semper contra
srijeda, 24.02.2010.
Zašto se smije ministar Šuker?
U današnjem J.L. na strani sedmoj, iznad slike ministra financija koji se slatko smije „punim plućima“, stoji pitanje „Što je smiješno ministru Šukeru?“
U prvi čas sam se i sâm upitao kako se u sadašnjim uvjetima ministar financija prezadužene nam države može tako slatko smijati. Nakon kratkog razmišljanja, sjetih se da bi tome mogao biti uzrok najnoviji recept „Male od kužine“ prema kojem će nam vlada spremiti poparu pod nazivom „Izlazak iz krize“.
A evo kako glasi recept za to jelo:
Iz poreza i novca dobivenih bezobzirnom pljačkom gospodarskih subjekata pripremi temeljac. Pripremljenim temeljcem hrani domaće banke, kojima se već vide kosti ispod raspucale kože i koje su tako reći na izdisaju. Nakon što se zahvaljujući dobroj krmi banke popune na pristojnu kilažu, prodaj ih inozemnim bankama koje će se onda, visokim kamatama na kredite građana i gospodarstvenika, truditi što prije vratiti uloženi novac. Iz dobiti banke će vladi (u znak zahvalnosti), davati kredite kako bi se mogao popuniti državni proračun, koji je zahvaljujući raznim beneficijima nabubrio kao kvasac na toplom. Iz tog proračuna onda financiraj one koji žive od njega kako bi dobio glasove na izborima.
U međuvremenu, da bi mogao vratiti kredite bankama, uvedi „harač“ svim građanima: i onima koji rade i onima koji su u mirovini. Ako se zbog „harača“ netko buni imaš uvijek spreman odgovor: „A što ćemo ukinuti: mirovine, porodiljske naknade?“ Tako se proračun fino puni i nema problema.
Taman je vlada mislila kao je našla trajni recept za pripremu „glavnog jela“ – proračuna, kad se pojavio problem. Naime, nastupa ekonomska kriza koju vlada priznaje tek kada počinje otpuštanje radnika i počinje se osjećati „nestašica sastojaka“. Nakon silnih elaboriranja situacije, nastupa stručnjak za „kuhanje“: „Mala od kužine“ sa svojim pomoćnicima i izmišlja fond za spas gospodarstva. Uzima dio novca iz proračuna, dio daje NB iz svojih rezervi, a jedan dio banke. Novce objedinjuje u fond i iz njega opet novac daje bankama, koje će ih plasirati u gospodarstvo po „smiješnim“ kamatama od 5-6% (za naše pojmove!). Gospodarstvo će se pokrenuti, opet će biti „sastojaka“ za spravljanje „glavnog jela“:
Da ukratko ponovim recept: uzmi novce od radnika putem poreza, daj ih bankama da ih podijele kapitalistima uz „smiješnu“ kamatu da pokrenu proizvodnju i zaustave otpuštanja, kako bi na kraju opet mogao od istih tih radnika izvući novac kroz poreze.
I pri tome cijelo vrijeme govori: „MI DAJEMO SREDSTVA!“
Pa tko se ne bi smijao?
utorak, 23.02.2010.
Martin v Zagreb, Martin z Zagreba – 3 dio
Opet na putu za bolnicu. Trebam se prijaviti za CT-pregled. Hodajući, dok mi je južni vjetar koji je odnio snijeg kao da ga nije ni bilo pomalo otežavao napredovanje, pada mi na pamet: u ona neka vremena kada sam radio, svakog sam jutra trebao ustati u vrijeme kada mi se baš i nije ustajalo, spremiti se (uz obvezatno, mrsko mi, brijanje) i otići na posao. Kako su se stvari počele odvijati, izgleda da ću i sada trebati svako jutro opet ustajati ranije nego što bih to inače radio, pa put pod noge, pravac - bolnica (sva sreća bez svakojutarnjeg brijanja, mogu ja kod „dotura“ i s malom bradom, to je i onako danas in).
