petak, 01.01.2010.
Nova godina 1960.-2010.
„Danas je eto zadnji dan ove naše stare godine 1959. Ustao sam oko 8 sati. Pošto sam se najeo, rezbario sam i pravio čestitke za novu godinu.“
Tako počinje opis dana 31.12.1959. godine u mom „Dnevniku“ kojeg sam s prekidima vodio od srpnja 1957. do prosinca 1965. godine.
U nastavku slijedi opis poklona: mama je od mene dobila kutiju za cigarete koju sam sâm napravio od šper ploče, brat je dobio kamion „Leteći golijat“, također moja kreacija od šper ploče, i jednu knjigu. Od tate (točnije očuha op.kroničara) dobio sam 500 dinara, a od mame knjigu „Gusari II svjetskog rata“. Popodne sam proveo uglavnom u čitanju.
Opis završava s: „Novu godinu smo dočekali kod kuće. Nije bilo nimalo svečano. Nakon poruke druga Tita, odjeknuo je gong i – nastupila je nova 1960. godina.
VRIJEME: Cijeli dan oblačno. Vjetar umjeren.“
U opisu drugog dana 1.1.1960. stoji da sam otišao spavati deset minuta nakon ponoći, a ustao u pola deset.
* * *
Eto tako sam dočekao Novu godinu prije pedeset godina. Tada, pišući te retke, nisam ni u snu pomišljao da bi mi oni mogli poslužiti kao uvod u post na temu nove godine 2010. Pitanje je jesam li tada uopće bio svjestan što to znači doživjeti 2010. godinu. A što se sve dogodilo u tih pedeset godina? Neću nabrajati. Oni koji su se rodili prije tog datuma znaju kao i ja, oni koji su se rodili mnogo kasnije znaju za jedan dio. No činjenica je da se u dobu ovih potonjih desio veći dio tih silnih promjena.
Jedino je pitanje je li to baš sve bilo na bolje?
Razmišljajući o fenomenu dočeka Nove godine i uopće praznika oko tog datuma često se sa nostalgijom sjećam svoje rane mladosti, vremena još prije škole. Nemam pisane dokumente kao za 1960. godinu i ne mogu tvrditi da je sve bilo tako kako je meni ostalo u sjećanju, ali vjerujem da nisam daleko od istine.
Tih godina, kraj četrdesetih i početak pedesetih godina prošlog stoljeća, moja sjećanja na praznike krajem godine vezana su uz tri datuma: 6. prosinac, dan Sv. Nikole, 25. prosinac, Božić i 1. siječanj, Nova godina. Za razliku od današnjeg vremena i običaja meni su u sjećanju ta tri dana bila po svojem sadržaju i ozračju puno različitija nego što su to danas.
Znam da sam za dan Sv. Nikole stavljao na prozor očišćene čizmice kako bi Sv. Nikola imao gdje ostaviti poklone. I nadao se da u njima neću naći šibe. To bi bio znak da tijekom godine nisam bio dobar. Taj datum je u stvari bio dan darivanja. Skromnog ali upravo zbog toga dragog.
Božić se, obzirom na zaposlenički status i svjetonazor mojih roditelja, u našoj kući nije posebno slavio. Znali smo kao djeca za taj blagdan, za Isusovo rođenje, ali smo to smatrali kao još jednu od bajki. No koliko je meni bilo poznato od mojih prijatelja u čijim se obiteljima tom blagdanu pridavala puno veća važnost, ni kod njih to nije bila opća terevenka. Taj se praznik smatrao obiteljskim, slavio se u kući ili stanu, odlazilo na polnoćku. Barem oni koji nisu morali voditi brigu da li će ih vidjeti „organi“ zaduženi za „pravilan moralno politički lik“. I bez obzira na njih, koliko ja znam, u mojem okružju nitko nikada nije zbog toga završio ni u zatvoru ni na obavijesnom razgovoru. A možda je to bilo i zato što u mom kraju slavljenje katoličkih blagdana nikada nije bilo vezano uz nacionalne, a pogotovo ne nacionalističke osjećaje.
Glavni blagdan je ipak bila Nova godina, pogotovo što je praznik imao dva neradna dana. Tada su se dijelili pokloni, pogotovo su to radili ortodoksni komunistički vjernici (danas mnoge od njih vidim u prvim redovima na polnoćkama i njihova nazočnost kardinalu Bozaniću uopće ne smeta za razliku od „nasrtljivih“ fotoreportera) i organizirali dočeci: po hotelima (u manjoj mjeri, bila su skromnija vremena), sindikalni po tvornicama i domovima sindikata, mladi po omladinskim klubovima, čajankama i plesnjacima, poneki u kinima (obavezni dvostruki program), a najčešće po kućama u manjim ili većim društvima.
