semper contra
srijeda, 27.01.2010.
Hlo je došla k sebi?!
Nisam pročitao članak pod tim naslovom u "Globusu". Ne čitam taj tjednik već odavna, pa ne mogu reći je li ovaj naslov u skladu s onim što u članku piše ili je kako se to uobičajeno kaže "izvučen iz konteksta".
No ako je točna izjava Hlo onda je zaista Programsko vijeće učinilo dobro djelo smjenivši Hlo s mjesta urednice Informativnog programa i na taj joj način "prosvijetlilo" pamet te joj omogućilo da "dođe k sebi". Jedino se nadam da to dolaženje "k sebi" neće imati za posljedicu osnivanja OOSKH (Osnovne organizacije Saveza komunista Hrvatske) s njezine strane, kako bi se mogla u potpunosti vratiti "k sebi"!
srijeda, 20.01.2010.
Za bezvlašće 2 (komentar na komentar)
Bloger Smisao života pod naslovom "Za bezvlašće" napisao je interesantan post na koji sam dao svoj komentar. Autor mi je odgovorio na što sam ja napisao svoj komentar citirajući njegov s mojim ubačenim komentarima. Kako je tekst prešao dopušten broj znakova, a nisam ga želio kratiti, objavljujem ga kao post na mom blogu.
* * *
@smisao, iskreno mi je žao što nemamo prilike porazgovarati u četiri oka. Možda bi mi mogao, ako si voljan, poslati na moju e-mail adresu, koja se nalazi na mom blogu, svoju pa da onda nastavimo razgovor. Naravno ako te zanima i ako imaš vremena.
A sada mala „analiza“ tvog odgovora bez želje da te uvjerim kako sam ja u pravu. Samo da možda bolje sagledaš (shvatiš) moje stajalište, koje, naravno, može ali i ne mora biti ispravno. No za sada je takvo (radikalno).
Primijenio sam oblik „diskusije“ ubacujući moje mišljenje u tvoj tekst. Moj tekst je pisan velikim slovima.
Pozdrav u nadi da ćemo i dalje ostati na komunikaciji.
* * *
... naravno da ako nešto nije zabranjeno ne postoji pravilo koje to zabranjuje... ali pravila ne moraju podrazumijevati zabranu...TOČNO! pravilom se može definirati nepoželjno ponašanje bez da ga se zabranjuje.OPET TOČNO!!!.. npr. nepoželjno je ponašanje proći na crveno svjetlo na semaforu jer postoji mogućnost ugrožavanja vlastitog i tuđeg života…A ŠTO ĆEMO S ONIM(A) KOJI SE TOG PRAVILA NE DRŽI PA ZBOG TOGA STRADA DVADESETOGODIŠNJA DJEVOJKA NA PJEŠAČKOM PRIJELAZU?, ali ako se ukine kazna za takvo ponašanje to pravilo i dalje ukazuje na nepoželjno ponašanje ali ga se ne zabranjuje, jer se unaprijed ne prijeti sankcijom koja će biti izvršena ako se pravilo prekrši... NAŠI ZAKONI SU PUNI PRAVILA PONAŠANJA ZA KOJE NIJE PREDVIĐENA KAZNA. PRIMJER. NE ZNAM JE SI LI PRATIO KAMPANJU ZA IZBORE? TU SE STALNO ISTICALO KAKO POSTOJI PRAVILO DA KANDIDATI TREBAJU ISKAZATI REALNO SVOJE TROŠKOVE KAMPANJE, ALI AKO SE POKAŽE DA SU NETOČNI – NIKOM NIŠTA. I KANDIDATI SU ISKAZALI KOLIKO SU HTJELI. I? kazna kao nezaobilazni dio svake zabrane nastupa uvijek nakon počinjenja kaznenog djela ili prekršaja i kao takva ne sprječava nepoželjno ponašanje TOČNO! MOŽDA MATJERA MALO NA RAZMIŠLJANJE ALI DEFINITIVNO NE SPRJEČAVA NEPOŽELJNO PONAŠANJE. (iako je uobičajeno smatrati kako je prijetnja kaznom ta koja sprječava nepoželjno ponašanje, niti to nije točno, jer strah od kazne ne sprječava ljude da čine kaznena djela)...NIKADA NISAM KAZNU SMATRAO NEČIM ČIME ĆE SE SPRIJEČITI NEPOŽELJNO PONAŠANJE POJEDINCA, VEĆ JE SMATRAM SREDSTVOM ZA ELIMINIRANJE ONOG KOJI SE DOGOVORENIH PRAVILA PONAŠANJA NE DRŽI. ZATO ZAGOVARAM JEDNOSTAVAN PRAVNI SUSTAV GLEDE NEPRIDRŽAVANJA PRAVILA PONAŠANJA (ZAKONA I PROPISA): „SVAKO SVJESNO KRŠENJE PRAVILA PONAŠANJA (ZAKONA I PROPISA) KAŽNJAVA SE SMRĆU, JER POSTOJI SAMO JEDAN OBLIK KRIVNJE A TAJ JE NEPRIDRŽAVANJE DOGOVORENIH PRAVILA PONAŠANJA (ZAKONA I PROPISA). POSLJEDIČNO POSTOJI SAMO JEDAN OBLIK KAZNE. DAKLE VIDIŠ DA JA NE ZAGOVARAM PREODGAJANJE KAZNAMA, VEĆ ELIMINIRANJEM ONOG KOJI SE NE DRŽI PRAVILA PONAŠANJA (ZAKONA I PROPISA). zajednica može odlučiti kako će reagirati na nepoželjno ponašanje, nakon što se ono dogodi, bez da takvo ponašanje unaprijed zabranjuje, TO JE SAMO PITANJE ŠTO JE PRIJE: KOKOŠ ILI JAJE odnosno da prijeti kaznom... zabrana bi kakti trebala imati svrhu spriječiti zabranjeno ponašanje ali ista tu svrhu ne ispunjava niti je to moguće...ETO TU SE SLAŽEMO: ZABRANA NE SPRJEČAVA ZABRANJENO PONAŠANJE ALI JEDNAKO TAKO NE SPREČAVA ELIMINACIJU KOJI SE PONAŠA NA NEDOZVOLJENI (ZABRANJENI) NAČIN. A TO JE SUŠTINA. zabrana, dakle, ne sprječava zabranjeno ponašanje... koja je onda svrha zabrane? OPET PONAVLJAM, NE RADI SE O ZABRANI (NIKOME JA NIŠTA NE ZABRANJUJEM, NEKA SVATKO RADI ŠTO HOĆE I NEKA ZA TO SNOSI ODGOVORNOST) NEGO O KAZNI ZA NEPRIDRŽAVANJE DOGOVORENOG PRAVILA PONAŠANJA. UPORNO GOVORIŠ O ZABRANI, A JA UPORNO GOVORIM O KAZNI. MOŽDA SE ZBOG TOGA NE RAZUMIJEMO.... u hijerarhijsko-ekploatacijskom sustavu zabrana ima svrhu koliko toliko «dovesti ljude u red» u neredu koji takav sustav stvara kako bi se isti mogao održavati... ...postavljaš si pitanje: "Zašto zbog lopova i provalnika moram zaključavati stan?"... upravo odgovorom na pitanje «zašto se nešto događa?» definiramo uzrok i pronalazimo rješenje kojim ćemo uzrok otkloniti i tako spriječiti neželjeno ponašanje... dok god postoji uzrok takvog ponašanja sve zabrane ovoga svijeta ne mogu ga spriječiti...UPRAVO ZBOG TOGA TREBA PROVESTI ELIMINACIJU ONIH KOJI TO NE MOGU ILI NE ŽELE SHVATITI! …a uzrok zašto postoje kradljivci nalazi se u našim odnosima u društvu... naime, krađa je temelj odnosa u hijerarhijsko-eksploatacijskom sustavu... eksploatatori (poslodavci) otuđuju (kradu) rad drugih u svoju korist kojom prilikom se stvara ekonomska neravnopravnost... materijalna dobra potrebna za život nisu dostupna svima...TU SE U POTPUNOSTI SLAŽEM S TOBOM. VJEROJATNO NISI UOČIO, ALI O TOME PISAH I U POSTOVIMA I U KOMENTARIMA, PRIMIJENIO BIH JEDNAKI PRINCIP I ZA KAPITALISTE: ZA SVAKOG OTPUŠTENOG RADNIKA VLASNIK BI IZGUBIO JENOGODIŠNJU PLAĆU, A ZA STEČAJ SVOJE FIRME BIO BI ELIMINIRAN (STRIJELJAN NA PRIMJER)…. nije moguće, niti je sustavu potrebno da svi koji nisu eksploatatori otuđuju svoj rad kako bi preživjeli, pa traže drugačiji način zarade koja im je potrebna za život – postaju kradljivci, eksploatatori... osnovne razlike između poslodavca koji otuđuje rad drugih u svoju korist i kradljivca koji otuđuje nečiji bicikl nema – obojica za život zarađuju otuđivanjem, samo što je otuđivanje jednog legalno, a otuđivanje drugog ilegalno... OPET SAM SUGLASAN!!! dok god se takvi odnosi u društvu ne promijene, odnosno dok god se ne uspostavi ekonomska ravnopravnost (bezuvjetna dostupnost potrebitih materijalnih dobara svima), kradljivci svih vrsta će uvijek postojati i nema tih zabrana i kazni koji će ih spriječiti da čine to što čine.... OPET SE SLAŽEM JEDINO NE VIDIM TVOJ PRIJEDLOG KAKO TO POSTIĆI. DO KADA ĆEMO ČEKATI „DOK GOD SE TAKVI ODNOSI U DRUŠTVU NE PROMIJENE“. MOJ PRIJEDLOG JE ELIMINACIJA ONIH KOJI TAKVA PRAVILA PONAŠANJA NE PRIHVAĆAJU ILI NE POŠTUJU. sustav nam dozvoljava birati između dvije mogućnosti – biti iskorištavani (žrtve lopova) ili iskorištavati (biti lopovi)... sustav opstaje na funkcioniranju takvih odnosa, bez onih koji iskorištavaju i onih koji su iskorištavani sustav ne može opstati...JE LI TO TI MISLIŠ DA TAKO MORA BITI ILI PAK JE TO SAMO KONSTATACIJA ČINJENIČNOG STANJA i dok god sustav kao takav postoji pomiri se s tim da ćeš morati zaključavati stan, a kako sada znadeš zašto ga moraš zaključavati nema više potrebe ponavljati pitanje «zašto?» :)))))... a što se tiče toga da bi mi trebali doseći neki viši nivo svijesti odnosno koristiti veći postotak svojih moždanih vijuga da promijenimo odnose u društvu, također ne mora biti točno, jer bi to značilo da su ljudi prije uspostave hijerarhijsko eksploatacijskih odnosa u društvu bili na višem nivou svijesti od nas, odnosno koristili više mozga... najvjerojatnije i jesu... a to opet znači da mi moramo samo pronaći ono što smo izgubili, odnosno sjetiti se što smo zaboravili... i nisam čitao "Pleme spiljskog medvjeda"..