Svojevremeno se pitah, što ti penzići stalno vise po ambulantama. Eto, nisam ni šest mjeseci u mirovini i već idem njihovim tragom. A vjerojatno nije baš da svi trebaju. Dođe im to kao obvezna jutarnja šetnja, pa koja „ćakula“, malo se potuže „doturu“ i onda doma kuhat ručak. Što su ti lijepi penzionerski dani! Barem tako dugo dok te nešto ne „zvrkne“, e onda stvari postaju malo ozbiljnije. Mene je eto nešto „zvrknulo“ po drugi put (prvi put je to bilo srce, ali tada sam još „delal“), srećom „stručnjaci od medicine“ kažu da to nije strašno. A što mi ostaje nego im vjerovati i nadati se da su ponekad i oni u pravu!
I tako meditirajući, stigoh pred šalter gdje se prijavljuje za CT-pregled. Na veliko čuđenje u redu ih je bilo svega troje, što me ugodno iznenadilo. „Nadam se da će i dalje biti tako dobro“, pomislih i stanem u red.
„Dobar dan!“ kažem ljubazno.
„Dobar dan!“ stiže odgovor iza staklene zavjese, nešto manje ljubazan (srećom nije „željezna zavjesa“ kao u vrijeme hladnog rata). Oči „glasa“ uprte su u papire i ja ne vidim „s kim imam čast“.
Gurnem uputnicu liječnika opće prakse kroz otvor na dnu pregrade.
„Po čijoj preporuci?“ pita glas iza stakla.
„Kakva sad preporuka, pa nikada nisam išao ni liječniku, a kamoli na nekakva snimanja po preporuci?“ pomislih u sebi, a na glas rekoh:
„Pa evo moja doktorica I.T.“
„Ma ne ona, koji vas je specijalista uputio?“
„Urolog, doktor A.P.“
„A imate nalaz ili nešto takvo?“
Srećom, poučen već jednom sličnom izmjenom riječi, nosim sve papire u svezi trenutačne mi bolesti u torbi, pa sam tako imao i nalaz specijaliste za tumore i mog doktora urologa. Gurnuh i te papire ispod pregrade.
„Za CT se trebate naručiti, predbilježiti!“ kaže opet glas iza pregrade, ovaj puta glas dobije i oči, sestra pogleda u mene. Dojam, hm, tako, tako!
„Znam, zato sam i došao“, nastavim ja ovu divnu konverzaciju.
„Dobro, dođite sutra poslije deset sati, ili koji drugi dan. Doktor se treba dogovoriti (s kim nije rekla , možda s mojim urologom da vidi koliko je to hitno), pa će te dobiti termin.“
„A koliko se vremena obično čeka na termin“, pitam ja što sam mogao ljubaznije iako sam već osjećao određeni pritisak pare u glavi.
„A to vam ja znam koliko i vi!“ čujem glas i začudo opet se susrećem s očima vlasnice glasa.
„Pa barem otprilike“, navaljujem ja ko Mujo na Fatu.
„Zaista vam ne znam reći“, odgovara glas, sada već pomalo ljutit.
„Bolje da prekinem prije nego počnu frcati iskre, prvo s moje strane, a onda iza pregrade“, pomislim, a na glas rekoh: „U redu!“
„Ove nalaze specijalista ću zadržati, vratit ću ih kada ću vam priopćiti termin, a uputnicu vam vraćam“, reče osoba iza ograde i gurne uputnicu prema meni.
„Doviđenja.“
„Doviđenja.“
Uzeh uputnicu, spremih je u torbu i pomislih: „A za koga vraga sam uopće jučer išao po uputnicu, kada će mi trebati tek kada dobijem termin?“
No nema veze, i onako to sve ide penzićima u rok službe.
A možda sve to i nije bilo tako, možda sam ja sve to samo tako percipirao 
!
nastavit će se:
ponedjeljak, 22.02.2010.
Martin v Zagreb, Martin z Zagreba – 2.dio
Hodnik pred urološkom ambulantom. Uobičajena slika. Pacijenati koji čekaju svojih pet – šest minuta razgovora s liječnikom, koliko im ovaj naš zdravstveni sustav omogućuje za iznos koji uplaćuju u zdravstveni fond. Većina uglavnom šuti zaokupljena svojim brigama i strahovima. Ipak nađe se tu i poneki blagoglagoljivac koji traži sugovornika da mu iznese svoje muke i jade. I uvijek nađe srodnu dušu. Neki to rade da bi sebi olakšali stanje uspoređujući „svoj slučaj“ sa slučajem sugovornika, drugi očekuju utješnu riječ „sve će to biti dobro“ iako naravno u to ne vjeruju, a treći jednostavno krate vrijeme pričajući o svojim svakodnevnim problemima.
