semper contra
subota, 19.12.2009.
Kada nulta tolerancija za nasilje?
Dobio sam od kolegice e-poštom „Pismo profesora Zelenike s tehničkog fakulteta u Rijeci!!!“
Vrlo me se dojmilo i osjetio sam potrebu da ga komentiram na svoj način kako to i inače radim. Moji komentari pisani su kurzivom i ubačeni u originalan tekst.
Tekst s komentarima poslao sam e-poštom profesoru Zeleniki sa zamolbom da li bi ga mogao objaviti na mom blogu. Odgovor za sada nisam dobio.
U međuvremenu je (18.12.2009.) u okviru emisije „Hrvatska u živo“ pročitan kompletan tekst i obavljen razgovor preko link veze s autorom. Blogerica „bastet“ je integralni tekst objavila na svom blogu.
Time je po mom mišljenju tekst postao javan i slobodan za komentiranje.
* * *
Povodom mučkog ubojstva našeg studenta Aleksandra Abramova, iako je teško očekivati da će se išta promijeniti (i neće dok se STVARNO ne uvede nulta tolerancija prema nasilju), jučer sam u eteru lokalne radio postaje"Radio Trsat" imao potrebu izreći slijedeće:
"Htio sam Vam danas govoriti o događanjima na i oko Sveučilišta u Rijeci. Ali neću. Htio sam Vam govoriti o stanju na LHCu u CERNu i o kongresu o klimatskim promjenama u Kopenhagenu. Ali neću. Ovo je prilika kada se treba, naprosto mora (točno), govoriti o Aleksandru Abramovu. Dečku, studentu moga faksa, stanovniku moga rodnoga grada, koga više nema. Poput Vitomira Jovičića Simkea, poput Luke Ritza u Zagrebu, poput (pre)mnogih drugih dečki i cura (koji su ubijeni ne samo zbog kriminalnog nasilja ili zbog POLITIČKOG već jednostavno iz DOSADE!) diljem ove naše zemlje.
Ovo bi mogla biti patetična priča o žalosti i potrebi kažnjavanja. Ali neće. (Krivo!!! Ali neka ta tema ostane za jednu drugu priliku.). Ovo će pokušati biti priča o odgovornosti koje nema (A kako je steći bez kažnjavanja za neodgovornost?)
O odgovornosti nas roditelja (potpuno se slažem) koji iscrpljeni stižemo doma i nemamo dovoljno vremena, živaca i snage baviti se svojom djecom (djelomično se slažem: ako ne moraju raditi 18 sati za golu egzistenciju onda neka slobodno vrijeme provedu s djecom a ne pred TV i u šopinzima ili nemaju djece djece. Ako moraju raditi više od 18 sati dnevno treba režim mijenjati, pa makar i silom!).
O odgovornosti poslodavaca (točnije rečeno KAPITALISTA da citiram Dragutina Lesara) koji nas čine takvima (robovima, ne više rada nego svjetonazora potrošnje, štovatelja ZLATNOG TELETA) da bi mogli voziti svoje SUVove i jahte (čiji im kupnju upravo omogućujemo MI povlađujući se za njihovim svjetonazorom štovatelja VELIKOG ZLATNOG TELETA).
Odgovornosti nas nastavnika i profesora koji u prepunim satnicama i učionicama fingiramo HNOSove i bolonje da bi djecu učili kakve vrste pijeska postoje u Osječko-baranjskoj županiji, i kakav kupus raste u Lici, i kako riješiti parcijalne diferencijalne jednadžbe, i kako je u(ne)ređena ekonomija, i kako su razmišljali grčki filozofi, ali ih nemamo vremena ni načina učiti kako biti uspravni, kako biti empatični, kako pomagati drugima i drugačijima, kako biti humani, kako biti moralni i etični, kako biti ljudi, kako biti roditelji
(Točno gospodo profesori i nastavnici, ali što se čeka? Zašto ne predajete onako kako VI mislite da je ispravno? Otpilite vlast, ministre i bolonju ako ne valja! Uostalom, zar je tome kriva samo vladajuća kasta ili i MI koji smo ih izabrali da vladaju NAMA? I ne samo to: zašto mislimo da je ono što ONI propovijedaju zaista demokracija, ne shvaćajući da nas LAŽU i da je to u suštini DEMO(N)KRACIJA, vladavina političkih DEMONA. Uostalom još je George Gordon Byron u devetnaestom stoljeću rekao: „Demokracija je najveće zlo smišljeno na ovom svijetu.“
Ne vjerujete? Razmislite! Upravo je demokracija najperfidniji način manipuliranja pukom koji osigurava MANJINI da vlada VEĆINOM, a da je istovremeno VEĆINA uvjerena i smatra kako MANJINA vlada u ime VEĆINE! Kaj god!)