utorak, 19.01.2010.
Postao si menadžer godine? Marš u Remetinec!
Otvorih e-mail i nađoh u nastavku citirani članak Borisa Dežulovića.
Ne pratim tu vrstu "kriminalne" aktivnosti u hrvatskom društvu, više sam okrenut "marifetlucima" političara tako da ne mogu sa sigurnošću tvrditi da je sve u članku izneseno, točno. No ako je točno i 50% nije loše za naše "uspješne" menadžere (čast izuzecima barem tako dok ne dobiju nagradu "Menadžer godine"!
Pa evo članka pod gornjim naslovom:
"Čim Hrvatska udruga menadžera dodijeli tu nagradu, za godinu-dvije, DORH se počne raspitivati o laureatu...
"Zahvaljujući nadahnutom vodstvu s jasnom vizijom daljnjeg rasta, predvođenim Josipom Protegom, tijekom protekle tri godine u Hrvatskoj poštanskoj banci uspješno su provedene organizacijske promjene, i HPB je danas poželjan partner i građanima i gospodarskim subjektima. Pod vodstvom Josipa Protege, koji prepoznaje njen potencijal, uz pomoć profesionalnih suradnika punih optimizma i hrabrosti, Hrvatskoj poštanskoj banci predstoji zdrava i stabilna budućnost".
Tim je riječima 1. prosinca 2007. godine u zagrebačkom hotelu Antunović, čitajući obrazloženje nagrade „Menadžer godine“, čelnik Hrvatske udruge menadžera CROMA Esad Čolaković najavio predsjednika Uprave Hrvatske poštanske banke Josipa Protegu. Dugonoga hostesa Croma Business Academy dodala je buket cvijeća, a nekoliko stotina tipova u tamnim odijelima ustalo je i zapljeskalo mladom, 36-godišnjem menadžeru godine.
Samo i točno dvije godine kasnije, početkom prosinca 2009. godine, zbog neodgovornog poslovanja i preko milijardu kuna rizičnih kreditnih plasmana Hrvatska narodna banka podnijela je prijavu protiv sada već bivšeg vodstva HPB-a, a svega će mjesec dana poslije, nekadašnji predsjednik uprave Hrvatske poštanske banke i ponosni vlasnik plakete za menadžera godine 2007. Josip Protega u pratnji odvjetnika predao se hrvatskoj policiji na graničnom prijelazu Bregana.
Nije da se sad hvalim naknadnom pameću, ali onoga dana kad sam ga vidio na naslovnim stranicama onih šminkerskih revija za tranzicijske hohštaplere, pred svjedocima sam rekao: čim mu istekne mandat menadžera godine, ovaj tip će biti u zatvoru.
Nisam pri tom baš ništa znao o Josipu Protegi, ne razumijem se u kreditne portfelje i rizične plasmane, niti sam ga još nevina otpremio u Remetinec samo zbog toga što onako nauljene kose izgleda baš kao mlađi, pomalo blesavi brat Silvija Dantea iz Sopranosa, što je smetao u poslu s otpadom pa mu dali da vodi jednu malu banku u Europi, neku Banca Postale di Croazia.
Imao sam samo jedan trag, i taj je bio “smoking gun”: Proteginu plaketu za menadžera godine. Već osamnaest godina, naime, Hrvatska udruga menadžera dodjeljuje tu nagradu, i prilično nepogrešivo – na postotke kamate na štednju mogu se nabrojati promašaji – najkasnije za godinu-dvije cijela država bruji o njihovom laureatu, “zahvaljujući čijem je nadahnutom vodstvu s jasnom vizijom daljnjeg rasta” nekad solidna i zdrava firma, “poželjni partner građanima i gospodarskim subjektima”, završila u bankrotu, nekretnine na bubnju, radnici na ulici, a menadžer godine zajedno s “profesionalnim suradnicima punim optimizma i hrabrosti” u zatvoru, bolnici ili Bosni i Hercegovini. Hall of Fame Hrvatskog udruženja menadžera izgleda tako poput power-point prezentacije državnog tužiteljstva s grafičkim prikazom hijerarhije hrvatskog organiziranog kriminala.
Prvi menadžer godine, izabran 1992., sjetit ćete se, bio je Miroslav Kutle, tada zvijezda u usponu, a danas sinonim za tranzicijski kriminal, čovjek koji je Tuđmanu kupio „Slobodnu Dalmaciju“ i od čijeg se “nadahnutog vodstva s jasnom vizijom daljnjeg rasta” grad Split nije oporavio do dana današnjeg. U kategoriji menadžera velikih poduzeća, sjetit će se upućeni, te je godine plaketu dobio i Nikola Lisičar, vlasnik Montmontaže, čovjek koji je Tuđmanu kupio „Večernji list“, i koji je kasnije likvidiran pod nikad razjašnjenim okolnostima. Tako je započela slavna povijest nagrade „Menadžer godine“.
Već sljedeće, 1993. godine, laureat je Damir Vrhovnik, čovjek koji će uskoro uništiti riječko brodogradilište Viktor Lenac.
1994. menadžer godine bila je Marija Šola, žena koja će jednako uspješno upropastiti robne kuće Nama, a 1995. i Nikša Giovanelli, koji će kasnije završiti u zatvoru jer je lovu za obnovu hrvatskog veleposlanstva u Beogradu ulio na ambasadorov privatni račun. U kategoriji velikih poduzeća tada je menadžer godine bio slavni Željko Čović, junak kasnije afere Verona, koja je „Plivu“ koštala 112 milijuna dolara, plus karte za opernu premijeru, večeru i noćenje za premijera Ivu Sanadera.
Mladi menadžer godine 1996., recimo, bio je Šime Klarić, vlasnik triljskog hotela Sveti Mihovil: istina, sitna riba za ugledne prethodnike, jer je u zatvoru završio tek kad je dvanaesti put uhvaćen da vozi iako mu je oduzeta vozačka dozvola.
Godine 1997. pobijedio je Rino Jurić, direktor Robnih terminala, kasnije epizodist afere s provizijama za Nevenku Tuđman i glavni junak afere s poslovnim tornjem generala Čermaka, kojemu je zemljište prodao za cijela dva eura po kvadratu.
