Pregled posta

ANTOLOGIJA HRVATSKE JUČERAŠNJE KRATKE PRIČE

‘IDE MILJENKO JERGOVIĆ ULICOM…’



Herostrat

SMIČIKLASJE

Ide Miljenko ulicom, zamišljen i sam pa se, onako smotan, spotakne o vlastitu misao. Prospe se naš NAJPOZNATIJI KNJIŽEVNIK Miljenko snijegom pokrivenom ulicom koliko je dug i širok. S druge strane ugleda radnika pregaoca sa lopatom u ruci kako se svojski trudi učiniti prohodnim pješačke koridore.
-Jebem ti ovakav Grad - pomislio Miljenko otresajući snijeg sa svog krombi kaputa te zaviče na radnika:
A RALICA???
Vidje radnik pregaoc da mu ljutiti gospon nešto dovikuje pa ga upita:
- Nešto ste rekli gospon?
A RALICA? Gdje vam je b a ralica?
- Eno ga kući, piše, vrijedno piše. Bilo bi i vama pametnije da slijedite njegov primjer umjesto da šetate snijegom zavijenim ulicama.
Miljenko Jergović ljutito frkne a odmah potom osmijeh mu zatitra na vidljivom dijelu lica:
- Zna me!!! Radnik pregaoc me pozna.
I ode Miljenko Jergović ulicom, zamišljen i sam....

17.01.2008. 09:02

doktor Jatogen

DAYTON SEVDAH REUNIONION

Ide Miljenko ulicom - sasvim je svejedno da li je to zagrebačka, sarajevska, beogradska, bruxelleska ili washingtonska ulica, svejedno je, jerbo je bitno da Miljenko ide - i ne zna točno kuda ide - znao je, ali se privremeno ne sjeća, jer je za ovaj stadij priče bitno da Miljenko ide - a ulica pusta i monotona, vrijeme tmasto, goluždravi drvored, prašina, crkli mačak prosutih crijeva i par tustih štakora što mu utrobu proždiru i ne zaustavi se Miljenko ni časka iznad lešine, niti se usili da štakore otjera, nego prijeđe ulicu brže-bolje, a tamo isto: golotinja brijestova (ili su to dudovi? kestenovi možda? nevažno je za ovaj stadij priče) i prašina, ali bez mačka i bez štakora i Miljenko odahne i nastavi, kadli stade u mislima isprva oplakivati, a potom i otajavati Mačka i prekoravati narav štakorsku, potom i prezirati, potom i žestokom mržnjom kasapiti i osjeti se iznenada progonjenim Miljenko, i hrabro se i prkosno zaustavi nasred ulice i raširi ruke i zavapi gromko nešto u tmasto nebo, svejedno je što, jer je za ovaj stadij priče bitnije da se nebo rastvorilo i Sunce Miljenka obasjalo, Sunce!

17.01.2008. (09:36)

Marole

NA TRAFICI

Ide Miljenko Jergović ulicom skromno ramišljajući je li napisao najveću knjigu u povijesti. Prozuji mu natrenutak interijer švedske Akademije, ali stari je on lisac, prvo će on osobno ispitati javno mnijenje, pa će se zatim nastaviti naslađivati možebitnom budućnošću. I dođe Miljenko do prve trafike u Ilici.
- Imate li Sarajevski Marlboro? - upita, pritom misleći da je zasigurno već sve prodano.
- O gospon, baš imate sreće - odgovori mlada trafikantica - vidite sarajevski Marlboro se ne naručuje više, ali tamo je rodbina od dečka, pa imam par kutija slučajno. Hoćete obični ili lajts?
- Ma knjigu hoću, a ne cigare, razumiješ - naljuti se Miljenko - knjigu sa listovima.
Trafikantica pogleda Miljenka zaraslog ispod brade i kose i pomisli da je to neka šifra za travu.
Gdje baš mene oblijeću ovi hašišari - pomisli - još će me i opljačkat.
- Gospon, mi vam to nemamo, ako ne prestanete inzistirat, zvat ću policiju - histerično reče.
Miljenko se prepadne i odstupi, znao je da ako dođe policija, da nema šanse da ih uvjeri da je on kandidat za Nobela, a ne stari beskućni delikvent. I uputi se dalje ulicom. Trafikantica ga je u čudu gledala kako odlazi i sjeti se da je čovjek u pravu, jer su dobili, stvarno, neku knjigu Sarajevski Marlboro, ali slabo je se sjeća, jer su je vrlo brzo vratili zbog katastrofalne prodaje. Ustvari kada se bolje sjeti, nisu prodali nijednu.

17.01.2008. (10:14)

Tužni pas

Slava

Ide Miljenko Jergović ulicom i ne zna koji mu je đavo danas da mu baš ništa ne pada na pamet a kolumne čekaju. Koga danas da opatrnem onako etički i žestoko? Gazdu i njegove ne mogu i neću a Milanovića i njegove sam sasvim potrošio. Neku bezveznu kulturnjačku temu neću ni da dirnem - sama fukara i netalent a svi kriče do neba da im je loše. Što ne pišu bolju literaturu i što se bolje ne prodaju ako misle da mogu? Ide tako Miljenko ulicom a misli samo naviru, ulica se širi, svjetlo je sve jače a u susret mu ide Slava.

17.01.2008. (10:37)

dr. Lebowski

MOZAK

Ide Miljenko Jergović ulicom, u sumrak, na Duhove, kad odjednom golub mu se posere na rame. Kud baš meni na rame, pomisli Jergović.

Kud baš na moje rame, a ne na tuđe? Rame je blizu mozga, a mozak je meni ono što je Madonni guzica. Moram osigurati svoj mozak, do đavola. Očito je da netko iz čistog jala dresira golube da seru na glavu Miljenka Jergovića! Tko li želi Hrvatskoj toliko zla? Da nije Aralica? Ili Zima? Da nije Houellebecq?

