semper contra
srijeda, 30.12.2009.
Sudar Divova!
Sučeljavanje dva vrla kandidata za Predsjednika Republike. Uz dirigentsku palicu maestra Branimira Bilića. Pa to je UŽASNO!
Čas su na Vi čas na ti! Izgleda da ne znaju onu: zašto Vi koji ste Ti meni koji sam Vi govorite Ti, kada ja koji sam Vi, vama koji ste Ti govorim Vi!
Bandiću je glavni slogan: ja sam deset godina bio gradonačelnik i uspješno vodio Zagreb (sic!) pa ću na isti način i Hrvatsku. I Šuker je bio gradonačelnik (kažu uspješan) Velike Gorice, postao ministar financija u Vladi i vidimo gdje smo! UŽAS!
Josipović bi htio biti fin i kulturan. Pogrešno, s barabom treba na način barabe ali na višem nivou. Bandić, možete li zamisliti taj bezobrazluk, Josipoviću spočitava kriminal, a Josipović ne želi navoditi Bandićeve. Bojim se da mu ja ne bi ostao dužan. Recimo: pa već u Vašem imenu ima asocijacija na banditizam. Tako se razgovara s barabama. Bandić neće dozvoliti da Hrvatska u Europu uđe - puzajući. Odgovor: pa Vi ste puzajući polagali vijenac na spomenik palim braniteljima. Baš je to izgledalo svečano! I ne samo to, on dobro poznaje Hrvate u BiH jer je tamo živio. Pa što tamo i nije ostao? JEZIVO!
Sva sreća da u našem političkom sustavu Predsjednik i nema neke velike ovlasti. Iako Bandić misli da ima kao što si je podesio vlast u Zagrebu. A možda uz pomoć sa strane uspije tako i kao Predsjednik, pa uvede preko noći predsjednički sustav.
Bandić&Kosor pa to će biti divno. Duo Hani! Ne, nemojte se čuditi. Bandić ima sasvim realne šanse da pobijedi Josipovića.
No osobno me baš boli džon. Bio sin sv Josipa (Josipov-ić) ili sin Bandita (Bandić) puku će biti jednako.
U 21.45 ponavlja se šarada na Novoj. Pogledajte. Možda će biti bolje obzirom da ih saslušava Mislav Bago.
srijeda, 23.12.2009.
Kako kuha „mala od kužine“
Jučer i danas na svakim vijestima hrvatske Dalekovidnice, kao prva i najvažnija, emitira se vijest kako je Vlada na čelu s „malom od kužine“, Jadrankom Kosor, uspjela od INE naplatiti dugovanja nešto malo više od milijardu kuna i slijedom toga platiti sve dugove prema HAC i inim državnim tvrtkama koje su otprilike toliko kuna „zamračili“, kako se to danas popularno (eufemizam da se pravim pametan) kaže za krađu.
Za neupućene to je velika pobjeda „male od kužine“!
No prije nego se osvrnem stvarnu pozadinu tog „velikog“ uspjeha Vlade, pojasnit ću zašto našu Premijerku ponovo zovem „malom od kužine“, nastavljajući tako vokabular kojim sam dotičnu damu počastio ljetos nakon što je, ničim izazvana, inaugurirana od strane odlazeće-bježećeg Ive Sanadera predsjednicom Vlade.
Nakon posljednje nesreće na zagrebačkom kolodvoru, od niza sličnih nesreća (pretposljednje ako je točno što sam upravo čuo da je danas HŽ opet smanjio broj stanovnika Lijepe naše na jednom pružnom prijelazu; - „Idemo dalje“ bila je jedna od parola HDZ-a na nedavnim izborima i eto oni se toga drže, barem što se tiče HŽ) i korupcijsko/kriminalnih skandala za koje je nepobitno moralno i politički odgovoran ministar Kalmeta, izjavila je, tada još „kapetanica“ ili barem kandidatkinja za takvu titulu, pred novinarima naših Dalekovidnica da je smjena Kalmete (ili pak njegova ostavka) vrlo izgledna.
No nakon „prespavane noći“, po onoj narodnoj: jutro je pametnije od večeri, nesuđena „kapetanica“ je rekla: puj, puj ne važi i vratila se tamo gdje joj je mjesto - u brodsku kužinu. Komandu broda očigledno je preuzeo Kalmeta sa svojim zadarskim bojovnicima. Je li u tome imao ulogu i „kapetan“, koji bježi s broda koji tone, za sada nemam saznanja.
Ne znam na što to vas asocira, ali mene na Sanadera i njegov splitski govor „Svi smo mi Norc(i)!“ i „berače kestena“ oko kuće generala Bobetka kada ga je pokojni Račan htio uhititi i poslati u Haag.
A sada da se vratim na pozadinu velike pobjede „male od kužine“ i njezine „kuharske“ ekipe koji bi za svoje „recepte“ kako „skuhati“ naivni puk trebali dobiti sve tri „Michelinove zvjezdice“!
U lokalnom tjedniku „Međimurje“ od 22.12.2009. nezavisni saborski zastupnik Dragutin Lesar piše:
„Ako ste samo ovlaš pratili medije prošli tjedan, sigurno ste uočili informaciju iz Banskih dvora da je naša vlada s MOL-om potpisala nekakav ugovor o odgađanju preuzimanja plinskog biznisa, ili kako bi se to na našem hrvatskom reklo - plinskog posla. Siguran sam da vas ta informacija nije zabrinula. Vama ni u džep ni iz džepa, pomislili ste. Bili ste bezbrižni, ali samo jedan dan. Već idućeg dana objavljeno je da će od Nove godine plin poskupjeti za 33 lipe po kubiku i još 5 lipa za skladištenje.
Ako do sada ove dvije vijesti niste povezali, sada ih morate. Ovo poskupljenje plina direktna je posljedica onog ugovora iz prve vijesti. Ranijih godina, kada smo tako olako 47% INA-e prodali MOL-u i dali im apsolutna upravljačka prava, obavezali smo se da ćemo iz INA-e izdvojiti posao s plinom. Zbog niske cijene plina, MOL-u nije bio zanimljiv taj dio poslovanja i u ugovor su uglavili obavezu Hrvatske da preuzme poslove trgovanja i skladištenja plina.
