NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Sailing to Byzantium

William Butler Yeats


THAT is no country for old men. The young
In one another's arms, birds in the trees
- Those dying generations - at their song,
The salmon-falls, the mackerel-crowded seas,
Fish, flesh, or fowl, commend all summer long
Whatever is begotten, born, and dies.
Caught in that sensual music all neglect
Monuments of unageing intellect.

An aged man is but a paltry thing,
A tattered coat upon a stick, unless
Soul clap its hands and sing, and louder sing
For every tatter in its mortal dress,
Nor is there singing school but studying
Monuments of its own magnificence;
And therefore I have sailed the seas and come
To the holy city of Byzantium.

O sages standing in God's holy fire
As in the gold mosaic of a wall,
Come from the holy fire, perne in a gyre,
And be the singing-masters of my soul.
Consume my heart away; sick with desire
And fastened to a dying animal
It knows not what it is; and gather me
Into the artifice of eternity.

Once out of nature I shall never take
My bodily form from any natural thing,
But such a form as Grecian goldsmiths make
Of hammered gold and gold enamelling
To keep a drowsy Emperor awake;
Or set upon a golden bough to sing
To lords and ladies of Byzantium
Of what is past, or passing, or to come.




Nemanja i ja odlučili smo otići na ljetivanje u Dalmaciju. Prihvatit će nas jedna cura koju smo upoznali preko bloga, a zove se Pavlinić Zrinka, odnosno zovu je tako, ahhaaa-hhaaaa. Nadamo se da će nam kuhati pašticadu jer nemanja i ja želiom lizati toč s prstiju i na taj način osjetiti niže oblike života, splesti se sa stvarnošću kioju nudi Dalmacija. Zrinka sad isto ima novaca nešto i ne mora više zirkati tko će što platiti. MI smo jedan solidan trojac, a ne kao oni moji frendovi jadnici koji nemaju posla i stalno me nekako pritajeno priglupo gledaju kao da bih im ga ja morao naći. Oduvijek sam se družio s totalnim jadnicima, sve dok nisam upoznao Nemanju, Zrinku i sebe. U sljedećem postu pisat ću o ljudima s kojima sam morao prolaziti neveselo kroz život sve do skoro 28 godine. Ajme, riga mi se kad samo pomislim na to, no moram preko rečenica izvršit egzorcizam na sebi, i izbaciti te muške i ženske jadnike iz sebe.

IZGNANIK 21.06.2007. 16:45

Ja sam odlučio kombinacijom close readinga i gematrije proučiti svaki Izgnanikov post do u slovo: molim da mi se odmah ubroji u metodološke i heurističke zasluge za oplemenjivanje povijesti teorije književnosti osebujno korištenje kliničkih opisa paranoje koje isprva preuzimam, a potom odmah ekstrahiram u obrazac koji se, za ljubav diskusije, simplificirano dade svesti na sljedeću postavku: umjetnik ne govori bez veze!; njegova je svaka riječ brižno i pažljivo izabrana; taj izbor je svijesan; sve nešto znači i, konzekventno, sve je sa svime u vezi. Dakle, da skratim, moj doprinos književnoteorijskoj povijesti jest nazor na čitanje kao na kontroliranu paranoju: mi se vladamo kao da smo paranoični, jer istražujemo svako slovo u potrazi za skrivenim značenjem, ali, mi smo svijesni i te naše paranoje, kao i mogućnosti da samim svojim činom upisujemo u tekst perspektivu koja uopće omogućuje tu posvemašnju povezanost! Tek je čin čitanja prošivni bod, onaj čin koji sve provodi kroz sve, vodeći od jednog do drugog!
U tom smislu mislim da je sada jasnije zašto samo Izgnanik i ja odlučili otići na ljetovanje u Dalmaciju. Tamo su pičke glupe i budući da u pedesetak dana sezone moraju brže-bolje pojebati sve što im se nudi, ne bi li pronašle nekog tko bi ih povukao 'gori', ili pak tko bi im priskrbio titulu jebačice ljeta, što je u Dalmaciji naročito na cijeni, jasno je kao dan nakon bure da nam svojim razgovorima neće ometati duhovne vježbe i intelektualni angažman svojstven jonskoj perspektivi: Duše mirišu u hladu! Hlad kao pretpostavka filozofiranja nešto je što nas je oduvijek i praktički i teorijski privlačilo, i to će nam, konačno, sada postati temom simpozija na prvom Braču, kamo se Izgnanik, Zrinka i ja selimo čim prodamo preostale primjerke Nepraktične žene na širem potezu Makarske rivijere. Jedva čekam da se onda Izgnani baci na ovo biografijsko samoizganavanje demona svoje prošlosti. Uh, to će biti štivo i pol. Nadam se jednako sočno kao pašticada koju ćemo polizati jedni drugima s prstiju.