Uglavnom svi mi smetaju u čitanju, pogotovo oni što sjede pokraj mene. Naime ja spadam u izuzetak, valjda jedini glupan (neki bi posprdno rekli – pravi se „intelektualcem“), koji kada ide liječniku ponese knjigu. Barem do sada nisam imao prilike vidjeti još nekog s knjigom, možda eventualno novinama. Zato moram uvijek birati takvu knjigu koja ne zahtijeva previše koncentracije, da poglavlja nisu preduga (za slučaj da me, dok čitam, pozove liječnik), koja je jednostavno rečeno „pitka“.
Takvu knjigu sam, kao i prošli, ponio i ovaj put: Mirko Kovač „Uvod u drugi život“. Kada sam sjeo i počeo čitati bio sam na 70. stranici, kada me pozvao liječnik bio sam na 143. Nije to puno pročitanog. Ponešto zbog već spomenutog ometanja od strane pacijenata (slaba mi je koncentracija, svaki me šum može odvući sa stranice pa sam se često vraćao na već pročitano), a jedan dio vremena sam malo i odrijemao.
Srećom nisam zaspao, kao jedna pacijentica koja je prečula svoje ime. Kada sam vidio da se nitko ne odaziva (u međuvremenu je umjesto prozvane u ambulantu ušao jedan drugi pacijent) okrenuo sam se prema njoj i vidio kako spava. Bila je jedina žena, a kako je bila prozvana Katarina, pretpostavio sam da se radi o njoj. Lagano je razbudivši, pitam:
„Vi ste Katarina?“
„Da, kaj su me zvali?“
„Jesu, samo sada je ušao jedan drugi pacijent!“
Digla se i preselila na drugu stolicu bliže vrata. Malo kasnije ušla je u ambulantu. Kada je izašla čujem iz sobe: „Duško!“. Bez spominjanja mog kompliciranog prezimena. Zaklopim knjigu i uđoh.
„Dobar dan“, rekoh i sjedoh na stolicu. Doktor je već sjedio za računalom.
„Dobar dan. Je ste li pročitali knjigu?“ reče uz smiješak.
„Nisam, ipak dobar dio jesam.“ odgovorih
„Eto stigao je nalaz. Je su li vam rekli rezultat?
„Ne nisu, sestra je rekla da ona ne smije davati obavijesti.“
Doktor se nasmije: „Da tako je!“ i nastavi „Pa što mislite kakav je nalaz?“
„Ma meni vam je u suštini manje-više svejedno. Znam da ako se takva bolest otkrije na vrijeme da je uglavnom izlječiva. No kako sam po prirodi pesimist mislim da ima nečega!“
„U pravu ste, u lijevom segmentu dva uzorka pokazuju postojanje tumora!“
„Hoću li treba ti na zračenje? Mislim obzirom na moju dob i bolest srca, ako tumor nije velik, mogu ja umrijeti s tumorom ali ne moram od tumora!“
„Pa poživjet ćete vi još sa srcem, pa makar i bez prostate. Ali prije toga trebamo napraviti CT, da vidimo nije li se eventualno proširio, iako sumnjam, jer je tek u zametku!“
„Mali račić“, pomislim u sebi, a na glas kažem: „A kamo se obično širi?“
„Na kosti!“ odgovara liječnik.
„U cijeloj toj stvari najviše me nervira sam postupak“, nastavih u svojem stilu.
„Pa to je kratkotrajno, par minuta.“
„Znam, sve mi je to pojasnio moj vjenčani kum koji je to prošao. No ne radi se o samom zračenju, muči me cijela procedura: skupljanje uputnica, prijavljivanje, čekanje na termin, svakodnevna vožnja u Zagreb, mogućnost da aparat ne bude taj dan ispravan, kao što je to nekoliko puta bilo u slučaju mog kuma, pa se onda cijeli tretman produžuje i tako to.“
„Točno je to. Inače za prijevoz ne brinite, vozit će vas svakog dana kola hitne pomoći.“
Na te riječi sjetih se početka moje „srčane“ putošestvije prije petnaestak godina, kada sam kolima hitne pomoći nakon koronorografije u Svetom Duhu, vožen lošim cestama kroz neka predgrađa Zagreba gdje je trebalo pokupiti još neke bolesnike, stigao u „Merkur“ gdje mi je bila „štacija“, pa mi je onda u krevetu šiknula krv iz arterije na preponama. Jedina je utjeha bila što je krv zaustavljala jedna mlada, zgodna medicinska sestra. I još se nagnula nadamnom a imala je široki otvor na kragni kute. Još mi „sline teku“, kako se to kaže na kraju bajki koje završavaju velikim gozbama.
