NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Pookin radikalni optimizam

Pooka je radikalni optimist. Što to znači? Hm...da vidimo.
Pooka se nedavno bavio radikalnim zlom. Kako je Pookin kućni lar Immanuel Kant, radikalno zlo onda treba shvatiti kao zlo koje ne činimo iz osobne koristi ili užitka, nego iz principa; o tome je li Zlo privatio boni, lišenost Dobra, ili postoji neka pozicija za zlo, pa i u samom Bogu, kao kod Schellinga, nije sada važno. Važno je to da znamo tko nam je neprijatelj i da je Zli ontološka činjenica.
Evo kako se s tom činjenicom nosi Pooka, pa će nam radikalni optimizam, toliko potreban u novogodišnjim čestitkama, sam po sebi biti jasan, prisan i neupitan:

'Tko u mladosti nije bio ljevičar - taj nije čovjek, tko u starosti nije desničar - taj je glup.' - dobio sam kao odgovor na priznanje da imam ekstremnu averziju prema ljudima koji profitiraju na financijskim tržištima i brane očigledno nepravednu i opasnu ulogu tih tržišta ovakvih kakva su sada. Nasmijao sam se, šala ima stila. Apokalipsa ili ne, prekasno je ili nije... ne znam, stvarno ne znam. Ali ovi 'crni' humanoidni opnokrilci u latexu su već danas u defenzivi, to znam. I mislim da je bolje biti glupi stari ljevičar nego neki mudri desničar, pun životnog iskustva obojenog konačnim premazom ciničnog prihvaćanja nepravde kao nužnosti i 'I told you so!' stavom kojim zlurado pozdravlja svaki poraz ljudske solidarnosti.
Vidi ovo... '98. godine je u Škabrnji dječak ostao bez noge jer je ugazio na paštetu koju smo mi (AKD Mungos) ostavili iza sebe. Zbog loše vođenih zapisnika i pozicije mine točno na crti između dvije trase (dva pirotehničara) nije se moglo sa sigurnošću tvrditi kome je mina ostala. Ali postojalo je neko prešutno prihvaćanje da je riječ o ovom mom bivšem kolegi. Prije svega toga, taj je čovjek za sebe govorio da je dobar, da nije nikoga prevario u životu, da je pomagao svima, da on ne može biti drugačiji i da mu to više vrijedi od svog novca na svijetu. I bio je nekako takva osoba, bar na prvi do stoti pogled, imao je smisla za humor i zdravu seljačku pamet kojom se ponosio iako je bio inžinjer građevine. Nakon toga užasa u Škabrnji, gotovo odmah je promijenio svjetonazor i govorio kako treba zajebati koga god možeš, da nema koristi od poštenja, da su ljudi psi koji samo čekaju da netko padne u nemilost pa da ga rastrgaju i tako dalje u tom stilu. Znači, jedan propust koji je lako opravdati (jer što god da napraviš u razminiranju, UVIJEK ostaje mogućnost da pogineš ili da ostaviš minu iza sebe), uz to da je mina bila na sred staze koju su godinama koristili mještani, a i mi... jer je smatrana sigurnom, nabijeni makadam, svakodnevni prolasci motokultivatora, totalna zagađenost metalom... jedan propust koji je objektivno bio (po mom sudu) i neizbježan, njegova savijest nije mogla provariti. I da bi izbjegao buđenje u krivnjom zatrovanom svijetu, on je taj svijet redefinirao i svoju odgovornost prenio na 'sistem'.
Mislim da Kangrga nije bio ni glup ni loš čovjek.
Ja znam da iritiram svojim radikalnim optimizmom... pa evo: ti, Nemanja, sudjeluješ u bitci koju smo (jeli, jes' ti naš ili njihov? :) prema propagandnim tvrdnjama, neizravnim sugestijama (puno gore), subliminalnim porukama u medijima i ostalim defetističkim podmetanjima neprijatelja, mi navodno već unaprijed izgubili. Ja te neću prijaviti zbog ovog malog ideološkog zastranjenja, ali kad pukne puška... i ti na barikadi pored mene, crn od gareži detoniranog eksploziva, gladan i žedan, sa ožiljcima od preživjelih napada bojnim otrovima plikavcima, tifusom prorijeđene kose i u uniformi koja udomljava pola milijuna ušiju (vašaka), gledaš tenk koji nam prilazi, držiš nesigurno bocu od pive koju sam ja napunio benzinom i začepio krvavim odmotanim zavojem koji sam skinuo sa grudi tako da mi se rupa zbog koje mi je pneumotoraksom kolapsiralo lijevo plučno krilo jasno vidi ispod selotejpa... govoriš meni: 'pooka... nemaš šanse da prebaciš tu deku (čebe) preko kupole onog tenka, ubit će te ko zeca... nemaš daha ni da pošteno sažvačeš hranu takav bez zuba, a ne da trčiš sa dekom sto metara pa da je još i prebaciš preko tenka... ima još bitaka pred nama... ajde da tom bazukom koja ti donosi sreću jer ti je poklonila ona časna sestra što je uništila dvadeset tenkova... u stvari, ispala joj je sa zvonika i pogodila te u zube... što je mogla reći nego da se poklonjenom konju ne gleda u zube... ajde da s njom gađamo onu trafiku, to će odvratiti pozornost tenkista, znaš da je puna cigareta... pa zar ti nije jasno da su nas ostavili ovdje da ih samo usporimo... znaš što to znači... ne želim poginuti k'o neki bedak kojeg je poručnik bivši zaštitar ostavio samo da može nacrtati imaginarnu liniju obrane na karti!'
ja te gledam nijemo, hroptim dok teško dišem pa kažem: 'Jel si so šisiš defesisam!? Žao mi je, Semanja... srijavis ću se komesasu... sjećaš se osih laseks anđela, a? Samo da basim seku na senk sa ću ja sebe sred srijeljački sos! no pasaran, Semanja!' I ti mene gledaš kako pognut posrćem prema onom tenku sa dekom u ruci... pa gledaš onu pivsku bocu... i misliš: 'E jebiga, bar ću zajebat pola miliona ušiju kad se počnem hladit...' pa preskočiš barikadu, stigneš mene i uhvatiš me ispod ruke dok ja kašljem krv i pođemo ravno prema tenku. Tenk stane, otvori se poklopac od vozaća ispod kupole i izviri ona časna sestra. 'Hvaljen Isus i Marija, drugovi!' - vikne ona... 'Lako je tako... pijani glavinjate... i to sa dekom, da ne bude tvrdo kad opadnete, a? Bogami će komesar da čuje za ovo!'

pooka 01.01.2008. 10:39