NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Kuljiš vs. Lovrenović

Tko o čemu šuti mramorkome?



Ivan Lovrenović

Gostovanje Milorada Dodika u emisiji Hrvatske televizije Nedjeljom u dva već je obilato iskomentirano, pa iako je samo po sebi bilo strašno i imalo dvije jednako loše strane, voditelja i njegova gosta, ne bi mu se imalo razloga vraćati. Ne bi mu se imalo razloga vraćati i podgrijavati tu mračnu priču, da nije jedne posljedice koju je emisija proizvela a skandaloznija je od nje same: članak Denisa Kuljiša u banjalučkim Nezavisnim novinama.

Upinje se Kuljiš u tom članku iz sve snage da nas natjera da, zajedno s njime, ugledamo blistavu svetačku aureolu oko Dodikove glave, pa pošto je to poprilično bezizgledna rabota, autor se mora upinjati preko svih granica činjeničnosti, elementarne pristojnosti, te na koncu i samoga zdravog razuma, da bi kao rezultat izlučio takvu ljigavu i bezočnu apologiju jednomu političaru kakvu zaista nismo imali priliku čitati odavno.

Mali diktator

Mjesecima već Milorad Dodik, predsjednik vlade Republike Srpske i predsjednik najjače stranke u tom entitetu, kod kuće nema priliku da čuje nikoga drugog osim sebe samoga ili odjeka vlastitoga glasa, poput kakvoga (rahmetli) Saparmurata Nijazova Turkmenbašija, samo paradržavnog i minijaturnog, jer je ovladao svim medijima, od javne Televizije Republike Srpske do Nezavisnih novina, najtiražnijeg dnevnog lista, a sitnu boraniju od opozicije ispisuje u parlamentu kad mu se ćefne kao besprizornu djecu, i nikom ništa. Pa kada bude prisiljen izaći iz toga svog savršeno kontroliranog i idilično ujednoglašenog prostora, te se suočiti s drukčijim mišljenjima i pogledima, on pokazuje sve znakove iskliznuća tipične za male diktatore.

Za razliku, naime, od velikoga diktatora koji je miran i superioran i kad je na nekoj vanjskoj sceni, možda ciničan ali kontrolirano, mali diktator je svađalački razdražljiv, misli da je dobitak ako na uvredu odgovori uvredom, po mogućnosti jačom i prljavijom, ne kontrolira riječi nego ih pušta da divljaju ispred pameti, te tako srlja iz bijesa u srdžbu, iz gluposti u opakost... Upravo tako se ponašao Dodik pred voditeljem HRT-ove emisije Stankovićem i pred njegovim kolegom Hadžiomerovićem koji se pred kraj emisije javio iz studija u Sarajevu.

Da bi obranio Dodikovu nevinost, Kuljiš na sva usta optužuje zločeste novinare da su ga namamili i zaskočili, kao da novinarski posao nije upravo to: istjerivati krupnu divljač na čistinu, pred javnost. Pa ako Stankovićev i Hadžiomerovićev način i jest u trenucima imao elemente "cipelarenja", kako to može opravdavati Dodika? Format i dar političara i pokazuje se upravo tu: na čistini, pred javnošću, pred pitanjima na koja nisi unaprijed pripremljen (kao kod kuće, u ugodnom ćaskanju s voditeljicom Radio-televizije Republike Srpske, koja pada u nesvijest od sreće već pri pomisli da će razgovarati s "premijerom Srpske").

Format i dar Dodik nije pokazao. On nesumnjivo jest sposoban menadžer, ima vijuge za biznis, pogotovo u bogomdanim mutnim tranzicijskim vremenima (a nije li sve njegovo vrijeme, od Ante Markovića do danas, takvo!), ali političar s kapacitetom kakav mu pripisuje Kuljiš, a, ruku na srce, i mnogi drugi, čak i "neprijatelji" u Sarajevu, koji su frustrirani i iskompleksirani Dodikovom svemoći u Republici Srpskoj? Ni blizu. I ne samo da je pokazao kako nema dar i format, nego je napravio dva-tri takva blasfemična ispada, zbog kojih u bilo kojoj politički civiliziranoj sredini teško da bi imao više ikada mogućnost da se kandidira za javnu funkciju.