Ovo je priča o novinarima i njihovim urednicima koji nam naturaju priče o raznim simonicama, vlatkicama i doloresicama a ne promoviraju prave vrijednosti i prave junake ove zemlje. One koji se bace u rijeku da bi spasili drugoga, ali onda odšetaju jer ne žele biti u takvim novinama i na takvim televizijama. Priča o velikobratskim bedacima i o nagradnim igrama koje uništavaju ljudsko dostojanstvo. O vanjskoj formi umjesto sadržaja.
(A zašto i zbog čega ti NOVINARI pišu tako? A zašto i zbog čega su na DALEKOVIDNICAMA takve emisije? Zato što upravo većina NAS želi takve tekstove i emisije, a o broju TAKVIH, s kojim je povezan broj oglašivača a time i profit svećenika religije ZLATNOG TELETA, vlasnika tiskovina i dalekovidnica. I zašto se onda čuditi svemu tome što se posprdno naziva ŽUTILOM kada je to u SRŽI novinstva i elektronskih medija koji ovise o religiji ZLATNOG TELETA i njenim SVEĆENICIMA.)
Ovo je priča o nazovi herojima koji kukavički bježe od haških papira umjesto o pravim herojima koji nezaposleni moraju liječiti svoje rane i traume, koji su ovoj zemlji dali sve dok su je korumpirani lupeži preuzimali i pljačkali.
(Ne treba se čuditi, uvijek je tako bilo, jeste i bit će. Nije štos ZNATI, štos je UMJETI! Nije štos biti PAMETAN, treba biti MUDAR! Tko to ne shvati na vrijeme ostaje LUZEROM, a oni koji su dovoljno mudri i umiju prigrabe što žele pa luzerima poručuju – tko je jamio, je jamio!)
Ovo, nažalost, nije priča o tim pravim herojima koji i dalje tiho i samozatajno rade i trude se da ovo bude bolja zemlja za njihovu djecu i za svih nas.
(I koje oni DRUGI nazivaju naivcima, luzerima, nesposobnjakovićima, nesnalažljivcima, da baš ne kažem IDIOTIMA!)
Ovo je priča o katastrofalnim ministrima i lupeškim gradonačelnicima i ini hohštaplerima i nikogovićima koji žele biti predsjednici ove države.
(Kako bi sebe i svoje tri generacije uhljebili u Lijepoj našoj/njihovoj Hrvatskoj. A mi, luzeri, ipak ćemo glasati za jednog od njih, sasvim svejedno kojeg, svi su oni isti popovi ili komunisti, umjesto da NITKO, apsolutno NITKO, ponavljam NITKO ne izađe na izbore i tako jasno i glasno da na znanje što misli o tim HOHŠTAPLERIMA! Samo je pitanje: tko će luzere organizirati, osvijestiti i povesti? A ako se i nađe, tko nam ne garantira da u konačnosti neće biti: „Tako bi smo umjesto stare vlasti, dobili novu, možda i goru.“ kako u romanu „Tvrđava“ piše Meša Selimović.)
Ovo je priča o mostovima do bagatelno kupljene zemlje, o brodovima, kamionima, cestama i tunelima na kojima su se dizale ogromne provizije, o onima koji za ništa od toga nisu odgovorni, o društvu bez ikakvih vrijednosti.
(A kada tvrdim i pozivam da se oni koji rade takve stvari osude na smrt, e onda „luzeri“ zazivaju humani odnos. Gospodo „luzeri“ s HULJAMA, KRIMINALCIMA i UBOJICAMA treba se boriti jednakim sredstvima. Uostalom oni nisu LJUDi, takav pojedinac nije ČOVJEK i prema njemu se ne treba ponašati humano, uljudbeno u kulturno. Točka!)
Ovo je priča o ulaganju u zgrade a ne u ljude. Ovo je priča o čelnicima koji to postaju ucjenama, prijetnjama, podmetanjima, kupovinama glasova i naručenim medijskim istupima. O ja tebi - ti meni titulama i nagradama.
Ovo je priča o strankama opasne nekompetencije koje postavljaju vlade opasnog diletantizma. O vladama koje predlažu i besprizornim sabornicima koji glasaju za najveće uštede upravo na obrazovanju.
