NEMANJA: SMIRENOUMLJE

lecturae ducis

NOVUS SYLLABUS ERRORUM

Sažetak glavnih zabluda našeg vremena (XX st.)

Mladen Schwartz



AGNOSTICIZAM. Shvaćanje protivno gnostičkom znanju: ne znamo ništa, ili ne znamo mnogo, ili ne znamo dostatno, ili ne znamo ono bitno. No, na tome se ne može ostati: valja unaprijeđivati spoznaju.
ANARHIZAM. On se protivi državnom i vjerskom autoritetu. Ali, bez autoriteta i države nemoguć je ljudski život, duhovni kao i materijalni. Anarhizam vjeruje u «dobrog čovjeka». Kada bi bila ukinuta država, vlast bi uzurpirala prva razbojnička banda.
ATEIZAM. Nikako se ne dade dokazati Božje nepostojanje, a ateisti tvrde da im je ono izvjesno. Sumnja u Boga ne daje za pravo ateizmu nego, naprotiv, nuka na bogotražiteljstvo.
DEMOKRACIJA. Vjerovanje u jednakost narodnih pripadnika i svetost većinske odluke. Ali ljudi nisu jednaki da bi se njihovi glasovi mogli smatrati jednako vrijednima, a većina se itekako vara, pa je ludo i zločin je prepustiti joj sudbinske odluke.
DIJALOG. U njemu ne nastaje istina; samo pojedinac, sam sa sobom, ponirući u vlastiti duh, doseže je; «samo jedan stiže na cilj» (sv. Pavao).
EGALITARIZAM. Tvrdnja da su ljudi jednaki može se održati samo iz Božje perspektive. Na Zemlji, ljudi se po nizu značajki stubokom razlikuju, pa i po darovima što su ih dobili od Svevišnjeg.
EMANCIPACIJA. Izvorno znači oslobađanje od očinskog autoriteta u rimskom pravu. Moderna je donijela sobom emancipaciju građanina, radnika, žene, crnca, mladića, homoseksualca, životinje... Može se, međutim, oslobađati samo onaj koji je u sebi već slobodan, a višak emancipacije stvara novu tiraniju i robstvo.
FEMINIZAM. On je u najdubljem smislu protiv žene: ili je hoće modelirati po uzoru na muškarca, ili prenaglašavanjem «vječnog ženskog» pretvara ženu u sebičnu, ekshibicionističku, narcisističku bludnicu i pospješuje rat spolova, među kojima, naprotiv, mora postojati skladno dopunjavanje.
GLOBALIZAM. Suvremeni vid kolonijalizma, produžena ruka američkog imperijalizma s ciljem uništenja naroda, država i razlika u svijetu, te uspostave Svetog Svjetskog Carstva Američke Nacije. Protiv globalizma mora se povesti pravi križarski rat, globalnom koalicijom svjetskih nacionalizama.
HEDONIZAM. Etički nauk po kojemu je osjetilna ugoda najviše dobro. Hedonizam posve zabacuje prave, duhovne vrednote (vrednota može biti samo ono što je duhovno, neuništivo), te zanemaruje okolnost da je sama ugoda nešto nestalno, stalno ugroženo i jedva dostižno. Hedonizam postaje raširenim svjetonazorom tek u razdobljima dekadencije.
HUMANIZAM. Stajalište umišljenog čovjeka koji je sebe obijesno smjestio namjesto Boga. Radikalni humanizam bez Boga protivan je čovjeku, njegovu probitku i uopće opstanku.
KOMUNIZAM. Neostvariva (i nepoželjna) utopijska vizija i teroristička politička praksa nastala na temelju marksističkog nauka.
KOZMOPOLITIZAM. Nijekanje važnosti nacionalnih razlika i usuda, vjerovanje u mit homogenog čovječanstva, shvaćanje da pojedinac, bez međustupnjeva, izravno sudjeluje u cjelovitom ljudskom rodu.
LIBERALIZAM. Zagovaranje slobode pojedinaca i manjina, koje se u naše vrijeme udružilo s demokratskim kultom većinske odluke. Liberalizam u XX st. odvaja čovjeka od njegova organskog ambijenta, od autentičnog zajedništva, i propovijeda prava kojima ne odgovaraju dužnosti, te formalnu slobodu, slijep za istinu metafizičke slobode.
MARKSIZAM. «Naučavanje Karla Marxa» (Lenjin). Marksizam je fikcionalistički program dokinuća sveopćeg otuđenja proleterskom revolucijom, koja će otvoriti put pravoj povijesti savršenih ljudi – samosvijesnih, slobodnih, tvoriteljskih i socijalnih.
MATERIJALIZAM. U metafizici, tvrdnja da je zbiljnost isključivo tvarne naravi; u etici, nijekanje duhovnih vrednota. Materijalizam ostaje na prividu naših osjetila, dovađajući u pitanje samu stvar, koja nije materijalna.
NEW AGE. Sinkretična pseudoreligija i svjetonazor Postmoderne, koji hoće povezati zapadnjački scijentizam s istočnjačkom okultno-hermetičkom duhovnošću. Kao i svaka eklektična sinteza, ispod je razine svojih (ionako problematičnih) sastavnica.
NIHILIZAM. Temeljno raspoloženje dekadentne epohe po kojemu «najviše vrednote gube vrijednost», te na njihovu mjestu izranja, kao jedina izvjesnost, golo i konačno Ništa. Zdrave snage u čovjeku pak uvijek vode rat protiv Ničega, za Sve.