Miljenko Jergović, najveći hrvatski pisac, preminuo uslijed sepse prouzrokovane golubljim govnom - ne bi izgledalo dobro u lektiri. Napisao sam previše toga da me upamte po golubljem govnu. Moram priznati, tko god se odvažio, mudar je strateg. Što mi je činiti? Što bi učinio Ivo Andrić? Da napišem anegdotu o tome za Auto magazin? Istražim tko se sve posrao na ramena medijskih zvjezdica pa uvalim to Graziji?

Ili da... Možda da osiguram svoj mozak? Zašto bih ja trebao osigurati svoj mozak? Zašto se nitko do sada nije sjetio osigurati moj mozak? Moj mozak bi trebao biti na UNESCO listi, to je živući spomenik kulture. Što je dobro dala neka katedrala? Zaklon od kiše, u najboljem slučaju. A moj mozak... Moj mozak. Eh, moj mozak. To je mozak, Miljenko, to je pravi veliki mudri mozak skriven iza neukrotive grive. Kakav ja mozak imam, brate mili. Ne bih ga mijenjao ni za jedan tuđi. Zašto me to nitko ne pita? Glupi novinari, kopipejst generacija.

Dresirajte vi svoje golubove, vi jalni mali ljudi. Ako će vas to spasiti. Ako će vam to ublažiti mizeriju svakodnevnice. Za sve okrivite Miljenkov mozak. Tu ste najjači. Najjači ste kad drugog treba okriviti. Sve ste mi mogli oprostiti, ali uspjeh nikako. Ma dresirajte bengalske tigrove, dresirajte slonove i kobra zmije, morske pse, pirane, divlje pse, konje, zečeve...

Ali nećete me preplašiti!

17.01.2008. (10:56)

inhibitor

SMRDA PJEVA, U SUMRAK, NA PUHOVE 1

Ide Miljac ulicom pa kaže: "Srda Kapurova bila je moja najveća ljubav. Sjećam se prvi put sam je đarao u ašik-mahali kako zvasmo avliju Izetovu. Bio sam ćosav momak, a Srda Kapurova mala vrtirepka od svojih šes-sedam ljeta. Često je kad bi išla samljeti kahvu za svog babu Milenka prolazila mojom mahalom i zavodljivo njihala bokovima. Sjedio sam ispod svojih dvora od oraha i voštio karu. Ne znam zašto, ali uspaljivale su me te male kurvice kao što je Srda Kapurova, starog Milenka kći.
Jednoga dana, taman kad sam ćeifio uz rakiju i rahatlokum, naiđe Srda Kapurova, a ja opleo ašikovat na glas da me svi čuju:

Sreo sam je u sjeni fildžana
noga kratkih
umrljanih skuta

kažem sreo sam je u sjeni fildžana
i reko: "Đes ba, jes ti moja Ruta?"

Srda Kapurova zastala i ovako mi govorila:

nijesam ruta, vidiš da sam kruta
zbog komornog frizera
milog mojeg dilbera.

Nešto me presječe, jedva čujno štrcnuh mlaz žutog sjemena u svoje duge gaće iz prćije pokojne babe Jergovuše. Dotaknuh se kurčeve žile što iz guzice raste i priđoh mojoj maloj Srdi.
- Ja sam pjesnik, spjevo sam ti pjesmu.
- Zakaj?, upita me Srda Kapurova.
Ovo me pokosi. Kakav kroše! U glavi punoj misli rodi mi se stih "pokradenim parama voze mercedes i porše", ali umah shvatih da sam skrenuo s teme, a bogami i s uma.
- Ovaj, ja…
- Kaj buš me karal il' ćeš samo pesme popevati?
Kako je otvorena! Kako je dobra!, mislio sam u sebi, ali se ispostavi da razmišljam na glas.
- Pa normalno da je otvorena kad idem s abortusa.
Ovo me pokopa, sahrani sve moje nade.
- Udri me, tvoj sam rob! Želim ti tabane lizati, želim tvoj kavijar u mojim ustima!
Odmah osjetih udarac u predjelu vrata. Okrenuo sam se i iza sebe ugledao svoju bijesnu curu Smrdu s bejzbolskom palicom kako me tuče i arlauče - Zar opet, zar opet!?
Podigoh se s leša bosanskog goniča čija mi je šapa visjela iz labrnja i tužno otpuzah natrag u spavaću sobu."

17.01.2008. (11:16)

inhibitor

SMRDA PJEVA, U SUMRAK, NA PUHOVE 2

Ide Miljenko Jergović ulicom pa omrči pero:
"Putniče namjerniče pišem ovu pri-povijest što prenosi se s koljena na koljeno kako BiH razmrsio mistično klupko štiva "Srda pjeva, u sumrak, na Duhove" koje na 28,75 araka hartije nije ništa reklo o sudbi obitelji Kapur.
Sjedio sam danas u dvorani kobnoj,
u idili plagijatorskog smeća,
na visokom odru,
u agoniji Srdinih pleća, kad odlučih istražiti genealogiju Kapurovih. Budući da hrvatskoj književnosti manjka ženskih likova koji su zapostavljeni u domaćoj inačici patrijarhata (osim bosansko-jevrejskog remek-djela "Ruta Tannenbaum", koje je ovdašnja kritika nepravedno nazvala govnom, i potencijalnog proljetnog hita s originalnim zapletom "Srda pjeva, u sumrak, na Duhove"), ispričat ću vam kroniku ženskog dijela ove obitelji.
Evo kako se to dogodilo.