Zbog toga smo za oko 600 milijuna eura od MOL-a otkupili podzemno skladište plina Okoli koje smo im svojedobno prodali, ali nismo platili, odnosno otkupili i plin. Sada je skladište naše, ali ne i plin. Da bi Hrvatsku prisilili na izdvajanje plinskog posla iz INA-e, Mađari su namjerno stvorili porezni dug INA-e prema državnom proračunu veći od milijardu i pol kuna.
Pritisnuti sa svih strana i velikom rupom u proračunu, Kosor i Šuker gotovo na koljenima mole MOL za odgodu preuzimanja plinskog poslovanja iz INA-e. MOL pristaje, ali uvjetuje povećanje cijene plina za najmanje 33 lipa po kubiku. To su mogli učiniti jer plin u NAŠEM skladištu je NJIHOV. Skladište Okoli kupili smo kreditom EU banke koji treba vratiti. Stoga su Kosorica i Šuker našli novu hdzarinu: svi potrošači plaćat ce 5 lipa po kubiku za troškove skladištenja plina. To vam je otprilike isto kao da vam pekar na cijenu kruha doda troškove skladištenja pšenice.“
* * *
Ima u tom članku/komentaru i nastavak. A odnosi se na „blok Hayan“. No za sada ću taj dio Lesarovog komentara ispustiti jer se bojim da će i nakon ovog dijela nekome pozliti, a da pročita čitav tekst možda ne bi ni preživio od „jela“ što nam kuha „mala od kužine“ i njezini „kuhari“. Možda vam ga prezentiram nakon blagdana; ipak nema smisla da vas ubijem uoči njih 
.
Mislim da je krajnje vrijeme da oni kojima je zlo od ovakve „kuhinje“ i serviranih „jela“ od „Zna se“, koja tako „kuha“ uz podršku malih strančica i „velike oporbe“, a kojima je svima u interesu samo čuvanje tople fotelje za svoje debele guzice, krenu u akciju: demonstracijama, prosvjedima, građanskim neposluhom, pa ako treba, jer to je kao demokratskije, i osnivanjem nove stranke (iako ih ima ko gljiva poslije kiše) koja će svojim Statutom ZABRANITI ulazak takvih „kuhara“ i automatski IZBACITI iz stranke bilo koga, ponavljam bilo koga, koji odluči „kuhati“ na taj način.
* * *
Na kraju komentara D.Lesar u svojem uobičajenom P.S. piše, citiram:
„Sjećate li se, „Bijelih noći" u Sibiru? To je bilo ogromno naftno-plinsko polje koje smo također prodali. Financijski suverenitet izgubili smo krajem devedesetih, kada smo rasprodali banke. Plinsko-naftni kada smo prodali INU. Sada pripremaju „privatizaciju" HEP-a. Onda će „privatizirati" željeznicu, šume i vode. Kako na suverenost Hrvatske gleda jedan moj prijatelj iz Zagreba najbolje se vidi iz njegovog aktualnog životopisa:
- Radim kod Austrijanca, plaću dižem kod Talijana, sopingiram kod Slovenca, telefon plaćam Nijemcu, točim gorivo kod Mađara, lijekove kupujem od Izraelca, zakone mi propisuje Belgijanac, sudi mi Nizozemac, a gradonačelnik mi je iz BiH.“
Da bi na kraju poželio svima „ugodne blagdane, miran Božić i zdravu 2010. godinu“, čemu se i ja pridružujem usprkos i unatoč svemu u svom stihoklepskom stilu, ali ovog puta narodnom desetercu 
Zdravi i živi svi Vi mi bili,
za Novu fino jeli i pili,
nekako je ipak preživjeli!
Vaš semper contra
utorak, 22.12.2009.
Život patke prema životu čovjeka?
Dio životopisa dvadeset petogodišnjeg Marka Leka, pravomoćno osuđenog zbog (…..……..) djevojke na pješačkom prijelazu. U zagradi navedite što mislite da bi po vašem mišljenju trebalo pisati nakon što pročitate čitav tekst.
kolovoz 2005. – zbog ne poštivanja razmaka od vozila ispred sebe, kazna 400 kn
prosinac 2005. - kao mladi vozač vozio noću bez pratnje što je kršenje zakona, kazna 500 kn
siječanj 2006. – prekoračenje brzine u naseljenom mjestu, kazna 1000 kn
ožujak 2006. - nepoštivanje prometnih znakova, kazna 300 kn
srpanj 2006. – prekoračenje brzine u naseljenom mjestu, kazna 300 kn
16.lipnja 2007. – na pješačkom prijelazu nalijeće iz druge prometne trake i UBIJA dvadesetdevetogodišnju djevojku koju je propustio vozač u prvoj prometnoj traci, uvjetna kazna od godinu dana s kušnjom od tri godine
P.S.
U Americi 25 godišnji muškarac pregazio je patku koja je s 12 pačića prelazila cestu namjerno ubrzavši. Očevici su ga prijavili, kazna godinu dana uvjetno
SAD : Hrvatske = život patke : život čovjeka
Napomena: možda je u SAD osuda bila takva jer se ipak radilo o „majci“ dvanaest pačića koji su ostali siročići?
Pitanja:
1. Što mislite koliko je iskeširao Markov otac, lički tajkun, e da bi njegov sin, očigledno sklon kršenju propisa, dobio ovakvu „zasluženu“ kaznu?
2. Hoće li sudac/sutkinja koji/a je „odrezao/la ovakvu drakonsku“ kaznu mirno i spokojno provesti blagoslovljen Božić u krugu svoje obitelji u kojoj vjerojatno još nitko nije ubijen prometalom na četiri kotača voženog od strane ubojice koji to u skladu s našim Pravom (ne Pravdom) ipak nije ubojica?
3. Bi li djevojka ostala živa da je kojim slučajem sud nakon prvog, dobro neka bude nakon trećeg prekršaja, dotičnom Marku oduzeo vozačku za sva vremena?
4. Je ste li sigurni da dotični Marko neće u slijedeće tri godine počiniti novi prekršaj, ubojstvo ili čak višestruko ubojstvo?
subota, 19.12.2009.