NOVI ČOVJEK. U njega vjeruju i Kršćanstvo i masonerija, i komunizam i fašizam. Ali je, u kršćanskoj vizuri, čovjek već jednom od Boga stvoren, on tek može obraćenjem postati bolji, ne bitno novi. Masonski novi čovjek trebao bi nastati nekom vrstom gnostičkog samousavršavanja, što je ili nemoguće, ili trivijalno. Komunistički «totalni» čovjek pokazao se neostvarivim (i nepoželjnim), a Nadčovjek Nietzschea i desnice već je među nama, nije tek novi projekt za budućnost. Može se, dakako, čovjek stegom, vježbom i odgojem popraviti, no, u biti, ostat će onaj stari Adam.
PACIFIZAM. Vjerovanje u mogućnost i poželjnost vječnog mira. Čovjek kakav jest, pak, ratoborna je zvjerka, a neki se ljudski problemi, danas kao i oduvijek, riješavaju samo ratom. Rat ne donosi samo stradanja, nego čovjeka disciplinira, čini ga ćudorednijim, uzdiže ga na višu razinu.
PARLAMENTARIZAM. Moderni oblik demokratske vladavine, u kojemu ne vlada narod, nego manipulativno «delegirane» slučajne oligarhijske klike.
PERMISIVIZAM. Sveopća dopustivost: ništa nije zabranjeno. Permisivna su sutonska vremena, koja su izgubila snagu neupitnog uporišta u vrijednosti i Vječnosti, ni u što ne vjeruju, ništa im nije sveto i ničemu se ne mogu usprotiviti.
POSTMODERNIZAM. Vjerovanje u epohu relativizma, eklektike, neozbiljnosti, koja je navodno naslijedila dogmatsku, racionalističku Modernu. Zapravo je Postmoderna istom posljednji trzaj Moderne, i tek nakon nje smijemo očekivati uistinu novu epohu.
POZITIVIZAM. Filozofijska antifilozofija, nijekanje metafizičke spoznaje i vjerovanje u svemoć znanstvene metode. Ovo samodokidanje filozofije tipični je pratitelj dekadentnih epoha.
PROGRESIVIZAM. Naivno i površno optimistično uvjerenje u sveopći i stalni napredak. Napredak je, međutim, uvijek konkretan i ograničen, a svaki napredak ujedno donosi i popratni nazadak.
RELATIVIZAM. Shvaćanje da je istina «relativna» prema prostoru, vremenu, spoznavatelju itd. Ono zamagljuje pogled na vječno, apsolutno i nepromjenjivo, koje jest, koje je neupitno, kojemu valja težiti, za što je čovjek obskrbljen prikladnim instrumentarijem.
SAVRŠENO DRUŠTVO. Ono je nemoguće, jer je čovjek nesavršen. Svaki pokušaj da se na Zemlji stvore idealni uvjeti ljudskoga suživota urođuje tek povećanjem sume terora i patnje.
SCIJENTIZAM. Vjerovanje u isključivost i svemoć znanstvene spoznaje. Ali, znanost i njezine metode – iskustvo i razum – imadu svoje granice. Najdublje su istine dostupne tek metafizičkim uvidima filozofije i religije.
SEKSUALNA REVOLUCIJA. Ljudi nisu tek u naše vrijeme «izmislili» seksualnost, ali prenaglašavanje spolnosti dolazi nam samo u razdobljima dekadencije. Seksualna revolucija XX stoljeća, kao i svaka revolucija, ubrzo se pretvorila u tiraniju.
SKEPTICIZAM. On je stajalište sveopće sumnje, no onda bi morao sumnjati i u sebe, u istinu skepticizma. Zapravo je dvojba jedna od ljudskih mogućnosti, dobrodošla je da se dovedu u pitanje predrasude i neutemeljene spoznaje, ali čovjek ne ispunja svoje poslanje ako ostane na stajalištu puke sumnje; njemu je potrebno sigurno znanje.
SVJETSKA DRŽAVA. Ovaj masonski projekt značio bi smrt sviju nacija, posvemašnje niveliranje ljudskoga roda, još neviđeni totalitarni teror, najveću katastrofu čitave povijesti. Zato mu se treba usprotiviti svim silama, odlučno i djelotvorno.
TEHNOLATRIJA. Tipično moderno udivljenje čovjekovim proizvodima, plodovima njegove vještine, koji u velikoj mjeri jesu dobrodošli i korisni, ali su nesavršeni kao i njihov izraditelj, a donose i brojne nevolje.
TEHNOKRACIJA. Tobože poželjna vladavina stručnjaka. Stručni savjet potreban je svakoj politici, ali narod mogu dobro voditi samo muževi ideja, ideala i vizija, rođeni vođe, a ne školovani i ograničeni eksperti.
TOLERANCIJA. Dobra je tolerancija onoga drugačijeg, ali nije dobra tolerancija zablude, laži, nepravde i zločina. Dobra je tolerancija, ali je bolja istina.
TREĆEKONCILAŠTVO. Riječ je o tendenciji da se reforme Drugoga Vaticanuma prošire i radikaliziraju: dokinućem celibata, uvođenjem ženskog svećeničkog ređenja, provođenjem demokratizacije u Crkvi... Trećekoncilaštvo bi trebalo dovršiti pobjedu duha vremena nad Duhom Svetim.
UTOPIJA. Fantastična zamisao o idealnom stanju ljudskih poslova. Budući da je čovjek nesavršen, ona je neostvariva, i u nasilnom pokušaju ozbiljenja rađa tek nove nesreće.