Kao što se iz mog opisa iz 1960. vidi, za moju obitelj ni taj dan nije bio nešto posebno svečan. Listajući „Dnevnike“ kroz sve te godine vidim da je skromnost, barem dok nisam kao mladić počeo izlaziti na dočeke izvan kuće, bila uvijek prisutna. Ne bih rekao da je to bilo zbog neimaštine. Prije je to bio svjetonazor roditelja da se promjenom broja uz godinu u životu čovjeku suštinski ništa ne mijenja.
Takvo mišljenje je u meni duboko usađeno, tako da sam vrlo brzo odustao od spektakularnih dočeka, a potom i od bilo kakvih posebnih dočeka kada su nestali stvarni razlozi zbog kojih su se dočeci uglavnom i organizirali. Sve se svelo na „čekanju“ ponoći uz obvezatno „buljenje“ u TV uz isto tako obvezatnu kritiku programa kako ništa ne valja. A kako danas i onako nikada ne idem spavati prije ponoći, dočekujem novu „godinu“ svaki dan.
Ono s poklonima za dan Sv. Nikole trajalo je negdje do sredine pedesetih godina. Jedne godine brat i ja smo dugo u noć razgovarali što ćemo dobiti za poklon. U jednom trenutku majka je, otvorivši vrata sobe, rekla: „ Pa dajte se već jednom smirite i zaspite da vam mogu ostaviti poklone!“. I tako je razbijena čarolija darivanja za S. Nikolu.
Je li to majka rekla jer je taj dan bila umorna pa je željela ranije otići na spavanje (svi smo spavali u istoj sobi), ili su počeli puhati drugi vjetrovi na političkoj sceni pa je slavljenje svetaca postajalo sve manje prihvatljivo, pogotovo za one koji su radili u prosvjeti, ili pak je majka zaključila da smo već dovoljno odrasli da prestanemo vjerovati u bajke, ne znam. Samo činjenica je da smo od te godine darivanje prebacili na datum Nove godine, čemu je sigurno pridonijela i pojava Djeda Mraza, simpatičnog čičice za koju mnogi ljudi danas misle da ga je izmislio komunizam, a u stvari on ga je samo vješto preuzeo od Amerikanaca i njihove Coca-cole.
Usporedim li današnji način proslave tih blagdana vidim da se sve svelo na, od moje strane već nekoliko puta spominjano, klanjanje Zlatnom teletu, idolu potrošnje i materijalizma kojeg istinski kršćani s gnušanjem odbacuju.
Osim „što ćete (mi) kupiti“, naročito djeca, i koliko ćemo svi mi potrošiti za sva tri blagdana, e kako bi spasili upropašteno gospodarstvo i namirili nezasitnu aždaju – državu, više se ne može čuti riječ koja bi govorila o pravim vrijednostima tih blagdana.
Sv. Nikola kao svetac koji pomaže siromašnim i djeci, rođenje Isusa kada se čovjek treba posvetiti razmišljanju o životu, njegovoj svrsi, dobroti i ljubavi među ljudima i konačno dan Nove godine u kojem bi nam glavna misao i ponašanje trebalo biti usmjereno na razmišljanje što učiniti da nam život bude što bolji i ljepši.
Ne, mi to ne radimo! Odlazimo u šoping centre, mastodontske crkve i katedrale Zlatnog teleta, peglamo kartice, zadužujući se, dobrovoljno navlačimo okove dužnika, i nesvjesno u sebi gomilamo nezadovoljstvo, depresiju, bijes.
Da sam vjernik rekao bih, okrenimo se Bogu. Nisam, pa ću reći, okrenimo se Čovjeku.