Sljedeće, 1998., u kategoriji srednjih poduzeća menadžer godine bio je Vjenceslav Bacci, direktor splitske Prerade, kojega će zbog poznate “afere MIORH” policija privesti praktički s dodjele nagrade, i kojemu je suđenje pred Županijskim sudom u Splitu započelo upravo ovih dana, dok je u kategoriji javnih poduzeća menadžer godine bio Jurica Pavelić, direktor „Zagrebačkog velesajma“ koji će kasnije puniti novinske stranice aferama s teniskim terenima i savjetničkim džeparcem za Mladena Vedriša.
Afere će pratiti i menadžera godine 1999., Ivana Ćaletu, suvlasnika Nove TV koji će fiskalnu godinu završiti u bolnici s prostrijeljenim nogama, pa glavom bez obzira pobjeći u Bosnu.
Teško pretučen, u bolnici će završiti i sljedeća nada hrvatskog businessa, mladi menadžer godine 2000. Josip Galinec, kad je navodno pokušao zajebati Miroslava Kutlu i Zorana Pripuza za lovu kojom je preuzeo Industrogradnju.
I sljedeći dobitnik plakete za menadžera godine, riječki poduzetnik Mate Markanović, siva eminencija riječkog brodogradilišta 3. maj, postat će redoviti junak hrvatske soap-afere, a dobitnika glavne nagrade, poduzetnika godine 2001. Zdravka Peveca, vjerujem, nije potrebno pobliže predstavljati. Recimo samo da je “pod vodstvom Zdravka Peveca, uz pomoć profesionalnih suradnika punih optimizma i hrabrosti”, trgovačkom lancu „Pevec“ d.o.o. te 2001. godine “predstojala zdrava i stabilna budućnost”.
Takva je “zdrava i stabilna budućnost” čekala i zaprešićki „Inker“, kad je 2003. nagradu za menadžera godine dobila direktorica najveće hrvatske tvornice keramike Ljerka Cerc. Pod njenim vodstvom „Inker“ je uskoro prodan Španjolcima, većina radnika je otpuštena, a tvrtka se našla na laganoj samrti.
Dvije godine kasnije, 2005., menadžer godine postao je Luka Miličić, direktor uprave „Dalekovoda“, koji će, po sad već uhodanoj praksi, koju godinu kasnije završiti u istrazi Državnog tužiteljstva zbog sumnjivih poslova s Hrvatskim autocestama.
Prestižna nagrada “Menadžer godine”, kako vidite, prilično je pouzdana - kako se to policijskim jezikom kaže - indicija. Da ne zna kako je nesposobno i korumpirano hrvatsko pravosuđe, čovjek bi se, kad stvari ovako posloži, zakleo da sve one šarene biznis-revije s kojih nam se smiješi kutlad, pevečad i protežad zapravo izdaje USKOK, a nagradu za menadžera godina dodjeljuje Državno tužiteljstvo, u sklopu istražnih radnji. Ovako, radnom čovjeku i građaninu ostaje samo da s potmulim grčem u želucu svake godine dočekuje prosinački broj svog omiljenog poslovno financijskog magazina, moleći dragog Boga da na naslovnoj nije novi vlasnik njegove male firme.
A da sam ja taj, da sam ja dakle nekakav hrvatski menadžer, bježao bih od nagrade za menadžera godine kao vrag od tamjana.
- Gospodine Vojkoviću – nazvali su tako prije će nekoliko tjedana predsjednika Uprave „Croatia osiguranja“.
- Čast nam je i zadovoljstvo obavijestiti Vas da je žiri Croma Business Academy odlučio da vas proglasi menadžerom godine za 2009. u kategoriji javnih poduzeća. Kao što vjerojatno znate, nagrada će biti uručena u hotelu Westin...
- Bestraga – procijedio je s druge strane menadžer Hrvoje Vojković, blijed kao umak od bijelih tartufa. – Kako ste me uhvatili?"
* * *
Sažetak, rezime, zaključak moje malenkosti:
Uz naše korumpirane političare, ministra financija koji svršava jedino kada dobije novi kredit, nesposobne pravosudne organe, leziljeboviće svih vrsta i fela, mlade penzionere, lažne branitelje i ovakve „uspješne“ menadžere još nam i dobro ide!
subota, 16.01.2010.
Omalovažava li Radeljak pravnu državu?
Čitam u „J.L“ od 15.1. 2010. da je završila osmogodišnja saga koja se vukla po sudovima zbog tužbe Radeljaka od strane SPC.
Odmah na početku, kako bi unaprijed preduhitrio bilo kave insinuacije na temu je sam li za ili protiv Srpske pravoslavne crkve ili pak za ili protiv Radeljaka u ovoj „pravnoj stvari“. Ni jedan ni drugi me apsolutno ne zanimaju. Prema crkvi (ne vjeri), bilo kojoj, imam načelno negativan stav, a Radeljak mi se gadi i nikada ga ne bi klasificirao u vrstu koju nazivam Čovjek.
Sukus članka je:
Nakon osam godina (spor je počeo 2002. godine) Županijski sud presudio da je Radeljak bespravno uzurpirao zajedničku terasu i prisvojio oko 150 kvadrata na zgradi na Cvjetnom trgu i presudio da tuženi treba terasu i sve ostale prostorije koje je mijenjao u vratiti u prvobitno stanje. I to bi za mene bila dovoljna informacija. Bilo kakvi drugi detalji me ne zanimaju. Možda bi se na taj slučaj u tisku trebalo vratiti tek onda kada bi se moglo objaviti kako je g. Radeljak uradio sve prema presudi.
No tisak željan senzacije, od jedne obične sudske trakavice (koju na „životu“ održava vlast zahvaljujući našim „donacijama“), pravi spektakl donoseći nadnaslove i podnaslove:
„Pravoslavna crkva pobijedila“
„Radeljak mora srušiti penthouse na Cvjetnom“
„Ja se kupam i baš me briga za Srpsku pravoslavnu crkvu! Ne interesira me presuda“ komentirao je Josip Radeljak. (na moru ili u kadi kupaonice?)
Potpuno krivo. SPC nije nikoga pobijedila, ona je jednostavno dobila sudski spor. Zašto jednu sudsku odluku dizati na nivo dobivanja rata i time dodatno podizati tenzije?
Radeljak nije sagradio nikakav „penthaus“ već je na dijelu sporne terase bespravno sagradio jednu prostoriju u koju je, prema riječima nekadašnje ljubavnice, pa supruge i sada velike protivnice, izvjesne Vlatke Pokos, samo on mogao ući te ona zbog toga nema što izjaviti.
Radeljak ne mora, već treba srušiti navodni „penthaus“ točnije cijeli taj uzurpirani prostor dovesti u prijašnje stanje. Ponavljam on to treba, a ne mora. Mora se samo umrijeti!
Radeljak svojom citiranom izjavom (ako je točna) pokazuje što misli pod pojmom „pravna država“ i koliko drži do pravosudnih institucija. Vrlo opasno! I da je Hrvatska zaista pravna država, Radeljaka bi državno odvjetništvo promptno tužilo zbog narušavanja ugleda suda. Ako se može suditi zbog narušavanja ugleda nekog tko je optužen kao okorjeli kriminalac samo zato što mu se još nije sudilo, plaćati naknade za koje kakve pretrpljene psihičke boli lopovskih političara, onda je omalovažavanje suda kao institucije države ipak malo veći grijeh.
Radeljak izjavljuje da ga nije briga za SPC. U redu, nije ni mene za nju briga. No obzirom da je predstavljala drugu stranku u sporu ona ipak jeste njegova briga. Upravo iz toga razloga. A kada uradi sve što treba sukladno presudi, može reći da ga nije briga za SPC. Naravno vrijedi i obrat.
I na kraju nagradno pitanje: je li će sve završiti prema predizbornom sloganu novo izabranog predsjednika „PravDA za Hrvatsku!“
Osobno sumnjam, a znate li zašto.
Zato što izgleda nitko nije shvatio pravi smisao tog slogana!? Zašto je zadnji slog napisan velikim slovima? Ako se čita uvažavajuć to, ispada da slogan znači „Zapravo da za Hrvatsku!“ Jer po kajkavskom „prav“ znači „zapravo“.
Vidite i sami, tu nema nikakve „Pravde“.
petak, 15.01.2010.
Haiku
Bijes Planete.
Cvijet u crnoj kosi
obojen krvlju.
Tutanj u Zemlji.
Prsten na pola puta
osta zauvijek.
četvrtak, 14.01.2010.
Djevojka i starac
Soba obasjana popodnevnim suncem. Kroz grilje na vratima terase nazire se titrajuća slika tamnih borova nadvitih nad bijelo-žutim pijeskom plaže. Iznad usijani zrak. U daljini more što se u tom treptajućem zraku pretvara u plavičastu mrlju što se gubi u izmaglici. Sve je toliko puno svjetla, usprkos griljama na vratima i prozorima, da pomalo bole oči.
