Pregled posta

Kuljiš o Horvatinčiću

VERLUST DER MITTE



Piše: Denis Kuljiš

U Srbiji demonstriraju jer ne žele da se promijeni status Kosova. U Hrvatskoj demonstriraju jer ne žele da se promijeni izgled zagrebačkog Cvjetnog trga. I jedni i drugi htjeli bi da stvari ostanu nepromijenjene, iako postojeće stanje nije idealno - daleko od toga.

Zašto su u bivšoj Jugoslaviji uvijek tako jaki otpori promjenama i modernizaciji? Dok se cijela Istočna Europa tresla zahvaćena groznicom antikomunizma, u Hrvatskoj si osamdesetih imao Šuvarov pokušaj reboljševizacije partije, a devedesetih u Srbiji Miloševićevu obnovu unitarističkog jugoslavenstva, što je samo izvana poprimilo oblik velikosrpske ideje. Dok je Sloba vladao, bio je to normalni komunistički režim, on je bio komunistički diktator, a njegova žena komunistički fanatik i svi ministri obraćali su mu se s "druže Miloševiću", osim Ace Tijanića, koji je znao da je izgubljen ako se barem malo ne distingvira, premda je Šef zarežao svaki put kad bi mu rekao - "gospodine predsedniče". Danas Miloševićeva demokratska opozicija i beogradski liberali u Moskvi demonstriraju pravoslavno jedinstvo istočnjačkog antimodernizma, a u Zagrebu, lijevo, liberalno građanstvo i alternativci pokušavaju zaustaviti prodor kapitalizma u gradski centar, te spriječiti luksuznu gradnju koja će sirotinju, a zapuštene dućane zamijeniti raskošnim magazinima te atmosferu ovog provincijskog gnijezda napokon pretvoriti u normalni ugođaj jedne tranzicijske provincijske metropole.

Prava provincija - to nije mala stvar. Dok je Zagreb bio austrougarska provincija na Balkanu, razlikovao se od Balkana - u provinciji živa su sva civilizacijska dostignuća glavnih kulturnih središta, koja se tu, doduše, prenose sa zakašnjenjem, u skromnim razmjerima i uz doslovnost, pretjeranu revnost u oponašanju izvornika, no istinski reprezentativna, kao što je, primjerice, zagrebački Glazbeni zavod, malena, lijepa, akustički vrsna verzija bečkog Musikveraina, prikladna za komorni orkestar. Susjedna kavana "Corso" bila je sjajna replika centralne bečke kavane "Central" - znači koncert, pa kapučino, prava bečka institucija... Pio se i u zagrebačkom "Corsu", što spominju Matoš i Krleža. Nije to bog zna što - civilizacija, provincijska.

"Corso" se održao do sedamdesetih godina u uzvornom izgledu, ali nevjerojatno ruiniran. Federi su virili iz naslonjača, gospođa u zapišanom toaletu u podrumu, izgledala je kao da je ispala iz Fellinijeva "Satyricona", a u polukatu izvodio se poslije ponoći strip-tiz. Onda su komunisti potegli ultimativno oružje - angažirali su za preuređenje jednog modernista, brilijantnog Vjenceslava Richtera, arhitekta i urbanista koji je teoretski zasnovao "sinturbanizam" futurističkih mega-gradova, te pokrenuo Exat 51, prvu skupinu umjetnika moderne i apstraktne umjetnosti iza željezne zavjese. Od "Corsa" on je napravio jezivu piceriju budućnosti, a kad su ga stali zbog toga napadati, zlovoljno je promrmljao: "Pa zašto su mene uopće angažirali? Ja nisam nikad u životu sjedio po kavanama, tko za to ima vremena?"

