlje osvoji li SDP izbore?
Ne kužim. Razumije li to itko u Hrvatskoj? Da? A zašto to onda racionalno ne objasni?
Jer, spikica da je riječ o dogovoru Račan - Jurčić razumno je objašnjenje cijele ove situacije baš kao da kažete da će Kosovo biti nezavisno jer je Bush Albancima dao besu.

SDP što prije mora odustati od ove maglovite, nemušte i u osnovi iracionalne situacije.
Konačno, kakvu to poruku SDP šalje građanima Hrvatske nerazumno inzistirajući na jednoj neizvršenoj oporuci? Što bi to značilo da Jurčić mora biti premijerom a da mi zapravo niti znamo niti možemo saznati zašto je to nužno?
Je li to nužno zato jer Jurčić ima rješenje za gospodarske probleme zemlje? Da?
A što je s ulaskom u NATO, što s EU?
Ili Hrvatska zapravo nema autentičan politički život, nego nam je neophodan tek direktor tvrtke "Croatia d.d.", dok je državna agenda, kao i njen timeing, već zadana?
Zašto se onda hrvatski premijer ne bi zvao prokurist?
I zašto nam onda Predsjednik u središnjem dnevniku HRT-a ne objasni da je Ivo Sanader ispunio svoju povijesnu zadaću, koju Ivica Račan nije imao snage obaviti, naravno ovu Haašku, pa nam sada preostaje u analogiji s metropolom i Hrvatsku koncipirati kao holding.
Možda bi to bilo rješenje!?
Neka Milanović bude Bandić, a Jurčić Ljubičić.
Takav oblik kohabitacije izvrsno je uhodan i SDP, kao i građani, na nj su već odavno svikli.
Doduše, nije baš najpopularniji, ali, jebiga, Milanović je dokaz da populizam i nije na cijeni.

Užasne su to dvojbe i aporije.
Jezive, a nepotrebne.

Ja sam za jednostavniju varijantu: Zoki premijer, Ljubo potpredsjednik vlade.
Ako ni zbog čega drugoga, a ono da Hrvati odrastu i ižive svoj iskonski strah od Jape: mi stalno iznova zahtjevamo nekakvog Oca domovine: sve ozbiljne muževe, Starčevića, Radića, Mačeka, Pavelića, Tita, Tuđmana...

Bože, kak smo mi pametni i mudri, kako zreo narod. Svečani, seriozni ljudi. Stameni kao biste. U Aleji zakašnjelih u Povijest.

Milanović, Zoran Milanović, zato ima posebnu misiju u današnjoj Hrvatskoj!
Kao što je Sanader bogomdan čovjek koji je u ime Hrvatske sa Svijetom razgovarao poliglotski, tako bi Milanović konačno mogao uspostaviti dijalog Vlasti i građana ove zemlje na jeziku koji i mi i on ne samo da razumijemo, nego ga i fluentno govorimo.
Kuiš?

Dajte Ljubi kalkulator i neka računa.
Mada, opet, ja osobno ne vjerujem da bi Hrvatska uopće trebala imati ministre; to je samo suvišan trošak.
Dokazuje to i ova Vlada.
Recimo, kao da je gospodarstvo ove zemlje, sudeći po ministarstvu i ministru, iole značajan resor!?
Ne šalim se. Nisam ironičan. ČPR. Smrtno sam ozbiljan.
Naime, ako je Ivo Sanader pri zdravoj pameti Branka Vukelića u zemlji s 300 000 nezaposlenih mogao imenovati ministrom gospodarstva, onda se plan i program toga ministarstva donosi negdje drugdje a ne u Hrvatskoj. Ja zaista u to čvrsto vjerujem.
Lako je to dokazati:"Branko Vukelić (Karlovac, 9. ožujka 1958.), hrvatski političar, aktualni je ministar gospodarstva, rada i poduzetništva u Vladi Republike Hrvatske. Diplomirao na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu. Političku karijeru započeo je u Karlovcu, gdje je najprije bio vijećnik u gradskom vijeću, a potom je bio i gradončelnik Karlovca od 1997. do 2001. godine. Član je HDZ-a, te obnaša visoke stranačke funkcije. Na parlamentarnim izborima 2003. godine izabran je u Hrvatski sabor, međutim zastupnički mandat je stavio u mirovanje, jer je postao mnistrom gospodarstva rada i poduzetništva u Vladi premijera Sanader."
Odgovorite vi sad meni: Mislite li da je Ivo Sanader pijan sastavljao Vladu!? Hiptnotiziran možda? Pod utjecajem psihodelika? Ne, naravno da nije. Ivo Sanader je cool frajer i ne radi nikakve pizdarije. Zna on točno što radi.
Pa zašto je onda diplomirani elektrotehničar i gradonačelnik Karlovca koji ne bi znao razlikovati makroekonomiju od filharmonije postao ministar gospodarstva?
Zato kaj je to bez veze. Svatko bi naime mogao biti ministar gospodarstva.
Jer ovdje ministar u barem jednoj vladi nije bio samo onaj koji je žurio na vlak.
Ta, budimo realni: mi smo suvereni koliko i Disneyland, s tim da imamo manji BDP. Nemojmo se šaliti: o gospodarstvu ove zemlje odlučuje nekakav činovnik drugog razreda u Odsjeku za Rude i Panoniju State Departmentove filijale u Karantaniji, i - ide punch line, ide - upravo je stoga gluparanje oko Jurčića kao gospodarskog čudotvorca vrhunska prijevara ovih izbora: jasno, fantazma, kaj drugo.
Ono što maskira prazno mjesto, temeljnu laž cijele ove situacije: nema razumnog objašnjenja zašto bi Ljubo Jurčić trebao biti premijer ove zemlje, jer ovo jedino racionalno objašnjenje koje sam ja sada ponudio, Ljubo Jurčić ne smije izgovoriti ni u snu!
Nije slučajno da je Jurčićev legitimitet mističan i da počiva na pogodbi s pokojnikom: Jurčić je opunomoćen od strane Viših Sila, on nastupa u ime Zagrobnog, on je ono što sam ja oduvijek htio biti - Ministar onostranog!
Njegova je pozicija i-racionalna, jer se ne može razumjeti razlozima ovoga svijeta; ta, on ima pakt sa svijetom behind the velvet curtain!

