Marketing
BESPRIJEKORAN UM, NENAMIRENA STRAST*
Ante Peterlić
(Kaštel Novi, 18. svibnja 1936 – Zagreb, 13. srpnja 2007)
Hrvoje Hribar
Ante Peterlić je Dalmatinac koji se govorom i ponašanjem drži oprezno podalje od zavičaja. Tek par sati što je otišao, koristim mračnu privilegiju, imenujem ga zavičajno, makar mu se ne dopalo.
Čini mi se važno. Dalmacija je dio svijeta gdje se živi u rajsko-paklenom aranžmanu malih gradova koji na istom mjestu nude zvjezdane bljeskove i sitnokolektivno ništavilo. Iz tih mjesta često dolaze suzdržana, logična gospoda, dalmatinski „britanci“ o kojima piše Betizza, paradoksalna djeca Mediterana koja osporavaju temperamentni, hedonistički stereotip. Sicilija naizgled neočekivano rađa Geparde i Lampeduse, Dalmacija Peterliće.
Cikloni navodno imaju mirno središte, a buka jezgru tišine. Ante Peterlić je takva točka na ovome svijetu. Mir bez spokoja. Dramatična stišanost. Besprijekoran um, nenamirena strast.
Intelekt pun čežnje za akcijom.
Gorki heroji Fordovih vesterna i zavrtanj karaktera crnih holivudskih krimića točke su u koje se neprekidno zagledao, kao da istražuje vlastitu sudbinu.
Klasični holivudski film posjeduje u istom formatu dvije različite stvari: dječačku fascinaciju i zrelu kapitulaciju. Svjedoči i svemoguće i nemoguće, horizont i granicu, slobodu i bezizlaznost. Filmovi Hawksa, Forda, Langa, rastu na zagonetki života za koju je Peterlić bio zainteresiran do poistovjećenja, gledajući platno kina očima dječaka koji se hrani filmom, a lavovski gladan vlastitog bića.
Univerzalnost, da ne rečemo mudrost klasičnih holivudskih filmova dolazi iz nevjerojatne blizine banalnosti. Alkemijski moment koji banalno pretvara u klasično zove se umijeće filmskog pripovijedanja, otajstvena tehnika koju je Peterlić pobožno proučavao, uvjeren da je posrijedi gotovo mistična tajna.
Kroz mentalna, teorijska raskrižja, kretao se kao da traži put do sebe, u rečenicama koje je napisao stoga vlada oprez i uskraćujuća jezgrovitost, neka zabrana da se ne uđe u ono što još nije otkriveno, ili da se ne otkrije štogod od onoga u što ne treba ulaziti.
Vazda usredotočen na jezgru, na potragu za centralnim načelom koje će providjeti kroz pojedinačno djelo, klonio se specijalističkih teorija, kao prenapučene periferije, irelevantnog meteža. Radije je boravio u prostoru jednostavnog, središnjeg, nerješivog. U blizini pitanja kako i zašto se događa film, i kada i kome se događa, ili također, kako i kada i zašto se ne događa, usuprot svih poduzetih napora.
Kao što je često slučaj s ozbiljnim učiteljima, više je izrekao nego napisao, a izrekao je manje nego što je saznao.
Izrečenog Peterlića poštujem. Prešućenog Peterlića volim. Zato što je stvarniji. Prešućeni Peterlić bio je onaj pravi.
Buster Keaton, Carry Grant, Garry Cooper, John Wayne, Humphrey Bogart, a osobito i nadasve James Stewart, odživjeli su na platnu velike dionice života u ime Ante Peterlića, koji je filmovima mandatno prepustio da budu umjesto njega. Ova ljudska slabost, ujedno je razlog zbog kojih milijarde ljudi još uvijek trebaju filmove. To je sam temelj opstanka filmskog pravljenja, umjetnosti koja je Peterlića nadahnjivala i zlostavljala čitav život. Otkrivajući tajne koje su ga zanimale, susretao je istine koje nisu bile ugodne.
Prema svojoj zajednici Peterlić se odnosio s osjećajem asketske dužnosti. Bio je neka vrsta lučkog kapetana hrvatskog filma.
Jedan od onih lučkih kapetana koji u suton upali svjetionik na rivi, pa obnoć sanja oceane.
Koliko god bio patrijarhalna, suzdržana muška figura, bio nam je više majka nego otac. Davao je obilato, nikad ne nudeći. Trošio se, sebi ne dozvoljavajući.
Dalmatinski gentleman, Gepard, Lampedusin subrat Peterlić zadnjih desetljeća umio je posve blago promatrati kako makija zauzima njegove latifundije. Vodio se posve izoštrenom mišlju kako je drač vrlo dinamičan oblik života. Što će ovdje biti dalje, gledat će s nekog drugog mjesta.
U prošli petak otišao je čovjek koji je napravio dobar film „Slučajan život“, te u naknadnih četrdeset godina dovršio svoj vlastiti, nastojeći u njega ugraditi vrlo sustavne namjere.
Svi smo se okoristili od tog života.
Anti Peterliću u sljedećem životu želim da se on okoristi više.
S potpunom ljubavlju i zahvalnošću, želim mu sav nemir ovoga svijeta. Želim mu da sve što je u ovom životu sagorio, naredni put eksplodira. Da sve što je prešutio, drugi put glasno zapjeva.
Bit će to čudesna glazba.
______________
* Previdio sam ovaj Hrvojev rastanak s profesorom kojemu svatko od nas duguje ove riječi, kad bi ih mogao ili znao sročiti. Ipak, postoji razlog da se ovaj In memoriam ponovi: možda je za života profesoru trebalo reći barem ponešto od toga, pa kad već uglavnom nismo, da to ponavljamo sada.
Post je objavljen 16.01.2008. u 19:26 sati.