A onda je „dotur“ počeo pisati „dokument“ (to im je danas uglavnom pretežni dio posla, pogotovo u javnim zdravstvenim ustanovama – ništa bez kompjutora!) i na čas bio koncentriran na ekran. Ispunio sve redom kako to treba, amneza, dijagnoza, potrebni lijekovi itd. Dao mi papir, poslao sestri … mojih pet minuta je isteklo.
„Doviđenja.“
„Doviđenja“
Odoh do sestre, ona poudara pečate i faksimile, vrati papire.
„Uvod u drugi život?“ upitno pročita naslov knjige na koricama. „Roman?“
„Ne, zbirka priča i eseja. Naslov odgovara mom trenutačnom stanju“, odgovorih. Ne znam je li shvatila. No nije ni važno.
Izađem u hodnik, vani me već čeka moj supatnik od prije dva tjedna kada smo zajedno ležali u sobi nakon biopsije.
„I što kaže, ima li što?“ pita, a u očima mu strah i iščekivanje.
„Ima, mala životinjica s kliještima!“ rekoh uz osmjeh i nastavih niz hodnik, ostavljajući ga da se pita: kakav je to luđak: „mala životinjica s kliještima?“
Pravac mojoj doktorici po uputnice i recepte, sada ćemo se češće viđati, pa zar je zaista karcinom (to valjda ljepše zvuči nego rak), da neki početak.
Onda u ljekarnu po dozu „suhe hrane“, pa zvoni na vratima stana, ključ sam dao supruzi jer je svoj zaboravila uzeti kada smo jutros, prije odlaska u bolnicu, pošli na šetnju, „nema ništa kaj ne?“ uz oči pune nade, „ima, ima, mala životinjica,“ lice poprima novi izgled tipa: „potonule sve mi lađe“, „ali nije strašno, sve će to biti OK, samo da nema zafrkancije s procedurom! To će me koštati gutanja praksitena. No što možemo, sve to ide u rok službe u našim godinama.“
Slijede pozivi snahe, starijeg sina, prijatelja doktora, otorinolaringologa (i on je u „prostata tretmanu“ zbog neke upale, nada se da je sve OK ali sumnja čuči u prikrajku), interesiraju se kao je bilo, imali što, pa onda ja njih tješim da će biti sve OK.
A zašto i ne bi bilo, pa imam već 67 godina, a prosječni vijek muškarca u Hrvatskoj je 69,7 godina. Tih dvije, tri godine ću još izdržati , zar ne!
subota, 20.02.2010.
No comment!
„Škola je bila ilegalna, ali profesore nećemo kazniti!“ izjava je v.d. dekanice zagrebačkog Ekonomskog fakulteta u svezi afere Ljetne ekonomske škole na kojoj su se ispiti mogli kupiti za dvije tri tisuće kuna.
„Osuđeni zbog kupnje ispita i dalje studiraju“ jer pravni stručnjaci tvrde da im sud to i ne može zabraniti.
* * *
U epizodi emisije „A sada u Europu“ G. Milića emitirane 10. veljače Milić je intervjuirao grupu studenata u Brislu i čuo zanimljive stvari.
Ako se studenta uhvati u prepisivanju on gubi pravo polaganja ispita na pet godina. Može ići na predavanja ali ne može polagati ispit. Zato student, koji je uhvaćen u nepoštenoj radnji, prekida studij i odlazi raditi, jer kao ne može polagati ispite, ne može ni položiti godinu. Ne može polagati čak ni ispit za vozačku dozvolu. Jer ispit je ispit bez obzira o čemu se radi.