Sanader je obavio zadaću s Haagom, a sad sljedi transmisija financijske volje Zapada.
I, tu onda ulijeće Prokurist.
Je li to objašnjenje?
Nije?
E, jebiga, onda nije, ali molim vas da mi samo ne prodajete bozu o kontroverzi hrvatskog gospodarskog trenutka: reindustrijalizacija ili moderna uslužna ekonomija! Kakva silna dilema! Tko bi se toga sjetio: treba li Hrvatska sekundarnu industriju u vrijeme proizvodnje Turbo Limach asortimana u Kini ili nam je neophodno obrazovanje kao projekt i izvoz intelektualnih usluga u nedotupave zemlje regije! Takve je gluposti moguće pričati jedino na televizijama zemalja bivše Jugoslavije. Bože sveti, kakvi to ljudi nastavaju ovu zemlju?
Me English, Nicht versteht. Let's get dancing.

SDP ne bi smio sudjelovati u igrokazima.
Ljubo je u Jamerike, a SDP smišlja oblike kohabitacije: kakav priredba, kakav Pinokio!
Onda će Ljubo, lisn sani, aj vil not tel ju dis tvajs, fingirati genija prispodobivog onom komičaru Markoviću, koji je koncem Jugoslavije prodavao spikicu o 1:7 kao svome iznašašću, a pola je tranzicijske socijalističke Ojrope imalo isti kurs. Of course, ovdje je 7% akademski obrazovanih, pa koji bi kourac itko išta o tome znao, kad Goran Milić ni onda ni sada tu vijest nije objavio. Jer, on objavljuje do te mjere pozitivne vijesti, da je HRT već danas Tv Pink.

S ovom ružičastom mišlju o našoj budućnosti idem ja sad gledati Mad Max Tv.
Pogledat ću nekakav SF.
Možda SFRJ.
Znam, gledao sam to već prije, ali ovo s Partijom i Državom nuka me da obnovim gradivo.

A vi pročitajte što o svemu ovome misli Miljenko Jergović. On misli o svemu, pa i o ovome.
Moram priznati da tekst nisam čitao*, ali i da jesam ne bih imao drukčije mišljenje o njemu.

Možda se vama svidi. Ne znam, velim, ne mogu govoriti napamet. Kao Jergović.



Miljenko Jergović

JURČIĆEVA GOSPODARSKA KARIZMA


Čeka se još samo da mu se na čelu pojave stigme, recimo u znaku eura, pa da na lijevom i svjetovnom dijelu hrvatske javne scene Ljubo Jurčić zauzme ono mjesto koje na suprotnoj strani drži velečasni Zlatko Sudac. Tada će Hrvatskoj definitivno biti osigurana budućnost, jer će imati lijeve i desne dužnosnike od čudesa.


Čudno je to s hrvatskim modama i kolektivnim fascinacijama. Buknu u jednoj sezoni, rašire se poput vodenih kozica među predškolskom populacijom i ostaju neupitne, sve dok se same od sebe ne ugase ili se ne pretvore u vlastitu suprotnost. Tako se, ima tome valjda i godinu dana, pojavila kolektivna fascinacija i opčinjenost ekonomskim i gospodarskim genijem Ljube Jurčića. Najprije je rečeno kako je taj zagrebački profesor sačinio program oporavka zemlje, koji će SDP primijeniti nakon što se vrati na vlast, a zatim se, s Račanovom bolešću i umiranjem, Jurčić pojavio kao stranački, pa skoro i svehrvatski kandidat za budućega premijera. Sve četvoro kandidata za predsjednika SDP-a istaknulo ga je kao svoga barjaktara, a onima koji nisu to na vrijeme učinili okolišanje s profesorom Ljubom uzeto je po novinama i na televiziji kao opasan minus.