01.01.2010. u 17:34 •
20 Komentara •
Print •
#
| < |
siječanj, 2010 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
|
|
|
1 |
2 |
3 |
| 4 |
5 |
6 |
7 |
8 |
9 |
10 |
| 11 |
12 |
13 |
14 |
15 |
16 |
17 |
| 18 |
19 |
20 |
21 |
22 |
23 |
24 |
| 25 |
26 |
27 |
28 |
29 |
30 |
31 |
Srpanj 2020 (1)
Travanj 2020 (10)
Ožujak 2020 (12)
Veljača 2020 (6)
Siječanj 2020 (8)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (3)
Listopad 2019 (1)
Kolovoz 2019 (3)
Srpanj 2019 (5)
Lipanj 2019 (3)
Svibanj 2019 (5)
Travanj 2019 (8)
Ožujak 2019 (3)
Veljača 2019 (3)
Siječanj 2019 (2)
Prosinac 2018 (2)
Studeni 2018 (4)
Listopad 2018 (2)
Rujan 2018 (3)
Kolovoz 2018 (8)
Srpanj 2018 (14)
Lipanj 2018 (6)
Svibanj 2018 (10)
Travanj 2018 (5)
Ožujak 2018 (9)
Veljača 2018 (7)
Siječanj 2018 (8)
Prosinac 2017 (14)
Studeni 2017 (12)
Listopad 2017 (5)
Rujan 2017 (15)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (2)
Lipanj 2017 (7)
Svibanj 2017 (13)
Travanj 2017 (12)
Ožujak 2017 (9)
Veljača 2017 (7)
Siječanj 2017 (6)
Prosinac 2016 (12)
Studeni 2016 (6)
Listopad 2016 (6)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (11)
Lipanj 2016 (9)
Svibanj 2016 (9)
Travanj 2016 (8)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
opće teme protiv ljudske gluposti i još ponešto
prvi post objavljen 11.12.2007.
e-mail: semper_contra@net.hr
Ceterum censeo EU esse delendam!
"MUDROSLOVI" SEMPER CONTRE
(nađu li se slični to samo znači da nisam jedini "semper contra" na svijetu)
* * *
Svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali ga nitko silom nema pravo nametati drugom!
Sve je dobro kad se pomiriš da ništa nije dobro.
Glupo je biti živ a ne moći živjeti.
S osobama kojima je Religija iznad Razuma ne raspravljam o religiji. Jednako tako s osobama kojima je Nacija iznad Čovjeka ne raspravljam o Naciji.
Čovjek je nekad živio među ljudima, danas živi među strojevima, sutra će među robotima.
Narod koji sustavno briše prošlost pišući novu povijest, nikada neće imati budućnost.
Hrvatska je lijepa zemlja, ali ružna država.
Socijalizam/komunizam me naučio da ne vjerujem u ništa kao apsolutnu Istinu.
Najvrednije što je čovjek kao živo biće stvorio su: Umjetnost i Matematika. Bez njega njih ne bi bilo.
Smisao postojanja je stvaranje života. Svrha je naučiti potomke da prežive i naprave isto. I to je sve!
Hrvatska je mala zemlja velikog kriminala.
Zdravog ljudi posjećuju rijetko, bolesnog često, a na pogrebu se skupe svi znani i neznani.
Bolje je biti mrtav nego živ a ne moći živjeti.
Bethoven je svoju glazbu slušao, ali je nije mogao čuti.
Spomenici čovjeku lako se ruše, ali njegova djela ostaju.
Kapitalizam je savršen poredak za nesavršen ljudski rod.
Ateist/agnostik treba biti bolji čovjek od vjernika. Njemu nema tko oprostiti grijehove, dok će vjerniku oprostiti Bog.
Misliti je za mnoge ljude najteža aktivnost.
Kakav je ispao, možda je Bog čovjeka stvorio samo na svoju sliku.
Lako je djecu praviti ali ih je teško odgajati.
Među glupanima i pametan postane glup. Obrat ne vrijedi.
Vlast daje manje prava dajući veće obaveze. Puk traži veća prava tražeći manje obaveza.
Apsurd čovjekovog života: ako mu nije lijep ne želi živjeti, ako mu je lijep ne želi umrijeti.
Svi naši političari mora da su izučili molerski zanat. Farbaju nas već četvrt stoljeća.
Ratovi su dokaz da svijetom vladaju budale.
I u mraku totalitarizma kao i u bljesku demokracije narod ne vidi što radi vlast.
Svaki rat protiv budala je unaprijed izgubljen!
Pravi domoljub živi u inozemstvu, Hrvatsku nosi u srcu a euro ili dolare u džepu.
Ljudski rod evolucijski je vrhunac s kojeg će se survati u ponor kojeg je sam stvorio.
Pravi borci za ideale spremni su dati svoje živote. Je su li današnji borci za očuvanje okoliša spremni učiniti isto?
Da li je dilema tanjur - tanjir važnija od dileme je li on pun ili prazan?
Princip djelovanja političkih garnitura: „Prije njih nije bilo ničega, poslije njih neće ostati ništa."
Da ne proizvodimo komunjare i ustaše proizvodili bi automobile.
