NEMANJA: SMIRENOUMLJE

2. siječanj

NIKOLA ŠOP & EDO MURTIĆ



Na današnji dan umrli su Nikola Šop i Edo Murtić; prvi 1982., drugi 2005. godine.
Pretragom Interneta, o Šopu i Murtiću ne ćemo puno saznati: mi smo Hrvati imbecilan narod i ovdje se od stoljeća sedmog nije rodio nitko koga bi ovdašnji poštovali: ne postoji niti jedna jedina osoba u povijesti Hrvata oko koje bi postojao nacionalni konsenzualni minimum uvažavanja, ili barem obzira! Iz ovoga grada, kao i iz povijesti ovoga naroda, može otići bilo tko a da to Hrvati ne primjete, ili barem da ne daju primjetiti da im nedostaje!
Zašto bi itko, googlajući, saznao išta o bilo kome u ovoj idiotskoj zemlji, ako već nije riječ o bagri: kriminalcima, govnožderima (kako je Krleža zvao špiclove), droljama ili kurentnoj političkoj nomenklaturi?! Zašto bi itko, drugim riječima, o nama mogao saznati bilo što osim kao o bagri!?
Uostalom, tko bi se i poduhvatio sastavljanja enciklopedijskih natuknica Wikipedije o znamenitim Hrvatima i toj njihovoj tisućljetnoj kulturi? Ta, dobar dio inteligencije obrazovane u drugoj polovici XX. stoljeća ionako misli da je svaki takav čin nacionalistički anakronizam, dakle kulturnopovijesno passé, dok su 'nacionalno senzibilizirani' akademski građani ili polupismeni ili naprosto pijani.
Ne da mi se dalje...Kreteni.

Bilo kako bilo, na današnji su dan umrli Šop i Murtić, dobri ljudi, veliki umjetnici.
Naravno, pokušate li nabaviti Šopovo remek-djelo 'Astralije' - recimo kao poklon veleposlaniku Britanije, koji izvrsno govori hrvatski i koji bi zacijelo rado pročitao ono najbolje od jednoga od najboljih hrvatskih pjesnika - suočit ćete se s nemogućom misijom, baš kao da na netu pokušate pronaći Murtićevo djelo veće od 600 pixela!
Opet počinjem... naprosto ne mogu misliti o tim ljudima, a da se istodobno ne suočim s nevjerojatnom hrvatskom ignorancijom.
Suprotivu njoj, pišem ovu posvetu dvojici genija čija su mi djela život učinila smislenijim, ili barem manje besmislenim, čak i u ovom, za život inače nepogodnom podneblju.



Nikola Šop

KUDA BIH VODIO ISUSA

Isuse blagi, u doba kasnih sati,
kad još bdiju siromasi tvoji,
skromnom krojaču odvest ću te da ti
jedno obično odijelo skroji.
I obućaru malom koji svu noć kuje
oštre čavle u teški poplat.
Dok tvornice cipela žučno bruje.
Milion pari skuju za jedan sat.
Zatim čovjeku koji šešire pravi
sa spuštenim obodom, da skriju bol.
Jedan će da se nakrivi i na tvojoj glavi.
Prostran da u se primi i tvoj oreol.
Onda ćemo poći u krčmu kraj grada
koja liči na stari, nasukani brod.
Gdje braća za stolom, od silnog jada,
bacaju čaše i šešire na pod.
Prvi krik pijetla bit će britka strijela
od koje će ti srce da krvari.
Drugi krik pijetla bit će mrak u dnu čela.
Prepoznat nećeš ni ljude ni stvari.
A trećim krikom kad se pijetli jave,
o Isuse, zateturat ćeš od bola.
Tvoj šešir će pasti s glave.
šešir i aureola.



MOLITVA ZA VEDRU SMRT

Daj mi, o Bože, da zaspim nasmijan
radošću sitih prepelica,
pod kruškom zrelom, u hladu slušajući
sve dalju pjesmu bijelih žetelica.
I uzglavlje mi daj od svježeg, mladog sijena.
I pokrov od biserne rose nanizan.
O daj mi da umrem u mirisu žita i trave,
kad budu sva polja pokošena.
Tada još jednom da ravnicom rodnom
vidim žetelice ko golubice bijele.
Kućerke daleke i u dvorištima krošnje tamne,
gdje stare bake dugo u noć prele.
I plodovi zreli neka tad zatutnje oko mene,
sa grana koje sve tiše šumore.
O Bože, i neka u ponoć dođu u travi skrivene
krijesnice tihe i za moju dušu dugo gore