Jedna studentica iz Hrvatske, koja sada studira Brislu, kada je išla u srednju školu, pa kako nije dobro znala francuski, pogledala je kolegici je li neku riječ napisala dobro, a ona ju je prijavila i zbog toga je dobila jedinicu. Nije se ljutila na kolegicu, jer je to tamo normalno.
Kao kontrapunkt ovakvom odnosu prema prepisivačima emitirane su i izjave učenika elitne VII Gimnazije iz Zagreba u kojoj je ravnateljica poznata nam Ljiljana Vokić, bivša ministrica za prosvjetu i šport, trenutačno angažirana na poslovima „n-te“ reforme školstva.
Evo nekih odgovora o prepisivanju.
Učenici:
To je (prepisivanje) dobar način snalaženja.
Ako se snađeš to je OK.
To svi rade u srednjoj školi, ne možeš naći čovjeka koji to nije radio.
Ja svima dam da prepišu i naljutila bi se da me netko otkuca nastavnici.
Ravnateljica:
Postoje dvije vrste prepisivanja, smišljeno i trenutno.
S moralnog aspekta to nije u redu, a s druge strane treba znati prepisati.
Ja sam uvijek zagovornik da mora vladati kolegijalnost, da moraju jedni drugima pomagati, čak eto tako i na nepošten način.
petak, 19.02.2010.
Svaka (s)ličnost je slučajna
2003. godina – Tako je govorio Ivo Sanader
1. SMANJENJE POREZA
Smanjit ćemo poreze i tako ojačati poduzetništvo, poljoprivredu i domaću proizvodnju.
Za razliku od drugih, mi ćemo ukloniti birokratske prepreke i omogućiti jednake uvjete svima
2. GOSPODARSKI RAST
Ulagat ćemo u znanost i tehnologiju, potaknuti izvoz i uvesti red u državne financije.
Za razliku od drugih, mi Hrvatsku nećemo odvesti u stečaj.
3. RAST ZAPOSLENOSTI
Povećat ćemo zaposlenost snažnim novim gospodarskim programima.
Za razliku od drugih, mi mlade ljude nećemo odvesti u budućnost bez nade.
4. RAST STANDARDA
Povećat ćemo standard boljom brigom za obitelj i umirovljenike, većim ulaganjem u školstvo i zdravstvo i poštovanjem hrvatskih branitelja.
Za razliku od drugih, mi ćemo Hrvatskoj vratiti dostojanstvo.
5. ČLANSTVO U EUROPSKOJ UNIJI I NATO-u
Ubrzat ćemo ulazak Hrvatske u EU I NATO.
Za razliku od drugih, koji su ugrozili naš napredak svojom neodlučnošću i nesposobnošću.
dr. Ivo Sanader
2010. godina – Tako je govorio Ivo Josipović
1. Želim biti predsjednik svih hrvatskih građana, ali i beskompromisno afirmirati vrijednosti demokratskog društva, pravednosti i društvene solidarnosti.
2. Usto, nedostatak odgovarajuće gospodarske politike koja nije prepoznala kako valja više proizvoditi i izvoziti doveo je do žalosne činjenice da Hrvatska danas proizvodi manje nego što je proizvodila prije rata. To se mora promijeniti!
3.Broj nezaposlenih iz dana u dan raste, kao i broj nelikvidnih tvrtki i tvrtki u stečaju. Mnogi nemaju zaposlenje. Mnogi su na rubu egzistencije. To se mora promijeniti!
4. Korupcija i kriminal, posebno onaj gospodarski, drugi je važan razlog krize u kojoj se nalazimo. U izbore za predsjednika Republike krenuo sam s vizijom europske, prosperitetne Hrvatske, a ključni izvor moje motivacije bila je PRAVDA, moralna i pravna podloga za novo i bolje društvo.
5. Hrvatska je pri kraju puta u EU.
nastavlja se
četvrtak, 18.02.2010.
Haiku
Na „Dnevniku.hr“ pročitah prije nekoliko dana: „Dijete s Haitija može se posvojiti za nekoliko stotina kuna?“
Pitajući se je li je u igri samo prisvajanje ili je možda ipak u pitanju prodaja, sklepah opet jedan - haiku.
Pustinjski cvijet,
na livadu prenesen
uvenut će tu.
ponedjeljak, 15.02.2010.