Na ono što je važno mali čovjek ne može utjecati, na ono što može nije važno.
Štuje Boga, al ga psuje, jer ga ne poštuje!
Revolucije pokreću idealisti, plodove beru karijeristi.
Nikako ne mogu shvatiti mentalni sklop mnogih religioznih ljudi: klanjaju se bogovima, poklanjaju mrtvima cvijeće i ubijaju žive. Sve u ime istih bogova.
U očekivanju da mu prođe ružan trenutak u životu prošao mu je neprimjetno cijeli život.
Vjera, religija i Crkva nisu jednoznačnice. Mnogi to ne znaju ili ne shvaćaju.
Vjenčanja sve glamuroznija, trajanje brakova sve kraće.
Nije sve u novcu, ali u svemu je novac.
U prošlosti ljudi su znali jesu li robovi ili slobodni. Danas ljudi misle da su slobodni iako su robovi.
Naporno je biti s ljudima, ružno je biti sam, ali najteže je među ljudima biti sam.
Čovjek treba biti ili Einstein ili čobanin na Vlašiću.
Hrvati gledaju u prošlost jer ne vide budućnost.
Lažući, lašci na kraju prevare samo sebe.
Teist u Kristu traži Čovjeka, ateist/agnostik u Čovjeku traži Krista.
Strah da će nuklearna bomba uništiti svijet je neopravdan. Svijet će uništiti – smeće.
I politika i religija obećavaju raj a donose pakao.
Mlade treba liječiti. Starima omogućiti da umru dostojanstveno.
Poznanstvo, prijateljstvo, ljubav, brak, dosada.
Čovjek je čovjeku – čovjek. Ono drugo je uvreda za vuka.
Nedostaju mi Ljudi. A tako ih je malo.
Čovjek ne dolazi svojom voljom na svijet niti mu je dozvoljeno da ga svojom voljom napusti.
Nikad nisam sâm. Uz mene je uvijek moje drugo ja. Ponekad mi je teško s njime.
Dok hrvatska se srca slože i pluto potonut može.
Nedostaje mi ljubavi jer je ne znam ni davati ni primati.
Lojalnost i poltronstvo dijeli tek tanka linija.
Glup čovjek nije opasan, ali postaje ako toga nije svjestan.
Umjetnost je dar Boga, politika Sotone.
Da bi čovjek gledao trebaju mu oči, a da bi vidio treba mu vizija.
Čovjek snuje, Bog određuje...a žena naređuje!
Nije li neobično da se oni koji vjeruju u vječni život boje smrti?
Da je zemlja od zlata ljudi bi se tukli za šaku blata.
Domoljubi Domovinu brane i izgrađuju a ne prodaju i potkradaju.
Domoljublje se čuva u srcu, a ne na srce položenom rukom.
Istina je da jabuka ne pada daleko od stabla ali se ipak može daleko otkotrljati.
Mnogi će lakše pokrenuti planinu nego usne i reći: oprosti!
Tražeći djetelinu s četiri lista izgubio je sreću.
Pravilo spokojnog življenja.
Prigušeno govoriti, prigušeno raditi, prigušeno slušati radio, prigušeno misliti, prigušeno živjeti!
Komunisti su zakonom oduzeli imovinu pojedincu, demokrati narodu.
Vrag nije crn kako se riše, crnji je.
Čovjek odlazi, samo njegova djela ostaju. Dobra ili loša.
Vojnici su školovani ljudi s diplomom za ubijanje.
Nuklearna bomba može uništiti čovjeka, komunikacijska bomba njegovu privatnost. Obje njegovu slobodu.
Pojedini roditelji svoju djecu doživljavaju kao kućne ljubimce. Kad im dosade prepuste ih ulici.
Država ne daje ništa. Samo uz proviziju prebacuje iz džepova jednih u džepove drugih.
Borac protiv tiranije istovremeno je i heroj i terorist.
Golemo materijalno bogatstvo može se steći samo pljačkom banke ili pljačkom naroda.
Samo ljubav može probuditi Čovjeka u čovjeku, ali ona je tako rijetka kao biser u školjci, dijamant u tamnim njedrima zemlje ili zrnce zlata u rijeci.
Ništa se ne mora osim umrijeti i sve se može osim izbjeći smrt!
Kao što jedno zrno tvori hrpu, tako i jedan čovjek tvori čovječanstvo!
Umjetnost je jedino što čovjeka razlikuje od životinje!
Ubiješ li čovjeka ubio si jedan od milijardi svjetova.
