Komentari

vaseljena.blog.hr

Dodaj komentar (36)

Marketing

  • Herostrat

    SMIČIKLASJE

    Ide Miljenko ulicom, zamišljen i sam pa se, onako smotan, spotakne o vlastitu misao. Prospe se naš NAJPOZNATIJI KNJIŽEVNIK Miljenko snijegom pokrivenom ulicom koliko je dug i širok. S druge strane ugleda radnika pregaoca sa lopatom u ruci kako se svojski trudi učiniti prohodnim pješačke koridore.
    -Jebem ti ovakav Grad - pomislio Miljenko otresajući snijeg sa svog krombi kaputa te zaviče na radnika:
    A RALICA???
    Vidje radnik pregaoc da mu ljutiti gospon nešto dovikuje pa ga upita:
    - Nešto ste rekli gospon?
    A RALICA? Gdje vam je b a ralica?
    - Eno ga kući, piše, vrijedno piše. Bilo bi i vama pametnije da slijedite njegov primjer umjesto da šetate snijegom zavijenim ulicama.
    Miljenko Jergović ljutito frkne a odmah potom osmijeh mu zatitra na vidljivom dijelu lica:
    - Zna me!!! Radnik pregaoc me pozna.
    I ode Miljenko Jergović ulicom, zamišljen i sam....

    avatar

    17.01.2008. (09:02)    -   -   -   -  

  • NEMANJA

    Odlično Hero! Ženijalno! Na ovo: A RALICA?, ima da se zacene od smeha.
    Stvarno si lestvicu postavio bezmalo previsoko, i to iz prvog skoka, gotovo etimološkog!
    (Jebate, ralica nastavlja da dejstvuje kao ba-a-ralica! Ubivstveno! A što tek reći za vidljivi dio lica!? Fantastično, Hero, zaista je počelo senzacionalno. Uz naslov Smičiklasje, ova Ane K. Dotta svakako je favorit ovogodišnjega takmičenja.)

    avatar

    17.01.2008. (09:17)    -   -   -   -  

  • Akuzmata

    DAYTON SEVDAH REUNIONION

    Ide Miljenko ulicom - sasvim je svejedno da li je to zagrebačka, sarajevska, beogradska, bruxelleska ili washingtonska ulica, svejedno je, jerbo je bitno da Miljenko ide - i ne zna točno kuda ide - znao je, ali se privremeno ne sjeća, jer je za ovaj stadij priče bitno da Miljenko ide - a ulica pusta i monotona, vrijeme tmasto, goluždravi drvored, prašina, crkli mačak prosutih crijeva i par tustih štakora što mu utrobu proždiru i ne zaustavi se Miljenko ni časka iznad lešine, niti se usili da štakore otjera, nego prijeđe ulicu brže-bolje, a tamo isto: golotinja brijestova (ili su to dudovi? kestenovi možda? nevažno je za ovaj stadij priče) i prašina, ali bez mačka i bez štakora i Miljenko odahne i nastavi, kadli stade u mislima isprva oplakivati, a potom i otajavati Mačka i prekoravati narav štakorsku, potom i prezirati, potom i žestokom mržnjom kasapiti i osjeti se iznenada progonjenim Miljenko, i hrabro se i prkosno zaustavi nasred ulice i raširi ruke i zavapi gromko nešto u tmasto nebo, svejedno je što, jer je za ovaj stadij priče bitnije da se nebo rastvorilo i Sunce Miljenka obasjalo, Sunce!

    avatar

    17.01.2008. (09:36)    -   -   -   -  

  • NEMANJA

    Za ovaj je stadij konkursa ovo nevjerojatno! Sve jedna bolja od druge! Baš me zanima kakva će biti treća. Još kad Boleslav sjedna za mašinu šila sam, ih, gdje će nam biti kraj! Kako ti se zove priča, oj, Uredu?

    avatar

    17.01.2008. (09:49)    -   -   -   -  

  • Akuzmata

    Evo sam naslov natavrlj'o. Šta ćeš.

    avatar

    17.01.2008. (09:53)    -   -   -   -  

  • NEMANJA

    Pivu.
    Zapravo, Ured, imam jednu molbu: molim te, budući da ćemo se kako vidimo družiti, daj si nadjeni neki ljudski nick, jer mi je nekako nastrano, Kafki unatoč, oslovljavati te: Uredu, znaj...! Možeš li?
    P.S.
    Odoh ja sad malo spavati, sanjati možda, a vi pišite.
    Ako može Milentije, možete i vi.
    Vidite, uostalom, što Jergos kaže: tri je mjeseca pisao roman, blagodareći srednjoškolskom kursu daktilografije!
    Kakav mu je roman, bit će da je zbog daktilografije te godine imao produžnu nastavu.