Ovo je priča o premnogim svećenicima kojima su milije bitke od prije 70 godina, nove crkve i potrošena politikanstva, a ne o onima koji stvarno žive vjeru i svoj život posvećuju potrebitima.
(Za VLASTODRŠCE je najopasnija stvar ulagati u ZNANJE, kao što je u VOJSCI najopasnije kad vojnik ima slobodno vrijeme. U jednom i drugom slučaju pojedinac počinje MISLITI, a za VLAST i GENERALŠTAB je najopasnije kad ČOVJEK ili VOJNIK misli. Tada VLAST i VOJSKA odlaze k vragu. Zato treba servirati ŽUTILO, zato treba slaviti VJERU jer onda se ne misli onda se vjeruje, zato treba nezaposlenima servirati broj ubijenih, zaklanih i bačenih u zajedničke jame kako ne bi brojili svoje mizerne plaće, zato treba LUZERIMA servirati „velike“ patnje bogatih i poznatih kako bi vidjeli da eto i oni žive „jadno“ i u „mukama“, zato treba gladnima na TV emitirati kulinarske emisije kako bi im suhi kruh lakše klizio niz grlo, zato treba otvarati šopinge u kojima će roditelji trošiti svoj krvavo zarađeni novac umjesto da ga s djecom potroše u prirodi, na moru, u planinama. Zato NE trebaju škole, TREBAJU šoping centri!)
Ovo je priča o najdražoj Rijeci kojoj tepamo da je otvorena i multikulturalna ali u kojoj će se i danas premnogi zatvoriti iza primorskih poneštrica kada treba pomoći i priskočiti drugima, u kojoj će se mnoga naša djeca i naši sugrađani okrenuti kada Simkea bace u Rječinu ili Acu tuku na par metara od njih.
(Jer mi se ipak držimo one dobre navade: „Mene se to ne tiče!“)
Ovo je priča o besprizornim kukavicama koji svoju impotetnu bahatost skrivaju iza bjesomučne agresije koju su spremni pokazati tek na slabijima od sebe ili kad ih je tri ili 10 na jednoga.
(Sigurni da im nedorasli i nesamostalni sudovi i policija uz blagoslov korumpirane i kriminalne vlasti neće zamjeriti na njihovom „nestašlucima“!)
Ovo je priča u kojoj ne stanuje pamet nego epizodne nule, u kojoj nam ljudsko iverje oduzima budućnost. Ovo je priča u kojoj bi se mnogi trebali prepoznati, ali će izabrati to ne učiniti.
(Već će se zatvoriti se u klet ili konobu, piti gemište ili bevande i zapjevati: „Još Hrvatska ni propala dok mi živimo!“)
Ovo je priča o nama, beznačajnima ispod zvijezda, i o zvijezdama Ace, Simkea i Luke koje nam više ne osvjetljavaju put.
(Koji su, nažalost, svoje zvjezdane trenutke doživjeli, opet prvenstveno zahvaljujući ŽUTILU, zato što su UBIJENI, a ne zato što su nešto UČINILI!)
Ova priča ne može nego završiti minutom šutnje. Šutnje nakon koje bi trebala uslijedi promjena i ogromna aktivnost. Ali, nažalost, neće, pa će sutra biti prestrašno jednako kao danas, ako ne i gore.
(Bilo bi dobro kad bi završila samo MINUTOM šutnje. No ova priča će završiti TRAJNOM šutnjom, kao što je do sada uvijek završavala svaka ZAPOČETA minuta šutnje na ispraćajima nedužnim žrtvama ubojica, pijanih vozača, nacionalističkih primitivaca, ideoloških manijaka svih ideologija, kriminalaca i što je najgore ubojica koji ubijaju jer im je DOSADNO!)
Hvala Vam, Aco, Simke i Luka što ste dio puta prešli s nama. I oprostite nam, o Bože, oprostite nam ako možete, što nismo znali bolje pa Vam nismo dopustili da taj Vaš put bude puno dulji i ljepši od našega."
(Ne nije točno da „nismo znali bolje“! Znamo mi bolje! Samo nismo HTJELI, nismo se USUDILI, OKRETALI smo glave u svom sveobuhvatnom KUKAVIČLUKU!)
Srdačni pozdravi,
Saša Zelenika
Iako to zvuči STRAŠNO, ali možda ste u konačnosti imali sreće što ste otišli iz takvog SVIJETA i od takvih LJUDI. Pogotovo ako ste vjerovali za života, da tamo GORE postoji ljepši i bolji život.