Martin v Zagreb, Martin z Zagreba!
Kakva će sutra biti jutarnja temperatura? Najavljuju do -10şC, a moram u ambulantu po nalaz biopsije. Još me k tome večeras nešto gnjavi srce. Možda je na „nervnoj bazi“ zbog očekivanja rezultata? Sve se danas svaljuje na „nervnu bazu“!
Jutro! Budim se. Kroz škure vidim da je oblačno. Vjerojatno neće biti hladno. Ustajem, jutarnji ceremonijal higijene. Nemam volje doručkovati (posljedica „nervne baze“ iako to ne želim proznati), oblačim se i odlazim u ambulantu. Hodam kao po jajima – ima na mjestima poledice, a ja više nemam akrobatske sposobnosti mladića.
Vrijeme: 8.15.
Pred vratima ambulante četvero ljudi. Uobičajena konverzacija, koja mi usput budi rečeno ide na „nervnu bazu“ oli jetra, analiza vlastite bolesti. Nitko nikoga ne sluša, jedino čeka da jedan prestane pa da onda drugi nastavi sa svojim boljkama. Jako zanimljivo i poticajno!
„Ima li koga kod sestre?“ pitam.
„Nema nikoga, ni sestre.“ slijedi odgovor. Od prošli puta znam da predbilježbe za pregled počinju u osam, osam i deset pa sam malo začuđen. Ipak sestra uskoro dolazi i prvi iz reda odlazi za njom i ubrzo se vraća. Nakon što je i drugi pacijent vrlo brzo završio kod sestre, ulazi treći a posljednji prije mene kaže:
„Ide brzo!“
„Moglo bi i brže – pridodam ja – „metak v čelo“ i sve je gotovo. Kada jednom trebaš početi posjećivati bolnice i liječnike, bolje da te ni nema!“
Čovjek ostade bez teksta buljeći u mene. Mislim da je jedva dočekao ući kod sestre i da se makne od luđaka. Nasmijah se u sebi i pomislih: sigurno je vjernik kad mu je toliko stalo do života. Baš mu se nešto ne ide u Raj!
Ulazim i ja.
„Dobar dan – rekoh – došao sam po nalaze biopsije.“
„A je ste li provjerili telefonski je su li stigli?“ pita sestra.
„Nisam, doktor mi je rekao da dođem nakon deset dana. Biopsija je bila četvrtog, danas je petnaesti!“
„Kako se zovete?“
Pametnog li pitanja, pomislim, pa imaš moju uputnicu pred nosom. Na glas rekoh svoje prezime. Sestra se otkotrlja na stolici s kotačićima do ormara i izvadi neki registrator i počne ga listati.
„Kako rekoste da se zovete?“ ponovi pitanje. Ja ponovo odgovorih.
„Da stigao je.“
„I što sada?“ pitam i čekam odgovor.
„Doktor radi od dvanaest sati. Do jedan ima vizitu.“
„Koliko imate prijavljenih pacijenata, oko koliko sati da dođem?“ pitam ja naivno.
„Pa u dvanaest!“
„Pitam zato jer mislim da nisam prvi na popisu pa da ne čekam od dvanaest sati“ nastavljam ja dalje naivno.
„A ne, dođite vi samo u dvanaest. Ja ću ostaviti doktoru na stol sve papire, a on će onda zvati.“
Vidim ja da ovdje nema govora o nekoj boljoj organizaciji osim onoj po principu „sjedi i čekaj“ pa pozdravim i izađem. Bilo je devet i trideset.
U 11.15 ponovo se obukoh i ponovo na put. Znajući da me čeka čekanje ponio sam sobom i knjigu Mirka Kovača „Uvod u drugi život“. Po sadržaju baš odgovara za ovakvu priliku. Dođem u čekaonicu, nađem prikladno mjesto što dalje od „pričatelja-svojih-boleština“ skinem kapu, promijenim naočale, otvorim knjigu i počnem čitati trudeći se maksimalno koncentrirati kako ne bi čuo „povijest-moje-bolesti“ s muzikom sa stropa kao pozadinom. Nakon nekog vremena dolazi doktor, prepoznaje me, rukujemo se: čitate? - pita; da uvijek ponesem knjigu da mi prođe brže vrijeme čekanja – odgovaram, a on klimnu s razumijevanjem i odlazi u ambulantu. U dva sata i petnaest minuta dođoh na red. Malo prije poziva prestadoh čitati, umorih se.