Kad je riječ o ustroju gradova, urbanisti - svi su školovani na idejama Bauhausa - pripadaju dvijema školama mišljenja. Jedni smatraju da treba graditi neupadljive položene paralelopipede, drugi, da su bolji erektirani, uspravni. A jedni i drugi smatraju da je zadatak arhitekta isključivo da taj kvadar iznutra organizira - urbanist će ga smjestiti u prostor. Ako se gradi kakva divna nova gradska četvrt poput zagrebačkog Zapruđa, Novog Beograda ili Novog Sarajeva, pa se polazi od prazne šperploče obojane u zeleno, na koju po volji možeš rasporediti idealna stabalca od spužve na čačakalicama, drvene cigle na maketi polagat će se uzdužno, niz avenije od četriri prometna traka, ili uspravno, u klastere, kako bi takav Grad Sunca što više nalikovao jednoj od izvornih fantazmi praoca, Charlesa-Edouarda Jeanneret-Grisa, koji je uzeo nom ne guerre - Le Corbusier. Gdje god se ta utopija realizirala, pretvorila se brzo u slam na gradskoj periferiji: mračni hodnici puni dječjih bicikla i kržljavih rododendrona, neispravnih veš-mašina i rezervnih koljena dimovoda za peći s krutim gorivom, a uz otirač, obavezno odložene karirane pustene papuče...
Položeni paralelopiped ima još i tu manu da je njegovo prizemlje beskorisno - kakav god tu otvoriš dućan, propadne, jer tim četvrtima nitko ne prolazi, dok se uz novogradnje zadržavaju jedino čopori huligana. Stvar je zamišljena za automobil, zdanja su okružena nepreglednim ledinama s usahlom travom, gdje tek škripi poneka nepodmazana dječja vrteška. Cio taj urbanistički ugođaj proizvod je socijalizma, ali koncept je nastao u pretfašističkoj Njemačkoj, u školi koja se okitila imenom Bauhaus (Građevina).

Osnovana u industrijskom sjedištu Dessau (tvornica Junkers - Štuke i bojleri), škola je propisivala funkcionalizam, dakle odsustvo ornamentike, vidljiv beton na pročelju gole, neobojane fasade, isključivo geometrijskog oblika, te gigantizam kao mjeru idealnih proporcija. Industrijska klasa trebala je živjeti u takvim kućama što oponašaju estetiku teške industrije, umjesto da se stiska u svojim primitivnim kućercima nalik na vikendice, s trulim plotom, malim voćnjakom i kavezom za kuniće. Kad je rat opustošio gradove, a milijuni napustili sela, bio je to jedini praktični pristup za masovnu obnovu i izgradnju, što je ubrzo unakazilo većinu europskih motropola. Arhitekti se od te modernističke bolesti brzo liječe - daj ti njima dovoljno novaca za neku prestižnu gradnju, banku ili bogatašku kuću, pa neće odoljeti da sve ne nakite s milijun dopadljivih kerefeka, a zahtijevaš li minimalizam, jer se ne želiš prostituirati buržaoskim estetizmom, financijski će te upropastiti nepreglednim monokromatskim površinama od dragocjenih materijala.

Firenza je načinjena od cigle, pa lijepa i nepotrošena, stoji već pet stotina godina. Idealni gradovi od armiranog betona koje su projekirali arhitekti zaluđeni totalitarnim vizijama "funkcionalizma" - za manje od sto godina postaju odvartne ruine, koje moraš ukloniti dinamitom. U današnje doba permisivnosti, takva urbanistička represija i preskriptivni pristup pitanjima životnog stila, više ne dolazi u obzir - ne možeš je nametnuti kao diktat vlasti, koju bi javnost morala prihvatiti u ime progresa. Zato sad urbanisti koji su izašli ispod Le Crbusierova šinjela, moraju iznaći drugo uporište, steći novi legitimitet. Jedan od najvećih paradoks toga angažiranog urbanizma, koji je na noge digao zagrebački lump da demonstrira protiv modernizacije gradskog centra jest što korbizijeovci, koji su svojim čudovišnim gradnjama uništili periferiju, sad pokušavaju naći pribježište u centru grada, gdje sad u svakoj pojedinosti žele očuvati arhitekturu19. stoljeća, pa je brane s istim fanatizmom s kojim su je ranije napadali i rušili! Svi ti takvi modernisti, uostalom, imaju svoje studije u moderno obnovljenim starim zgradama u centru, stanuju u vilama, a njihovi projekti namijenjeni masi, razne poticane stanogradnje, i dalje se realiziraju u pripizdini, banlieu, koju će nastaniti Vlaji, Alžirci ili, kao u Beogradu, Kinezi, vojska kontrarerevolucije, što će naposlijetku pomesti sve građanske vrijednosti, uključujući tu i ljevičarski idealizam srednje klase.

