Soba obasjana popodnevnim suncem. Kroz grilje na vratima terase nazire se titrajuća slika tamnih borova nadvitih nad bijelo-žutim pijeskom plaže. Iznad usijani zrak. U daljini more što se u tom treptajućem zraku pretvara u plavičastu mrlju što se gubi u izmaglici. Sve je toliko puno svjetla, usprkos griljama na vratima i prozorima, da pomalo bole oči.
Na velikom, bijelom krevetu, pokriven jednako tako bijelom plahtom, leži muškarac srednjih šezdesetih godina. Iako kratko ošišan, u kosi se već dobro vide sjedine. Leži na leđima. Glavu je položio na prekrižene zabačene ruke i kroz poluotvorene oči gleda igru sjena na stropu. Na golim prsima vidi se tanak ožiljak kirurškog reza. Znak je to operacije na srcu prije desetak godina – ugradnja srčanih premosnica.
Kraj njega, dotičući ga svojim bedrom, u gotovo identičnom položaju leži mlada djevojka. Ruke ispod glave podigle joj grudi ispod pokrivača, tek propupale. Duga ruka što miriše na mladost, laktom gotovo dodiruje muškarčevo uho.
- Volim te – reče djevojka. – Zaista je to čudno, ne znam zašto, ali zaista te želim – reče i okrene se prema njemu nalaktivši se na desnu ruku.
- Vidim, osjećam to. Osjećam i sam nešto slično. Ipak, mislim da bi oboje kasnije zažaliti. Pa je ti mogu biti otac, možda i djed – odgovori muškarac. Lagano zakrene glavu prema njenom licu i pogleda u njezine velike oči u čijim dubinama vidje čežnju, ali i nesigurnost.
Na trenutak ga je, tako nalakćena, gledala, zatim lijevom rukom pomiluje njegov obraz, pomalo hrapav od bora i grub od neobrijane brade pa se prevrnu na leđa.
- Možda imaš pravo, ali ja te ipak volim i moja čežnja će uvijek postojati – reče ona nakon nekoliko trenutaka i zašuti.
Muškarac se ponovo zagleda u plafon, prateći igru sjena. Da je ne gleda, zatvori oči. Osjetio je kako se i u njemu budi želja. Prepusti se mislima.
Prene se i okrene na stranu gdje je djevojka ležala. Na jastuku udubina u kojoj je malo prije bila njezina glava, odmaknuta plahta prebačena na njegovu stranu otkriva trag njezine stražnjice na madracu.
- Otišla je, očigledno prije koji trenutak. Kako nisam primijetio?
Bilo mu je malo žao. U međuvremenu odluka da bude samo otac djevojke postala je manje čvrsta.
Digao se iz kreveta. Na golo tijelo prebaci dugačku bundu čije se sivo-smeđe krzno presijavalo obavijajući ga kao srebrnasti oblak. Bos, samo zaogrnut tom bundom, pođe prema plaži. Znao je što traži.
Na jednom mjestu plaže mala je uvala. Plitka s pjeskovitim dnom. Nema u njoj vode ni za pola metra. Tu potrbuške leži nekoliko nagih djevojaka. Kao mladi tuljani. Njihove stražnjice, nalik zrelim breskvama, na trenutak izviruju iz vode kako koji val nadolazi ili se povlači. Sve su nalakćene i drže glave naslonjene na šake. Prišao im je i pogledom potražio „svoju“. Nije bila među njima. Okrenuo se i krenuo dalje praćen njihovim tihim hihotom.
Krvavo sunce dodirnulo je horizont. Spuštao se sumrak. Našao se na padini uzvisine, i u njezinoj sjeni krenuo uz nju. U jednom trenutku s druge strane začuje smijeh mladića. Nije ih vidio. Ne želeći da ga vide takvog u bundi i bosog, legne na tlo i sluša njihove vesele glasove. Prošli su sasvim blizu njega ali s druge strane. Nije ih vidio. Ni oni njega. Čuo je samo njihov podrugljiv razgovor u kojem su spominjali starca i mladu djevojku. Znao je da se radi o njemu.
Smijeh i poruga mladića zamrli su kako su se udaljavali. Kad su glasovi utihnuli, podigao se i krenuo dalje.Bio je odlučan da je nađe. Hodajući tako nađe se ispred nečeg što je sličilo hodniku, tunelu. Osvrnuvši se po zidovima primijeti da su izrađeni iz kamenih blokova. Lijepo su se vidjeli spojeve između blokova. Na kraju tunela, s bočne strane, vrata. Uđe.
Gledajući u te kamene blokove primijeti kako postaju sve svjetliji. Pogleda prema stropu. I otuda je izbijalo sve jače svjetlo. Kameni blokovi su se sve više stapali u jednu bliješteću plohu. Spojevi su se gubili, i na kraju nestali. Ulazna i izlazna vrata nestajala su u tom blještavilu. Na kraju više nije vidio ništa osim svjetla, blještavila koje izbija iz zidova i stropa. Jezici svjetla kao da dolaze iz mnogih malih sunaca. Počeo je juriti prema mjestu gdje je vjerovao da se nalazi izlaz. Nije ga našao! Vratio se prema ulazu. Ni njega više nije bilo. Samo blještavilo zidova i stropa. Jureći gore dolje počeo je vikati, urlati, no nikakav se zvuk nije čuo. Izraz lica poprimao je sve više izgled lica čovjeka na slici „Krik“. Uhvatila ga je panika. Udarao je šakama po zidovima tražeći mjesto gdje bi mogao biti izlaz. Konačno se pod njegovim očajničkim udarcima otvoriše vrata i on se teturajući, nađe na plaži.
Krene prema uvali u kojoj je vidio djevojke što se praćakahu u plitkoj vodi. Njih više nije bilo. Ugledao je samo jedno tijelo, golo, kako potrbuške miruje u vodi, glave uronjene u more. U pijesak. Prišao je, okrenuo glavu i pogledao lice. Bila je to „njegova“ djevojka. Uzme je u naručje i ponese prema uzvisini. Polagano spusti na pijesak, skine bundu, rasprostre je po tlu i na nju položio mrtvo tijelo. Onda i sam, onako nag, legne uz nju, priljubivši svoj kuk uz njeno bedro. Onako kako su ležali na krevetu u sobi. Zabaci ruke ispod glave i zagledao se u nebo prekriveno tankim koprenastim oblacima koje je sunce na zalazu obojilo crvenkasto-plavo.
Odjednom osjeti bol u prsima, bol koja ubrzo klizne niz desnu ruku, bol koja mu je onemogućavala disanje. Još jednom oštra, reska bol, grč na licu koji se, kako se tijelo smirivalo, polako pretvarao u blagi osmjeh.
Post je objavljen 14.01.2010. u 18:04 sati.