    avatar

    17.01.2008. (09:54)    -   -   -   -  

  • Akuzmata

    Zovi me onda Crni, to je ljudskije. "Jer sam ničim do glađu porobljen crnac i jači od grada". Nu.

    avatar

    17.01.2008. (10:01)    -   -   -   -  

  • NEMANJA

    Odlično si se sjetio. Nikad mi to ne bi palo na pamet, naprosto zbog urođene političke korektnosti. Idem sad.

    avatar

    17.01.2008. (10:03)    -   -   -   -  

  • Marole

    NA TRAFICI

    Ide Miljenko Jergović ulicom skromno ramišljajući je li napisao najveću knjigu u povijesti. Prozuji mu natrenutak interijer švedske Akademije, ali stari je on lisac, prvo će on osobno ispitati javno mnijenje, pa će se zatim nastaviti naslađivati možebitnom budućnošću. I dođe Miljenko do prve trafike u Ilici.
    - Imate li Sarajevski Marlboro? - upita, pritom misleći da je zasigurno već sve prodano.
    - O gospon, baš imate sreće - odgovori mlada trafikantica - vidite sarajevski Marlboro se ne naručuje više, ali tamo je rodbina od dečka, pa imam par kutija slučajno. Hoćete obični ili lajts?
    - Ma knjigu hoću, a ne cigare, razumiješ - naljuti se Miljenko - knjigu sa listovima.
    Trafikantica pogleda Miljenka zaraslog ispod brade i kose i pomisli da je to neka šifra za travu.
    Gdje baš mene oblijeću ovi hašišari - pomisli - još će me i opljačkat.
    - Gospon, mi vam to nemamo, ako ne prestanete inzistirat, zvat ću policiju - histerično reče.
    Miljenko se prepadne i odstupi, znao je da ako dođe policija, da nema šanse da ih uvjeri da je on kandidat za Nobela, a ne stari beskućni delikvent. I uputi se dalje ulicom. Trafikantica ga je u čudu gledala kako odlazi i sjeti se da je čovjek u pravu, jer su dobili, stvarno, neku knjigu Sarajevski Marlboro, ali slabo je se sjeća, jer su je vrlo brzo vratili zbog katastrofalne prodaje. Ustvari kada se bolje sjeti, nisu prodali nijednu.

    avatar

    17.01.2008. (10:14)    -   -   -   -  

  • Tužni pas

    Ide Miljenko Jergović ulicom i ne zna koji mu je đavo danas da mu baš ništa ne pada na pamet a kolumne čekaju. Koga danas da opatrnem onako etički i žestoko? Gazdu i njegove ne mogu i neću a Milanovića i njegove sam sasvim potrošio. Neku bezveznu kulturnjačku temu neću ni da dirnem - sama fukara i netalent a svi kriče do neba da im je loše. Što ne pišu bolju literaturu i što se bolje ne prodaju ako misle da mogu? Ide tako Miljenko ulicom a misli samo naviru, ulica se širi, svjetlo je sve jače a u susret mu ide Slava.