Kapa

Obitelj Kapurovih vuče španjolsko-talijanske korijene još iz vremena zlosretne obitelji Borgia. Lukrecija Borgia je godine 1510. rodila kopile koje je morala sakriti pa ga je povjerila svojoj služavki Segmedini, kćerki Dudlaj paše Sarajevskog. Lukrecija joj dijete dala i ovako govorila: "Evo ti moja Segmo, ovo malo biće, nosi ga što dalje, vidiš da sviće."
Nerotkinja Segmedina i njen muž Atif bijahu pobožni ljudi, a taj darak uljepša njihove mračne drkodane. Kad je Segmedina upitala Atifa kako da joj dadnu ime, Atif se podbočio i ovako uzvratio: "Joj ba Segmo, pikola Borgia je capo famiglia", aludirajući na ono što je Machiavelli kasnije nazvao mafijaškom obitelji, pa malu djevojčicu nazvaše Kapa.
Prolazili dani, prolazile zime i maloj Kapi iz međunožja kapnu prve kapi. Atif pomislio da se Kapa nasmrt britvom izrezala pa se objesio na šljivu usahlu. Kad je to vidjela žena njegova, u bunar se bacila. Kapa si na muf stavila komad vune predene, pokupila roditeljsku ušteđevinu i otišla u krčmu. Ondje je ugleda Luiggi Quattrostagione, poznati ženskar koji je imao veliko srce, a još veće imanje. Poslije šeste runde već su jahali prema njegovu domu. Bijaše hladna zimska noć, ljeta Gospodnjeg 1526.

Smrda Kamforova

Prema dostupnim izvorima Kapa Quattrostagione dugo je poživjela i svoga muža rano sahranila. Kažu žensko dijete je rodila i kuću zapalila jer joj je negdje oko 80-te provrela zla krv borgijska u venama. To mogu potvrditi seljani koji su stoljećima poslije tog nemilog događaja prenosili priču o paležu Luiggijevog stanja. Njena kćer se zagledala u lokalnog doktora Webera koji je bio nadaleko čuven po svojim terapijama kamforom. Majka Kapa isprva se protivila njihovoj vezi pa je doktor Weber kradom dolazio na njihovo gumno gdje je u sjeniku jebo njenoj ćerci sliku. Kad to vidjeli nadničari Luiggijevi, vijećali, vijećali među sobom govorili: "U Kapine kćeri mnogo dobra prda", a zato što se kradom kara nazvaše je Smrda. Kad to čula Kapa majka u sevdah je upala, misleći da joj ime dadoše zbog Weberove kamforne terapije.

U nastavcima čitajte o sudbinama ovijeh žena Kapurovih:

Grda Krapinova
Strda Harpunova
Stvrdla Kaporova
Muda Kapulica
Smrda Kuplungova
Svrdla Whirlpoorlova
Srda Kapurova
i
Štrudla Stranputova."

17.01.2008. (11:03)

inhibitor

SMRDA PJEVA, U SUMRAK, NA PUHOVE 3

Ide Miljenko Jergović ulicom i napiše roman. Bijaše prošlo podosta zima od zadnjeg spomena Smrde Kamforove. Kad su roditelji razotkrili njezin blud udaše je za doktora Webera i dadoše joj nešto prćije. Navodno je Smrda bila prava prznica, zle krvi i još gorih gena; zadnji put se za nju čulo kad je prevarila svojeg doktora kamfornog s pastuhom iz njihove štale. Sve je to promatrao i na platno slikao neki Caravaggio, siromašni sluga Weberov. Dobri doktor isprva joj povlađivao, ali kad su krenule priče uprtio je Smrdi nešto dukata i otpravio je prema istoku govoreći: "Nemoj se vraćati, tako ti Alaha."
Zime su cičale, čiviluci se u čmar uturavali, ratovi šištali, mezehetluk mezio, fildžani tucali, hartija mrčila, u bradi se uši gnijezdile, hemoroidi na zadebljanom šupku pucali, govna se rađala, janjeće posteljice se odijevale, vododerine derale, čatrnje čatrnjile, Turci se kurčili, Banovina bančila, Bosna se u pak davala, a našoj Smrdi ni traga ni glasa. Kao da je u zemlju propala.
Grda Krapinova
Došlo je tako, putniče zlonamjerniče, i stoljeće ohosamnaesto. Grga pl. Kurczinsky uzjahao konja pa opleo s Gradeca na izlet u Zagorje. Obitelj ga upozori da se čuva divljih ljudi koji su tamo živjeli, ali Grga pl. Kurczinsky reče
- Boli me kuratz, i podbode riđana mamuzama srebrnim.
Došao Grga do izvora šumskog da napoji riđana zapjenjenog. Pije riđan, a pije i Grga, pije i lapće od zadovoljstva. Čuje on neku pjesmu. Isprva mu se učini da to slavuji poju, kao što je katkad znao čuti na križanju Vukovarske i Držićeve, ali glas bijaše jasan i lijep, kao svježa guščja iznutrica.
Podignu Grga glavu kad ispred sebe ugleda kosmato biće prekrasnih kovrča i još ljepših očiju plavih. Nije se pravo ni snašao, a neznanka ga uzjahala i ovako dahtala: "Oh da, dragi moj Jergovitzu, ućeraj mi ga dilberu moj!"
Grga shvati da je riječ o zabuni, ali svejedno momački stisnu zube i upre svim silama da zadovolji divlju djevojku. Kad je onako momački svršio, musava neznanka mu se unese u lice govoreći: "Sad ima da me ženiš."
Tako je Grga pl. Kurczinsky upoznao svoju ženu. Prvo je morao izmisliti priču za oca Fodora kako je Grda plemenitaške krvi da ga ovaj ne bi razbaštinio pa mu reče da ona dolazi iz stare loze Krapinovih, jer tamo je bijaše uzjahao.
Otac priču popušio pa Grdu snajku prigrlio. Trebam li, putniče zlonamjerniče, reći da ga je Grda ubila, posjed prisvojila i konja pojebala kad je u njoj provrela zla krv borgijska?

17.01.2008. (10:41)

BOLESLAV

Klub 600

Miljenko je išao ulicom. Presrela ga je prosijakinja koja je dojila dijete i istovremeno prosila novac. Miljenko joj reče:
- Dat ću ti petodinarku ako mi odgovoriš što si zadnje čitala.
Žena ustuknu.
- Mislite od domaćih ili stranih autora.
- Domaćih - bez oklijevanja će Miljenko.
- Roberta Perišića i Dalibora Šimpragu - nabroji prosijakinja. I kao da joj to nije dosta još krene objašnjavati:
- Ta dvojica pisaca zadiru u našu sivu stvarnost, pričaju o ovom što nam se događa, o našim nevoljama, zato ih volim.
- Ali zar miljenko jergović isto nije pisao o ovome sada, i to baš o vama nesretnim prosijacima na cesti?
- Možda i jest, uporni čovječe, ali ja ga nisam čitala. Nisam članica kluba čitatelja Jutarnjeg i ne mogu ostvariti pravo na kupnju te knjige.
Tog časa Miljenko joj iskešira punih 600 kuna, što se u narodu kaže, na ruke.
- idi, ženo, i učalni se u Klub, učlani i tog malog što te siše.
Žena ipak nije uzela taj novac. Nešto se u njoj smutilo.

