NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Pristojan niz imena za čitatelja koji nije sklon lunjanju po bespućima interneta, niti je od onih koji kopuliraju od sreće i oduševljenja pri spomenu bloga. Štoviše, gadi mi se svako anonimno pisanje i dopisivanje, s tim da osobno poštujem i koprofage, i borio bih se i za njihova prava da čine ono u čemu uživaju, ali zaboga, ne bih im se baš rado pridružio niti bih uvjeravao svijet da su njihove prehrambene navike bolje i zdravije. Osim anonimnosti, blog odlikuje i potpuna demokratičnost. Ako sam dobro čuo, a možda i nisam, jer o tim stvarima samo usputno i čujem, blogovi se u nas broje već na desetine tisuća. Svi, dakle, mogu pisati što ih je volja i koliko ih je volja, a to je pohvalno u smislu slobode govora (istina – anonimnog, pa onda to i nije neka sloboda), ali suprotno je načelima bilo koje umjetnosti, pa i književnosti. U estetskim prosudbama nema demokracije, niti može biti demokracije u javnom objavljivanju napisanoga književnog teksta. Ne možete u časopisu objaviti priču samo zato što bi saborska većina bila za objavljivanje, niti možete objaviti knjigu jer je hrvatski narod na referendumu odlučio da je to poželjno i potrebno. Ali da li je nešto što postoji na blogu doista i objavljeno? Je li prostor bloga uopće javni prostor?

Ako jest, tada se, zbog potpune slobode i demokratičnosti, taj prostor može smatrati javnim na način zida po kojemu se ispisuju grafiti. Ili ni toga, budući da je za ispisivanje grafita nužna stanovita građanska hrabrost, dok za anonimno pisanje po blogovima doista ne treba hrabrosti. Možda je, u smislu javnoga prostora, blog najsličniji unutrašnjoj strani vrata u javnome zahodu, po kojima pišeš zaštićen time što si unutra zaključan, time što si anoniman i time što te nijedna policija na svijetu, osim, možda, one koja je štitila pokojnoga Turkmen-bašu, neće goniti zbog nečega što si ispisao po zahodskim vratima. Taj je prostor, kao i prostor bloga, prostor fenomenoloških istraživanja, a ne policijske represije. Nema književnosti koja nije u odnosu prema policijskoj represiji.

Ali naravno, sve ovo ne znači da se književna djela ne mogu pojavljivati na blogu. Kao i na bilo kojem praznom listu papira, kao i na zidu, i na kućnom kompjutorskom ekranu, književnost može živjeti i na blogu. I to kao nešto što ostaje između rukopisa i publiciranog djela, nešto što je polujavno i poluprivatno i za što se, striktno govoreći, ne bi moglo reći da podliježe književnom vrednovanju. Blog je polurukopis, poluknjiga, neka čudna beštija koja, kao i sve izmišljene beštije, djeluje zastrašujuće. Tako biva sve dok ne nađemo razloga da na blogu, kao i na papiru, po nečijoj preporuci ne počnemo nalaziti vrijedne tekstove.

To je jako važan element cijele priče: književnost na blogu moguće je naći isključivo prema preporuci, i još uvijek, samo usmenim putem.