Mladen SCHWARTZ

O teologiji Ive Brešana

Uredništvu
NEDJELJNE DALMACIJE
S p l i t
Zagreb, dne 23. srpnja 2001.

Poštovani g. Uredniče!

U ND od 20. VII o. g. (br. 1578) objavili ste opširan i zanimljiv razgovor sa znamenitim spisateljem g. Ivom Brešanom ("Sretan sam što nisam akademik"). Ovdje me zanima samo jedna njegova izjava s kraja razgovora, pa Vas molim da donesete moj slijedeći komentar:
Gospodin Brešan, na upit o Bogu, iznosi tri, ne posve uskladive tvrdnje: (1) Pitanje Boga, kao i druga metafizička pitanja, nadilazi mogućnosti ljudskoga uma; (2) Jedan skolastičar rekao je da već samo postojanje ideje Boga dokazuje Božje postojanje; (3) Dakle Bog ipak "ima iza sebe nešto što postoji", a čovjek tome daje oblik sukladan svojemu iskustvu. - To bi sve značilo da je Bog nespoznatljiv, ali da je ipak na neki način spoznatljiv. Ako je g. Brešan skeptik, neka to bude dosljedno. Samo, kako će onda vlastiti skepticizam spasiti od skeptičnoga dovođenja u pitanje?
Glede "jednog skolastičkog filozofa u Srednjem Vijeku", g. Brešan očito misli na sv. Anselma Canterburyjskoga (1033-1109). Anselmo jest skovao jedan teistički dokaz koji ima neke veze sa zaključivanjem na Božje postojanje iz ideje Boga, ali na posve drugačiji način nego što to prikazuje g. Brešan. Anselmo, naime, tvrdi: ono od čega se ništa višeg ne da misliti (quo nihil majus cogitari potest), mora postojati. Ideji savršenog Bića mora odgovarati realnost. Ono ne može postojati samo u umu. Jer, kad ne bi postojalo, dalo bi se ipak pomisliti da postoji i u stvarnosti, što bi bilo još više. Dakle, ono od čega se ništa višeg ne da misliti, postoji i u umu i u zbiljnosti.
Taj, ontološki dokaz, nastao na tlu Anselmova platonskog realizma, sve do danas doživio je u filozofiji bezbroj verzija, preinaka, poricanja i poboljšanja. Ono o čemu govori g. Brešan, pak, mogao bi biti neki dokaz iz iskustva: postoji ideja, dakle mora imati neki uzrok, a on je u Bogu (to bi bio vid kauzalno-kozmološkog dokaza); ili, postoji ideja Boga, a teško će biti da se tako mnogi ljudi koji je misle, naprosto varaju (dokaz e consensu gentium - iz općeg suglasja), dakle, ta je ideja istinita; ili pak, ljudska je spoznaja tako ustrojena da ne griješimo u onome što nam se čini jasnim i razgovjetnim (clare et distincte, Descartes). To bi bila neka vrsta psihološkog ili epistemološkog dokaza. Svi su oni a posteriori, iz iskustva. Anselmov je dokaz jedini aprioran, i nema nikakve veze s onim što spominje g. Brešan.
Zahvaljući unaprijed na uvrštenju, preporučam se uz štovanje.
(M.Sch.)