17.01.2008. (11:20)

NEMANJA

"Kurac od ovce od gipsa"

avangardni scherzo

Ide Miljenko ulicom i uđe u mesnicu 'Kurac od ovce', mesara Stjepana Zimšeka.
- Dobar dan., pozdravi Jergović.
- Dobar dan., odzdravi mesar Štjef Zimšek.
- Imate svinjsku glavu?, upita Miljenko Jergović.
Mesar ga dugo gleda i nemre bolivit.

17.01.2008. (11:21)

NEMANJA

In extremis

Ide Miljenko ulicom i uđe u vežu na broju 17, gdje se nalazi, kao što je općepoznato, ordinacija primarijusa doktora Kožića, venerologa. Miljenko odmah vadi notes i bilježi:
U čekaonici ordinacije sjede dama s kamelijama, baka s unukom koji u ruci drži plišanog medvjedića, reper nesumnjivog izgleda i gospodin sa šeširom Pere Kvrgića. U ordinaciju onda ulazi mama s klincem. U čekaonicu bijesna upada dobrodržeća žena u tridesetima i ulazi u ordinaciju.
Miljenko zapanjeno zastane...imao je neugodan osjećaj da je sve to već negdje vidio ili čuo ili, nedajbože, pročitao! Deja vu, pomisli Miljenko. I, uostalom, ta ordinacija: izgledala je kao čuveni Jokin stan koji kao da si ga izvukao iz lajfstajl magazina. Bijeli namještaj, bijele kožne fotelje, stakleni stolić, plazma. Osjećaš se kao u ordinaciji...
Isuse! Pa ja sam usred Bulićevog romana! Koja pušiona!
Beo mada ne još mrtav, Jergović počne pjevušiti: Kad već budem mrtav i beo / ja bih ipak nekako hteo / da makar kakva nekakva / svetiljka budem.
- Pardon, mladi gospon, nekaj ste rekli., odjednom mu se u lice unese primarijus dr. Kožić. Izvolite, vi ste na redu.
- Ispričavam se...hvala...oprostite.
- Malo ste mi blijedi., primjeti dr.Kožić, uvodeći Jergovića u ordinaciju.
- Da, da, zato sam vas i potražio, znate...
- Da?
- Čujte, imam velikih problema., iskreno će in medias res Jergović.
- A tko danas nema, dragi moj Jergovac, tko nema...
- Jergović!, zajapureno će Miljenko, kojemu se naglo vratila boja u lice.
- O, pardonček, moje isprike, nego...počeli ste o vašim problemima...
- Da, znate, doktore, imam zaista nemali problem.
- A taj je?
- Vidite, svi me jebu u zdrav mozak.
- Kad ste to primjetili, mladi gospon?
- Pa nekako s proljeća. Točnije, od Duhova.
- Da? Zanimljivo. I kak se to manifestira? Mislim, kakve simptome imate...
- Piše mi se.
- Pardon...
- Vazda mi se piše.
- Je, mladi gospon, onda ste trebali ići urologu, a ne k meni., dometnu doktor Kožić, očito odsutan ili jednostavno dekoncentriran Jergovićevom hipohondrijom.
Jergović zabezeknuto pogleda u doktora i pomisli kako ga u ovom bešćutnom gradu nitko ne uzima za ozbiljno. Vani se mračilo.
- Pokušajte pisati niz vjetar, mladi gospon, to vam nemre naškodit., bilo je zadnje što je toga dana zabilježio Miljenko Jergović.

17.01.2008. (12:08)

vertebrata

Ide Miljenko Jergović ulicom i plaši djecu

Ide Miljenko Jergović ulicom i plaši djecu. Skrene u birtiju na jednu brzu i napiše jedan roman simić, onako s nogu. Zatim ode u drugu birtiju i tamo napiše desetak kolumni, zatim poslije obilatog ručka se sjedne na wc školju i počne paralelno i na papir srat. Zagreb je mali. Tu svatko svakog zna. Vijest se brzo pročula. Stariji se pozgražali i malo pomalo počeli ignorirati tog amoralnog gorostasa a mlađi se poplašili grive i nerazgovjetnog mumljanja. Jergović je ubrzo postao efikasna metoda umirivanja djece. Tako jedna majka neki dan, nasred Jelačić placa priprijeti kmečavom derištu: Ušuti već jednom. Ušuti ili ću ti pozvati Jergovića da ti zanovijeta i sere gdjegod stigne! Malac u trenu se smiri i zašuti. Majke su konačno odahnule. Mora biti nešto zastrašujuće u Jergoviću. Nešto duboko uznemiravajuće. Kolika upornost. Kakva čvrstina, kakva bešćutna ili nedužna oholost, a godine mu jalovo prolaze.

