Pregled posta

Nova godina 1960.-2010.

„Danas je eto zadnji dan ove naše stare godine 1959. Ustao sam oko 8 sati. Pošto sam se najeo, rezbario sam i pravio čestitke za novu godinu.“

Tako počinje opis dana 31.12.1959. godine u mom „Dnevniku“ kojeg sam s prekidima vodio od srpnja 1957. do prosinca 1965. godine.

U nastavku slijedi opis poklona: mama je od mene dobila kutiju za cigarete koju sam sâm napravio od šper ploče, brat je dobio kamion „Leteći golijat“, također moja kreacija od šper ploče, i jednu knjigu. Od tate (točnije očuha op.kroničara) dobio sam 500 dinara, a od mame knjigu „Gusari II svjetskog rata“. Popodne sam proveo uglavnom u čitanju.

Opis završava s: „Novu godinu smo dočekali kod kuće. Nije bilo nimalo svečano. Nakon poruke druga Tita, odjeknuo je gong i – nastupila je nova 1960. godina.
VRIJEME: Cijeli dan oblačno. Vjetar umjeren.“

U opisu drugog dana 1.1.1960. stoji da sam otišao spavati deset minuta nakon ponoći, a ustao u pola deset.

* * *

Eto tako sam dočekao Novu godinu prije pedeset godina. Tada, pišući te retke, nisam ni u snu pomišljao da bi mi oni mogli poslužiti kao uvod u post na temu nove godine 2010. Pitanje je jesam li tada uopće bio svjestan što to znači doživjeti 2010. godinu. A što se sve dogodilo u tih pedeset godina? Neću nabrajati. Oni koji su se rodili prije tog datuma znaju kao i ja, oni koji su se rodili mnogo kasnije znaju za jedan dio. No činjenica je da se u dobu ovih potonjih desio veći dio tih silnih promjena.
Jedino je pitanje je li to baš sve bilo na bolje?


Razmišljajući o fenomenu dočeka Nove godine i uopće praznika oko tog datuma često se sa nostalgijom sjećam svoje rane mladosti, vremena još prije škole. Nemam pisane dokumente kao za 1960. godinu i ne mogu tvrditi da je sve bilo tako kako je meni ostalo u sjećanju, ali vjerujem da nisam daleko od istine.

Tih godina, kraj četrdesetih i početak pedesetih godina prošlog stoljeća, moja sjećanja na praznike krajem godine vezana su uz tri datuma: 6. prosinac, dan Sv. Nikole, 25. prosinac, Božić i 1. siječanj, Nova godina. Za razliku od današnjeg vremena i običaja meni su u sjećanju ta tri dana bila po svojem sadržaju i ozračju puno različitija nego što su to danas.

Znam da sam za dan Sv. Nikole stavljao na prozor očišćene čizmice kako bi Sv. Nikola imao gdje ostaviti poklone. I nadao se da u njima neću naći šibe. To bi bio znak da tijekom godine nisam bio dobar. Taj datum je u stvari bio dan darivanja. Skromnog ali upravo zbog toga dragog.

Božić se, obzirom na zaposlenički status i svjetonazor mojih roditelja, u našoj kući nije posebno slavio. Znali smo kao djeca za taj blagdan, za Isusovo rođenje, ali smo to smatrali kao još jednu od bajki. No koliko je meni bilo poznato od mojih prijatelja u čijim se obiteljima tom blagdanu pridavala puno veća važnost, ni kod njih to nije bila opća terevenka. Taj se praznik smatrao obiteljskim, slavio se u kući ili stanu, odlazilo na polnoćku. Barem oni koji nisu morali voditi brigu da li će ih vidjeti „organi“ zaduženi za „pravilan moralno politički lik“. I bez obzira na njih, koliko ja znam, u mojem okružju nitko nikada nije zbog toga završio ni u zatvoru ni na obavijesnom razgovoru. A možda je to bilo i zato što u mom kraju slavljenje katoličkih blagdana nikada nije bilo vezano uz nacionalne, a pogotovo ne nacionalističke osjećaje.