NEMANJA 21.06.2007. 22:23

Da, ali hoćete li imati volje za duhovne vježbe nakon što vam rečene Dalmatinke iscijede i posljednju kap muške snage. Hoćete li se usuditi pomisliti na povlačenje u vlastitu nutrinu dok vas, kao rijetke kukce pribadačom, prikivaju pogledom, spremajući vam jednom rukom okrepu, a drugom bog zna što. Kako ćete svoj istančani sluh zaštiti od njihovih nazalnih, razvučenih vokala kojima će ustrajno remetiti vaš nedosegnuti mir. Ja bih dobro promislila prije nego bih se uputila u taj divlji kraj.

njetocka 22.06.2007. 23:09

Oh, ovo s pribadačom, pogledima i kukcima koji u Dalmaciji i nisu tako rijetki svidjelo mi se vrlo; zamišljam da je tako Nabokov postupao s leptirima. Ne boj se ti, Dalmatinke su posve bezopasne u autentičnom ambijentu: samo se gore, u Zagrebu, pomame i postanu zli gremlini. Doli su izvrsne cure, negdje do 23-24 godine, onda dobiju jače kukove i bokove, izgledaju kao vlastita none, nedajbože da rode pa se pretvore u bedevije, znaš kako to ide...Ali, dakle, u mladosti, nema boljeg odmora nego poharati Splitom na putu prema bračevima: Splićanke su lake žene, čak se ne bi moglo govoriti ni o lakoći prepuštanja koliko se one sebedarno predaju i nude užitku kontinentalaca: vjerojatno je riječ o nekom atavističkom zovu prirode: dolazak ljudi sa Sjevera, hladnih, bešćutnih jebača u užarinih je maritimnih kultura uvijek sijao paniku ali i potmulu radost i sladostrašće. Splićanke se ševe kao u nekom inverznom silovanju: one nam toliko govore DA, da je naprosto neugodno odbiti, a ne uzeti ih! Čudne pičke, te Splićanke. I sjajne su nakon seksa: čovjek se naprosto odmori uz tu lepršavu, pjenušavu i meketavu neobaveznu gori-doli e-a spikicu! Kao da razgovarate s nogometnim reprezentativcima Hrvatske o problemima s kojima se u životu susreću! Pravi odmor! Zato valjda ljudi toliko i hrle na obalu, poglavitu u Dalmaciju. Ne razumijem jedino zašto Izgnanik ima djevojku Dalmatinku. To je kao da nosiš drva u šumu! Jebati, pa on je jedini frajer koji u Veneciju ide s golubom na ramenu! Ja nikada nisam u Splitu naručio piće a da barem konobarica ne bi spustila pogled i ostala par trenutaka duže no što se od osoblja pristoji ili zahtjeva. Obožavam taj srdačan svijet Juga!

NEMANJA 23.06.2007. 15:02

U pravu si, hladni, bešćutni jebači sa sjevera dobrodošla su poslastica za ljetnih vrućina - kao nekakav živi sladoled koji, što ga više ližeš postaje sve veći i slasniji. Nije teško shvatiti prednost te lizalice pred prostim kornetom od vanilije. Ponajprije, kornet teško možeš zajašiti bez da ga u nepovrat skrhaš. Sa sjevernjakom nije tako. On će dječje povjerljivo svoj tuljac ustupiti za potrebe te drevne tjelovježbe jer zna da će ga paziti i maziti kako bi joj što duže potrajao. K tomu još, iako izvana hladan, jednom progutan, iznutra pali i žari, a poznato je da unutarnja temperatura poništava vanjsku. Kako onda da propuste takvu priliku, taj laki, nezasluženi plijen koji poput fatamorgane treperi na užarenom kamenu.