Jedan od takvih trenutaka bio je, recimo, njegov odgovor na pitanje o uzrocima katastrofe Hrvata na području Republike Srpske: sadašnjih 12.000 naspram 220.000 prije rata! "Oni su decenijama sanjali da se domognu Hrvatske" - glasio je Dodikov odgovor, u stilu najzadrtije šovinističke zluradosti.

Etička pustoš

Slično je bilo i njegovo objašnjenje praktično političke zabrane prikazivanja znamenitoga filma Jasmile Žbanić Grbavica u banjalučkim kinima: ne pristaju, kaže, vlasnici kino-dvorana jer se boje "reakcija lokalnog stanovništva". No, daleko najstrašnije je bilo kada je objašnjavao zašto se dogodilo da su u ratu najviše stradali Bošnjaci-muslimani.

"Zato što ih je bilo najviše", glasio je Dodikov odgovor. Istina, malo kasnije se ugrizao za jezik i počeo muljati, kao, ratovali su najduže, ratovali su i sa Srbima i s Hrvatima, Srbi su imali najviše oružja, itd, itsl. No, ništa nije moglo izbrisati upravo ljudožderski hladnu (i, naravno, netočnu) "logičnost" prvoga i očevidno najspontanijega odgovora, onoga koji je čovjeku intimno najbliži i "najjasniji". I upravo taj odgovor; sama mogućnost da se tako razmišlja, i to još javno, svjedoči o potpunoj etičkoj pustoši, o strašnoj odsutnosti elementarne sposobnosti za empatiju, bez koje, ipak, ne može biti ozbiljnoga političara i dobre politike.

Nitko to, zapravo, bolje ne zna od Dodikova apologeta Denisa Kuljiša. Kako sad to? Jednostavno: u svojemu epski opširnom članku Kuljiš nabraja ama baš sve nepodopćine koje je njegovu miljeniku napravio "zavjerenički" dvojac Stanković-Hadžiomerović, nariče nad mukama koje je Mile (kako ga on sveudilj nježno-intimno oslovljava) morao podnijeti, a također nabraja i sve veličanstvene miljenikove zasluge, uspjehe, rezultate i divne osobine. Jedino o čemu "šuti mramorkome", to su upravo ova tri opisana odgovora, koji Dodika diskreditiraju kao političara i kao čovjeka. Zna, dakle, Kuljiš da je to tako, i zato - prešućuje. Na koji, pak, način to diskreditira njega, malo je gadljivo izgovoriti.

Služenje Tuđmanu

P. S. Likovi poput Kuljiša (jer nije sam, ima ih u našemu javnom životu na svakom koraku) vjerojatno svoju lažljivu računicu temelje na jednoj od glavnih navika i osobina našega svijeta: zaboravu i zaboravljanju. Tako naš gorljivi dodikoljub (koji "kod Mile" u Banjoj Luci drži i nekakvu dobro plaćenu katedru za novinarstvo) slasno priča čitaocima Nezavisnih kako se i sam nosio sa Stankovićem, pa kad ga je ovaj naljutio, Kuljiš mu je "podviknuo": vi ste kolaborirali s Tuđmanom a mi smo se borili protiv njega...

Istina je, naravno, sasvim drukčija: Kuljiš se jest "borio" protiv Tuđmana, ali ta je borba počela mnogo godina nakon Tuđmanove smrti; toliko kasno da je bilo mučno čitati, kao da u svakom tekstu iskopava mrtvaca ispod one kose mirogojske ploče. Kad je čovjek Kuljiš, onda naprosto ne umije drukčije: njegova borba protiv mrtvoga Tuđmana još je gnusnija od načina na koji mu je živome služio.



Denis Kuljiš

Ivan Lovrenović, naš književnik starije generacije (r. 1943.) iz Sarajeva, u Hrvatskoj uglavnom nepoznat osim po člancima koje povremeno objavi u "Feralu", napao me jer sam negativno pisao o Aci Stankoviću, koji je u svojoj emisiji nepristojno izvrijeđao Milorada Dodika.

