Pregled posta

Priča za sudionike skupa u Copenhagen-u

Jesen na izmaku, uskoro će i zima. Prošao Studeni bez studeni. Već smo na pola Prosinca a ništa bijelog ne prospe se s nebesa.
Čak se ni komunalci nisu trebali žuriti sakupljajući otpalo lišće. Zbog izostanka jakih studeni, mrazova, lišće je sporo opadalo pa se njegovo sakupljanje odužilo. A, eto gledam kroz prozor, travnjaci se još zelene i ne bi se začudio da prije ralica ponovo vidim kosilice.

Kažu da je uzrok tome globalno zagrijavanje.

Negdje na početku sezone skupljanja lišća tijekom dana sam znao čuti visoki zavijajući ton koji je dolazio do solitera u centru grada u kojem stanujem, parajući mi uši i tuleći u glavi, a kojemu nisam nalazio uzroka. Zvuk je bio nalik na zvuk električne blanjalice koju imam u svojoj radionici i koju, nažalost zbog poodmaklih godina, sve manje koristim.

Nekoliko dana nakon što sam po prvi puta čuo taj zvuk, šetajući gradskim parkom otkrio sam njegov izvor. Usisavač za lišće.
„Oho, vidi, vidi! Napredak tehnologije!“, pomislio sam i zastao promatrajući sa zanimanjem proces rada. Očigledno je lišće prvotno strojnim grabljama pokupljeno u redove, a zatim u povelike hrpe. Onda je na scenu stupio traktor s prikolicom s dograđenim visokim žičanim kavezom preko kojeg je po njegovom gornjem dijelu bila prebačena cerada. Uz prikolicu stajao je izvor buke: usisavač s fleksibilnom cijevi promjera cca 30 cm. Radnik s štitnicima od buke na ušima uključio je motor, usmjerio cijev prema hrpi lišća koja se na očigled smanjivala dok se hrpa na prikolici povećavala. Sve je bilo gotovo za pet, šest minuta. Vozač traktora upalio je motor i povezao prikolicu do slijedeće hrpe. Ja sam nastavio šetnjom uz pratnju visokog tona usisavača.

Nakon nekoliko dana, po ne znam koji puta, otputovao sam u Samobor zbog uobičajenog posla: čuvanje unučica dok mama i tata rade. Moja vau-vau funkcija. I tamo je naravno bila akcija skupljanja lišća. Ali drugom tehnologijom. Dapače u igri su bile dvije tehnologije.

Na površinama oko dječjeg igrališta, gdje sam se našao čuvajući unuku, lišće je skupljala ekipa četvero radnika upotrebljavajući pri tome klasične grablje. Doduše malo prilagođene za skupljanje lišća. Uz već sakupljene gomile, uspjeli su kroz dva tri sata napraviti još nekoliko hrpa a onda su otišli na pauzu. Puhao je relativno jak vjetar i pomalo raznosio već sakupljeno lišće.

Dok su oni „gablali“ jedna je starija žena skupljala lišće oko zgrade u kojoj ona očigledno stanuje na najklasičniji način: običnim grabljama pravila male hrpice i odmah ih rukama trpala u crnu plastičnu vreću. Napunivši je odnijela ju je u kontejner.

Nakon sat vremena pojavili su se radnici u pratnji malog traktora tipa „Tomo Vinković“ i o njega priključenu jednoosovinsku prikolicu s niskom ogradom. U jednom trenutku na poprištu radnje pojavila se ženska osoba obučena u normalno odijelo s nekakvim fasciklom u rukama. Pretpostavljam da se radilo o šefici ili kontrolorki. Nešto im je kratko rekla pa otišla.

Onda se jedan od radnika popeo na prikolicu, a druga dvojica su, jedan držeći grablje, a drugi lopatu, zajedničkim pokretima ubacivali lišće na prikolicu. Treći, ženska osoba, skupljala je grabljama lišće koje je prvoj dvojici ispadalo dok su ga ubacivali na prikolicu. Vozač traktora je za to vrijeme stajao sa strane i promatrao aktivnost ovo četvero. Kada su pokupili jednu hrpu, sjeo je za volan, upalio motor i odvezao se do druge hrpe. I tako se postupak ponavljao. Količina lišća na prikolici je bivala sve veća tako da je dio lišća, kojeg su dvojica nabacivala, s druge strane padao ponovo na cestu.