    avatar

    17.01.2008. (10:37)    -   -   -   -  

  • inhibitor

    SMRDA PJEVA, U SUMRAK, NA PUHOVE 3

    Ide Miljenko Jergović ulicom i napiše roman. Bijaše prošlo podosta zima od zadnjeg spomena Smrde Kamforove. Kad su roditelji razotkrili njezin blud udaše je za doktora Webera i dadoše joj nešto prćije. Navodno je Smrda bila prava prznica, zle krvi i još gorih gena; zadnji put se za nju čulo kad je prevarila svojeg doktora kamfornog s pastuhom iz njihove štale. Sve je to promatrao i na platno slikao neki Caravaggio, siromašni sluga Weberov. Dobri doktor isprva joj povlađivao, ali kad su krenule priče uprtio je Smrdi nešto dukata i otpravio je prema istoku govoreći: "Nemoj se vraćati, tako ti Alaha."
    Zime su cičale, čiviluci se u čmar uturavali, ratovi šištali, mezehetluk mezio, fildžani tucali, hartija mrčila, u bradi se uši gnijezdile, hemoroidi na zadebljanom šupku pucali, govna se rađala, janjeće posteljice se odijevale, vododerine derale, čatrnje čatrnjile, Turci se kurčili, Banovina bančila, Bosna se u pak davala, a našoj Smrdi ni traga ni glasa. Kao da je u zemlju propala.
    Grda Krapinova
    Došlo je tako, putniče zlonamjerniče, i stoljeće ohosamnaesto. Grga pl. Kurczinsky uzjahao konja pa opleo s Gradeca na izlet u Zagorje. Obitelj ga upozori da se čuva divljih ljudi koji su tamo živjeli, ali Grga pl. Kurczinsky reče
    - Boli me kuratz, i podbode riđana mamuzama srebrnim.
    Došao Grga do izvora šumskog da napoji riđana zapjenjenog. Pije riđan, a pije i Grga, pije i lapće od zadovoljstva. Čuje on neku pjesmu. Isprva mu se učini da to slavuji poju, kao što je katkad znao čuti na križanju Vukovarske i Držićeve, ali glas bijaše jasan i lijep, kao svježa guščja iznutrica.
    Podignu Grga glavu kad ispred sebe ugleda kosmato biće prekrasnih kovrča i još ljepših očiju plavih. Nije se pravo ni snašao, a neznanka ga uzjahala i ovako dahtala: "Oh da, dragi moj Jergovitzu, ućeraj mi ga dilberu moj!"
    Grga shvati da je riječ o zabuni, ali svejedno momački stisnu zube i upre svim silama da zadovolji divlju djevojku. Kad je onako momački svršio, musava neznanka mu se unese u lice govoreći: "Sad ima da me ženiš."
    Tako je Grga pl. Kurczinsky upoznao svoju ženu. Prvo je morao izmisliti priču za oca Fodora kako je Grda plemenitaške krvi da ga ovaj ne bi razbaštinio pa mu reče da ona dolazi iz stare loze Krapinovih, jer tamo je bijaše uzjahao.
    Otac priču popušio pa Grdu snajku prigrlio. Trebam li, putniče zlonamjerniče, reći da ga je Grda ubila, posjed prisvojila i konja pojebala kad je u njoj provrela zla krv borgijska?

    avatar

    17.01.2008. (10:41)    -   -   -   -  

  • dr. lebowski

    Ide Miljenko Jergović ulicom, u sumrak, na Duhove, kad odjednom golub mu se posere na rame. Kud baš meni na rame, pomisli Jergović.

    Kud baš na moje rame, a ne na tuđe? Rame je blizu mozga, a mozak je meni ono što je Madonni guzica. Moram osigurati svoj mozak, do đavola. Očito je da netko iz čistog jala dresira golube da seru na glavu Miljenka Jergovića! Tko li želi Hrvatskoj toliko zla? Da nije Aralica? Ili Zima? Da nije Houellebecq?

    Miljenko Jergović, najveći hrvatski pisac, preminuo uslijed sepse prouzrokovane golubljim govnom - ne bi izgledalo dobro u lektiri. Napisao sam previše toga da me upamte po golubljem govnu. Moram priznati, tko god se odvažio, mudar je strateg. Što mi je činiti? Što bi učinio Ivo Andrić? da napišem anegdotu o tome za Auto magazin? Istražim tko se sve posrao na ramena medijskih zvjezdica pa uvalim to Graziji?

    Ili da... Možda da osiguram svoj mozak? Zašto bih ja trebao osigurati svoj mozak? Zašto se nitko do sada nije sjetio osigurati moj mozak? Moj mozak bi trebao biti na UNESCO listi, to je živući spomenik kulture. Što je dobro dala neka katedrala? Zaklon od kiše, u najboljem slučaju. A moj mozak... Moj mozak. Eh, moj mozak. To je mozak, Miljenko, to je pravi veliki mudri mozak skriven iza neukrotive grive. Kakav ja mozak imam, brate mili. Ne bih ga mijenjao ni za jedan tuđi. Zšto me to nitko ne pita? Glupi novinari, kopipejst generacija.

    Dresirajte vi svoje golubove, vi jalni mali ljudi. Ako će vas to spasiti. Ako će vam to ublažiti mizeriju svakodnevnice. Za sve okrivite Miljenkov mozak. Tu ste najjači. Najjači ste kad drugog treba okriviti. Sve ste mi mogli oprostiti, ali uspjeh nikako. Ma dresirajte bengalske tigrove, dresirajte slonove i kobra zmije, morske pse, pirane, divlje pse, konje, zečeve...