Kada nulta tolerancija za nasilje?
Dobio sam od kolegice e-poštom „Pismo profesora Zelenike s tehničkog fakulteta u Rijeci!!!“
Vrlo me se dojmilo i osjetio sam potrebu da ga komentiram na svoj način kako to i inače radim. Moji komentari pisani su kurzivom i ubačeni u originalan tekst.
Tekst s komentarima poslao sam e-poštom profesoru Zeleniki sa zamolbom da li bi ga mogao objaviti na mom blogu. Odgovor za sada nisam dobio.
U međuvremenu je (18.12.2009.) u okviru emisije „Hrvatska u živo“ pročitan kompletan tekst i obavljen razgovor preko link veze s autorom. Blogerica „bastet“ je integralni tekst objavila na svom blogu.
Time je po mom mišljenju tekst postao javan i slobodan za komentiranje.
* * *
Povodom mučkog ubojstva našeg studenta Aleksandra Abramova, iako je teško očekivati da će se išta promijeniti (i neće dok se STVARNO ne uvede nulta tolerancija prema nasilju), jučer sam u eteru lokalne radio postaje"Radio Trsat" imao potrebu izreći slijedeće:
"Htio sam Vam danas govoriti o događanjima na i oko Sveučilišta u Rijeci. Ali neću. Htio sam Vam govoriti o stanju na LHCu u CERNu i o kongresu o klimatskim promjenama u Kopenhagenu. Ali neću. Ovo je prilika kada se treba, naprosto mora (točno), govoriti o Aleksandru Abramovu. Dečku, studentu moga faksa, stanovniku moga rodnoga grada, koga više nema. Poput Vitomira Jovičića Simkea, poput Luke Ritza u Zagrebu, poput (pre)mnogih drugih dečki i cura (koji su ubijeni ne samo zbog kriminalnog nasilja ili zbog POLITIČKOG već jednostavno iz DOSADE!) diljem ove naše zemlje.
Ovo bi mogla biti patetična priča o žalosti i potrebi kažnjavanja. Ali neće. (Krivo!!! Ali neka ta tema ostane za jednu drugu priliku.). Ovo će pokušati biti priča o odgovornosti koje nema (A kako je steći bez kažnjavanja za neodgovornost?)
O odgovornosti nas roditelja (potpuno se slažem) koji iscrpljeni stižemo doma i nemamo dovoljno vremena, živaca i snage baviti se svojom djecom (djelomično se slažem: ako ne moraju raditi 18 sati za golu egzistenciju onda neka slobodno vrijeme provedu s djecom a ne pred TV i u šopinzima ili nemaju djece djece. Ako moraju raditi više od 18 sati dnevno treba režim mijenjati, pa makar i silom!).
O odgovornosti poslodavaca (točnije rečeno KAPITALISTA da citiram Dragutina Lesara) koji nas čine takvima (robovima, ne više rada nego svjetonazora potrošnje, štovatelja ZLATNOG TELETA) da bi mogli voziti svoje SUVove i jahte (čiji im kupnju upravo omogućujemo MI povlađujući se za njihovim svjetonazorom štovatelja VELIKOG ZLATNOG TELETA).
Odgovornosti nas nastavnika i profesora koji u prepunim satnicama i učionicama fingiramo HNOSove i bolonje da bi djecu učili kakve vrste pijeska postoje u Osječko-baranjskoj županiji, i kakav kupus raste u Lici, i kako riješiti parcijalne diferencijalne jednadžbe, i kako je u(ne)ređena ekonomija, i kako su razmišljali grčki filozofi, ali ih nemamo vremena ni načina učiti kako biti uspravni, kako biti empatični, kako pomagati drugima i drugačijima, kako biti humani, kako biti moralni i etični, kako biti ljudi, kako biti roditelji
(Točno gospodo profesori i nastavnici, ali što se čeka? Zašto ne predajete onako kako VI mislite da je ispravno? Otpilite vlast, ministre i bolonju ako ne valja! Uostalom, zar je tome kriva samo vladajuća kasta ili i MI koji smo ih izabrali da vladaju NAMA? I ne samo to: zašto mislimo da je ono što ONI propovijedaju zaista demokracija, ne shvaćajući da nas LAŽU i da je to u suštini DEMO(N)KRACIJA, vladavina političkih DEMONA. Uostalom još je George Gordon Byron u devetnaestom stoljeću rekao: „Demokracija je najveće zlo smišljeno na ovom svijetu.“
Ne vjerujete? Razmislite! Upravo je demokracija najperfidniji način manipuliranja pukom koji osigurava MANJINI da vlada VEĆINOM, a da je istovremeno VEĆINA uvjerena i smatra kako MANJINA vlada u ime VEĆINE! Kaj god!)
Ovo je priča o novinarima i njihovim urednicima koji nam naturaju priče o raznim simonicama, vlatkicama i doloresicama a ne promoviraju prave vrijednosti i prave junake ove zemlje. One koji se bace u rijeku da bi spasili drugoga, ali onda odšetaju jer ne žele biti u takvim novinama i na takvim televizijama. Priča o velikobratskim bedacima i o nagradnim igrama koje uništavaju ljudsko dostojanstvo. O vanjskoj formi umjesto sadržaja.
(A zašto i zbog čega ti NOVINARI pišu tako? A zašto i zbog čega su na DALEKOVIDNICAMA takve emisije? Zato što upravo većina NAS želi takve tekstove i emisije, a o broju TAKVIH, s kojim je povezan broj oglašivača a time i profit svećenika religije ZLATNOG TELETA, vlasnika tiskovina i dalekovidnica. I zašto se onda čuditi svemu tome što se posprdno naziva ŽUTILOM kada je to u SRŽI novinstva i elektronskih medija koji ovise o religiji ZLATNOG TELETA i njenim SVEĆENICIMA.)
Ovo je priča o nazovi herojima koji kukavički bježe od haških papira umjesto o pravim herojima koji nezaposleni moraju liječiti svoje rane i traume, koji su ovoj zemlji dali sve dok su je korumpirani lupeži preuzimali i pljačkali.