17.01.2008. (12:26)

inhibitor

RADO IDE ŽIDOV U VOJNIKE

Ide Mulenko ulicom i razgovara sam sa sobom: "Ovo je radni naslov romana koji počeh pisati na Bajram 2006. godine. Sav trud koji sam uložio danas mi se čini uzaludnim jerbo (ga ja) cijelo vrijeme muku mučim s glavnim likom djevojčice Rute, od čije mi se kompleksnosti stidne dlake krute.
Želio sam, kako da kažem, ispasti moderan a opet nekako suvremen, zapravo shvatiti bit društva u kojem živim, ali s jedne vremenske distance u kojoj se neće osjetiti moj naporni narativni iscjedak koji me inače muči dok pišem štivo za uspaljene bakice koje bi me najradije držale na policama u staklenkama formaldehida pokraj urni svojih muževa koji su otegnuli papke između dva Svjetska rata kada zapravo i dolazimo do porođajnih muka čije trudove osjećam još od, kako rekoh, pretprošle gohdine.
Evo kako je sve počelo. Uoči Bajrama dvehiljaditeišeste javijo se meni Zemo rahmetli Tufahije pa udario onako po naški: "Đes ba jaro, šta mai, ima l' pićke u Zagrebu…" i sve nešto u tom stilu.
- Ima Zemo pićke ko sahalate, samo što mene ovdje vazda pićkom zovu.
- Ajde ba na kolodvor poslo sam ti škije.
- Fala ti ko bratu, al otkad živim na Zapadu presto sam pušit krdžu. Sad ložim samo Malboro crveni, a ponekad malo zasolim i s hašišom pa si pustim Natašu Atlas il' Alien Soap Operu da mi reve ko hodža s minareta.
- Posto si fina guzica. A pišeš li štogod?
- Ih ba, jel pišem? Jašta nego pišem. Evo baš sad tucam tastaturu. Pišem i kad jedem i kad serem, pišem ko gonjena zvijer, al' ubi me ovaj zadnji roman.
- Može l' se ikako pomoći?, zabrinu se Zemo.
- Ma ne znam. Evo jebe me ta mala Ruta, htio sam na njoj pokazat kolko su Hrvati sjeban narod pa sam izmislio taj lik mahnitog skretničara Slobodana koji postane ustaša pa pije i kolje.
- Jebo nanu koji dobar zaplet. I šta je onda bilo?
- Ma ne znam, evo zapetljo sam se ko brabonjak u mojoj guznoj čupi. Mala Židovka mora da pjeva, a ne zna. Babo joj pije i ugurava si čiviluk u čmar, sve ću ih ja na kraju u logor poslat, ali…
- Znači po kratkom postupku. A jel te jebe onaj zagrebački, jel te to jebe Milovane? Jel te stvarno toliko zaokuplja priča o Ruti, uvalim joj kruti?
- Jes. Šta da radim Zemo, zemljače, ba?
- Ma bolan opleti ti samo po naški, ko ih jebe. Kad te prevedu na njemački neće niko vidit razliku. Evo ja sam ti se uvalio u neki žiri pa ću reć da ti dadnu nagradu, tu kod nas u Bosni.
- E ova ti valja Zemo, jel ti to o Meši pričaš?
- Znaš da ja dobro mešam.
- Ahahahaha.
Onda sam odjebo Zemu i otišo smišljat kako će onaj zapadniji Zapad plakati nad sudbinom moje male Rute kojoj su ustaše uštrcavali spermu pod skute. Još sam dobio ideju za novi roman u kojem se neki propali slikar Filip vraća u Zagreb nakon dugo godina."

17.01.2008. (12:50)

doktor Jatogen

NEPOUZDANI OČEVIDAC O LAKŠOJ PROMETNOJ NEZGODI NA MARKOVOM TRGU

Ide Miljenko ulicom i sretne Miroslava Petrovića, novopečenoga književnog kritičara prefriganca čiju je fotografiju iz nekih novina - čiji se naslov nije ni udostojio upamtiti - netom fotokopirao, fotokopiju temeljito plamenim očima ispresnimavao te ju u novčanik spremio, sve jer mu se hulja debitanskom diletantskom pederskom recenzijicom njegova romana - čiji je naslov bolje ne spominjati (da se ne urekne) - zamjerila, ponajviše poradi prispodobe zloguka potajična namjesnika vlastohlepne garniture trbuhonamirnika s kojom ga je poistovjetio, i stade Miljenko pred Miroslava Petrovića, stade uz vjetar a vlasi mu se zatalambasaše, stade i zagrmimikrikne: "Na šta li književna kritika spade, kad smandrljbrlje tak'ih pederčića-lezilebovića kakav jesi iz blogoblata izranjaju da zlom magijom zlo učine, da u drvo jako krošnje trudne od sočna ploda sjekiru ukače, da mi pravdom trudnome trude nadljudske svojim sotonskim bljuvotinama oblože, na meni kulu babilonsku da utemelje, e neš', jebem li te u dupe virtualno", reče i odvali strašan šamar, pa još jedan, pa treći Miroslavu Petroviću, petnaestogodišnjem gimnazijalcu i istaknutom članu novinarske sekcije, koji zatetura i premjesti se teturajući s pločnika na kolnik gdje ga blago zakači passat ministra Šukera.

17.01.2008. (13:03)

Marole

Derviš i hrt, u sumraku, a ispred njih Dobre Nade rt

Ide Miljenko Jergović ulicom i sretne svog davnog jarana sada pripadnika klana Al Kaide.
- Miljenko, imam jedan velki problem, kao šta znaš pripadnik sam Al Kaide - reče Muhamed.
- One strašne Al Kaide jel? - upita Miljenko.
- Jes one strašne, al živim sad u Zagrebu i Ustaše su mi za vratom, hoće da me uvate na
(ne)djelu.
- E i kako ti mogu pomoći? - znatiželjno će Miljac.
- Vidiš, napumpao sam Nusretu i rodiće ni manje ni više nego trojke i to sve ćeri. Moram im dati imena, a pošto živim u Zagrebu i pripadnik sam Al Kaide, imena moraju biti muslimanska, ali neupadna, a pošto si ti najpametniji na svijetu, mislio sam da mi možeš pomoći. Vidiš sjetio si se Srde, ja to nikad ne bih mogao.
Miljenko misli i misli kao profesor Baltazar i smisli te naposljetku reče:
- Tarifa, Getriba i Fasada, dok se ti boriš u džihadu, jedna može raditi kao menadžerica marketinga u T-comu, druga u marketingu auto kuće Zubak, a treća u IGH-a. Niko ništa neće skontat.
- Baš si pametan moj Miljenko, puno ti hvala, gdje li samo smišljaš ta imena? - pohvali ga Muhamed.
- Ispred Dione na križanju Držićeve i Vukovarske, u sumrak, na Duhove.