„Pola na, a pola pokraj!“ reče žena-radnica kada je primijetila da ih promatram kako rade.
„Kod nas u mom gradu lišće skupljaju i ubacuju na prikolicu usisavačem!“ rekoh uz smiješak.
„A, to je za nas naučna fantastika!“ odgovori žena.
„Da, ali zato vi ne proizvodite toliku buku dok radite, svako zlo za svoje dobro“, nadovezah.
„No zato više pričamo!“ samokritično će žena pa se i ona nasmije.

Uspjeli su utovariti još dvije hrpe i prikolica je bila puna. Ostala je još jedna hrpa. Znao sam da se neće vratiti po nju jer je već bilo blizu jedan sat popodne. A vjerojatno rade do dva sata. Tako je i bilo. Drugi dan je padala kiša pa nisu došli. Vjerojatno je da su je pokupili početkom prošlog tjedna, jer kada sam ponovo došao u park prošle subote hrpe nije bilo, ali se još uvijek vidjela velika vlažna mrlja na asfaltu.

Otada često razmišljam koji je način bolji. Točno da je skupljanje usisavačem najefikasnije ali ujedno predstavlja najveći atak na ljude i prirodu: buka na ljude, utrošak goriva za traktor i za usisavač na okoliš. Skupljanjem bez usisavača izbjegnuta je buka ali i dalje ostaje zagađivanje ispušnim plinovima traktorskog motora. No zato je sporije, a danas je vrijeme novac. I konačno čisto ekološki, i bez buke i bez ispušnih plinova, je skupljanje na starinski način kako je to radila ona starija žena: običnim grabljama i rukama. No to je najsporije.

Razmišljajući tako sjećam se djetinjstva.
Ne samo da su ukućani čistili lišće u svom dvorištu, već su ga skupljali i na ulici ispred svojih kuća. I ne samo lišće, nego i kravlju balegu koje su ostavljale krave što su prolazile ulicom (da, tada su krave išle i ulicama gradskih naselja, a danas njima ide uglavnom samo „stoka“). Dapače kao mala djeca, vidjevši kravu gdje prolazi, vikali smo moleći je: poseri se, poseri se. A tek kakva je bila sreća kada je to učinio rijetko prolazeći konj. Njegova „ostavština“ se zbog kvalitete posebno cijenila. I sve je to završavalo na „gnoju“ na koji se dodavala i pokošena trava, ostaci hrane, stare novine, stelja iz svinjca ili kokošinjaca, da bi se dobio „gnoj“ koji je onda na jesen završavao na vrtnim gredicama, i izmiješan s prekopanom („preštihanom“) zemljom promrzao tijekom hladnih zima. Kao što nije trebalo odvoziti lišće ni balegu s cesta, tako nije bilo ni drugog otpada. Postojala je samo papirna i drvena ambalaža koja se spaljivala u pećima, pepeo se također koristio kao gnojivo, staklena ambalaža je bila povratna, a staro željezo i stare krpe sakupljači su odvozili na deponiju „stare krame“ nakon što su odvojili ono što se još moglo koristiti.

Znam da se ne možemo vratiti u ta vremena. Ne bih sada pod stare dane baš ni želio. No bilo bi dobro da svi mi, i proizvođači i korisnici, ponekad razmislimo je li, na primjer, za svaki kupljeni komad povrća u opskrbnim centrima baš potrebna posebna plastična vrećica ili možemo sve strpati u jednu ili dvije i na njih nalijepiti sve naljepnice s nazivom artikla i cijenom.

Nije puno, ali bi ipak barem malo pomogli Zemlji da predahne od nas i našeg smeća.



Post je objavljen 10.12.2009. u 17:43 sati.