Na velikom, bijelom krevetu, pokriven jednako tako bijelom plahtom, leži muškarac srednjih šezdesetih godina. Iako kratko ošišan, u kosi se već dobro vide sjedine. Leži na leđima. Glavu je položio na prekrižene zabačene ruke i kroz poluotvorene oči gleda igru sjena na stropu. Na golim prsima vidi se tanak ožiljak kirurškog reza. Znak je to operacije na srcu prije desetak godina – ugradnja srčanih premosnica.
Kraj njega, dotičući ga svojim bedrom, u gotovo identičnom položaju leži mlada djevojka. Ruke ispod glave podigle joj grudi ispod pokrivača, tek propupale. Duga ruka što miriše na mladost, laktom gotovo dodiruje muškarčevo uho.
- Volim te – reče djevojka. – Zaista je to čudno, ne znam zašto, ali zaista te želim – reče i okrene se prema njemu nalaktivši se na desnu ruku.
- Vidim, osjećam to. Osjećam i sam nešto slično. Ipak, mislim da bi oboje kasnije zažaliti. Pa je ti mogu biti otac, možda i djed – odgovori muškarac. Lagano zakrene glavu prema njenom licu i pogleda u njezine velike oči u čijim dubinama vidje čežnju, ali i nesigurnost.
Na trenutak ga je, tako nalakćena, gledala, zatim lijevom rukom pomiluje njegov obraz, pomalo hrapav od bora i grub od neobrijane brade pa se prevrnu na leđa.
- Možda imaš pravo, ali ja te ipak volim i moja čežnja će uvijek postojati – reče ona nakon nekoliko trenutaka i zašuti.
Muškarac se ponovo zagleda u plafon, prateći igru sjena. Da je ne gleda, zatvori oči. Osjetio je kako se i u njemu budi želja. Prepusti se mislima.
Prene se i okrene na stranu gdje je djevojka ležala. Na jastuku udubina u kojoj je malo prije bila njezina glava, odmaknuta plahta prebačena na njegovu stranu otkriva trag njezine stražnjice na madracu.
- Otišla je, očigledno prije koji trenutak. Kako nisam primijetio?
Bilo mu je malo žao. U međuvremenu odluka da bude samo otac djevojke postala je manje čvrsta.
Digao se iz kreveta. Na golo tijelo prebaci dugačku bundu čije se sivo-smeđe krzno presijavalo obavijajući ga kao srebrnasti oblak. Bos, samo zaogrnut tom bundom, pođe prema plaži. Znao je što traži.
Na jednom mjestu plaže mala je uvala. Plitka s pjeskovitim dnom. Nema u njoj vode ni za pola metra. Tu potrbuške leži nekoliko nagih djevojaka. Kao mladi tuljani. Njihove stražnjice, nalik zrelim breskvama, na trenutak izviruju iz vode kako koji val nadolazi ili se povlači. Sve su nalakćene i drže glave naslonjene na šake. Prišao im je i pogledom potražio „svoju“. Nije bila među njima. Okrenuo se i krenuo dalje praćen njihovim tihim hihotom.
Krvavo sunce dodirnulo je horizont. Spuštao se sumrak. Našao se na padini uzvisine, i u njezinoj sjeni krenuo uz nju. U jednom trenutku s druge strane začuje smijeh mladića. Nije ih vidio. Ne želeći da ga vide takvog u bundi i bosog, legne na tlo i sluša njihove vesele glasove. Prošli su sasvim blizu njega ali s druge strane. Nije ih vidio. Ni oni njega. Čuo je samo njihov podrugljiv razgovor u kojem su spominjali starca i mladu djevojku. Znao je da se radi o njemu.
Smijeh i poruga mladića zamrli su kako su se udaljavali. Kad su glasovi utihnuli, podigao se i krenuo dalje.Bio je odlučan da je nađe. Hodajući tako nađe se ispred nečeg što je sličilo hodniku, tunelu. Osvrnuvši se po zidovima primijeti da su izrađeni iz kamenih blokova. Lijepo su se vidjeli spojeve između blokova. Na kraju tunela, s bočne strane, vrata. Uđe.
Gledajući u te kamene blokove primijeti kako postaju sve svjetliji. Pogleda prema stropu. I otuda je izbijalo sve jače svjetlo. Kameni blokovi su se sve više stapali u jednu bliješteću plohu. Spojevi su se gubili, i na kraju nestali. Ulazna i izlazna vrata nestajala su u tom blještavilu. Na kraju više nije vidio ništa osim svjetla, blještavila koje izbija iz zidova i stropa. Jezici svjetla kao da dolaze iz mnogih malih sunaca. Počeo je juriti prema mjestu gdje je vjerovao da se nalazi izlaz. Nije ga našao! Vratio se prema ulazu. Ni njega više nije bilo. Samo blještavilo zidova i stropa. Jureći gore dolje počeo je vikati, urlati, no nikakav se zvuk nije čuo. Izraz lica poprimao je sve više izgled lica čovjeka na slici „Krik“. Uhvatila ga je panika. Udarao je šakama po zidovima tražeći mjesto gdje bi mogao biti izlaz. Konačno se pod njegovim očajničkim udarcima otvoriše vrata i on se teturajući, nađe na plaži.
Krene prema uvali u kojoj je vidio djevojke što se praćakahu u plitkoj vodi. Njih više nije bilo. Ugledao je samo jedno tijelo, golo, kako potrbuške miruje u vodi, glave uronjene u more. U pijesak. Prišao je, okrenuo glavu i pogledao lice. Bila je to „njegova“ djevojka. Uzme je u naručje i ponese prema uzvisini. Polagano spusti na pijesak, skine bundu, rasprostre je po tlu i na nju položio mrtvo tijelo. Onda i sam, onako nag, legne uz nju, priljubivši svoj kuk uz njeno bedro. Onako kako su ležali na krevetu u sobi. Zabaci ruke ispod glave i zagledao se u nebo prekriveno tankim koprenastim oblacima koje je sunce na zalazu obojilo crvenkasto-plavo.
Odjednom osjeti bol u prsima, bol koja ubrzo klizne niz desnu ruku, bol koja mu je onemogućavala disanje. Još jednom oštra, reska bol, grč na licu koji se, kako se tijelo smirivalo, polako pretvarao u blagi osmjeh.
ponedjeljak, 11.01.2010.
Jedan ošo, drugi došo!
Ako ništa drugo, konačno će valjda nastupiti mir.
Odradili smo euforiju božićnih praznika, koji već odavno nemaju nikakve veze s Božićem i slavljenjem rođenja Isusova, bez obzira je li njegovo rođenje povijesna činjenica ili legenda.
Odludovali smo slavlje Nove godine, u jalovom nadanju da će slijedećih 365 dana donijeti nešto bolje ili nešto drugačije od ovih dana koji su iza nas, želeći jedan drugome zdravlje, sreću i blagostanje dobro znajući da je to utopija. Ali red je red!
Opet smo se pokazali sposobnim organizirati velika takmičenja pa makar za to potrošili milione kuna naivnog puka koji je još od rimskih vremena padao na poznatu uzrečicu „panem et circenzes“. Kad već ne možemo pokazati svijetu i sami sebi svoje organizacijske sposobnosti u oživljavanju gospodarstvu, barem da je pokažimo u organizaciji Bijelog cirkusa. Pa kaj košta nek košta.
Odgledali smo „defenestraciju“ do jučer neprikosnovenog gazde Dr Ive Sanadera, u posljednje vrijeme poznatijeg kao DrIvo, i posljedično uputili euforična priznanja „maloj od kužine“ koja je tim potezom doduše stekla određene uvjete da postane barem prvi časnik palube ako već ne kapetan broda, no pustimo da ipak prođe još nešto vremena pa da vidimo što će se dogoditi na komandnoj palubi broda koji „pušta na sve strane“!
Malo smo se dotakli i blagdana Bogojavljanja, da ne bi ispalo da u to vrijeme slave samo pravoslavci a zbog iskupljenja grijeha upućivali im čestitku „Hristos se rodi“. Što je u modu uveo upravo „nogirani“ DrIvo i tim činom svojevremeno jednako tako bio pozdravljen kao vjesnik novog kursa u odnosima vječno zavađenih susjeda. A vidi ga gdje sada on a gdje mi!
I konačno izabrali novog Predsjednika po kriteriju od dva zla manje.
Valjda ću sada odahnuti. Ponovo na Radio Sljemenu uživati u meni dragoj glazbi, slušati „normalne reklame“ (iako s pola uha) i guštati u pametnim govornim emisijama.
Kao što rekoh, izabrali smo nakon više od mjesec dana maltretiranja (otvoriš paštetu iz nje ispadne neki od kandidata, u posljednje vrijeme bio je to uglavnom M.B.) i sada imamo to što imamo. Iako nisam ni s izabranim baš oduševljen do euforije, ipak mi je lakše, nećemo za predsjednika imati „konja u čarapama“.