Kamere su s posebnom pažnjom registrirale čas kada je on glasao na SDP-ovoj konvenciji. Ne trebamo se ni pitati za koga je Jurčić glasao: u skladu sa svojom nedodirljivošću, on je svoj glas pravedno podijelio na četvoro onih koji vjeruju u njegov ekonomski genij i gospodarsku karizmu. Čeka se još samo da mu se na čelu pojave stigme, recimo u znaku eura, pa da na lijevom i svjetovnom dijelu hrvatske javne scene Ljubo Jurčić zauzme ono mjesto koje na suprotnoj strani drži velečasni Zlatko Sudac. Tada će Hrvatskoj definitivno biti osigurana budućnost, jer će imati lijeve i desne, zemaljske i nebeske, dužnosnike od čudesa.

Ali što je Ljubo Jurčić još, osim što je ekonomist? Naime, za premijera, pa i socijaldemokratskoga, potrebne su još neke kompetencije, mimo onih čiji je sadržaj, kako svakodnevno saznajemo, ekonomskim laicima teško shvatljiv. I kakva bi to, uostalom, Hrvatska bila zemlja kada bi joj bilo dovoljno, a zatim i nužno, da najvažnija upravljačka ličnost u zemlji bude ekonomski genij? Zašto ne diplomatski, medicinski, kunsthistoričarski, automehaničarski, nego baš ekonomski? Ukoliko Hrvatska nije vartburg, pa da ju može popraviti kakav istočnonjemački mehaničar, ona nije ni banka, štedionica ili kladionica, pa da ju popravlja ekonomist.

Ideja o tome da je naša gospodarska kriza duboka i dramatična odavno je dio ovdašnje tradicije, započete početkom osamdesetih s politikom “ekonomske stabilizacije”, i ona je porodila uvjerenje kako nas može spasiti samo ozbiljan ekonomist i gospodarstvenik pa njemu valja dati sudbinu društva u ruke. Tako nas je spašavao Ante Marković i bogme, što jest jest, stabilizirao je dinar i obuzdao inflaciju.

O Ljubi Jurčiću ne bi se moglo reći ništa loše. Hrvatska demokracija je, valjda, već toliko zrela, a demokratske institucije dovoljno stabilne da bismo izdržali vladavinu Thompsonovog fana i novinarskog kolege Markice Rebića
Doista, bitno je što je Ljubo Jurčić, osim što je ekonomist. Obožavatelj Marka Perkovića Thompsona, suradnik ultradesnoga pučističkog zadarskog lista, čijem je impresumu pozajmio i svoje ime, te čovjek koji je u novinama izjavljivao kako ima isti odnos prema ustašama i partizanima. To je ono što smo posljednjih mjeseci mogli o njemu saznati i na što smo se skoro već i navikli. Jedni će reći kako je Jurčić dobroćudni profa pa nije sasvim savladao javni diskurs i ne zna što govori. Drugi će ustvrditi kako se radi o SDP-ovoj strategiji pridobivanja desnih birača. Treći će mrtvo-hladno kazati kako Ljubo Jurčić nema pojma što govori, jer on osim ekonomije i gospodarstva, eto, ništa ne zna. Međutim, kako nije jako zdravo da dobroćudni profesori postaju predsjednici vlada, jer od toga imaju štete i znanost i država, a gore od toga bilo bi samo to da kakav ekonomski Forrest Gump dođe blizu vlasti, ta vrsta argumenata, osim što je uvredljiva po Ljubu Jurčića, prilično je opasna po vladu na čelu koje bi se našao takav čovjek. Osim toga, već je i zadnja budala shvatila kako crni u Hrvatskoj neće glasati za crvene taman da se Milan Bandić pojavi u svečanoj loži na Thompsonovom koncertu, i to u dimnjačarskoj uniformi.

Dakle, prije će biti kako je Jurčić samo jako ambiciozan čovjek, koji je tek stjecajem okolnosti na put prema državnome vrhu krenuo preko SDP-a. Znate kako je to bilo: Račan je osnovao one svoje partijske savjete, umilio se ljudima čija će imena puku zvučati nekomunistički i tako je odnekud isplivao i taj profesor ekonomije. Da je sa svojim svjetonazorom, kulturnim sklonostima i političkim sentimentima prema premijerskome mjestu krenuo kao akvizicija HSP-a, Hrvatskoga bloka ili desnoga krila HDZ-a, o Ljubi Jurčiću ne bi se moglo reći ništa loše. Hrvatska demokracija je, valjda, već toliko zrela, a demokratske institucije dovoljno stabilne da bismo izdržali vladavinu Thompsonovog fana i novinarskog kolege Markice Rebića. Ali kada je takav čovjek premijerski kandidat socijaldemokrata, i kada je njegovom navodnom genijalnošću opčinjen dobar dio javnosti, tada stvari postaju opasne. Ali ne samo u političkome smislu, nego kao simptom stanja u društvu.