njetocka 23.06.2007. 16:01

Mi pak gledamo na tu istu stvar malo prozaičnije: nama je najvažnije malo ogrijati svoje promrzle kosti i samosvijest. Možeš zamisliti kako je čovjeku iz panonskih ili teutonskih šuma, kad iz magle izroni okupan azurnom jasnoćom Juga! Pa kad te još k tome ok(r)uže sve te brončane nimfe i slatke i slane sirene, čovjek olako smekša i srce i dušu, ali ne i kurac! On stoji ponosan kao klisurene. Kao posljednja skrutnuta zraka sunca Mediterana, koje je grijalo Hektora, koje je spržilo Ikara, koje je nadahnulo Ehnatona.
I zaista, možda nema ničeg ljepšeg pod suncem nebeskim od netom opaljenog nagog tijela preplanule, vatrene kćeri Juga, koje se još propinje i grči kao riba na suhom.
Uostalom, to je arhetipska ženska situacija:“A liberated woman,” said Karl Kraus, “is a fish that has fought its way ashore.”
Da, liberated woman, to je žena nakon što s nje ustane ratnik Sjevera!

NEMANJA 23.06.2007. 16:20

U Zagrebu Splićanka može potpunije slijediti svoj lovački nagon. Taj blagi kraj, to prirodno stanište divljači na koju je sezona uvijek otvorena svojim je izobiljem naprosto razjaruje. Pa ona mora samo pružiti ruku, i već će se neka ribica migoljiti pod njezinim prstima. Ali, ona je milosrdna. Malenima neće nauditi; njezina su lovina kapitalci, trofejni primjerci po kojima se ugodno valjati pred kaminom dok blaga svjetlost sipi sa visina.

njetocka 23.06.2007. 16:22

Divne li slike! Sva sam se naježila. U ženi oslobođena žena.

njetocka 23.06.2007. 16:31

Ne možeš zamisliti koliku zavist u gradovima Sjevera izaziva zapljenjena južnjačka divljakuša meke, smeđe puti štavljene maslinom, morem i burom, jezičava kao palucava vatra, prokleta i zvocava kao svi kotlovi i verige Podzemlja, pohotna, požudna, halapljiva i nezasitna kao glad i kuga i Pop i Grof i svi jahači Apokalipse zajedno, plavokosa i plavokoka kao more i nebo Otranta, utrobe tvrde kao džon vojničke čizme a srca meka kao kad mlijeko plave bajke sasnem.

NEMANJA 23.06.2007. 16:41

Nemanja, nektarom koji ti se cijedi s usana mogao bi omamiti i samu Artemidu, gospodaricu zvijeri i sestru Apolonovu, djevicu koja je od Zeusa izmolila nečuveni dar, da je oslobodi od žudnje za muškarcem.

njetocka 23.06.2007. 16:54



A ne bi bilo loše ni ovako:

William Butler Yeats

Leda i Labud

Udar niotkuda; još tuku ta veličajna krila
Nad djevojkom koja posrće, bedra miluju njezina
Mrežice tamnih opni, njen potiljak grabi njegova kljuna sila,
Prsa on naliježe na nemoć poprsja njezina.

Mogu li odgurati ti prestrašeni prsti mali
Tu pernatu divotu od bedara koja popuštaju?
I što može tijelo polegnuto bijeloj navali
Nego osjećati tuđe srce pri otkucaju?

Drhtaj tih slabina začinje sjemenom
Srušeni zid, krov, kulu i plamenje
I Agamemnona mrtva.
Tako uhvaćena,
Tako svladana krvlju zračnom nečovječnom,
Da li je uz njegovu moć primila i njegovo znanje
Prije nego je iz ravnodušna kljuna ispuštena.

njetocka 23.06.2007. 17:13



Mogao bih ja nju omamiti zamamnim nektarom koji bi mi iscijedila pa i Ona, sama Artemida, da nema svih tih vretenastih, vidrastih, vlažnih i malinkoličnih vestalki.

NEMANJA 23.06.2007. 17:18