Marketing
Baš me zanima kaj mislite...
Smiju li se ruštiti kuće u kojima je živio klasik Miljenko Jergović?
Komentira meni Halter ovako:
- Problem s Cvjetnim je kristalno jasan: arhitektonski nevažne kuće (poput ove o kojoj je riječ), treba rušiti i na njihovom mjestu iznova graditi i to po mogućnosti arhitektonski vrijedne interpolacije. Koliko je ovaj projekt takav, drugo je pitanje. No, ako je i prosječan, napredak je u odnosu na sadašnje stanje. Ono što je u projektu neprihvatljivo jest smanjenje pješačke zone radi ulaska u garažu iz Varšavske. To, naprosto, nije prema pravilima struke i ustupak je gradnji na uštrb građana. Dobit od interpolacije ne može poništiti taj gubitak, jer su raznorodni. I to je živa istina. Argument da se kuću ne smije rušiti jer je u njoj živio pjesnik naprosto je smiješan.
Na što sam ja njoj odgovorio na jedini mogući način:
- Hvala Halter! Pametno. I, inspirativno...Jer dala si mi ideju za novi konkurs:
Smiju li se ruštiti kuće u kojima je živio klasik Miljenko Jergović?
To ću postaviti kao pitanje Vaseljeni, pa bih volio da se svojim prilozima okušate i u toj izazovnoj i nimalo lakoj tematici. Jer...
Eto kako smo Halter i ja, zajedničkim snagama, tijekom brain-storminga na popodnevnom team-buildingu sinergijski sintetizirali temu A, klasik Miljenko J., i temu B, rušenje starih i interpolacija novih građevina u urbano tkivo grada Zagreba.
Dakle, ako smo mi mogli u jednom koraku spojiti Milenka, doduše ne paroha nego klasika, i urbanizam, doduše parohijalnog a ne metropolitanskog tipa, što vi ne biste mogli napisati kakvu pričicu o tome smiju li se ili ne - i zašto! - ruštiti kuće u kojima je živio klasik Miljenko Jergović, pa sve ako se na njihovom nenadomjestivom mjestu izgrade vučurevićevski još lepši i stariji spomen-domovi na živućeg i neumrlog klasika!
Jasno, ne bi se trebalo ograničiti na Zagreb, nadasve ne nakon što smo već objavili Banjčevu poemu "April ili Memorijalni centar Miljenko Jergović":
u hladnom, vlažnom sobičku,
sa hrpicom manjom iz sata u sat,
u prizemlju trošne zgrade - preko puta Memorijalnog centra Miljenko Jergović.
Sepetarevac, bivša ulica Mile Radojevića, Mejtaš.
Memorijalni centar vodi piščeva majka, ne birajući trenutak da spomene
talentiranog i uspješnog sina.
Sin objavljuje romane, priče, pjesme, oglede; član je žirija; dobitnik nagrada,
i stalno uzvikuje: "Sretan sam!"
Tek sa Sarajevom i u njemu priča poprima neočekivan spin i očekivanu težinu: smiju li se rušiti kuće u kojima je živio i radio klasik Miljenko Jergović, upitano u Šeher-Sarajevu, znači sasvim nešto drugo no u burlesque Zagrebu, gradu u kojemu je i rat i mir podjednak vaudeville, podjednako loš, provincijski.
Šta čekate?
VRIJEDAN UZORAK ODGOVORA
Inače, ja sam za to da se prosvjedi protiv NATO pakta također održe u Varšavskoj.
svijet u boci 31.01.2008.12:01
Inače, ja mislim da Svijet u boci piše neke od najpametnijih priča suvremene hrvatske književnosti. Recimo, ova minijatura...
Pa to je genijalno! Prvo poanta: Jergović je i opet protiv cijelog svijeta, ali ne iz partikularnih razloga odobravanja Prodeccina projekta - ne, on je i opet oslonjen na univerzalne principe poštovanja dostojanstva ljudske osobe i zaštite elementarnih ljudskih prava! On je očajan i munchovski se drži za glavu - prizor za bogove! - jer su ovdje doslovno zgažena sva ljudska prava, u tom malom istočnoeuropskom djetetu!
Vidite tu protimbu: gomila - sirota prosjakinja! Protest je to svakako protiv naše nesolidarnosti, ali prije svega protiv naše, tipično hrvatske, nehumanosti! I to gdje!? Tu, usred grada, za demonstracija koje su posvećene očuvanju kulta građanskog i Grada samog, upravo tu, gdje bi se trebalo boriti za građansku svijest, i usred akta navodno eminentno građanskog aktivizma, zbiva se jedna duboko nehumana, necivilizirana, nesolidarna, asocijalna, neljudska gesta: i građanski su aktivisti samo gomila koja je vođena svojim slijepim porivima i atavizmima, a to malo dijete koje je Drugi i opet biva bačeno na patos Trga-simvola hrvatske javosti kao takve!
Da ne kažem da samo možemo zamisliti kako cijelu ovu scenu u svoj njenoj dramskoj složenosti i značenjskom bogatstvu s jedne strane trga opservira Dikan Radeljak, iz perspektive svog penthousea, dakle sub specie aeternitatis, a s druge paroh Milenko Popović, i opet sub specie aeternitatis, ali drugovrsno.
Sve je ovo jako, jako komplicirano, kao što se vidi. Svijet u boci oduševljava me upravo tim lakonskim načinom motiviranja čitatelja na razmišljanje.
Genijalno je to: prosvjednici su navodno protiv neciviliranih špekulanata, Jergović je protiv prosvjednika, ali nije on za poduzetničku nemilosrdnost kapital-odnosa, već naprotiv za toplu općeljudsku skrb pogaženu u tom malom djetetu, dakle za univerzalno naspram partikularnog, taram-pam-pam, i zvjezdano nebo nad nama i čovječe lice na nama! Brilijantno!
NEMANJA 31.01.2008. 13:14
Post je objavljen 31.01.2008. u 18:28 sati.