Glavni blagdan je ipak bila Nova godina, pogotovo što je praznik imao dva neradna dana. Tada su se dijelili pokloni, pogotovo su to radili ortodoksni komunistički vjernici (danas mnoge od njih vidim u prvim redovima na polnoćkama i njihova nazočnost kardinalu Bozaniću uopće ne smeta za razliku od „nasrtljivih“ fotoreportera) i organizirali dočeci: po hotelima (u manjoj mjeri, bila su skromnija vremena), sindikalni po tvornicama i domovima sindikata, mladi po omladinskim klubovima, čajankama i plesnjacima, poneki u kinima (obavezni dvostruki program), a najčešće po kućama u manjim ili većim društvima.

Kao što se iz mog opisa iz 1960. vidi, za moju obitelj ni taj dan nije bio nešto posebno svečan. Listajući „Dnevnike“ kroz sve te godine vidim da je skromnost, barem dok nisam kao mladić počeo izlaziti na dočeke izvan kuće, bila uvijek prisutna. Ne bih rekao da je to bilo zbog neimaštine. Prije je to bio svjetonazor roditelja da se promjenom broja uz godinu u životu čovjeku suštinski ništa ne mijenja.

Takvo mišljenje je u meni duboko usađeno, tako da sam vrlo brzo odustao od spektakularnih dočeka, a potom i od bilo kakvih posebnih dočeka kada su nestali stvarni razlozi zbog kojih su se dočeci uglavnom i organizirali. Sve se svelo na „čekanju“ ponoći uz obvezatno „buljenje“ u TV uz isto tako obvezatnu kritiku programa kako ništa ne valja. A kako danas i onako nikada ne idem spavati prije ponoći, dočekujem novu „godinu“ svaki dan.

Ono s poklonima za dan Sv. Nikole trajalo je negdje do sredine pedesetih godina. Jedne godine brat i ja smo dugo u noć razgovarali što ćemo dobiti za poklon. U jednom trenutku majka je, otvorivši vrata sobe, rekla: „ Pa dajte se već jednom smirite i zaspite da vam mogu ostaviti poklone!“. I tako je razbijena čarolija darivanja za S. Nikolu.

Je li to majka rekla jer je taj dan bila umorna pa je željela ranije otići na spavanje (svi smo spavali u istoj sobi), ili su počeli puhati drugi vjetrovi na političkoj sceni pa je slavljenje svetaca postajalo sve manje prihvatljivo, pogotovo za one koji su radili u prosvjeti, ili pak je majka zaključila da smo već dovoljno odrasli da prestanemo vjerovati u bajke, ne znam. Samo činjenica je da smo od te godine darivanje prebacili na datum Nove godine, čemu je sigurno pridonijela i pojava Djeda Mraza, simpatičnog čičice za koju mnogi ljudi danas misle da ga je izmislio komunizam, a u stvari on ga je samo vješto preuzeo od Amerikanaca i njihove Coca-cole.

Usporedim li današnji način proslave tih blagdana vidim da se sve svelo na, od moje strane već nekoliko puta spominjano, klanjanje Zlatnom teletu, idolu potrošnje i materijalizma kojeg istinski kršćani s gnušanjem odbacuju.

Osim „što ćete (mi) kupiti“, naročito djeca, i koliko ćemo svi mi potrošiti za sva tri blagdana, e kako bi spasili upropašteno gospodarstvo i namirili nezasitnu aždaju – državu, više se ne može čuti riječ koja bi govorila o pravim vrijednostima tih blagdana.

Sv. Nikola kao svetac koji pomaže siromašnim i djeci, rođenje Isusa kada se čovjek treba posvetiti razmišljanju o životu, njegovoj svrsi, dobroti i ljubavi među ljudima i konačno dan Nove godine u kojem bi nam glavna misao i ponašanje trebalo biti usmjereno na razmišljanje što učiniti da nam život bude što bolji i ljepši.

Ne, mi to ne radimo! Odlazimo u šoping centre, mastodontske crkve i katedrale Zlatnog teleta, peglamo kartice, zadužujući se, dobrovoljno navlačimo okove dužnika, i nesvjesno u sebi gomilamo nezadovoljstvo, depresiju, bijes.

Da sam vjernik rekao bih, okrenimo se Bogu. Nisam, pa ću reći, okrenimo se Čovjeku.


Post je objavljen 01.01.2010. u 17:34 sati.