(Ne treba se čuditi, uvijek je tako bilo, jeste i bit će. Nije štos ZNATI, štos je UMJETI! Nije štos biti PAMETAN, treba biti MUDAR! Tko to ne shvati na vrijeme ostaje LUZEROM, a oni koji su dovoljno mudri i umiju prigrabe što žele pa luzerima poručuju – tko je jamio, je jamio!)
Ovo, nažalost, nije priča o tim pravim herojima koji i dalje tiho i samozatajno rade i trude se da ovo bude bolja zemlja za njihovu djecu i za svih nas.
(I koje oni DRUGI nazivaju naivcima, luzerima, nesposobnjakovićima, nesnalažljivcima, da baš ne kažem IDIOTIMA!)
Ovo je priča o katastrofalnim ministrima i lupeškim gradonačelnicima i ini hohštaplerima i nikogovićima koji žele biti predsjednici ove države.
(Kako bi sebe i svoje tri generacije uhljebili u Lijepoj našoj/njihovoj Hrvatskoj. A mi, luzeri, ipak ćemo glasati za jednog od njih, sasvim svejedno kojeg, svi su oni isti popovi ili komunisti, umjesto da NITKO, apsolutno NITKO, ponavljam NITKO ne izađe na izbore i tako jasno i glasno da na znanje što misli o tim HOHŠTAPLERIMA! Samo je pitanje: tko će luzere organizirati, osvijestiti i povesti? A ako se i nađe, tko nam ne garantira da u konačnosti neće biti: „Tako bi smo umjesto stare vlasti, dobili novu, možda i goru.“ kako u romanu „Tvrđava“ piše Meša Selimović.)
Ovo je priča o mostovima do bagatelno kupljene zemlje, o brodovima, kamionima, cestama i tunelima na kojima su se dizale ogromne provizije, o onima koji za ništa od toga nisu odgovorni, o društvu bez ikakvih vrijednosti.
(A kada tvrdim i pozivam da se oni koji rade takve stvari osude na smrt, e onda „luzeri“ zazivaju humani odnos. Gospodo „luzeri“ s HULJAMA, KRIMINALCIMA i UBOJICAMA treba se boriti jednakim sredstvima. Uostalom oni nisu LJUDi, takav pojedinac nije ČOVJEK i prema njemu se ne treba ponašati humano, uljudbeno u kulturno. Točka!)
Ovo je priča o ulaganju u zgrade a ne u ljude. Ovo je priča o čelnicima koji to postaju ucjenama, prijetnjama, podmetanjima, kupovinama glasova i naručenim medijskim istupima. O ja tebi - ti meni titulama i nagradama.
Ovo je priča o strankama opasne nekompetencije koje postavljaju vlade opasnog diletantizma. O vladama koje predlažu i besprizornim sabornicima koji glasaju za najveće uštede upravo na obrazovanju.
Ovo je priča o premnogim svećenicima kojima su milije bitke od prije 70 godina, nove crkve i potrošena politikanstva, a ne o onima koji stvarno žive vjeru i svoj život posvećuju potrebitima.
(Za VLASTODRŠCE je najopasnija stvar ulagati u ZNANJE, kao što je u VOJSCI najopasnije kad vojnik ima slobodno vrijeme. U jednom i drugom slučaju pojedinac počinje MISLITI, a za VLAST i GENERALŠTAB je najopasnije kad ČOVJEK ili VOJNIK misli. Tada VLAST i VOJSKA odlaze k vragu. Zato treba servirati ŽUTILO, zato treba slaviti VJERU jer onda se ne misli onda se vjeruje, zato treba nezaposlenima servirati broj ubijenih, zaklanih i bačenih u zajedničke jame kako ne bi brojili svoje mizerne plaće, zato treba LUZERIMA servirati „velike“ patnje bogatih i poznatih kako bi vidjeli da eto i oni žive „jadno“ i u „mukama“, zato treba gladnima na TV emitirati kulinarske emisije kako bi im suhi kruh lakše klizio niz grlo, zato treba otvarati šopinge u kojima će roditelji trošiti svoj krvavo zarađeni novac umjesto da ga s djecom potroše u prirodi, na moru, u planinama. Zato NE trebaju škole, TREBAJU šoping centri!)
Ovo je priča o najdražoj Rijeci kojoj tepamo da je otvorena i multikulturalna ali u kojoj će se i danas premnogi zatvoriti iza primorskih poneštrica kada treba pomoći i priskočiti drugima, u kojoj će se mnoga naša djeca i naši sugrađani okrenuti kada Simkea bace u Rječinu ili Acu tuku na par metara od njih.
(Jer mi se ipak držimo one dobre navade: „Mene se to ne tiče!“)
Ovo je priča o besprizornim kukavicama koji svoju impotetnu bahatost skrivaju iza bjesomučne agresije koju su spremni pokazati tek na slabijima od sebe ili kad ih je tri ili 10 na jednoga.
(Sigurni da im nedorasli i nesamostalni sudovi i policija uz blagoslov korumpirane i kriminalne vlasti neće zamjeriti na njihovom „nestašlucima“!)
Ovo je priča u kojoj ne stanuje pamet nego epizodne nule, u kojoj nam ljudsko iverje oduzima budućnost. Ovo je priča u kojoj bi se mnogi trebali prepoznati, ali će izabrati to ne učiniti.
(Već će se zatvoriti se u klet ili konobu, piti gemište ili bevande i zapjevati: „Još Hrvatska ni propala dok mi živimo!“)
Ovo je priča o nama, beznačajnima ispod zvijezda, i o zvijezdama Ace, Simkea i Luke koje nam više ne osvjetljavaju put.
(Koji su, nažalost, svoje zvjezdane trenutke doživjeli, opet prvenstveno zahvaljujući ŽUTILU, zato što su UBIJENI, a ne zato što su nešto UČINILI!)
Ova priča ne može nego završiti minutom šutnje. Šutnje nakon koje bi trebala uslijedi promjena i ogromna aktivnost. Ali, nažalost, neće, pa će sutra biti prestrašno jednako kao danas, ako ne i gore.
(Bilo bi dobro kad bi završila samo MINUTOM šutnje. No ova priča će završiti TRAJNOM šutnjom, kao što je do sada uvijek završavala svaka ZAPOČETA minuta šutnje na ispraćajima nedužnim žrtvama ubojica, pijanih vozača, nacionalističkih primitivaca, ideoloških manijaka svih ideologija, kriminalaca i što je najgore ubojica koji ubijaju jer im je DOSADNO!)