U svojoj knjizi „Elita gora od rulje“ pisac Mirko Kovač u eseju o članku koji je izašao u crnogorskom „profašističkom listu Dan“ o antisemitizmu, iako u Crnoj Gori nikada Židova nije ni bilo, kaže:
„Da bi se danomice ponavljala dokazana besmislica, nije dovoljno biti glup ili kakav fanatik, nego i pokvarenjak. Također, sasvim je svejedno tko vrti istu ploču i gdje se zbiva tupava radnja, jer „duh palanke“ i „čamotinja duha“ spaja i najudaljenije krajeve i ljude (…).“
Čitao sam tu knjigu tijekom drugog kruga predizbornog sučeljavanja dvaju predsjedničkih kandidata. Možda upravo zbog toga što sam u to vrijeme čitao tu knjigu, u kojoj se govori o poznatim ljudima od pisaca do političara, koji su svojim riječima i djelom pokazali i dokazali da su „elita gora od rulje“, dakle možda upravo zbog toga, nisam mogao probaviti lupetanja, bljezgarenja, neargumentirane objede, nemušte obrane, nasilničke i idiotske reklamne poruke (kao da se reklamira deterdžent ili ženski ulošci) i odgovore na njih.
Jedan od kandidata nespretno komentira rezultate prvog kruga izjavivši da će u drugom krugu cijela Hrvatska biti crvena (pobijedit će on) jer je samo jedna županija bila plava (pobjeda njegovog protukandidata). Takve boje je odabrao list koji je grafički prezentirao rezultate prvog kruga.
Tu izjavu odmah kao propagandni spot koriste PR-ovci onog koji će raditi kao „konj“ i petnaest sekundi na TV ekranu Hrvatska je crvena („avet crvenog komunizma se vraća s mojim protivnikom“) a ostalo vrijeme crveno - bijela – plava.
I onda počinje veleumna izmjena mišljenja: nije crveno-plava; je crveno – bijelo – plava; ne, nije crveno – plava; ne, jeste crveno – bijela – plava.
Tako razgovaraju kandidati za budućeg Predsjednika, jedan fini, uglađeni dr. prof., drugi osvjedočeni kršćanin koji je vjeru usisao s majčinim mlijekom, ali mu je iz želuca do mozga došla tek prije nekoliko mjeseci ili koju godinu. A jedan i drugi zaboravljaju ili ne žele vidjeti da će sudbina Hrvatske biti crna ako se ovako nastavi u svim segmentima života, od politike do gospodarstva.
Onda DIP zabranjuje taj spot pa iz crveno-bijelo-plavog stožera dignu dreku o kršenju sloboda. Rasplamsa se žustra polemika oko jedne nespretne izjave i glupog spota, da bi se šutilo (čuvena hrvatska šutnja) o važnim stvarima.
Kako baš i nisam slušao sučeljavanja, znam samo po pričanju da je tu bilo i „svjetla i tame“ i „krumpirove zlatice“ i fiktivne rastave zbog mogućnosti kupnja dva stana i brojanja dana koliko je tko bio u SDP-u s tim da je u jednom slučaju bilo dobro biti što dulje, e da bi odmah poslije toga bilo „čovjek a ne stranka“, itd, itd.
Zbog svega toga bježao sam od njihovih javljanja u i na bilo kojoj vrsti medija kao vrag od tamjana. Stranice s promidžbenim porukama oba kandidata u dnevnom tisku listao sam brzinom svjetlosti pomislivši svaki puta: jadno drvo koje je zbog ovog moralo biti ubijeno.
Kako kaže autor citiranog odlomka, duh palanke spaja i najudaljenije krajeve i ljude!
Ovaj puta pobjedu je odnio fini gospodin (vidjet ćemo kako će se snaći u vučjem čoporu, promijeniti čopor, napustiti ga ili sam postati pripadnik čopora) a populist i muljator je izgubio. Prvi je dan glasovanja proveo u krugu obitelji (inače kršćanski običaj), drugi je po Zagorju pio s „prijateljima“ i čistio štalu. Majka prvog je ponosna na sina što je obrazovan i pametan. Majka drugog kandidata je ponosna što joj je sin za mladosti kosio livadu. Sredine s dijametralno suprotnim svjetonazorima.
Ovog puta od ukupnog broja glasača za prvog je glasovalo cca 30%, a za drugog cca 20% glasačkog puka. Manje od trećine glasača izabrala nam je Predsjednika. Manjina određuje tko će biti Predsjednik većini. To je priroda demokracije.Hoće li nam to donijeti neke promjene ili će sve na kraju ispasti kao i naša očekivanja vezana uz dolazak nove godine, pokazat će budućnost.
A nama ne preostaje nego nada. Lijepo je imati nadu, naročito ako je dvonožna 
!
P.S.
Znate li koje su županije najrazvijenije?
Istarska, Varaždinska, Međimurska, grad Zagreb. Najzaostalija? Ličko senjska. Rezultati? Istra 83%, Varaždinska 80%, Međimurska 80%, grad Zagreb 62% za Josipovića. Ličko – senjska, jedina, 51% za Bandića.
I to se tako ponavlja iz izbora u izbore, uporno, iz godine u godinu.
Zaključak izvucite sami.
nedjelja, 10.01.2010.
Tko bi doli sad je gori – do kada?
Gledajući jučer reportažu na TV sa skupa HDZ-a u Splitu povodom godišnjice osnivanja stranke u gradu i sjećajući se ove farse i cirkusa oko predsjedničke kampanje, definitivno mi se smučila politika, događaji oko i u politici, ljudi koji se tom djelatnošću bave, a naročito rulja, raja, krdo, ovce, čopor budala kojima se ti političari obraćaju. Počeo sam kontaktirati s Lesarom nešto na tu temu, ali mislim da ću od svega odustati. Jednostavno za to nemam želudac, do slave i sinekure mi onako nije stalo. Pa čak i želja da pokušam nešto promijeniti je sve slabija, zašto se nervirati zbog idiota i glupe rulje.
Ne znam jeste li gledali tu reportažu u Dnevniku HRT i NOVE. Raja, koja je još do jučer pljeskala i skandirala Sanaderu, sada plješće na jednak način Kosorici koja ga je „defenestrirala“ iz stranke, a najvjerojatnije i iz politike. Još mi u ušima odzvanjaju njezine riječi „Dragi moj Ivo…“, na skupu kad ju je DrIvo instalirao za Predsjednicu (a demokracija?), poslije kojih je slijedio slap hvalospjeva o njegovoj sposobnosti i zaslugama za Hrvatsku i HDZ. I to još pred njegovom suprugom. Živom i zdravom!
Gledam jučer taj skup i mislim: pa to je strašno. Zaista mi je čudan taj magnetizam Splita koji privlači diktatore svih boja da raji prodaju svoje falš ideale i ideologije. Je li možda uzrok tome što ih raja redovito dočekuje s oduševljenjem bez obzira kojoj ideologiji pripadaju. Ili pak ih privlači riva okupana suncem. Štono bi se reklo: miris mora, ljepote ljeta i riblja pašteta.
Pretražih tako Internet i nađoh:
U 1925. godini proslavljala se 1000. obljetnica Hrvatskog Kraljevstva, što je i u Splitu svečano obilježeno. U Split 29. rujna dolazi kralj Aleksandar Karađorđević koji u pozdravnom govoru ističe da Dalmatinci budu od sada kao i do sada vjerni čuvari našega mora. Gradonačelnik dr. Ivo Tartalja i predsjednik društva Marjan dr. Jakša Račić ove su kraljeve riječi uklesali u mramorni obod spomenika, podignutog Aleksandru na Sedlu.
A splitska raja je vjerojatno (ne znam za sigurno) pljeskala i urlala „Živio!“
Ne znam kako je dio splitske raje dočekao Talijane, no nisam siguran da jednako tako nije bilo i onih koji su im pljeskali i mahali crveno-bijelo-zelenim zastavicama, da bi mnogi od njih kasnije otišli u partizane.
I naš veliki Sin svih naroda i narodnosti odabrao je Split da poruči narodu da je dosta bilo muljanja i da treba krenuti odlučno u izgradnju samoupravnog socijalizma, čuvajući bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka u glavi.
A splitska raja je opet pljeskala i urlala „Živio!“
Kada je Veliki sin otišao ispraćen i suzama mnogih od splitske raje, došao je njegov Veliki imitator i 26.08.1995. godine održao govor u svom stilu koji počinje s:
Hrvatice i Hrvati, dragi Splićani i lipe Splićanke,
draga hrvatska braćo čitave južne Hrvatske, Dalmacije i Herceg-Bosne!
