Otvorih e-mail i nađoh u nastavku citirani članak Borisa Dežulovića.
Ne pratim tu vrstu "kriminalne" aktivnosti u hrvatskom društvu, više sam okrenut "marifetlucima" političara tako da ne mogu sa sigurnošću tvrditi da je sve u članku izneseno, točno. No ako je točno i 50% nije loše za naše "uspješne" menadžere (čast izuzecima barem tako dok ne dobiju nagradu "Menadžer godine"!
Pa evo članka pod gornjim naslovom:
"Čim Hrvatska udruga menadžera dodijeli tu nagradu, za godinu-dvije, DORH se počne raspitivati o laureatu...
"Zahvaljujući nadahnutom vodstvu s jasnom vizijom daljnjeg rasta, predvođenim Josipom Protegom, tijekom protekle tri godine u Hrvatskoj poštanskoj banci uspješno su provedene organizacijske promjene, i HPB je danas poželjan partner i građanima i gospodarskim subjektima. Pod vodstvom Josipa Protege, koji prepoznaje njen potencijal, uz pomoć profesionalnih suradnika punih optimizma i hrabrosti, Hrvatskoj poštanskoj banci predstoji zdrava i stabilna budućnost".
Tim je riječima 1. prosinca 2007. godine u zagrebačkom hotelu Antunović, čitajući obrazloženje nagrade „Menadžer godine“, čelnik Hrvatske udruge menadžera CROMA Esad Čolaković najavio predsjednika Uprave Hrvatske poštanske banke Josipa Protegu. Dugonoga hostesa Croma Business Academy dodala je buket cvijeća, a nekoliko stotina tipova u tamnim odijelima ustalo je i zapljeskalo mladom, 36-godišnjem menadžeru godine.
Samo i točno dvije godine kasnije, početkom prosinca 2009. godine, zbog neodgovornog poslovanja i preko milijardu kuna rizičnih kreditnih plasmana Hrvatska narodna banka podnijela je prijavu protiv sada već bivšeg vodstva HPB-a, a svega će mjesec dana poslije, nekadašnji predsjednik uprave Hrvatske poštanske banke i ponosni vlasnik plakete za menadžera godine 2007. Josip Protega u pratnji odvjetnika predao se hrvatskoj policiji na graničnom prijelazu Bregana.
Nije da se sad hvalim naknadnom pameću, ali onoga dana kad sam ga vidio na naslovnim stranicama onih šminkerskih revija za tranzicijske hohštaplere, pred svjedocima sam rekao: čim mu istekne mandat menadžera godine, ovaj tip će biti u zatvoru.
Nisam pri tom baš ništa znao o Josipu Protegi, ne razumijem se u kreditne portfelje i rizične plasmane, niti sam ga još nevina otpremio u Remetinec samo zbog toga što onako nauljene kose izgleda baš kao mlađi, pomalo blesavi brat Silvija Dantea iz Sopranosa, što je smetao u poslu s otpadom pa mu dali da vodi jednu malu banku u Europi, neku Banca Postale di Croazia.
Imao sam samo jedan trag, i taj je bio “smoking gun”: Proteginu plaketu za menadžera godine. Već osamnaest godina, naime, Hrvatska udruga menadžera dodjeljuje tu nagradu, i prilično nepogrešivo – na postotke kamate na štednju mogu se nabrojati promašaji – najkasnije za godinu-dvije cijela država bruji o njihovom laureatu, “zahvaljujući čijem je nadahnutom vodstvu s jasnom vizijom daljnjeg rasta” nekad solidna i zdrava firma, “poželjni partner građanima i gospodarskim subjektima”, završila u bankrotu, nekretnine na bubnju, radnici na ulici, a menadžer godine zajedno s “profesionalnim suradnicima punim optimizma i hrabrosti” u zatvoru, bolnici ili Bosni i Hercegovini. Hall of Fame Hrvatskog udruženja menadžera izgleda tako poput power-point prezentacije državnog tužiteljstva s grafičkim prikazom hijerarhije hrvatskog organiziranog kriminala.
Prvi menadžer godine, izabran 1992., sjetit ćete se, bio je Miroslav Kutle, tada zvijezda u usponu, a danas sinonim za tranzicijski kriminal, čovjek koji je Tuđmanu kupio „Slobodnu Dalmaciju“ i od čijeg se “nadahnutog vodstva s jasnom vizijom daljnjeg rasta” grad Split nije oporavio do dana današnjeg. U kategoriji menadžera velikih poduzeća, sjetit će se upućeni, te je godine plaketu dobio i Nikola Lisičar, vlasnik Montmontaže, čovjek koji je Tuđmanu kupio „Večernji list“, i koji je kasnije likvidiran pod nikad razjašnjenim okolnostima. Tako je započela slavna povijest nagrade „Menadžer godine“.
Već sljedeće, 1993. godine, laureat je Damir Vrhovnik, čovjek koji će uskoro uništiti riječko brodogradilište Viktor Lenac.