Uđoh u ambulantu. Doktor odmah za računalo.
„Kako ste? Da vidimo što ima?“ i nakon što je neuspješno pokušao izgovoriti moje prezime upita: „Kako se ono zovete?“
Ja mu rekoh prezime. On ga ponovi s krivim naglaskom. Ja ga s osmjehom ispravim, on ponovi opet s krivim naglaskom. Ja ga opet ispravih i, uz osmjeh, nastavih:
„Moje prezime dolazi od „samo se buni“!“
Nasmije se i on i pretražuje računalo.
„Ali vašeg nalaza nema!“ kaže. „Je ste li zvali telefonom da provjerite?“
„Pa nitko mi na pregledu nije rekao da trebam provjeravati. Osim toga jutros sam bio ovdje i sestra je, gledajući u registrator, rekla da je nalaz tu!“
„Onda ga vjerojatno nisu unijeli u računalo!“ nadoveže doktor.
Na kraju se ipak ispostavilo da nalaz nije stigao, a da je sestra očigledno krivo čula moje prezime. Tko mi je kriv kad imam neuobičajeno prezime. Što se ne zovem na primjer Šeks, Mesić ili, ne daj bože, Tuđman. Doktor mi se ispričao što sam dolazio dva puta, a ja odgovorih:
„Ljudski je griješiti“, a nakon njegovog osmjeha dodah „ali ljudski je grešku i priznati. Osim toga nema veze, u mirovini sam, imam vremena!“ Dao mi je telefonski broj i rekao da drugi puta, za jedno tjedan dana, na taj broj provjerim je li nalaz stigao.
„A što me čeka - zračenje? - ako se ispostavi da se životinjica s kliještima iz mora preselila u prostatu?“
„Da, ali nije to ništa strašno!“ odgovori doktor.
„Znam, već sam se informirao. Mene brine sama procedura a ne postupak zračenja.“ Ne znam je li uočio poantu ili žaoku.
Pozdravili smo se i ja odoh u stilu „Martin v Zagreb, Martin z Zagreba!“, nadajući da ću slijedeći tjedan imati više sreće.
nedjelja, 14.02.2010.
Sve je manje i igara!
Danas (13. veljače) vratio sam se iz Samobora, sa zadatka čuvanje unuka. Prisustvovao sam dijelu poznatog Samoborskog fašnika koji je bio namijenjen za djecu, vrtići i osnovne škole. I moja starija unuka je sudjelovala u „mimohodu“ (ona u "kutiji" na drugoj slici koja bi po ideji njene "tete" trebala predstavljati pernicu, ako znate što je to?). Nekad su djeca sudjelovala u mimohodu 25. maja – danas bi to bio 25. svibnja - Titov rođendan, danas sudjeluju na Fašnik, odaju počast „Kralju budala i zafrkanata!“ O tempora o mores!!!
Klasičan scenarij: pojedine grupe iz pojedinih vrtića ili škola u povorci. Sa strane rodbina svih fela i godišta: naoružani modernim „strojevima za pohranjivanje slika“ slikaju, slikaju i slikaju svoje buduće „velike“ estradne zvijezde. Plesačke, pjevačke, glumačke, sportskih. Na ovakvim smotrama nema budućih znanstvenika, profesora, radnika, intelektualaca. Barem ne u mislima onih koji ih slikaju. Predvode ih „tete“, nekada „drugarice“. No nema više „drugova“, sada smo svi „gospoda“. A među „gospodom“, kako se danas pokazuje, nađe se svašta: bogati, siromašni, pošteni, lopovi. Dolaze djeca obučena u više ili manje inventivne kostime ili maske od dimnjačara do svemiraca na glavni trg pred pozornicu na kojoj je, u ovom slučaju, dvoje voditelja; jedan koji izigrava Svraku, simbol Samoborskog fašnika i drugi, recimo Klaun, koji je kao glavni voditelj.