Draga hrvatska mladeži, hrvatski vitezovi hrvatskih oružanih snaga i Hrvatske ratne mornarice i kopnene vojske i našeg zrakoplovstva, pripadnici redarstvenih snaga, svima vama hvala, u ime svih nas koji smo došli ovim “Vlakom slobode”, na ovakvom veličanstvenom dočeku.
Bratstva i jedinstva, zjenice oka u glavi, više nema!
A splitska raja je opet pljeskala i urlala „Živio!“
Onda se Svevišnji smilovao jadnoj Hrvatskoj pa je pozvao Prvog predsjednika k sebi da srede neke zaostale račune. Na rivu dolazi novi hipnotizer raje, Dr Ivo Sanader, i 11.2.2001. govori na velikom skupu za podršku generalu Norcu i inim našim generalima koje traži Haški sud („Zna se“ zašto). Između ostalim i generalu Anti Gotovini, kojeg će uz pomoć Vladimira Šeksa, vrlo brzo kad bude smatrao da to koristi njegovim ciljevima: locirati, identificirati, uhititi, transferirati.
A splitska raja je opet pljeskala i urlala „Živio!“
Slijedi „nogiranje“ velikog branitelja naših ratnika u režiji „male od kužine“ uz svesrdnu pomoć istog Vladimira Šeksa, vječitog igrača iz drugog ešalona (koji sada razgaljuje dušu u „Globusu“ i otkriva nam sva „zlodjela“ DrIve koji je on prema njemu i ostalima činio; toliko puta viđeno!!!), i njezinog dolaska, a kuda nego ponovo u Split, da pokuša zacrtati svoj put do kapetana broda koji „pušta na sve strane“, a time i put da i sama jednog dana bude svrgnuta s trona unutar stranačkim pučem.
A splitska raja je opet pljeskala i urlala „Živio!“
Utjeha su mi jedino stanovnici mog grada. Opet smo prvi po odazivu na izbore, barem do 11 sati. Vidi se da su Međimurci živjeli u uređenoj državi: K&K monarhiji!
I koliko se ja sjećam ni jednom od „Velikih“ nikada nije palo na pamet doći u Međimurje i prodavati svoju političku maglu. Zato su valjda svi oni u svojim govorima tvrdili da se Hrvatska proteže od Jadrana do Drave, smatrajući pri tome da je i Bosna u to uključena, dok im Međimurje uvijek nekako ostajalo izvan Hrvatske.
petak, 08.01.2010.
Mesić kao Djed Mraz!
Slušam na Radio Sljemenu i ne mogu vjerovati. Je li to naš odlazeći Predsjednik posenilio, poblesavio ili pak tjera inat Borisu Tadiću. Otvaram Internet i Ideks. Vijest je točna.Ni jedno od toga nije dobro. No činjenica ostaje. Predsjednik smanjuje kaznu ubojici Siniši Rimcu. I to opet potvrđuje moju teoriju: nema moralnih političara, ma kako se oni u početku svoje karijere kamuflirali u demokratu, predsjednika građanina, antifašistu itd, itd. Na kraju svaka guzica dođe na šekret.
I sama kazna od osam godina tom monstrumu je za moje pojmove sramotna, ubojica bez pardona zaslužuje jedinu moguću kaznu – smrtnu. Ostavio bih mu jedino mogućnost da bira: strijeljanje, vješanje, giljotina, injekcija, struja, plin.
Ali što možemo, u ovom svijetu licemjerja, osobnih interesa, političke trgovine moguće je sve. Pa čak i to da odlazeći predsjednik, ničim izazvan, dijeli šakom i kapom pomilovanja ubojicama, koljačima i ratnim zločincima i da pri tome još tvrdi da je antifašist. A Rimac je osvjedočeni fašist, to je jasno kao dan.
Hvala Vam gospodine Predsjedniče, ipak će Vas netko pamtiti i po dobrom!
utorak, 05.01.2010.
Prva dobivena bitka J. Kosor
Piše danas u „Jutarnjem listu“ D. Butković u komentaru posljednjih događaja vezanih uz Velikog meštra Drive:
„Ako, naime, Ivo Sanader okupi pet ili šest sabornika HDZ-a i aktivira svoj zastupnički mandat, može srušiti sadašnju Vladu, jer HDZ i njegova koalicija više neće raspolagati parlamentarnom većinom. Odnosno, Sanader može dovesti J. Kosor u situaciju da moli Z. Milanovića da podrži Vladu. Nisam siguran je su li Milanović i SDP to spremni učiniti.“
Osobno se duboko nadam da to Drivi neće uspjeti (ili da će mu Bog ipak prosvijetliti pamet pa od toga sam odustane) bez obzira što nisam nikada podržavao njegovu bivšu stranku (niti ću ikada), a prema Jadranki Kosor, uz sve čestitke za ovaj potez, još uvijek imam stanovitih rezervi.
Previše smo se mi nagledali kojekakvih velikih reformatora tijekom ovih dvadeset godina (da one ranije i ne spominjem). Od Račanove koalicijske vlade koja je izazvala prije deset godina opću euforiju oduševljenja a danas predsjednički kandidat M.B. nema pojma što se desilo 3. siječnja 2000. godine iako je još do nedavno bio u stranci koja je uspjela srušiti neprikosnoveni HDZ, preko Sanadera koji je bio svojevremeno slavljen kao veliki reformator HDZ-a, do Mesića kao reformatora autokratske vladavine pokojnog Predsjednika, a vidimo u što se to na kraju pretvorilo. Previše je bilo toga, a da bi bez zadrške prihvatio Jadranku Kosor kao osobu koja će odoljeti svim slastima vlasti.
No da se vratim na mogućnost da se dogodi to što nagovještava Butković.
Dakle,ako Sanader aktivira svoj zastupnički mandat, onog trenutka kada se prvi puta pojavi na vratima Sabora, moje je mišljenje da svi zastupnici, kojima je stalo do dobrobiti Hrvatske, trebaju trenutačno napustiti Sabor. Pa neka Veliki meštar u Saboru glumi dječaka iz poznate priče „Pale sam na cijelom svijetu“. Svako drugo ponašanje uvaženih zastupnika značilo bi da ne zaslužuju tu titulu.
Potpuno se slažem se s autorom da će najjača oporbena stranka teško dati potporu Kosorici pa ma kako ona dobro radila. Takvi domoljubi sigurno nisu!
I ovako je ovom pobjedom Kosor sigurno podigla svoj rejting, ako ne i HDZ-eov. Ako bi uz podršku oporbe uspjela nemoguće, pa da Hrvatska postane prava demokratska i pravna država i još uđe u EU, e onda oporba nema nikakve šanse doći na vlast. A, budimo iskreni, mala je vjerojatnost da bi oni koji su onjušili zavodnički miris vlasti, u ime domoljublja i napretka Hrvatske, propustili priliku da zasjednu na zavodljive fotelje vlasti.
Zato sam u svojem prošlom postu rekao: Kosor je dobila bitku ali nije i rat.
ponedjeljak, 04.01.2010.
Vraća li nam se Veliki meštar svih Meštra?
Kada je odlazio nekako sam osjećao da će se vratiti pa sam na tu temu nešto nadrljao u postu drivo_ come back. U komentaru sam dodao da sam siguran kako će se vratiti, samo je pitanje je li kao Predsjednik ili Premijer. Vlak za Predsjednika je očigledno propustio, no sada hvata vlak za Premijera. Ipak mislim da je realnija opcija da postane Predsjednik Kokošinjca, a da Barba Luka ode u mirovinu. "Mala od kužine" ostaje Premijerka i USKOK gubi posao.
Ljepša i za Hrvatski bolja varijanta je da HDZ-ovi članovi konačno postanu političari, pa da Drivo dobije nogu i ode u ropotarnicu povijesti. Hrvatska ima u ovom trenutku povijesnu šansu da s puta u demo(n)kraciju krene na put demojracije. Nadam se da će tako i biti i da neće prokockati i ovu priliku kao što je prokockala povijesnu šansu da već 1991. postane uljudbena, demokratska i europska zemlja u pravom smislu te riječi.
No strpimo se, uskoro će 14.00 pa ćemo čuti i vidjeti u kojem smjeru će krenuti ova napaćena zemlja.
nedjelja, 03.01.2010.
Komentar na komentare
Prošlo je dosta vremena otkako sam se zarekao da na temu religije, Boga i Crkve neću raspravljati. U jednom od svojih postova (ili komentara, ne sjećam se više) detaljnije sam obrazložio uzrok toj svojoj odluci.
No ova diskusija koja se razvila nakon mog posta, kojem istine radi, uopće nije bio cilj da se takva rasprava povede, ponukala me da još jednom, ali ovaj puta nadam se i posljednji put, sudjelujem u takvoj razmjeni mišljenja.