Lovrenović me optužuje da neumjesno hvalim Dodika, što me ne vrijeđa, jer zbilja mislim da je Mile OK, pa me to nešto košta u Bosni - a u Hrvatskoj nitko, nažalost, više i ne želi čuti za Bosnu, osobito za Hercegovinu. No, Lovrenović je - kakva blasfemija! - pritom napisao da sam bio Tuđmanov apologet, koji mu se ulizivao dok je bio živ, a počeo ga napadati tek kad je umro. Istina je da mi se protiv Tuđmana sad zna oteti i koja teža riječ, jer me veliko sudsko iskustvo - više od 110 parnica, uključujući razne montirane procese koje je vlast naručivala da onemogući nezavisno novinstvo - uči kako te svaka budala može tužiti za uvredu časti i bez dokaza istine - uzmimo sve one odštete koje smo isplatili Merčepu - osim, naravno, ako je mrtav... O mrtvima sve najgore, to je moj stav.

No, ne znam zapravo kako da odgovorim na Lovrenovićevu svinjariju u "Feralu" - moram li sad natenane objašnjavati što su sve "Globus" i "Nacional" pisali i objavljivali u doba kad sam ih osnivao, uređivao i vodio za Tuđmanova života, kakav su status uživali kod čitatelja i kod vlasti, pa mu dokazivati ono što zna svatko tko je ovdje živio? Budući da je i on tu boravio za vrijeme rata - kako je moguće da me zamijenio s urednikom "Vjesnika", "Večernjeg lista" ili "Glasnika HDZ-a"?

Da je istina to što Lovrenović piše značilo bi da su svi novinari, moji kolege, suradnici i kolumnisti, te svekolika opozicija koja se jedino kod nas mogla oglasiti u doba dok je "Feral" još bio satirički podlistak, također sudjelovali u jednoj velikoj apologetskoj operaciji. Jesu li, dakle, svi oni istraživači, koji su u "Globusu" otkrili i objavili na stotine Tuđmanovih afera i skandala njegove vlasti, pa publicirali stotine antirežimskih komentara, kao i ljudi koji su dali mnoštvo intervjua u kojima njegovu vlast napadaju, također bili na toj liniji - ne, to je previše apsurdno da bi se o tome moglo polemizirati i ne da se objasniti osim kao tipična površna diskvalifikacija svojstvena današnjim bosanskim medijima, gdje se ovakvi publicisti nabacuju neumjerenim, neosnovanim optužbama, dokidajući racionalni okvir za javnu raspravu. Lovrenovićeva poza uzvišene moralne indignacije povezana je valjda s time što dolazi iz grada koji je pet godina bio pod opsadom, iako sam fizički uglavnom nije bio prisutan (izbivao je od 1993. do 1996.). Njegova, pak, diskvalifikacija moje novinarske karijere očekivano sadrži zgražanje, osudu s visoka, koja podsjeća na Aralicu i sve slične moralne autoritete iz provincije. Sasvim neprimjereno onoj tolerantnoj "dobroj Bosni" o kojoj je Rusmir Mahmutćehajić napisao nekoliko knjiga, a koja je vjerojatno ionako mitska fikcija, ili barem ne obuhvaća ovakve iskompleksirane tipove koji drve po niskonakladnim novinama. Doba književnih eksperata za moral i sva društvena pitanja nepovratno je prošlo, čim je završila faza nacionalne političke homogenizacije. Zato danas toliko odudara taj njegov diskurs, koji nije analitički, nego primitivna apodiktična forma marginaliziranog intelektualca općega tipa koji opet pokušava zauzeti prominentnu poziciju u javnosti.