Hvala Vam, Aco, Simke i Luka što ste dio puta prešli s nama. I oprostite nam, o Bože, oprostite nam ako možete, što nismo znali bolje pa Vam nismo dopustili da taj Vaš put bude puno dulji i ljepši od našega."
(Ne nije točno da „nismo znali bolje“! Znamo mi bolje! Samo nismo HTJELI, nismo se USUDILI, OKRETALI smo glave u svom sveobuhvatnom KUKAVIČLUKU!)
Srdačni pozdravi,
Saša Zelenika
Iako to zvuči STRAŠNO, ali možda ste u konačnosti imali sreće što ste otišli iz takvog SVIJETA i od takvih LJUDI. Pogotovo ako ste vjerovali za života, da tamo GORE postoji ljepši i bolji život.
petak, 18.12.2009.
Vlada opet „dijeli“ tuđi novac!
Ova slika se pojavila na prvoj stranici jučerašnjeg (17.12.2009.) „Jutarnjeg lista“. Banke „daju“ 9 milijardi kuna, a Vlada „daje“ jednu milijardu kuna za osnivanje fonda za pomoć gospodarstvu.
Na prvi pogled velikodušno, u suštini čista laž. Ni banke, ni vlada ne daju ni jedne jedine svoje kune. Naime ne vjerujem da će zaposlenici u bankama, a pogotovo njezini menadžeri, odvojiti ma i jednu jedinu kunu iz svog džepa za pomoć posrnulom gospodarstvu. Jednako to vrijedi i za članove vlade. Oni će jednostavno vratiti dio novca koji su jedni, banke, od gospodarstva uzeli na ime visokih kamata, a drugi, vlada, na ime harača i PDV-a.
I to je sva istina.
Trebali bi konačno početi upotrebljavati prave izraze, a ne eufemizme kao što kaže Dragutin Lesar, kada traži da se poslodavce nazove pravim imenom – kapitalisti, a posloprimce – radnicima. Jer notorna je činjenica da niti banke, niti bilo koja vlada (ni političari generalno) nisu nikada, neće, niti će ikada zaraditi (stvoriti) ma i jednu kunu svoga novca (nove vrijednosti). Oni jednostavno uzimaju jednima, dio zadržavaju za sebe i onda dijele podobnima ili uz visoke kamate posuđuju drugima.
Uz to postavlja se pitanje pod kojim uvjetima će se ti krediti dodjeljivati: bespovratno, povratno, s kakvim kamatama i u konačnosti tko će snositi odgovornost ako tvrtka koja dobije pomoć ipak propadne, a njezini menadžeri pokupe svoje menadžerske plaće po menadžerskim ugovorima usklađenim s menadžerskim marifetlucima.
Treba uvjetovati dobivanje kredita pravilom da „svi direktori idu na minimalac, a zaposlenicima su plaće fiksne i zagarantirane. Čim tvrtka državi (bankama) vrati novac i postane uspješna, menadžeri mogu dobiti dionice i bogat menadžerski ugovor“, kako to u današnjem članku u „Jutarnjem“ na tu temu predlaže Branka Stipić.
Naravno sukladno mojem svjetonazoru, ja bih tome dodao još jedan uvjet: u koliko ne uspiju, protiv njih se pokreće sudski postupak i ako im se dokaže da nisu uspjeli zbog svoje nesposobnosti, neznanja ili kriminala/korupcije, bit će osuđeni na…e o tome ćemo se još dogovoriti. U tom slučaju bi „podobni“ i „sposobni“ menadžeri, stečajni upravitelji i ine fukare, dobro razmislile hoće li ili ne uzeti novac iz spomenutog fonda.
četvrtak, 17.12.2009.
Prilog diskusiji: zašto smo u krizi?
U posljednje vrijeme u tisku se preko čitave stranice povremeno pojavljuje slika spomenika s tekstom koji nepobitno pokazuje i dokazuje da je logika na području naše države, a možda i šire, otišla k vragu.
Ja sam do sada mislio da je ova kriza u svijetu i kod nas, smanjenje potrošnje, a time i prihoda nezasitnoj državnoj aždaji s bezbroj gladnih ustiju, uzrokovana činjenicom da građani, potrošači i poštovatelji religije Zlatnog teleta jednostavno nemaju novaca, love, đengi, para, kuna, dinara, dolara, eura, jena, franaka, kruna, rubalja itd, itd kako se već sve ne zovu komadići papira koje dobivamo malo za puno rada, a dajemo puno za malo dobivene robe ili usluga.
No očigledno sam bio u krivu.
Zahvaljujući genijalnosti stručnjaka za markentig i reklamu koji su školovani za prodaju magle, muda pod bubrege, praznih obećanja, figa u džepu, robe sumnjive kvalitete i svojstava itd, itd držeći se stare mudrosti svih trgovaca: dok budale imaju para, kramari tržiju, saznao sam da sam idiot, i da je glavni uzrok propasti trgovačkih kuća u tome što su SMANJILE financijska sredstva za reklame!!!
Ne znam kako vi, ali je se glede a u svezi reklama već jaaaakoooo dugom držim slijedećih pravila:
1. ne kupujem nikada ništa što se reklamira ako mi to baš zaista nije neophodno ili me na to ne natjera žena (srećom vrlo rijetko).
2. nikada ne uzimam u ruke reklamne prospekte, osim da ih bacim u smeće i pri tome pomislim: jadno drveće koje je uništeno zbog tih gluposti.
3. jedino smeće koje svjesno bacam na cestu su nepročitani reklamni listići koje nalazim ispod brisača na automobilu. Sve ostalo bacam na odgovarajuća mjesta.
4. čim se na radio postaji ili nekoj TV emisiji čuje ili pojavi reklama, odmah ili prebacujem kanal ili program ili se dižem i idem na pišanje. Ako se radi o nekoj dobroj emisiji ili filmu prekidanih reklamama, snimim emisiju i odgledam je naknadno preskačući dijelove s reklamama.