Sve ovo što je napisano u nastavku teksta ne znači da sam protiv toga da netko ima mišljenje koje zastupa Boris. To je njegovo i njihovo pravo. No ne volim kada me se pokušava uvjeriti u nešto na način da mi se podastiru argumenti koji argumenti nisu. Barem prema mojem shvaćanju.
Sjećam se događaja iz vojske, jednog od „raporta“ kod komandanta bataljuna. Iako na raport nisam pozvan zbog toga, kapetan mi je na kraju razgovora napomenuo da se kao mladi vojnik ne bi trebao družiti s jednim starijim vojnikom, (Nevenićem, završio je muzičku akademiju u Beogradu), kao on je „nedisciplinovan“ i loše će na mene utjecati. Odgovorio sam: „Druže kapetane ja imam 24 godine, završen fakultet i izgrađen svoj pogled na svijet. Nikakvi Nevenići više ne mogu bitno utjecati da ih izmijenim. A s njim se volim družiti jer je njegov pogled na svijet sličan mojem makar je odrastao u drugoj sredini!“
Jednako tako ovo moje „izlaganje“ ne znači da više ne želim komentare tog tipa na moje postove. Dapače! Volim se upoznati s drugim i drugačijim mišljenjima i svjetonazorima jer volim različitost i protivim se jednoumlju. Imali smo ga preko pola stoljeća dovoljno.
No sigurno na njih više neću odgovarati, pogotovo ovako opširno. Jer kao što već rekoh, o vjerovanju i vjeri se ne raspravlja, ona je aksiom kojoj ne trebaju nikakvi dokazi i argumenti. Ipak ona niti ne škodi (dapače za vjernika može u određenim trenutcima biti vrlo blago djelotvorna) barem tako dugo dok ne postane agresivna prema onima koji nemaju „dar“ vjerovanja. I to u bilo koju religiju ili ideologiju bez obzira kakve je boje: crne, crvene ili zelene.
* * *
Nemam ništa protiv, ali ipak mi je malo žao što je diskusija na temu ovog posta otišla u smjeru kojemu se nisam nadao. Možda je tome povod bio prvi profesorov komentar i moj odgovor na njega. Premda sam slutio, pače pretpostavljao, koga je profesor imao na umu kad je naveo BogaČovjeka, ja sam svojim odgovorom : „No jeste li sigurni da čovjek (pisano malim slovom) tada neće umisliti da je Bog“ pokušao skrenuti vodu na drugi mlin – na čovjeka koji bi možda poželio da je Bog umjesto da samo bude Čovjek (s veliko č). I tu sam pogriješio jer sam ostavio otvorena vrata da se ponovo otvori diskusija na temu vjere, religije, Crkve, Boga i Isusa.
Poštujem sva Vaša mišljenja bez iznimke (i Gordy-evo s kojim se slažem i Borisovo s kojim se uz svoj svjetonazor ne mogu složiti) no namjera teme mog posta nije bila pokrenuti diskusiju na vječnu temu o Bogu, Isusu, vjeri i Crkvi već zašto je ljudima važnije nešto kupiti i time IMATI, umjesto se okrenuti Čovjeku i time BITI. Pogotovo to vrijedi ili bi trebalo vrijediti za one koji toliko govore o duhovnosti i ljubavi prema bližnjemu svome.
Gordy je relativno mlad (osobno ga poznajem, ima godina približno kao i moj mlađi sin koji mi je jučer nenajavljeno došao u posjet zajedno sa suprugom i unukom, pa zato tek danas odgovaram na komentare) i njegova burna reakcija me uopće ne čudi. U njegovim godinama sam bio još žešći iako s manje argumenata. Čak bih rekao s određenom dozom dogmatizma. S vremenom će i on shvatiti da se o vjeri ne može ili ne treba raspravljati jer nema argumenata kojima se može pobiti VJROVANJE u nešto, kada vjerovanje po definiciji podrazumijeva da za to ne treba argumenata.
Boris, draga su mi njegova javljanja i cijenim sve što napiše, me ipak potaknuo da se, unatoč mojoj odluci da na tu temu ne reagiram, osvrnem na neke njegove tvrdnje iznesene u komentaru. Pogotovo što sam uočio da često koristi moje postove da iznosi svoja religiozna uvjerenja. Da ponovim, nemam apsolutno ništa protiv toga, no ne bih želio da moje ne sudjelovanje u diskusiji protumači kao znak da mi to smeta ili ne daj bože da ga više ne želim vidjeti na svojim stranicama!
Boris u svom tekstu kaže:
„Okrenimo se BogoČovjeku!“
Mogu prihvatiti ako se pod tim pojmom podrazumijeva Isus Krist jer je on dokazano povijesna ličnost. No za mene je on bio Čovjek, borac za slobodu svog naroda i u toj borbi bio pogubljen/ubijen/razapet kao što je u to vrijeme bio normalni način pogubljenja.
Zamislimo, međutim, da kojim slučajem nije bio ubijen, da je doživio duboku starost (na primjer 88 godina) i u svojoj zemlji uspostavio SVOJA pravila vladanja. Je ste li sigurni da na kraju ne bi bio proglašen diktatorom. To je ono što sam mislio kada sam komentirao profesorov komentar. Povijest nas uči da u povijest, legendu i priče ulaze u najvećem broju oni koji su umrli, bili ubijeni ili se povukli dok su još bili mladi.
„Pojam "ateist" je ljudska tvorevina.“
Slažem se, no čije su tvorevine Bog, Biblija, Deset božjih zapovjedi?
U početku su ljudi nalazili bogove tu na Zemlji u vatri, vodi, drvu, životinji, u svakodnevnim pojavama. Bilo ih je bezbroj, bezimenih. Kako im je raslo znanje (ljudima) broj božanstava se smanjivao, dobivala su imena (Zeus, Jupiter, Ra) i „popela“ se na planine (Olimp). Daljnjim povećanjem znanja, božanstva su zamijenjena jednim – Bogom. U početku je on „stolovao“ na Nebu i brinuo se samo o čovjeku (navodno svom proizvodu na svoju sliku i priliku što mu baš ne bi trebalo služiti na čast) dopustivši mu da vlada svima drugima na Zemlji, kao što je On, navodno, vladao ljudima. A onda je taj njegov „proizvod“ prodro i na Nebo, pa se Bog, malo promijenjen, više nije stariji čovjek s bradom, pomaknuo dalje u Svemir i poprimio više duhovni karakter. I sada je dobio malo veća zaduženja: da se brine o čitavom svemiru i eventualnim bićima i na drugim planetima drugih Galaksija.
Kamo će morati otići jednog dana kad čovjek prodre još dublje u svemir?
„Nikome na zemlji nije data bijanko mijenica za njegovo spasenje, zvao se on vjernik ili nevjernik.To jasno stoji u Svetom Pismu.“
Možda tako piše, ne znam, nisam čitao. No tko je napisao Sveto Pismo i to u njega unio? Bog?
„Iskren si čovjek (hvala na komplimentu, op.p.) i to naglašavanje da nisi vjernik nema nikakve potrebe i opravdanja pred drugima, iako, intimno rečeno, to ukazuje na neku vrstu vezanosti za pokajanje.“
Ja se ne opravdavam i nemam potrebe za nikakvim pokajanjem, barem ne u tom pogledu, jer nisam ni jednom vjerniku kao agnostik/ateista učinio ništa zbog čega bi se trebao kajati (obrat u mojem osobnom slučaju baš ne stoji). Ja samo iznosim svoj stav, kako bi ljudi znali kakav svjetonazor ima čovjek s kojim komuniciraju (opće, po novohrvatskom). Samo to, i ništa više.
“Postoji Božji naum. Ja sam samo oruđe u Njegovim rukama, ali kreativno, slobodno, da biram, i da tražim Njegovu volju. U tome i jest čar života koju je stvorio.“
To je kontradikcija! Ako sam oruđe u Njegovim rukama onda ne mogu biti kreativan, slobodan da biram i da tražim Njegovu volju. Čekić u mojim rukama će udarati po čavlu točno onako kako ja hoću, a ne kako je možda njemu volja.
Slažem se s tobom da se „čuda“ povremeno događaju. No to po mom mišljenju nema nikakve veze s Bogom. Negdje sam pročitao odgovor na pitanje zašto su čuda tako rijetka: „Bog stalno čini čuda no mnoga mu ne uspiju i zato su tako rijetka!“ Zašto mu ne uspijevaju prepuštam čitateljima da sami zaključe.
Na kraju ponavljam, molim da se sve ovo napisano/rečeno ne shvati kao napad na bilo čije mišljenje (ni Borisovo) već samo kao pokušaj pojašnjenja zašto imam takav svjetonazor kakav imam. Usput, u mnogim drugim stvarima i pojavama moji pogledi su dijametralno suprotni od mnogih ljudi (i to je donekle moja muka da ne kažem prokletstvo). Kako jednom reče moj vjenčani kum kada smo razgovarali na tu temu (i on je vrlo blizak mojim pogledima): „Tko nam je kriv što spadamo u pet posto netipičnih ljudi!“
Uostalom i moj nik zrcali taj moj stav: semper contra.