    Ali nećete me preplašiti!

    avatar

    17.01.2008. (10:56)    -   -   -   -  

  • inhibitor

    SMRDA PJEVA, U SUMRAK, NA PUHOVE 2

    Ide Miljenko Jergović ulicom pa omrči pero:
    "Putniče namjerniče pišem ovu pri-povijest što prenosi se s koljena na koljeno kako BiH razmrsio mistično klupko štiva "Srda pjeva, u sumrak, na Duhove" koje na 28,75 araka hartije nije ništa reklo o sudbi obitelji Kapur.
    Sjedio sam danas u dvorani kobnoj,
    u idili plagijatorskog smeća,
    na visokom odru,
    u agoniji Srdinih pleća, kad odlučih istražiti genealogiju Kapurovih. Budući da hrvatskoj književnosti manjka ženskih likova koji su zapostavljeni u domaćoj inačici patrijarhata (osim bosansko-jevrejskog remek-djela "Ruta Tannenbaum", koje je ovdašnja kritika nepravedno nazvala govnom, i potencijalnog proljetnog hita s originalnim zapletom "Srda pjeva, u sumrak, na Duhove"), ispričat ću vam kroniku ženskog dijela ove obitelji.
    Evo kako se to dogodilo.

    Kapa

    Obitelj Kapurovih vuče španjolsko-talijanske korijene još iz vremena zlosretne obitelji Borgia. Lukrecija Borgia je godine 1510. rodila kopile koje je morala sakriti pa ga je povjerila svojoj služavki Segmedini, kćerki Dudlaj paše Sarajevskog. Lukrecija joj dijete dala i ovako govorila: "Evo ti moja Segmo, ovo malo biće, nosi ga što dalje, vidiš da sviće."
    Nerotkinja Segmedina i njen muž Atif bijahu pobožni ljudi, a taj darak uljepša njihove mračne drkodane. Kad je Segmedina upitala Atifa kako da joj dadnu ime, Atif se podbočio i ovako uzvratio: "Joj ba Segmo, pikola Borgia je capo famiglia", aludirajući na ono što je Machiavelli kasnije nazvao mafijaškom obitelji, pa malu djevojčicu nazvaše Kapa.
    Prolazili dani, prolazile zime i maloj Kapi iz međunožja kapnu prve kapi. Atif pomislio da se Kapa nasmrt britvom izrezala pa se objesio na šljivu usahlu. Kad je to vidjela žena njegova, u bunar se bacila. Kapa si na muf stavila komad vune predene, pokupila roditeljsku ušteđevinu i otišla u krčmu. Ondje je ugleda Luiggi Quattrostagione, poznati ženskar koji je imao veliko srce, a još veće imanje. Poslije šeste runde već su jahali prema njegovu domu. Bijaše hladna zimska noć, ljeta Gospodnjeg 1526.

    Smrda Kamforova

    Prema dostupnim izvorima Kapa Quattrostagione dugo je poživjela i svoga muža rano sahranila. Kažu žensko dijete je rodila i kuću zapalila jer joj je negdje oko 80-te provrela zla krv borgijska u venama. To mogu potvrditi seljani koji su stoljećima poslije tog nemilog događaja prenosili priču o paležu Luiggijevog stanja. Njena kćer se zagledala u lokalnog doktora Webera koji je bio nadaleko čuven po svojim terapijama kamforom. Majka Kapa isprva se protivila njihovoj vezi pa je doktor Weber kradom dolazio na njihovo gumno gdje je u sjeniku jebo njenoj ćerci sliku. Kad to vidjeli nadničari Luiggijevi, vijećali, vijećali među sobom govorili: "U Kapine kćeri mnogo dobra prda", a zato što se kradom kara nazvaše je Smrda. Kad to čula Kapa majka u sevdah je upala, misleći da joj ime dadoše zbog Weberove kamforne terapije.

    U nastavcima čitajte o sudbinama ovijeh žena Kapurovih:

    Grda Krapinova
    Strda Harpunova
    Stvrdla Kaporova
    Muda Kapulica
    Smrda Kuplungova
    Svrdla Whirlpoorlova
    Srda Kapurova
    i
    Štrudla Stranputova."

    avatar

    17.01.2008. (11:03)    -   -   -   -  

  • inhibitor

    SMRDA PJEVA, U SUMRAK, NA PUHOVE 1

    Ide Miljac ulicom pa kaže: "Srda Kapurova bila je moja najveća ljubav. Sjećam se prvi put sam je đarao u ašik-mahali kako zvasmo avliju Izetovu. Bio sam ćosav momak, a Srda Kapurova mala vrtirepka od svojih šes-sedam ljeta. Često je kad bi išla samljeti kahvu za svog babu Milenka prolazila mojom mahalom i zavodljivo njihala bokovima. Sjedio sam ispod svojih dvora od oraha i voštio karu. Ne znam zašto, ali uspaljivale su me te male kurvice kao što je Srda Kapurova, starog Milenka kći.
    Jednoga dana, taman kad sam ćeifio uz rakiju i rahatlokum, naiđe Srda Kapurova, a ja opleo ašikovat na glas da me svi čuju:

    Sreo sam je u sjeni fildžana
    noga kratkih
    umrljanih skuta

    kažem sreo sam je u sjeni fildžana
    i reko: "Đes ba, jes ti moja Ruta?"