17.01.2008. (13:29)

doktor Jatogen

NEOBJAVLJENI PAMFLET

Ide Miljenko ulicom i naleti na Predraga Raosa koji je mirisao na češnjak i nekakva ga nelagoda spopade, a da nije točno znao zašto. Predraga također spopadne nelagoda, ponešto jasnijega profila, no sveudilj magličasta: što mu ima biti neugodno, baš ga briga, mislio je. Prođu jedan pored drugoga, Miljenko jedva primjetno kimne, Raos ga kratko pogleda preko oka, promrmlja nešto u znak polupozdrava; Miljenku se učini da se Raosu brk smije, taj podrugljivi brk, ali ne odreagira Jerga, ta mačak je on - barem ne odmah, nego pričeka da Raos par koraka odmakne, pa se duboko zadere, ne okrećući se: "Otac ti je bitno bolji pisac od tebe bio." Raos stade, okrete se, pa udre u grohotan grohot prateći mutnim pogledom čupavu priliku koja je odmicala niz ulicu, i smijao se od srca sve dok Jerga nije u magli nestao. A Miljenku je Predragov smijeh do duboko u noć odzvanjao u glavi, petljao mu se u kose, pa niz bradu do pera plamena kojime napiše iskričav pamflet protiv piskarala Raosa, no ne usudi ga se objaviti, nego ga spremi u ladicu, među duhove.

17.01.2008. (14:16)

halter skelter

Suze liju plave oči

Ide Miljenko Jergović ulicom i usni neobičan san. Kao sjedi on na nekom tronošcu (i, bude mu, lukavcu, drago što je kosu i bradu sačuvao), oko tronošca oblak, a pod oblakom silna raja. Sklopili ručice, umilno gledaju, i sve više mole: Sudi, baćuška, koji je prav, a koji je kriv!“ Uopće ne bi neugodno Miljenku, nego zasuče rukave, pa kom obojci, a kom opanci.
„Kazuj“ narodski će prvome, pak mu se učini da ono čuje gusle, ali pretrpješe i upriješe pogled na stvorenje koje se u njega uzdalo.
„Baćuška“ upita Ivan Budalica, „ja ne vjerujem, ali pričaju ljudi da je tvoja moć u gustoj grivi kojom pokrivaš obličje i da bi ona nestala, kad bi ti kosu i bradu odrezali“
„Kako je narod glup“ pomisli Miljenko, kojemu se načas učini da je Zeus, što mu se također učini glupim, jer kakve on ima veze s klasičnom starinom. „Misle da sam Samson“. Kako je bio odlično raspoložen, odluči se malo našaliti.
„Pa dobro, bre, dilajle,“ preuzme istočni idiom, „jel nismo prevladali ta verska predubeđenja. Moja je moć iz glave. To ću i da vam dokažem, evo saću da se obrejem. Ali posle svi da puštamo bradu i brkove.“ Odmah se dosjetio i da to silno pramenje docnije uplete u pleter i dijeli kao bookmarkere.
Rečeno, učinjeno.
Kad posljednja dlačica pade na tlo, probudi se Miljenko, a kad ono, stoji on, gol do kože i nijedan ga ne prepoznaše.

17.01.2008. (15:17)

inhibitor

ANTOLOGIJSKA PRIČA

Ide Milenko Jergovićevom ulicom.

17.01.2008. (15:17)

svijet u boci

Izgledao je malo čudno u kaputu crnom, kupljenom prek veze

Ide Miljenko Jergović ulicom sav kićen , u finom novom kaputu sa zabačenim šalom. U ustima mu cigaršpic, onako ga dostojanstveno drži, kao neki mladi turski beg, koji se vraća s uspješnog ašikovanja. Ide Miljenko i smišlja novi roman, velik će to roman biti, o beskućniku koji je umro u noćnom tramvaju linija br 34, negdje između Frankopanske i Glavnog kolodvora. I nitko baš nitko od putnika nije primjetio da je čovjek umro, svi su mislili da je pijanac koji spava i u tramvaju se grije. A tko bi od tih klinaca, koji se vraćaju s noćnog pijančevanja, te dječurlije u Iron Maiden i Biohazard majicama mogli pomisliti da je to Vahid, a i da znaju da je Vahid, kao da bih to i zanimalo. Jer Vahid je počeo kružiti tramvajima još prije nego što se neki od njih rodili, a kojeg je čudna igra sudbine, za koju u ovoj priči nit imamo mjesta nit vremena da je ispričamo, dovela u Zagreb, a koji je prije rata bio generalni direktor jednog uspješnog bosanskog privrednog giganta. Moćan je bio Vahid, neka vrsta socijalističkog bega, nisi u mjestu iz kojeg je Vahid bio, zaposlit ikoga od rodbine, a da ne dobiješ Vahidovov blagoslov. A što sada, sklapa u glavi rečenice Miljenko, završio je ovdje gdje je bio nitko i umro kao ništa, dočekali su ga mrtvog jutarnji vozači ZETa, ljuti jer se još i s mrtvacem moraju u zoru baktati. I samo će poneki beskućnik iz prenoćišta Crvenog križa primjetiti da Vahida više nema, i trajat će to dva dana, jer skitnicama nije suđeno da o drugim tužnim sudbinama razmišljaju, i svoje im je previše.

I zanio se on tako u misli, kad ga prenu neki glas Pa gdje si ti Jerga prijatelju?. Kad ono Edo Popović, obučen sav u nekakav prastari traper i dronjke, zarastao i ispijen, kao da je u istoj odjeći još od kad je 77 zapalio prvi joint. Vidjevši Jergu u skupom DiCaprio kaputo, Edo se sav prenerazi - MIljenko pobugu pa otkad se ti tako hohštaplerski odijevaš. I bi Miljenko nuegodno, kao da se on što nove skute ima Edi opravdavati mora, vidje da ga Edo blijedo gleda i šuti šuti dugo, pa kaže.
Pa eto, krenulo me u kladionici, pa sam si odlučio nešto priuštiti. A još od mojih sarajevskih dana, oduvijek sam sanjao kako ću imat jedan kaput u kojemu će se osjećati kao agramerski gospodin.
Sumnjivo je sve to Popoviću, viri mu suhonjava glava iz izlizane dolčevite, pa nakon toga reče Ali otkad se ti to kladiš moj MIljenko? Ja te kao hazardera ne znam.