1994. menadžer godine bila je Marija Šola, žena koja će jednako uspješno upropastiti robne kuće Nama, a 1995. i Nikša Giovanelli, koji će kasnije završiti u zatvoru jer je lovu za obnovu hrvatskog veleposlanstva u Beogradu ulio na ambasadorov privatni račun. U kategoriji velikih poduzeća tada je menadžer godine bio slavni Željko Čović, junak kasnije afere Verona, koja je „Plivu“ koštala 112 milijuna dolara, plus karte za opernu premijeru, večeru i noćenje za premijera Ivu Sanadera.
Mladi menadžer godine 1996., recimo, bio je Šime Klarić, vlasnik triljskog hotela Sveti Mihovil: istina, sitna riba za ugledne prethodnike, jer je u zatvoru završio tek kad je dvanaesti put uhvaćen da vozi iako mu je oduzeta vozačka dozvola.
Godine 1997. pobijedio je Rino Jurić, direktor Robnih terminala, kasnije epizodist afere s provizijama za Nevenku Tuđman i glavni junak afere s poslovnim tornjem generala Čermaka, kojemu je zemljište prodao za cijela dva eura po kvadratu.
Sljedeće, 1998., u kategoriji srednjih poduzeća menadžer godine bio je Vjenceslav Bacci, direktor splitske Prerade, kojega će zbog poznate “afere MIORH” policija privesti praktički s dodjele nagrade, i kojemu je suđenje pred Županijskim sudom u Splitu započelo upravo ovih dana, dok je u kategoriji javnih poduzeća menadžer godine bio Jurica Pavelić, direktor „Zagrebačkog velesajma“ koji će kasnije puniti novinske stranice aferama s teniskim terenima i savjetničkim džeparcem za Mladena Vedriša.
Afere će pratiti i menadžera godine 1999., Ivana Ćaletu, suvlasnika Nove TV koji će fiskalnu godinu završiti u bolnici s prostrijeljenim nogama, pa glavom bez obzira pobjeći u Bosnu.
Teško pretučen, u bolnici će završiti i sljedeća nada hrvatskog businessa, mladi menadžer godine 2000. Josip Galinec, kad je navodno pokušao zajebati Miroslava Kutlu i Zorana Pripuza za lovu kojom je preuzeo Industrogradnju.
I sljedeći dobitnik plakete za menadžera godine, riječki poduzetnik Mate Markanović, siva eminencija riječkog brodogradilišta 3. maj, postat će redoviti junak hrvatske soap-afere, a dobitnika glavne nagrade, poduzetnika godine 2001. Zdravka Peveca, vjerujem, nije potrebno pobliže predstavljati. Recimo samo da je “pod vodstvom Zdravka Peveca, uz pomoć profesionalnih suradnika punih optimizma i hrabrosti”, trgovačkom lancu „Pevec“ d.o.o. te 2001. godine “predstojala zdrava i stabilna budućnost”.
Takva je “zdrava i stabilna budućnost” čekala i zaprešićki „Inker“, kad je 2003. nagradu za menadžera godine dobila direktorica najveće hrvatske tvornice keramike Ljerka Cerc. Pod njenim vodstvom „Inker“ je uskoro prodan Španjolcima, većina radnika je otpuštena, a tvrtka se našla na laganoj samrti.
Dvije godine kasnije, 2005., menadžer godine postao je Luka Miličić, direktor uprave „Dalekovoda“, koji će, po sad već uhodanoj praksi, koju godinu kasnije završiti u istrazi Državnog tužiteljstva zbog sumnjivih poslova s Hrvatskim autocestama.
Prestižna nagrada “Menadžer godine”, kako vidite, prilično je pouzdana - kako se to policijskim jezikom kaže - indicija. Da ne zna kako je nesposobno i korumpirano hrvatsko pravosuđe, čovjek bi se, kad stvari ovako posloži, zakleo da sve one šarene biznis-revije s kojih nam se smiješi kutlad, pevečad i protežad zapravo izdaje USKOK, a nagradu za menadžera godina dodjeljuje Državno tužiteljstvo, u sklopu istražnih radnji. Ovako, radnom čovjeku i građaninu ostaje samo da s potmulim grčem u želucu svake godine dočekuje prosinački broj svog omiljenog poslovno financijskog magazina, moleći dragog Boga da na naslovnoj nije novi vlasnik njegove male firme.
A da sam ja taj, da sam ja dakle nekakav hrvatski menadžer, bježao bih od nagrade za menadžera godine kao vrag od tamjana.
- Gospodine Vojkoviću – nazvali su tako prije će nekoliko tjedana predsjednika Uprave „Croatia osiguranja“.
- Čast nam je i zadovoljstvo obavijestiti Vas da je žiri Croma Business Academy odlučio da vas proglasi menadžerom godine za 2009. u kategoriji javnih poduzeća. Kao što vjerojatno znate, nagrada će biti uručena u hotelu Westin...
- Bestraga – procijedio je s druge strane menadžer Hrvoje Vojković, blijed kao umak od bijelih tartufa. – Kako ste me uhvatili?"
* * *
Sažetak, rezime, zaključak moje malenkosti:
Uz naše korumpirane političare, ministra financija koji svršava jedino kada dobije novi kredit, nesposobne pravosudne organe, leziljeboviće svih vrsta i fela, mlade penzionere, lažne branitelje i ovakve „uspješne“ menadžere još nam i dobro ide!
Post je objavljen 19.01.2010. u 13:59 sati.