    Srda Kapurova zastala i ovako mi govorila:

    nijesam ruta, vidiš da sam kruta
    zbog komornog frizera
    milog mojeg dilbera.

    Nešto me presječe, jedva čujno štrcnuh mlaz žutog sjemena u svoje duge gaće iz prćije pokojne babe Jergovuše. Dotaknuh se kurčeve žile što iz guzice raste i priđoh mojoj maloj Srdi.
    - Ja sam pjesnik, spjevo sam ti pjesmu.
    - Zakaj?, upita me Srda Kapurova.
    Ovo me pokosi. Kakav kroše! U glavi punoj misli rodi mi se stih "pokradenim parama voze mercedes i porše", ali umah shvatih da sam skrenuo s teme, a bogami i s uma.
    - Ovaj, ja…
    - Kaj buš me karal il' ćeš samo pesme popevati?
    Kako je otvorena! Kako je dobra!, mislio sam u sebi, ali se ispostavi da razmišljam na glas.
    - Pa normalno da je otvorena kad idem s abortusa.
    Ovo me pokopa, sahrani sve moje nade.
    - Udri me, tvoj sam rob! Želim ti tabane lizati, želim tvoj kavijar u mojim ustima!
    Odmah osjetih udarac u predjelu vrata. Okrenuo sam se i iza sebe ugledao svoju bijesnu curu Smrdu s bejzbolskom palicom kako me tuče i arlauče - Zar opet, zar opet!?
    Podigoh se s leša bosanskog goniča čija mi je šapa visjela iz labrnja i tužno otpuzah natrag u spavaću sobu."

    avatar

    17.01.2008. (11:16)    -   -   -   -  

  • BOLESLAV

    Miljenko je išao ulicom. Presrela ga je prosijakinja koja je dojila dijete i istovremeno prosila novac. Miljenko joj reče:
    - Dat ću ti petodinarku ako mi odgovoriš što si zadnje čitala.
    Žena ustuknu.
    - Mislite od domaćih ili stranih autora.
    - Domaćih - bez oklijevanja će Miljenko.
    - Roberta Perišića i Dalibora Šimpragu - nabroji prosijakinja. I kao da joj to nije dosta još krene objašnjavati:
    - Ta dvojica pisaca zadiru u našu sivu stvarnost, pričaju o ovom što nam se događa, o našim nevoljama, zato ih volim.
    - Ali zar miljenko jergović isto nije pisao o ovome sada, i to baš o vama nesretnim prosijacima na cesti?
    - Možda i jest, uporni čovječe, ali ja ga nisam čitala. Nisam članica kluba čitatelja Jutarnjeg i ne mogu ostvariti pravo na kupnju te knjige.
    Tog časa Miljenko joj iskešira punih 600 kuna, što se u narodu kaže, na ruke.
    - idi, ženo, i učalni se u Klub, učlani i tog malog što te siše.
    Žena ipak nije uzela taj novac. Nešto se u njoj smutilo.

    avatar

    17.01.2008. (11:20)    -   -   -   -  

  • NEMANJA

    O, ide to vama, vidim. A kažu da u Hrvatskoj nema dobre literature, i još da je sova bila pekareva kći! Morat ću i ja napisati pokoju čupri. Kao što ste već svikli, ja, večan, svečan i lep, kao pravi majstor zena i minimalizma, prvo ću da opalim jednu haiku-spiku: po uzoru na roman "Dvori od oraha", naslovimo priču:

    "Kurac od ovce od gipsa"

    avangardni scherzo

    Ide Miljenko ulicom i uđe u mesnicu 'Kurac od ovce', mesara Stjepana Zimšeka.
    - Dobar dan., pozdravi Jergović.
    - Dobar dan., odzdravi mesar Štjef Zimšek.
    - Imate svinjsku glavu?, upita Miljenko Jergović.
    Mesar ga dugo gleda i nemre bolivit.