5. kada vozim automobil svu pažnju usredotočim na cestu i svjesno se trudim NE čitati poruke s džambo plakata bez obzira o kakvom se sadržaju radi: od reklamiranja proizvoda, preko ekoloških poruka do friziranih faca naših vrlih političara. Uostalom drugačije ponašanje moglo bi me stajati i života!
I zanimljivo, nije za vjerovati, čudo neviđeno: uglavnom sam uvijek kupio kvalitetan i dobar proizvod!!!
ponedjeljak, 14.12.2009.
Je li zaista živimo u šašavoj državi?
Neuravnoteženi tip s 1,49 promila alkohola u krvi ukrade u pet sati ujutro automobil hitne pomoći, vozi bez upaljenih svjetala u doba godine kada je to obavezno i po danu, ulazi na autoput, policija ga juri 100 km upozoravajući da se zaustavi, on vozi dalje, zabija se u kolonu automobila koja stoji ispred naplatnih kućica i ubija vozača vozila u koji se prvo zaletio oštetivši još nekoliko automobila i ozljeđujući još nekolicinu.
Gledam o tome na NOVOJ TV. Nakon uvodne reportaže počinje, ne znam čime motivirano, istraživanje tko je kriv na način hrvatskih novinara. Po njima:
Kriv je radnik na naplatnoj kućici koji ga je pustio na autocestu bez upaljenih svjetala i nije provjerio (valjda alkotestom ili analizom krvi uz primjenu sile ako se dotični odupire) da je vozač pijan!
Kriv je vozač kola hitne pomoći koji je pred ambulantom hitne pomoći ostavio automobil s ključem u bravi volana umjesto da ga je odvezao u garažu, izvadio ključ iz brave, stavio dodatno osiguranje protiv krađe (na primjer šipku na volan), zaključao vrata automobila i garaže i bacio ključeve u kanalizaciju!
Kriv je šef voznog parka hitne jer nije primijetio kako više od pola sata na parkiralištu nedostaje jedan auto, i umjesto da je svakih pet minuta pogledavao u popis izlazaka i ustanovio da mu jedan auto nedostaje, on je, možda, pio kavu s vozačem koji je očekivao poziv s terena!
Kriva je policija koja je zaustavila vozila uz rub ceste prije naplatne kućice pa je spodoba dobila priliku da naleti na njih kao na poredane domino pločice, umjesto da je pustila vozače da se rasporede po svim izlazima pa bi onda ubojica naletio samo na jedno vozilo!
A stvar je vrlo jednostavna i rješiva u deset sekundi.
Toliko je najme potrebno vremena da policajac izvadi revolver i upuca tu spodobu ili na mjesta nesreće, ili još bolje prije prilikom pokušaja da je zaustavi u suludoj vožnji, koja pijana krade automobil hitne pomoći, vozi bez upaljenih svjetala, ne zaustavlja se na upozorenje policije, naleće na kolonu automobila i pri tome ubija nedužnog vozača i ranjava nekolicinu.
Sve ostalo su novinarska i pravna (odvjetnička) trabunjanja. Ova potonja tek slijede, posljedice kojih će biti da su svi krivi samo ne stvarni ubojica. Pa ako možda spodoba i dobije nekoliko godina zatvora neće to njemu biti neka velika kazna. Provest će u njemu neko vrijeme o trošku poreznih obveznika (kojeg je jednog, usput budi rečeno, ubio a nekolicinu srećom neuspješno pokušao) žaleći se na prenatrpanost, higijenske uvjete i lošu hranu, te čekajući da mu neki budući predsjednik države dodjeli milost i oslobodi ga izdržavanja zatvorske kazne u potpunosti!
I dok će tako biti stradavat će nevini ljudi i to ne samo na cestama.
A zašto se onda, na primjer, novinari čude kao pile glisti kada policija ne otkriva tko ih mlati bejzbol palicama. Pa prepuštaju njima da to otkriju!
Oni najbolje znaju tko je kriv, zar ne?!
nedjelja, 13.12.2009.
Dobar tek uz TV-kuhinje
Ako nemate za kruh, jedite kolače po Aninim receptima
Ne znam baš točno „kaj su jeli naši stari“ (to što se priča može ali i ne mora biti točno), slušam kako smo u velikoj krizi, kako ljudi nema novaca ni za hranu i da je sve skupa dosta gadna situacija glede prehrane velikog dijela pučanstva.
Sve to čitam u novinama, slušam na radiju, gledam i slušam na našim dalekovidnicama. I onda vidim nešto čudno. Između svih tih emisija koje govore kako puno ljudi gladuje, ne dobiva plaću po nekoliko mjeseci, ostaju bez posla ili ga ne mogu dobiti, malo, malo pojave se emisije koje na veliko pripovijedaju o finoj hrani, o teme kako se to treba kuhati, pa servirati, pa kako gosti koji dođu na jelo trebaju domaćici nešto pokloniti i puno je hvaliti.
Jer zbilja toga ima jako puno.
Na primjer, svako jutro od ponedjeljka do petka oko pola devet u emisiji „Dobro jutro Hrvatska“ jedan zgodan i simpatičan kuhar navlači „kuharsku ratnu opremu“ i počne pripremati jelo za gablec. Vjerojatno za zaposlenike na HRT. Ne previše složeno, ali obično količinski dovoljno za nekoliko ljudi. Malo popapriti, malo posoliti i uz to preporučujem domaću malvaziju. „To je to!“
U subotu na HRT1, oko 14.30 na redu je jedna vrlo lijepa i poučna emisija vezana uz „Jelovnike izgubljenih vremena“. Uz recepte, u lijepom ambijentu luksuznih restorana ili konoba, autor i voditelj nam priča priče o tradiciji tih jela od rimskih vremena pa na ovamo.
Još ti nisu prestale curiti sline od gledanja te divote, a na programu NOVE TV pojavljuje se nasmijana Ana u svojoj maloj kuhinji i započinje svoj šou pripremanja jela uz neprestano pričanje o svemu i svačemu a ponajmanje o pripremi i sastojcima jela, tako da se čovjek teško može koncentrirati na ono što radi. Na kraju joj dolaze u goste poznate face, donose poklon/e i naveliko hvale i analiziraju što je to i kako Ana skuhala.