"Mi nismo nikad bili provincijalci", tvrdi moja žena, koja pri tom misli na Zagrepčane, pa objašnjava kako se, otišavši u New York sredinom osamdesetih, našla na jednom partyju kod Fordovih, vlasnika agencije "Elite" - a to je nevjerojatno elitna škvadra - pa smjesta ustanovila da prati iste novine, knjige, autore i filmove, kao bilo tko od njujorških snobova koji se tada zatekao u njihovoj milijunaškoj kući na Upper East Sideu. Ali baš to i jest moja predoždba o provinciji, kažem, provincija je velika stvar, znači da si u dosluhu s centrom, sve znaš, sve pratiš, važno ti je da ne ispadneš iz okvira koji omeđuje civilizaciju. Osim Rima i provincije, postoje još samo barbari... Provincija nije isto što i kolonija - kolonizatori svoje običaje primjenjuju samo u klubu, a izvan njega preuzimaju lokalnu kulturu - uče jezik, djecu povjeravaju urođenicama, kao što su to učinili Kiplingovi roditelji s nesagledivim literarnim posljedicama, a desegnu vrhunac kad i sami postanu dio domaće egzotike, kao Lawrence od Arabije.

Zagrebačka civiliziranost zasniva se na provincijalizmu, oponašanju centra, a to je izvanredna tekovina, samo što moraš na tome stalno raditi i podržavati formu - znači, ako je Beč izgradio golemu podzemnu garažu ispod Opere, morali bismo i mi, a ako je preko puta svoje Katerdrale, na svom Trgu bana Jelačića, na Grabenu, podigao nevjerojatno moderno, modernističko zdanje Haas Hausa, valjda bismo i mi trebali realizirati tu Podreccinu skromnu modernu gradnju, koja je izazvala uzbunu kao prvo djelo jednog čuvenog europskog arhitekta poslije Hermana Bollea koje bi se doista moglo ostvariti u Zagrebu.

Protest protiv te zgrade, navodno, nije protest protiv modernosti i kapitalizma, nego ustanak protiv neregularnih pothvata gradske vlasti, dirigiranih urbanista i korupcije gradske uprave. Zašto se onda ne bune jer gradske vlasti namjeravaju sagraditi dva nova stadiona po cijeni od 200 milijuna eura - to se čini financijski nusporedivo većim problemom? Zašto se ne bune što se glavni gradski trg redovno nagrđuju smrdljivim sajmenim brvnarama gdje se peku kobasice i toči pivo, a izgledaju kao nastambe iz rodnog kraja člana gradskog poglavarstva za kulturu? Zašto prosvjednici ne prosvjeduju što je kavana "Corso", sakrosantna ustanova agramerske uljudbe, zatvorena već sedam godina, pa se ispred nje, u najužem centru gradu, parkiraju tri automobila gradskog pročelništva za kulturu, nego prosvjeduju protiv podzemne garaže za tristo ili šesto auta, koji bi se uklonili s ulice? Prosvjednici kolektivno nisu profil koji ide na koncerte u Glazbenjak i, poslije, na kavu "Corso". Oni se ne bore za tu stvarnu prošlost, njeno oživljavanje, nego za virtualne tekovine egalitarizma i druge neostvarene iluzije. I. M Pei je za Miterranda u dvorištu Louvrea napravio blasfemičnu staklenu piramidu - a Miterrand je bio socijalist, ali kozmopolitski, velegradski, a ne parohijalni, provincijski postsocijalist podložan balkanskim deluzijama.


Post je objavljen 30.01.2008. u 23:40 sati.