Otkad sam pročitao Hazardski rječnik odbrusi Miljenko i produži brzim koracima dalje k svom dijelu grada, izbjegavajući daljna neugodna pitanja te ostavivši Edu da se sveudilj čudi i stoji sam na ulici kao u nekoj davno odsviranoj hipi baladi.

17.01.2008. 17:29

Virtuela

EX STAZA

Ide Miljenko Jergović ulicom kada začuje unutrašnji glas:
Kako dalje, Miljenko? Kako???
Tko si ti?, prenerazi se ljudina.
Nećemo sad o imenima, odgovori glas.
Onda nemamo što razgovarati, ljutnu se Miljenko.
Ali, Miljenko, pa ja sam tvoj unutarnji glas!?!, brecnu se glas.
Jebe mi se!, tvrdo će Miljenko, S anonimnim i kukavičkim glasovima ja ne razgovaram!
Ali, Miljenko, ta ja sam tvooooj glas, zavapi unutrašnji glas.
Moj ili svoj, bez imena i prezimena mi se ne obraćaj!
Ali, Miljenko, ja samo želim pomoći kao struja svijesti za tvoj sljedeći roman, tvoje remekdjelo, tvoj obračun s njima!
Ja ne slušam, ja ne slušam!, zapjeva iz sveg glasa Miljenko i prstima začepi uši.

Viđe ovog na ekstaziju!, dobaci Milan Peh raskuštranom umjetniku, u prolazu.

18.01.2008. 00:10

lolina

BAČAKRA

Ide Miljenko Jergović ulicom i sa druge strane ulice primijeti Lolinu. Čim ju je ugledao odmah mu je bilo slabo. Osjetio je kako mu se steže bačakra negdje između jajca i guzice.
Znao je da ta mala rospija već dvije godine kenjka po blogu kako je njegovo remek djelo kupila u supermarketu izloženo na Ledo škrinji pored blagajne .Zamišljao joj je na licu podsmjeh o tome kako su mu Dvore od oraha hvatale zdepaste ruke krmeljavih i raščupanih domaćica trpajući godine njegovog mučnog pisanja u vrećice sa kruhom i jeftinom salamom.
Sprdala se da su mu knjigu kupovale babe misleći da su u njoj recepti za pite od oraha.
Odlučio je kako joj neće doviknuti da je pozdravi mada bi ju rado tresnuo dlanom ravno u taj njen umišljeni nos .ali ona je pogledala na njegovu stranu ulice i primijetila ga.
Vidi ju; vražja ženska, ta sve vidi, pomisli Miljenko gledajući Lolinu u nerc bundi kako živahno cupka prema njemu preskakujući tramvajske tračnice .
Ljutnju mu polako zamijeni neka neobična mješavina osjećaja.
Krenuo je prema njoj; ne bi bilo loše da jE za kaznu kresnem i izbijem joj svu tu bezobraštinu.Takve zaslužuju da im se pokaže i utjera … da vidi što je muško, mozgao je Miljenko…
- Di si Lolina ba šta ima?
- Ma joj Čupko naj me niš pitat danas sam sva nekak, kaj ja znam.
- A jel čitaš štogod Lolo?
- Ma znaš kaj Jergo, ja sam one tvoje orahe kupila. I onda sam ih malo čitala pa sam ih vratila u dućan natrag, da mi kužiš ono ne vrate nofce. Ja to više nisam mogla čitat.
- ?!?

Miljenko osjeti kako ga napušta jebački poriv .
Jedva se suzdržavajući da je ne uhvati za vrat i počne daviti nasred Ilice pozeleni u licu
- Slušaj ti mala , bezobrazna si ko pokvarena turšija!!!
Lolina se naceri – Pa kaj oćeš čovječe, skužila sam stranicu na kojoj si ti prestao pisati , pa sam ja onda prestala čitati. Uostalom nisam mogla više mogla čitat kad sam ti vidla fotku na korici knjige. Si ti normalan?. Mislim ono ne, kaj nisi našel nekog zgodnog dečka za fotku. Mislim ono kak si ti sebi zamislil da bum čitala knjigu kad mi se pred očima non stop pojavljivala tvoja dlakava faca.
Ono, bil mi je film da si ti ona stara baba. Iz Dubrovnika, kaj ne? Kad se već nisi prisličil onom malom iz Sarajeva.
Onom kaj je fukal onu…

Miljenku Jergoviću svega je bilo dosta. Loline, njenog podjebavanja, knjige, oraha i Nemanje. Njega pogotovo.
Njezinog najdražeg prijatelja kojeg se sjetio kad je ugledao Lolininu skupocjenu bundu.Taj voli krvoločno skupe stvari, mora da joj je on to kupio. Nemanja mu je pogotovo išao na nerve, možda i više nego ona, i odjednom padne mu na pamet: znam kako ću kazniti te zagrebačke umišljene Face i strgne svom snagom bundu s Loline.
Lolina počne vrištati svom snagom:
'Bunda!! Bunda!! Pravi nerc! To je pravi nerc idiote bosanđeroski!'
U tom trenutku odnekud se stvorio Luka Oman koji brzo podmetne svoj zaštitni znak, transparent plakat „spasimo piliće“ Miljenku Jergoviću pod noge. Ovaj se stropoštao na tračnice. Nije prošao ni treptaj oka kada se stvori tramvaj nad tijelom Miljenka.
Ispod plavog ZET-a virila je samo kosa.
Lolina je pobjegla glavom bez obzira sa čudom spašenom bundom, a Oman se skljokao u nesvijest jer mu se učinilo da pod tramvajem vidi truplo sa runom crne ovce. Ni u snu Oman nije mogao pomisliti da će ubiti nercom prerušenu ovcu...