    avatar

    17.01.2008. (11:21)    -   -   -   -  

  • Herostrat

    Hoću nagradu, želim nagradu jer moja priča je "najstvarnosnija" od sviju :))

    avatar

    17.01.2008. (11:44)    -   -   -   -  

  • Marole

    Kurac od ovce od gipsa zid plača
    tko se Srde lača
    od Srde će i poginut
    u sumrak, na Duhove

    avatar

    17.01.2008. (12:00)    -   -   -   -  

  • NEMANJA

    In extremis

    Ide Miljenko ulicom i uđe u vežu na broju 17, gdje se nalazi, kao što je općepoznato, ordinacija primarijusa doktora Kožića, venerologa. Miljenko odmah vadi notes i bilježi:
    U čekaonici ordinacije sjede dama s kamelijama, baka s unukom koji u ruci drži plišanog medvjedića, reper nesumnjivog izgleda i gospodin sa šeširom Pere Kvrgića. U ordinaciju onda ulazi mama s klincem. U čekaonicu bijesna upada dobrodržeća žena u tridesetima i ulazi u ordinaciju.
    Miljenko zapanjeno zastane...imao je neugodan osjećaj da je sve to već negdje vidio ili čuo ili, nedajbože, pročitao! Deja vu, pomisli Miljenko. I, uostalom, ta ordinacija: izgledala je kao čuveni Jokin stan koji kao da si ga izvukao iz lajfstajl magazina. Bijeli namještaj, bijele kožne fotelje, stakleni stolić, plazma. Osjećaš se kao u ordinaciji...
    Isuse! Pa ja sam usred Bulićevog romana! Koja pušiona!
    Beo mada ne još mrtav, Jergović počne pjevušiti: Kad već budem mrtav i beo / ja bih ipak nekako hteo / da makar kakva nekakva / svetiljka budem.
    - Pardon, mladi gospon, nekaj ste rekli., odjednom mu se u lice unese primarijus dr. Kožić. Izvolite, vi ste na redu.
    - Ispričavam se...hvala...oprostite.
    - Malo ste mi blijedi., primjeti dr.Kožić, uvodeći Jergovića u ordinaciju.
    - Da, da, zato sam vas i potražio, znate...
    - Da?
    - Čujte, imam velikih problema., iskreno će in medias res Jergović.
    - A tko danas nema, dragi moj Jergovac, tko nema...
    - Jergović!, zajapureno će Miljenko, kojemu se naglo vratila boja u lice.
    - O, pardonček, moje isprike, nego...počeli ste o vašim problemima...
    - Da, znate, doktore, imam zaista nemali problem.
    - A taj je?
    - Vidite, svi me jebu u zdrav mozak.
    - Kad ste to primjetili, mladi gospon?
    - Pa nekako s proljeća. Točnije, od Duhova.
    - Da? Zanimljivo. I kak se to manifestira? Mislim, kakve simptome imate...
    - Piše mi se.
    - Pardon...
    - Vazda mi se piše.
    - Je, mladi gospon, onda ste trebali ići urologu, a ne k meni., dometnu doktor Kožić, očito odsutan ili jednostavno dekoncentriran Jergovićevom hipohondrijom.
    Jergović zabezeknuto pogleda u doktora i pomisli kako ga u ovom bešćutnom gradu nitko ne uzima za ozbiljno. Vani se mračilo.
    - Pokušajte pisati niz vjetar, mladi gospon, to vam nemre naškodit., bilo je zadnje što je toga dana zabilježio Miljenko Jergović.

    avatar

    17.01.2008. (12:08)    -   -   -   -  

  • NEMANJA

    Hero, mogu ti kazati da za sada A Ralica? ima simpatije velike većine čitatelja, štoviše i konkurenata!

    avatar

    17.01.2008. (12:14)    -   -   -   -  

  • vertebrata

    Ide Miljenko Jergović ulicom i plaši djecu. Skrene u birtiju na jednu brzu i napiše jedan roman simić, onako s nogu. Zatim ode u drugu birtiju i tamo napiše desetak kolumni, zatim poslije obilatog ručka se sjedne na wc školju i počne paralelno i na papir srat. Zagreb je mali. Tu svatko svakog zna. Vijest se brzo pročula. Stariji se pozgražali i malo pomalo počeli ignorirati tog amoralnog gorostasa a mlađi se poplašili grive i nerazgovjetnog mumljanja. Jergović je ubrzo postao efikasna metoda umirivanja djece. Tako jedna majka neki dan, nasred Jelačić placa priprijeti kmečavom derištu: Ušuti već jednom. Ušuti ili ću ti pozvati Jergovića da ti zanovijeta i sere gdjegod stigne! Malac u trenu se smiri i zašuti. Majke su konačno odahnule. Mora biti nešto zastrašujuće u Jergoviću. Nešto duboko uznemiravajuće. Kolika upornost. Kakva čvrstina, kakva bešćutna ili nedužna oholost, a godine mu jalovo prolaze.