Da nije bilo listova koje sam pokrenuo i uređivao, gdje bi se oglašavali protivnici Tuđmana, njegove politike i HDZ-a? "Globus" je bio antirežimski list. Tuđmana sam iskreno mrzio, kao i on mene. Nikad me nije pozivao na svoje ušljive domjenke. Svi su se živi oko njega vrtili, a ja nisam, i bilo je dobro poznato osnovno pravilo uređivačke politike koju sam uveo u "Globus" te u estradni podlistak "TV Best": ne može ništa pozitivno o Tuđmanu, odnosno o Vladimiru Kočišu Zecu. Kako se Lovrenović usuđuje jednom rečenicom otpisati ono što je u "Globusu" pet godina poduzimala velika skupina ljudi - praktično sav gremij današnjeg hrvatskog novinarstva? Izloženi golemom osobnom i egzistencijalnom riziku, nosili su glavu u torbi, a zastrašivali su nas Merčep i slični režimski huligani s visokom funkcijom u tadašnjoj nomenklaturi, pratila policija, denuncirali državni mediji. "Vjesnik" je preko cijele svoje pete stranice objavio naslov da sam ja agent britanske obavještajne službe MI6.

Prije nego što je otperjao u Berlin na debelu njemačku stipendiju, Lovrenović se motao po Zagrebu i tu izigravao nekakvog bosanskohercegovačkog kulturnog atašea, zaštićen diplomatskim imunitetom. Uvijek odjeven u crno kao Alaga Gagić ("Moja je boja crna"), sa crnim šeširom kao Crni Rok - blijed, blago avetinjska pojava, valjda je u svom nastupu duboka političkog esejista i komentatora, pokušavao ostvariti teatralnost, iako je, zapravo, bio diletant kojemu, vidimo, ništa nije bilo jasno... U jednu riječ, kako bi to Indijanci jezgrovito formulirali: "Bljedoliki sere kao bizon".

Nikad nisam rado priman u odaje vlasti, pa za svoju novinarsku apologetsku djelatnost - začudo! - nisam primio nikakvo odlikovanje, čak ni u socijalizmu, kad su svi novinari dobivali Orden zasluga za narod sa srebrenim zracima, a ni u tuđmanizmu, kad su se naveliko dijelile "Danice" i sličan grincajg, a mimoišlo me i u višoj fazoj demokracije, kad je na Pantovčak uselio Stipe Mesić pa nagradio one koji su ranije preskočeni - čudo da se i Lovrenović tada nije ozvjezdao s kakvom "Danicom"... Gotovo ne poznajem novinara ili javnu osobu koja nije prikvačila odlikovanjce, a jedino ja za sad ništa nisam skupio da se nosi na onom jastuku ispred svečane povorke koje će ići za lafetom. Nije li to izvanredan dokaz moje novinarske neodvisnosti - jer kod nas nema urednika koji me nadmašio po prodanim nakladama i broju listova koje je vodio, uređivao, osnovao i zamislio, da članke i knjige koje sam objavio uopće ne računam...

Iako imam puno neprijatelja, nisam sasvim nepopularan, osim kod ovakvih ljubomornih tipova kao Lovrenović. No znam da nisam ja njemu bitan - on zapravo napada Dodika da napravi politički balans, jer je odnedavna prihvatio konsocijacijski model, shvativši kako je za Hrvate u BiH nužno da stvore treći entitet, odnosno samostalnu pregovaračku poziciju, pa ga sad u Sarajevu razdire 30 tipova na isti način kako se on u "Feralu" na mene okomio. Tu sam ja tek kolateralna žrtva feralnog bosanskog tabloidizma, a baš prije nekoliko dana zagovarao sam tezu kako je Lovrenović objektivno najprikladniji kandidat za hrvatskog političkog lidera u Bosni - išli smo deduktivno, a ne induktivno, dakle ne od dobrih svojstava koje možeš naći kod kojega čovjeka. Lider mora biti iz Sarajeva, a ne iz Mostara, gdje sad svi rade za Primorca, znači Bosanac a ne Hercegovac, umjesto švercerskog herc-komerc profila, kakav inteligent koji te ipak može reprezentirati... Nije ta kombinacija uopće tako daleko od pameti koliko se čini, a kad bi se nešto slično ostvarilo, siguran sam da bi Lovrenović dobro surađivao s dodikovcima - ta Dodik bi mu bio jedini realni partner. A koliko sam puta u karijeri vidio moraliste i zelote koji se naposlijetku lijepo ušeme - uvijek ja nekako preostanem da glumim opoziciju i još mi se čini da je oko mene svaki put sve manja gužva...