P.S. Ovaj komentar nisam mogao objaviti kao komentar uz moj post „Nova godina 1960-2010“, a kako ga nisam želio kratiti objavljujem ga kao post na blogu.
petak, 01.01.2010.
Nova godina 1960.-2010.
„Danas je eto zadnji dan ove naše stare godine 1959. Ustao sam oko 8 sati. Pošto sam se najeo, rezbario sam i pravio čestitke za novu godinu.“
Tako počinje opis dana 31.12.1959. godine u mom „Dnevniku“ kojeg sam s prekidima vodio od srpnja 1957. do prosinca 1965. godine.
U nastavku slijedi opis poklona: mama je od mene dobila kutiju za cigarete koju sam sâm napravio od šper ploče, brat je dobio kamion „Leteći golijat“, također moja kreacija od šper ploče, i jednu knjigu. Od tate (točnije očuha op.kroničara) dobio sam 500 dinara, a od mame knjigu „Gusari II svjetskog rata“. Popodne sam proveo uglavnom u čitanju.
Opis završava s: „Novu godinu smo dočekali kod kuće. Nije bilo nimalo svečano. Nakon poruke druga Tita, odjeknuo je gong i – nastupila je nova 1960. godina.
VRIJEME: Cijeli dan oblačno. Vjetar umjeren.“
U opisu drugog dana 1.1.1960. stoji da sam otišao spavati deset minuta nakon ponoći, a ustao u pola deset.
* * *
Eto tako sam dočekao Novu godinu prije pedeset godina. Tada, pišući te retke, nisam ni u snu pomišljao da bi mi oni mogli poslužiti kao uvod u post na temu nove godine 2010. Pitanje je jesam li tada uopće bio svjestan što to znači doživjeti 2010. godinu. A što se sve dogodilo u tih pedeset godina? Neću nabrajati. Oni koji su se rodili prije tog datuma znaju kao i ja, oni koji su se rodili mnogo kasnije znaju za jedan dio. No činjenica je da se u dobu ovih potonjih desio veći dio tih silnih promjena.
Jedino je pitanje je li to baš sve bilo na bolje?
Razmišljajući o fenomenu dočeka Nove godine i uopće praznika oko tog datuma često se sa nostalgijom sjećam svoje rane mladosti, vremena još prije škole. Nemam pisane dokumente kao za 1960. godinu i ne mogu tvrditi da je sve bilo tako kako je meni ostalo u sjećanju, ali vjerujem da nisam daleko od istine.
Tih godina, kraj četrdesetih i početak pedesetih godina prošlog stoljeća, moja sjećanja na praznike krajem godine vezana su uz tri datuma: 6. prosinac, dan Sv. Nikole, 25. prosinac, Božić i 1. siječanj, Nova godina. Za razliku od današnjeg vremena i običaja meni su u sjećanju ta tri dana bila po svojem sadržaju i ozračju puno različitija nego što su to danas.
Znam da sam za dan Sv. Nikole stavljao na prozor očišćene čizmice kako bi Sv. Nikola imao gdje ostaviti poklone. I nadao se da u njima neću naći šibe. To bi bio znak da tijekom godine nisam bio dobar. Taj datum je u stvari bio dan darivanja. Skromnog ali upravo zbog toga dragog.
Božić se, obzirom na zaposlenički status i svjetonazor mojih roditelja, u našoj kući nije posebno slavio. Znali smo kao djeca za taj blagdan, za Isusovo rođenje, ali smo to smatrali kao još jednu od bajki. No koliko je meni bilo poznato od mojih prijatelja u čijim se obiteljima tom blagdanu pridavala puno veća važnost, ni kod njih to nije bila opća terevenka. Taj se praznik smatrao obiteljskim, slavio se u kući ili stanu, odlazilo na polnoćku. Barem oni koji nisu morali voditi brigu da li će ih vidjeti „organi“ zaduženi za „pravilan moralno politički lik“. I bez obzira na njih, koliko ja znam, u mojem okružju nitko nikada nije zbog toga završio ni u zatvoru ni na obavijesnom razgovoru. A možda je to bilo i zato što u mom kraju slavljenje katoličkih blagdana nikada nije bilo vezano uz nacionalne, a pogotovo ne nacionalističke osjećaje.
Glavni blagdan je ipak bila Nova godina, pogotovo što je praznik imao dva neradna dana. Tada su se dijelili pokloni, pogotovo su to radili ortodoksni komunistički vjernici (danas mnoge od njih vidim u prvim redovima na polnoćkama i njihova nazočnost kardinalu Bozaniću uopće ne smeta za razliku od „nasrtljivih“ fotoreportera) i organizirali dočeci: po hotelima (u manjoj mjeri, bila su skromnija vremena), sindikalni po tvornicama i domovima sindikata, mladi po omladinskim klubovima, čajankama i plesnjacima, poneki u kinima (obavezni dvostruki program), a najčešće po kućama u manjim ili većim društvima.
Kao što se iz mog opisa iz 1960. vidi, za moju obitelj ni taj dan nije bio nešto posebno svečan. Listajući „Dnevnike“ kroz sve te godine vidim da je skromnost, barem dok nisam kao mladić počeo izlaziti na dočeke izvan kuće, bila uvijek prisutna. Ne bih rekao da je to bilo zbog neimaštine. Prije je to bio svjetonazor roditelja da se promjenom broja uz godinu u životu čovjeku suštinski ništa ne mijenja.
Takvo mišljenje je u meni duboko usađeno, tako da sam vrlo brzo odustao od spektakularnih dočeka, a potom i od bilo kakvih posebnih dočeka kada su nestali stvarni razlozi zbog kojih su se dočeci uglavnom i organizirali. Sve se svelo na „čekanju“ ponoći uz obvezatno „buljenje“ u TV uz isto tako obvezatnu kritiku programa kako ništa ne valja. A kako danas i onako nikada ne idem spavati prije ponoći, dočekujem novu „godinu“ svaki dan.
Ono s poklonima za dan Sv. Nikole trajalo je negdje do sredine pedesetih godina. Jedne godine brat i ja smo dugo u noć razgovarali što ćemo dobiti za poklon. U jednom trenutku majka je, otvorivši vrata sobe, rekla: „ Pa dajte se već jednom smirite i zaspite da vam mogu ostaviti poklone!“. I tako je razbijena čarolija darivanja za S. Nikolu.
Je li to majka rekla jer je taj dan bila umorna pa je željela ranije otići na spavanje (svi smo spavali u istoj sobi), ili su počeli puhati drugi vjetrovi na političkoj sceni pa je slavljenje svetaca postajalo sve manje prihvatljivo, pogotovo za one koji su radili u prosvjeti, ili pak je majka zaključila da smo već dovoljno odrasli da prestanemo vjerovati u bajke, ne znam. Samo činjenica je da smo od te godine darivanje prebacili na datum Nove godine, čemu je sigurno pridonijela i pojava Djeda Mraza, simpatičnog čičice za koju mnogi ljudi danas misle da ga je izmislio komunizam, a u stvari on ga je samo vješto preuzeo od Amerikanaca i njihove Coca-cole.
Usporedim li današnji način proslave tih blagdana vidim da se sve svelo na, od moje strane već nekoliko puta spominjano, klanjanje Zlatnom teletu, idolu potrošnje i materijalizma kojeg istinski kršćani s gnušanjem odbacuju.
Osim „što ćete (mi) kupiti“, naročito djeca, i koliko ćemo svi mi potrošiti za sva tri blagdana, e kako bi spasili upropašteno gospodarstvo i namirili nezasitnu aždaju – državu, više se ne može čuti riječ koja bi govorila o pravim vrijednostima tih blagdana.
Sv. Nikola kao svetac koji pomaže siromašnim i djeci, rođenje Isusa kada se čovjek treba posvetiti razmišljanju o životu, njegovoj svrsi, dobroti i ljubavi među ljudima i konačno dan Nove godine u kojem bi nam glavna misao i ponašanje trebalo biti usmjereno na razmišljanje što učiniti da nam život bude što bolji i ljepši.
Ne, mi to ne radimo! Odlazimo u šoping centre, mastodontske crkve i katedrale Zlatnog teleta, peglamo kartice, zadužujući se, dobrovoljno navlačimo okove dužnika, i nesvjesno u sebi gomilamo nezadovoljstvo, depresiju, bijes.
Da sam vjernik rekao bih, okrenimo se Bogu. Nisam, pa ću reći, okrenimo se Čovjeku.
