Marketing
mysterium iniquitatis
"Tko hodi u tami, ne zna kamo ide" (Iv 12,35)
You're about to be a very lonely man.
"Tri kondorova dana"
4. ožujka prošle godine objavio sam post naslovljen „Tri kondorova dana ili Undergrunt“. U postu se, između ostaloga, bavim i tuzemnom sociopatologijom:
Kao što vidite, Hrvatska je neizlječivo oboljela od motovunskog sindroma: kao što su nekoć u Motovunu brakovi gotovo beziznimno sklapani između mještana, tako se i u Hrvatskoj na malom prostoru jebe svak sa svakim, što nužno rađa debilitetom!
To je moj zaključak i - dijagnoza.
Zanimljivo je također pitati što bi se dogodilo kad bi se nedvosmisleno ustanovilo da je, kao što jest, svako slovo ove interpetacije točno (misli se na tumačenje nekakve 'tajne', o čemu je uglavnom ovdje riječ, op.p.)?
Evo što se događa u civiliziranim zemljama:
[Turner and Higgins stop in front of The New York Times.]
Turner: They've got all of it.
Higgins: What? What did you do?
Turner: I told them a story. I told 'em a story. You play games; I told 'em a story.
Higgins: Oh, you… you poor, dumb son of a bitch. You've done more damage than you know.
Turner: I hope so.
Higgins: You're about to be a very lonely man. It didn't have to end this way.
Turner: Of course it did.
Higgins: Hey Turner! How do you know they'll print it? You can take a walk… but how far if they don't print it?
Turner: They'll print it.
Higgins: How do you know?
U Hrvatskoj nema govora da bi se išta dogodilo, sve i kad je sve priznato/objavljeno!
Ovdje javnost ne postoji, što govori i o tome da ne postoje racionalne pretpostavke koje tu javnost konstituiraju; što govori o tome da Hrvatskom i opet vladaju iracionalne okolnosti i sile.
Pričao sam tada zapravo o vrlo jednostavnoj temi.
Recimo, u posjedu ste snimke koja nepobitno dokazuje da je neko od moćnika prekršio zakon.
U američkim filmovima dovoljno je da se zaputite u pravcu prve novinske redakcije, i tu je kraj filma: podrazumijeva se naime da je tu kraj zločinu, jer će puko objavljivanje dokaza o narušavanju zakona značiti početak restituiranja načela zakonitosti i obnavljanje narušene društvene ravnoteže. U Hrvatskoj takav film nije moguć, ili, sve da i bude snimljen, nitko ga ne bi razumio: jer, ovdje se naprosto ne podrazumijeva da je objavljivanje vijesti o kriminalu razlog za bilo kakvu akciju institucija sistema. Ovdje nema konzekvenci!
U Hrvatskoj su naime pravda i pravednost tek učinak trenutnog odnosa političkih snaga.
Ali, postoji i dublji razlog tom nerazumijevanju. Evo što o tome kaže Boris Buden:
“Ako nas je distopija jugoslavenskog rasula nečemu naučila, onda je to zastrašujuća spoznaja da transparentnost društvenog zla ne rezultira ukidanjem toga zla. Vampiri više ne bježe od dnevnog svjetla. Naprotiv, napokon realizirani ideal javnosti gotovo harmonično kohabitira s pokvarenom društvenom stvarnošću. A što se tajne tiče, nje kao da više ni nema. Ali tajna nije nestala. Ono što je nestalo je njeno proturječje s javnošću”, ukazaće Buden, izmedju ostalog, na predavanju.
Prema njegovim navodima, društvo se više ne moze suočiti s tajnom kao otuđenim delom samoga sebe jer je samo postalo ultimativnom tajnom. To nije tajna koja, kao nekad, onemogućuje artikulaciju društvenog iskustva. Ona danas onemogućuje samo to društveno iskustvo. U meri u kojoj smo društvena bića, mi smo bića tajne. A to nije samo učinak društvenog rasula, nego i pojave novih oblika društvenosti.
Post je objavljen 15.01.2008. u 02:12 sati.