I na kraju dana, na HRT1 oko 18.30 nastupa velika ekipa u spektaklu zvanom „U istom loncu“ pripremajući gladnom puku jelo za večeru. Unatoč nazivu emisije ipak mislim da nismo svi „u istom loncu“.
Na moje čuđenje, nedjelja je vrlo skromna što se tiče odabira emisija za gladne. U jutro oko šest sati ponavljaju se „Jelovnici izgubljenog vremena“, za koga? Oni koji si takve ručkove mogu priuštiti još spavaju ili će i onako u neki od, u emisiji spomenutih, restorana, a oni ostali ili još spavaju umorni od cijelotjednog rada ili pak su već na nedjeljnom fušu. Isto tako emisija u kasnom popodnevnom terminu oko pola sedam „U istom loncu“ sigurno nije namijenjena za one koji su se za ručak dobrano najeli, tako da pretpostavljam da je namijenjena onima koji običnom za večeru pojedu komad kruha s masti, ili pak žgance s mlijekom, a emisija je tu da im to lakše ide niz grlo.
A onda slijedi dnevna serija emisija za gladne i „gladne“ od ponedjeljka do petka. Najzastupljenija je Ana koja se nakon jednog pojavljivanja u tjednu na NOVOJ TV, prebacuje na prvi i drugi program javne TV i u dva termina oko 15 i 18 sati ponovo nas uči kako se u maloj kuhinji u kojoj ipak stane puno toga mogu pripremiti „jednostavna“ i „jeftina“ jela koja će i najveći sladokusci hvaliti čitavo vrijeme dok pažljivim pokretima vilice i noža ubacuju zalogaje u usta.
No da ne bi Ana bila sama, RTL se kroz sve te dane pobrinula da nas „nahrani“ jelima iz još dvije emisije „Punom parom“ oko podneva i „Večerom za 5“ oko 19 sati.
Kako ne bi bilo previše monotono RTL je u svu tu papazjaniju ubacila, utorkom u elitnom terminu u 21 sat, još i emisiju „Jezikova juha“ kojoj je jedini cilj da našim kuharima i vlasnicima restorana crno na bijelo pokaže i dokaže da su - luzeri.
Nije za ne primijetiti kako Nova TV, osim jednom tjedno nezamjenljive Ane, nema takvih emisija. Što je tome uzrok? Razumijevanje za patnje gladnih, premali profit iz takvih emisija ili pak vodeći ljudi TV kuće smatraju da takve emisije ipak ne trebaju zauzimati toliko vremena u programu. Ako je ovo posljednje u pitanju, skidam im kapu! No čisto sumnjam.
I sada se pitam tko je tu lud?
Novinari koji tvrde da ljudi nemaju novaca za hranu?. Jer ako su novinari u pravu, onda tv kuće takve emisije serviraju iz sadističkih pobuda uživajući u zamišljenoj slici muka koje proživljavaju gladni ljudi gledajući sve te marifetluke i đakonije na tanjurima i to još u - coloru. Ili pak smo mi, koji kao nemamo za hranu, ludi, blesavi i imbecili kada takve emisije gledamo. Jer da ih ne gledamo tv kuće, koje sve što rade iz komercijalnih razloga, sigurno ih ne bi emitirale da im ne donose novac.
četvrtak, 10.12.2009.
Priča za sudionike skupa u Copenhagen-u
Jesen na izmaku, uskoro će i zima. Prošao Studeni bez studeni. Već smo na pola Prosinca a ništa bijelog ne prospe se s nebesa.
Čak se ni komunalci nisu trebali žuriti sakupljajući otpalo lišće. Zbog izostanka jakih studeni, mrazova, lišće je sporo opadalo pa se njegovo sakupljanje odužilo. A, eto gledam kroz prozor, travnjaci se još zelene i ne bi se začudio da prije ralica ponovo vidim kosilice.
Kažu da je uzrok tome globalno zagrijavanje.
Negdje na početku sezone skupljanja lišća tijekom dana sam znao čuti visoki zavijajući ton koji je dolazio do solitera u centru grada u kojem stanujem, parajući mi uši i tuleći u glavi, a kojemu nisam nalazio uzroka. Zvuk je bio nalik na zvuk električne blanjalice koju imam u svojoj radionici i koju, nažalost zbog poodmaklih godina, sve manje koristim.
Nekoliko dana nakon što sam po prvi puta čuo taj zvuk, šetajući gradskim parkom otkrio sam njegov izvor. Usisavač za lišće.
„Oho, vidi, vidi! Napredak tehnologije!“, pomislio sam i zastao promatrajući sa zanimanjem proces rada. Očigledno je lišće prvotno strojnim grabljama pokupljeno u redove, a zatim u povelike hrpe. Onda je na scenu stupio traktor s prikolicom s dograđenim visokim žičanim kavezom preko kojeg je po njegovom gornjem dijelu bila prebačena cerada. Uz prikolicu stajao je izvor buke: usisavač s fleksibilnom cijevi promjera cca 30 cm. Radnik s štitnicima od buke na ušima uključio je motor, usmjerio cijev prema hrpi lišća koja se na očigled smanjivala dok se hrpa na prikolici povećavala. Sve je bilo gotovo za pet, šest minuta. Vozač traktora upalio je motor i povezao prikolicu do slijedeće hrpe. Ja sam nastavio šetnjom uz pratnju visokog tona usisavača.
Nakon nekoliko dana, po ne znam koji puta, otputovao sam u Samobor zbog uobičajenog posla: čuvanje unučica dok mama i tata rade. Moja vau-vau funkcija. I tamo je naravno bila akcija skupljanja lišća. Ali drugom tehnologijom. Dapače u igri su bile dvije tehnologije.
Na površinama oko dječjeg igrališta, gdje sam se našao čuvajući unuku, lišće je skupljala ekipa četvero radnika upotrebljavajući pri tome klasične grablje. Doduše malo prilagođene za skupljanje lišća. Uz već sakupljene gomile, uspjeli su kroz dva tri sata napraviti još nekoliko hrpa a onda su otišli na pauzu. Puhao je relativno jak vjetar i pomalo raznosio već sakupljeno lišće.