18.01.2008. 03:24

Markiz

NOSFERATU

Ide Miljenko Jergović ulicom i sve me nešto rajca da ga jebem u šupak.
- Nemoj markiže, govori mi jedan novinar, Milenko nije ljubitelj anala.
- Ali on je već ušao u anale, uzvratih zbunjeno.
- Vidi, nastavi njegov kolega iz redakcije, on se često sa svojom dragom igra "Trnoružice".
- Što je to pobogu?
- Navodno je njegova žena dobila neki tekst na lehturu poslije čega je potpuno šenuo.
Rekoh da sam već primijetio njegove neobičnu sklonost prema djevojčicama, ali ova informacija mi je potpuno raspalila maštu.
- Pričaj žurnalisto, ne oklijevaj!
- Obično bi Milenko poslije noći iznurujućeg pisanja padao u postelju kao mrtvac. Njegova draga ga je pokušala potaknuti na snošaj halterima, seksualnim pomagalima, ali Miljac kao da je prestao disati. Dozlogrdilo njoj čekati pa se dohvatila posla, nekog opskurnog štiva koje joj zaokupi pažnju. Vidjela ona da tu ima života, da sve pršti od energije i uskoro prestala zvati Miljca u ložnicu. Prođe nekoliko dana i Miljcu postade čudno kako ga ona više ne zove u krevet. Prišulja se stari lisac sobi, kad ima šta vidjeti – njegova draga raskrečila noge, u rukama drži rukopis i dahće, kao da očekuje kozmički orgazam. Milenko pukne, istrgne joj rukopis iz ruku i pobjegne u ćenifu.
- I što se onda dogodilo?
- Sjedi on na ćenifi, sjedi i čita, kadli mu se upali lampica! To je ono što mu je falilo!
Vratio se u sobu i naredio dragoj da glumi mrtvu djevojčicu na odru. Ova nije mogla vjerovati, rekla mu je nek' se nosi u tri pičke materine poremećene i poslije toga zaspala. Ali Miljcu se digo. Poput Nosferatua je pričekao pravi trenutak da se prišulja dragoj koju je natrljao pekmezom i počeo lizati. Uskoro je svršio u svoje duge gaće «Nada Dimić».
- Ako sam dobro shvatio, Milenko se pali na leševe na kojima se poslužuje hrana?
- Da, uzvrati žurnalista, na taj način ispunjava svoje seksualne maštarije i uvijek je sit.
- A zna li njegova djevojka za taj igrokaz?
Žurnalist se uzvrpoljio, pružio mi je ruku i rekao da žuri na presicu.

18.01.2008. 09:44

dr. lebowski & Nemanja

TREBATE LI SVINJSKU GLAVU?

Nemanja, ako dopuštaš nadogradnju tvoje crtice o mesnici. Ulazi Miljenko Jergović u mesnicu i kaže: Trebate li svinjsku glavu?
dr. lebowski

Ha, ha, briljantno! Ne da dopuštam, nego ćemo zajednički potpisti tu, unplugged verziju; dakle:

Ide Miljenko ulicom i uđe u mesnicu 'Kurac od ovce', mesara Stjepana Zimšeka.
- Dobar dan., pozdravi Jergović.
- Dobar dan., odzdravi mesar Štjef Zimšek.
- Trebate li svinjsku glavu?, upita Miljenko Jergović.
Mesar ga dugo gleda i nemre bolivit.

i/ili

Ide Miljenko ulicom i uđe u mesnicu 'Kurac od ovce', mesara Stjepana Zimšeka.
- Dobar dan., pozdravi Jergović.
- Dobar dan., odzdravi mesar Štjef Zimšek.
- Trebate li svinjsku glavu?, upita Miljenko Jergović.
Mesar ga dugo gleda, nemre bolivit da tako nešto čuje, jasno, i vidi, i to vrlo jasno, pa odgovori:
- Ne hvala, imamo već jednu.
Jergović ga dugo gleda i nemre bolivit.

Zapravo, Lebe, mislim da je ovo sasvim novi konkurs.
Nakon natječaja: Ide Miljenko Jergović ulicom i..., raspisat ću natječaj s temom: Ulazi Miljenko Jergović u mesnicu i kaže: Trebate li svinjsku glavu. Mesar...
Mislim da je to ingeniozan početak! Kaj veliš?

18.01.2008. 11:12

Jagneza Spitzműller-Dorčić, mr.oec.

Rahat-Lokrum

Da kod Bagdada i postoji neki Auschwitz, ne bi nas to uznemirilo, jer smo na to navikli – veli pisac koji je priznao da je roman pisao (samo) tri mjeseca, “opravdavši” to srednjoškolskim svladavanjem daktilografije.
S promocije romana "Srda i Duhovi"

Ide Miljenko Jergović ulicom i zaustavi nekog čovjeka, slučajnog prolaznika.
- Je l' ti znaš tko sam ja?, upita Jergović.
- Mmm…ne bih se mogao kladiti…ne, ne znam, gospon, znate, ja nisam odavde, tu sam u posjeti bratu., odvrati začuđeni namjernik.
- Zbilja ne znaš ili zajebavaš?, inzistirao je Miljac.
- Ozbiljno, gospon, zakaj bi vas zezal, nemam razloga.
- Baš, ono, nikako se ne možeš sjetiti.
- Ne da se nemrem sjetiti, nego vas ne znam, kaj ja znam, prvi put vas vidim!
- Jebeš!?
- Čujte, nemojte bit tak vulgarni. Velim vam da vas ne zezam, nit vas poznam i kvit. A ko ste vi, kad baš hoćete znati?
- Tko sam ja?, sad će iznenađeno Jergos. Tko sam ja?
- Da, tko ste vi, zapravo?
- Pa ja sam Miljenko Jergović lično, klasik iz Sarajeva!
- Ma sad vi mene zajebavate! Kaj bi vi bili klasik! Vi ste kurac a ne klasik., dometnu čovjek koji je u Zagrebu bio u posjeti bratu, i nastavi svojim putem.
Jergović se počeše po glavi, promrsi bradu, pa pomisli:
- Hrvati stvarno malo čitaju!


Post je objavljen 17.01.2008. u 23:55 sati.