Pokušajte za promjenu zamisliti HDZ-ovog premijerskog kandidata koji bi se legitimirao kao obožavatelj pjesničkoga i glazbenog opusa Bore Čorbe, duhovni sljedbenik Pol Pota i suradnik Novog Plamena, ljevičarskog biltena koji se nedavno pojavio na kioscima. Naravno, nemoguće je da se neki takav, makar i u vicu, pojavi blizu Sanaderovog prijestolja. Taman da je genije u svemu ostalom, a ne samo u ekonomiji, da je sam Mesija glavom i bradom, ne može se dogoditi da HDZ-ovom akvizicijom bude onaj tko je u kulturnome i političkom smislu na drugoj strani, i to na pervertiranom i ekstremnom suprotnom polu. I što je najvažnije: posve je ispravno što je tako i što HDZ-ov Jurčić naprosto nije moguć.

Na kraju, uživimo se u ulogu glasača, pa razmislimo što je kome prihvatljivije: lijevi premijer s thompsonovskim kulturnim i političkim preferencama ili desni s građanskim svjetonazorom? A zatim pokušajmo sebi odgovoriti po čemu je jedan lijevi, a drugi desni, i na koji se to način u današnjoj Hrvatskoj stječu ideološke legitimacije?

Možda odgovori na ovakva pitanja nisu ništa manje važni, možda su čak i važniji, od gospodarske i ekonomske krize iz koje bi, je li tako, trebalo naći izlaz. Politički i kulturni svjetonazori, između ostaloga, sugeriraju oblik i vrstu društvene solidarnosti za koje se zalažu njihovi pobornici. Iz krize možemo izaći da nam svima bude jednako, ali različiti su i oblici jednakosti: Hitlerova Njemačka u kojoj su svi radi štednje jeli jučerašnji kruh, pa Staljinova Rusija, Salazarov Portugal… Izlazak iz krize i ne mora podrazumijevati jednakost. Može biti dobro samo bogatima, a sirotinja da umire od gladi. To zavisi od svjetonazora onih koji krizu pobjeđuju. I onda, kakav je svjetonazor Ljube Jurčića?



* Pročitao sam tekst. Od rečenice "O Ljubi Jurčiću..." nadalje, EPH opet šalje u borbu šestu ličku. Ponovo se sve svodi na obračun partizana i ustaša. Ovaj tekst mogao bi biti nastavno učilo na satu denunciranja ideologije i agitpropa: da bi odvratili pažnju od bitnog, iracionalnosti položaja Ljube Jurčića kao premijerskog kandidata, mašinisti Stroja za maglu u pogon ponovo šalju mehaničke vodove i satnije. Oprostite, nisu li vam ti idioti iz EPH već dosadni?

Ili recimo ovaj primjer:

Dva posta niže, u tekstu posvećenom novom SDP-ovom predsjedniku Zoranu Milanoviću, prije dva dana raspravljao sam o tipu političkog legitimiranja Ljube Jurčića kao kandidata za premijera; tom problemu bio je posvećen cijeli tekst, a postulira ga već sam uvod u članak:"Ljubo Jurčić ovdje nije sam po sebi sporan ili na bilo koji način upitan: odmaknimo se od konkretnog čovjeka, od imena i prezimena, od Jurčićevih kompetenci, i razmišljajmo striktno načelno: sporan je način legitimacije bilo koga tko bi ovako, neznano kako došao u poziciju sastavljati Vladu Republike Hrvatske!"
Dana kasnije čitamo u Jergovićevom tekstu:"A zatim pokušajmo sebi odgovoriti po čemu je jedan lijevi, a drugi desni, i na koji se to način u današnjoj Hrvatskoj stječu ideološke legitimacije?"
Briljantni su ti književni novinari: prije par mjeseci s pekmezom sam na prstima zatekao Pavičića, a evo sada i Mikloša Jergoša, portugalskog fado-kanconjera na privremenom radu u Katunarića-gradu.
Ipak, nema veze, jer Jergović zorno demonstrira svu intelektualnu insuficijenciju pretorijanskog pogona EPH: od ideološkog do političkog ogroman je korak, kao od vuka do psa.
Ništa oni ne razumiju, ti pisari, ne pisci.


Post je objavljen 06.06.2007. u 02:00 sati.