    avatar

    17.01.2008. (12:26)    -   -   -   -  

  • inhibitor

    RADO IDE ŽIDOV U VOJNIKE

    Ide Mulenko ulicom i razgovara sam sa sobom: "Ovo je radni naslov romana koji počeh pisati na Bajram 2006. godine. Sav trud koji sam uložio danas mi se čini uzaludnim jerbo (ga ja) cijelo vrijeme muku mučim s glavnim likom djevojčice Rute, od čije mi se kompleksnosti stidne dlake krute.
    Želio sam, kako da kažem, ispasti moderan a opet nekako suvremen, zapravo shvatiti bit društva u kojem živim, ali s jedne vremenske distance u kojoj se neće osjetiti moj naporni narativni iscjedak koji me inače muči dok pišem štivo za uspaljene bakice koje bi me najradije držale na policama u staklenkama formaldehida pokraj urni svojih muževa koji su otegnuli papke između dva Svjetska rata kada zapravo i dolazimo do porođajnih muka čije trudove osjećam još od, kako rekoh, pretprošle gohdine.
    Evo kako je sve počelo. Uoči Bajrama dvehiljaditeišeste javijo se meni Zemo rahmetli Tufahije pa udario onako po naški: "Đes ba jaro, šta mai, ima l' pićke u Zagrebu…" i sve nešto u tom stilu.
    - Ima Zemo pićke ko sahalate, samo što mene ovdje vazda pićkom zovu.
    - Ajde ba na kolodvor poslo sam ti škije.
    - Fala ti ko bratu, al otkad živim na Zapadu presto sam pušit krdžu. Sad ložim samo Malboro crveni, a ponekad malo zasolim i s hašišom pa si pustim Natašu Atlas il' Alien Soap Operu da mi reve ko hodža s minareta.
    - Posto si fina guzica. A pišeš li štogod?
    - Ih ba, jel pišem? Jašta nego pišem. Evo baš sad tucam tastaturu. Pišem i kad jedem i kad serem, pišem ko gonjena zvijer, al' ubi me ovaj zadnji roman.
    - Može l' se ikako pomoći?, zabrinu se Zemo.
    - Ma ne znam. Evo jebe me ta mala Ruta, htio sam na njoj pokazat kolko su Hrvati sjeban narod pa sam izmislio taj lik mahnitog skretničara Slobodana koji postane ustaša pa pije i kolje.
    - Jebo nanu koji dobar zaplet. I šta je onda bilo?
    - Ma ne znam, evo zapetljo sam se ko brabonjak u mojoj guznoj čupi. Mala Židovka mora da pjeva, a ne zna. Babo joj pije i ugurava si čiviluk u čmar, sve ću ih ja na kraju u logor poslat, ali…
    - Znači po kratkom postupku. A jel te jebe onaj zagrebački, jel te to jebe Milovane? Jel te stvarno toliko zaokuplja priča o Ruti, uvalim joj kruti?
    - Jes. Šta da radim Zemo, zemljače, ba?
    - Ma bolan opleti ti samo po naški, ko ih jebe. Kad te prevedu na njemački neće niko vidit razliku. Evo ja sam ti se uvalio u neki žiri pa ću reć da ti dadnu nagradu, tu kod nas u Bosni.
    - E ova ti valja Zemo, jel ti to o Meši pričaš?
    - Znaš da ja dobro mešam.
    - Ahahahaha.
    Onda sam odjebo Zemu i otišo smišljat kako će onaj zapadniji Zapad plakati nad sudbinom moje male Rute kojoj su ustaše uštrcavali spermu pod skute. Još sam dobio ideju za novi roman u kojem se neki propali slikar Filip vraća u Zagreb nakon dugo godina."