Dok su oni „gablali“ jedna je starija žena skupljala lišće oko zgrade u kojoj ona očigledno stanuje na najklasičniji način: običnim grabljama pravila male hrpice i odmah ih rukama trpala u crnu plastičnu vreću. Napunivši je odnijela ju je u kontejner.
Nakon sat vremena pojavili su se radnici u pratnji malog traktora tipa „Tomo Vinković“ i o njega priključenu jednoosovinsku prikolicu s niskom ogradom. U jednom trenutku na poprištu radnje pojavila se ženska osoba obučena u normalno odijelo s nekakvim fasciklom u rukama. Pretpostavljam da se radilo o šefici ili kontrolorki. Nešto im je kratko rekla pa otišla.
Onda se jedan od radnika popeo na prikolicu, a druga dvojica su, jedan držeći grablje, a drugi lopatu, zajedničkim pokretima ubacivali lišće na prikolicu. Treći, ženska osoba, skupljala je grabljama lišće koje je prvoj dvojici ispadalo dok su ga ubacivali na prikolicu. Vozač traktora je za to vrijeme stajao sa strane i promatrao aktivnost ovo četvero. Kada su pokupili jednu hrpu, sjeo je za volan, upalio motor i odvezao se do druge hrpe. I tako se postupak ponavljao. Količina lišća na prikolici je bivala sve veća tako da je dio lišća, kojeg su dvojica nabacivala, s druge strane padao ponovo na cestu.
„Pola na, a pola pokraj!“ reče žena-radnica kada je primijetila da ih promatram kako rade.
„Kod nas u mom gradu lišće skupljaju i ubacuju na prikolicu usisavačem!“ rekoh uz smiješak.
„A, to je za nas naučna fantastika!“ odgovori žena.
„Da, ali zato vi ne proizvodite toliku buku dok radite, svako zlo za svoje dobro“, nadovezah.
„No zato više pričamo!“ samokritično će žena pa se i ona nasmije.
Uspjeli su utovariti još dvije hrpe i prikolica je bila puna. Ostala je još jedna hrpa. Znao sam da se neće vratiti po nju jer je već bilo blizu jedan sat popodne. A vjerojatno rade do dva sata. Tako je i bilo. Drugi dan je padala kiša pa nisu došli. Vjerojatno je da su je pokupili početkom prošlog tjedna, jer kada sam ponovo došao u park prošle subote hrpe nije bilo, ali se još uvijek vidjela velika vlažna mrlja na asfaltu.
Otada često razmišljam koji je način bolji. Točno da je skupljanje usisavačem najefikasnije ali ujedno predstavlja najveći atak na ljude i prirodu: buka na ljude, utrošak goriva za traktor i za usisavač na okoliš. Skupljanjem bez usisavača izbjegnuta je buka ali i dalje ostaje zagađivanje ispušnim plinovima traktorskog motora. No zato je sporije, a danas je vrijeme novac. I konačno čisto ekološki, i bez buke i bez ispušnih plinova, je skupljanje na starinski način kako je to radila ona starija žena: običnim grabljama i rukama. No to je najsporije.
Razmišljajući tako sjećam se djetinjstva.
Ne samo da su ukućani čistili lišće u svom dvorištu, već su ga skupljali i na ulici ispred svojih kuća. I ne samo lišće, nego i kravlju balegu koje su ostavljale krave što su prolazile ulicom (da, tada su krave išle i ulicama gradskih naselja, a danas njima ide uglavnom samo „stoka“). Dapače kao mala djeca, vidjevši kravu gdje prolazi, vikali smo moleći je: poseri se, poseri se. A tek kakva je bila sreća kada je to učinio rijetko prolazeći konj. Njegova „ostavština“ se zbog kvalitete posebno cijenila. I sve je to završavalo na „gnoju“ na koji se dodavala i pokošena trava, ostaci hrane, stare novine, stelja iz svinjca ili kokošinjaca, da bi se dobio „gnoj“ koji je onda na jesen završavao na vrtnim gredicama, i izmiješan s prekopanom („preštihanom“) zemljom promrzao tijekom hladnih zima. Kao što nije trebalo odvoziti lišće ni balegu s cesta, tako nije bilo ni drugog otpada. Postojala je samo papirna i drvena ambalaža koja se spaljivala u pećima, pepeo se također koristio kao gnojivo, staklena ambalaža je bila povratna, a staro željezo i stare krpe sakupljači su odvozili na deponiju „stare krame“ nakon što su odvojili ono što se još moglo koristiti.
Znam da se ne možemo vratiti u ta vremena. Ne bih sada pod stare dane baš ni želio. No bilo bi dobro da svi mi, i proizvođači i korisnici, ponekad razmislimo je li, na primjer, za svaki kupljeni komad povrća u opskrbnim centrima baš potrebna posebna plastična vrećica ili možemo sve strpati u jednu ili dvije i na njih nalijepiti sve naljepnice s nazivom artikla i cijenom.
Nije puno, ali bi ipak barem malo pomogli Zemlji da predahne od nas i našeg smeća.
srijeda, 02.12.2009.
Haiku
U mračnoj šumi
iz umirućeg stabla
niknuo cvijet.
utorak, 01.12.2009.
Ipak je bilo predugo!
Upravo sam na lokalnoj Varaždinskoj televiziji čuo vijest da je Silvana Novak o kojoj sam pisao 18.11.2009. u postu Zašto tako kasno? noćas preminula u varaždinskoj bolnici.
Uz bolest koja je toliko uznapredovala da nije bilo moguće odvesti je u Hamburg na transplantaciju, u bolnici je izgleda dobila i svinjsku gripu. Njezin i onako oslabljen organizam više nije bio u stanju hrvati se sa bolešću i pokleknuo je. Je li samo pred zloćudnom bolešću ili pak i pred bešćutnom birokracijom, kojoj je trebalo dvije godine da donese odluku o plaćanju njezinog liječenja. I to tek nakon što su o tome progovorili mediji. Zar se u ovoj državi ne može riješiti ništa normalnim putem bez pritiska medija? Izgleda da ne može.
A ministar Milinović će i dalje vježbati strogoću bildajući svoju muskulaturu, a da mu ni jednog trenutka ne padne na pamet da podnese ostavku.