P.S.

Dragi Igra,

Budući da često puta u našim razgovorima spominjemo hrvatsku desnicu, odlučio sam te upoznati s imenom, likom i djelom prvoga trijumvira Nove hrvatske desnice, Mladena Schwartza, od kojega je desnije jedino zid.
Trijumvira Mladena Scwartza u njegovom predanom djelovanju na desnici hendikepira nekoliko otegotnih okolnosti koje, ontološki, spadaju u carstvo nužnosti, u ono dakle što ne može biti drukčije, pa i nisu predmet politike, u čemu je fundamentalan hybris Schwartzove kobi:
- ponajprije, između dobrobiti hrvatskoga naroda i političke akcije Mladena Schwartza ispriječio se - hrvatski narod. Nezahvalan kakav jest, isprovocirao je Scwhartza na demisiju, ali i besmrtnu opasku: Vi ćete bez mene propasti, a ja bez vas mogu! Moram priznati da ova iskrena invektiva dostaje da iskupi sav neuspjeh Schwartzova političkog angažmana u nezavisnoj i slobodnoj Hrvatskoj, ali i cijeli njegov životni opus.
- nadalje, tu je sasvim neuvjerljivo koncipiran Schwartzov dossier: Židov, odrastao u Beogradu, ideologijom ustaša, a imenom Schwartz! E, švajnhund, pa da tako nešto napišeš u romanu, dobronamjeran bi ti urednik kazao: Nu, ovo vam je nekako neuvjerljivo, mislim, prva lopta, to da se negativac zove Schwartz, te k tome je ustaša iz Beograda, i kao zuschlag svemu, još je i Židov! Možete li to malo razraditi, molim vas...
- konačno, Schwartz je, kao što dokazuje rasprava o ontološkom dokazu božjeg postojanja, izvanredan erudit i mislilac! To pak znači da je u svojim nastojanjima Schwartz prepreka samome sebi, jer savršeno dobro razumije problem vlastite pozicije! Ali, tamo gdje bi drugi, manje vispren duh posrnuo, Schwartz nalazi ono spasonosno (Heidegger ponavlja za pjesnikom Hölderlinom: Gdje je pogibelj, tamo raste i ono spasonosno!): Schwatz uvraća moment vlastite negacije, i od svog nepatvorenog herojskog nihilizma čini isto što i Marylin Manson: camp! Fašizam, za kojega je Duce smatrao da je estetska činjenica, doveden je ovdje do krajnje konzekvence: do svoje groteske, budući da je ideal onog uzvišenog malom narodu sasvim nesvojstven: mali se ljudi na velikane nabacuju drvljem i kamenjem, baš kao djeca na ono što ne mogu dosegnuti! Ono uzvišeno, za nizinske je nacije tlaka.
Tako je Mladen Schwartz, kao autentični postmoderni hrvatski fašist, konačno morao odustati od svoga životnog projekta, razočaran zbog neprimjerene i nezavrijeđene reakcije njegova Naroda na njegov Rad! Kako više nije mogao djelovati na korist svoga Naroda, Schwartz se morao povući iz djelatne politike.
Danas se bavi publicističkim radom.