    avatar

    17.01.2008. (12:50)    -   -   -   -  

  • Akuzmata

    NEPOUZDANI OČEVIDAC O LAKŠOJ PROMETNOJ NEZGODI NA MARKOVOM TRGU

    Ide Miljenko ulicom i sretne Miroslava Petrovića, novopečenoga književnog kritičara prefriganca čiju je fotografiju iz nekih novina - čiji se naslov nije ni udostojio upamtiti - netom fotokopirao, fotokopiju temeljito plamenim očima ispresnimavao te ju u novčanik spremio, sve jer mu se hulja debitanskom diletantskom pederskom recenzijicom njegova romana - čiji je naslov bolje ne spominjati (da se ne urekne) - zamjerila, ponajviše poradi prispodobe zloguka potajična namjesnika vlastohlepne garniture trbuhonamirnika s kojom ga je poistovjetio, i stade Miljenko pred Miroslava Petrovića, stade uz vjetar a vlasi mu se zatalambasaše, stade i zagrmimikrikne: "Na šta li književna kritika spade, kad smandrljbrlje tak'ih pederčića-lezilebovića kakav jesi iz blogoblata izranjaju da zlom magijom zlo učine, da u drvo jako krošnje trudne od sočna ploda sjekiru ukače, da mi pravdom trudnome trude nadljudske svojim sotonskim bljuvotinama oblože, na meni kulu babilonsku da utemelje, e neš', jebem li te u dupe virtualno", reče i odvali strašan šamar, pa još jedan, pa treći Miroslavu Petroviću, petnaestogodišnjem gimnazijalcu i istaknutom članu novinarske sekcije, koji zatetura i premjesti se teturajući s pločnika na kolnik gdje ga blago zakači passat ministra Šukera.

    avatar

    17.01.2008. (13:03)    -   -   -   -  

  • Marole

    Derviš i hrt, u sumraku, a ispred njih Dobre Nade rt

    Ide Miljenko Jergović ulicom i sretne svog davnog jarana sada pripadnika klana Al Kaide.
    - Miljenko, imam jedan velki problem, kao šta znaš pripadnik sam Al Kaide - reče Muhamed.
    - One strašne Al Kaide jel? - upita Miljenko.
    - Jes one strašne, al živim sad u Zagrebu i Ustaše su mi za vratom, hoće da me uvate na
    (ne)djelu.
    - E i kako ti mogu pomoći? - znatiželjno će Miljac.
    - Vidiš, napumpao sam Nusretu i rodiće ni manje ni više nego trojke i to sve ćeri. Moram im dati imena, a pošto živim u Zagrebu i pripadnik sam Al Kaide, imena moraju biti muslimanska, ali neupadna, a pošto si ti najpametniji na svijetu, mislio sam da mi možeš pomoći. Vidiš sjetio si se Srde, ja to nikad ne bih mogao.
    Miljenko misli i misli kao profesor Baltazar i smisli te naposljetku reče:
    - Tarifa, Getriba i Fasada, dok se ti boriš u džihadu, jedna može raditi kao menadžerica marketinga u T-comu, druga u marketingu auto kuće Zubak, a treća u IGH-a. Niko ništa neće skontat.
    - Baš si pametan moj Miljenko, puno ti hvala, gdje li samo smišljaš ta imena? - pohvali ga Muhamed.
    - Ispred Dione na križanju Držićeve i Vukovarske, u sumrak, na Duhove.

    avatar

    17.01.2008. (13:29)    -   -   -   -  

  • Akuzmata

    NEOBJAVLJENI PAMFLET

    Ide Miljenko ulicom i naleti na Predraga Raosa koji je mirisao na češnjak i nekakva ga nelagoda spopade, a da nije točno znao zašto. Predraga također spopadne nelagoda, ponešto jasnijega profila, no sveudilj magličasta: što mu ima biti neugodno, baš ga briga, mislio je. Prođu jedan pored drugoga, Miljenko jedva primjetno kimne, Raos ga kratko pogleda preko oka, promrmlja nešto u znak polupozdrava; Miljenku se učini da se Raosu brk smije, taj podrugljivi brk, ali ne odreagira Jerga, ta mačak je on - barem ne odmah, nego pričeka da Raos par koraka odmakne, pa se duboko zadere, ne okrećući se: "Otac ti je bitno bolji pisac od tebe bio." Raos stade, okrete se, pa udre u grohotan grohot prateći mutnim pogledom čupavu priliku koja je odmicala niz ulicu, i smijao se od srca sve dok Jerga nije u magli nestao. A Miljenku je Predragov smijeh do duboko u noć odzvanjao u glavi, petljao mu se u kose, pa niz bradu do pera plamena kojime napiše iskričav pamflet protiv piskarala Raosa, no ne usudi ga se objaviti, nego ga spremi u ladicu, među duhove.

    avatar

    17.01.2008. (14:16)    -   -   -   -  

učitavam...