Redaju se grupe, prikažu pet do deset minutni program s plesom i pjevanjem (danas je to lako jer se glazba i pjesma snime na CD-u a djeca samo plešu i fingiraju pjesmu, pa se onda desi da bude pušten krivi CD, a djeca se čude kao pile glisti što je to sada?, još ne znaju kako se u takvim trenutcima treba ponašati, još nisu „zvijezde“), ostala djeca se smrzavaju čekajući u redu svojih „pet minuta slave“. Ta neorganiziranost, uz hladnoću, toliko me iznervirala da mi je „proradilo“ srce pa sam otišao na čaj (cijelo vrijeme misleći da naručim i „lovačkog majstora“ no sprečavalo me što sam popodne morao voziti) i tako propustio tih, za roditelje, bake i djedove, rođake i rođakinje koji su uglavnom i bili prisutni priredbi, „bitnih pet minuta“ kada se „moja najbolja kćerkica/sinčić/unuk/unučica“ popne na binu i „odradi“ svoju ulogu. Nakon „nastupa“ djecu su roditelji ili rodbina odveli na kolače, coca-colu, ćevape i ražnjiće i obvezatni luna park, već ovisno o financijskim mogućnostima.
Vrativši se ustanovio sam da je preostala samo još jedna grupa. I tada mi je palo na um kako će se ta cijela cirkusijada nastaviti i navečer samo ovog puta za odrasle uz naravno „dobro iće i piće“ No kao što sve pomalo gubi „sjaj“ kada se ponavlja, sjetimo se euforija proslave Uskrsa, Božića i Novih godina nakon 1991. godine, kada smo svi mislili: e riješili smo se mrskih nam Srba, zaostalih dijelova ponosne nam Jugoslavije koje smo morali razvijati doprinosima „za nerazvijene“ i usput dio tih novaca trpati i u svoj džep, a sve pod parolom „bratstva i jedinstva“, naša bogata dijaspora dat će 150 milijardi dolara „napaćenoj domovini“, hrvatska lisnica u hrvatskom džepu, hrvatska puška na hrvatskom ramenu, a sada ispada da želimo toj istoj dijaspori onemogućiti pravo glasovanja, jer nam prave trošak a ne donose lovu, tako i ovo „fašnikovanje“ pomalo gubi svoju nekadašnju vedrinu, smijeh, zabavu.
Vremena su teška. Ljudi nemaju ni para, a bogami ni volje da se razuzdano vesele kada svakog dana mogu ostati bez posla i kada je broj nezaposlenih dostigao alarmantnih 300.000 ljudi. Treba se čuvati za sutrašnji crni dan. Ove godine izostale su čak i zajedljive parole kojih je prošle godine bilo u mnogo većem broju. Ali zato po zidovima kuća na trgu prevladavaju logotipovi i poruke „sponzora“ koje bi „vic maheri“ i karikaturisti trebali „obrađivati“. Međutim shvatiše „vic maheri“ da od toga nema koristi. Nema pinke za kreatore, a promijenit se i onako neće ništa e da bi se isplatilo izmišljati samo za „slavu“.
Slika hobotnice s natpisom „korupcija i mito“ (o tome već i vrapci-slikari crtaju karikature) i slika zatvora s velikom ribom u prugastom odijelu s natpisom „pansion za velike ribe“ i to je sve. Toliko malo, da ne kažem jadno, da nisam imao volje to ni snimati. Ne znam što će biti večeras, kad dolaze „odrasli“(neće me biti, odoh u svoj „brlog“ pisati postove) no ne vjerujem da će ozračje biti bitno drugačije. Oni će i onako svoju tugu, za koju njihova djeca još ne znaju ili je ne razumiju, liječiti „ićem i pićem!“
subota, 06.02.2010.
Kad će doći na red gradovi/mjesta u Hrvatskoj?
Portal Dnevnik.hr donosi vijest:
Sagrađen je oko jedne od najvažnijih radarskih postaja. Nakon raspada Sovjetskog Saveza napušten je i postao jedan od gradova duhova. Skrunda 1 ima 45 hektara, 10 stambenih blokova, dva noćna kluba, trgovački centar, dječji vrtić, školu i vojarnu. Nekada je u njemu živjelo 5.000 ljudi. Buduća namjena grada nije poznata.
Ovo je prvi put da sam čula za dražbu. Potrebno je obnoviti grad, dati ga ljudima i pustiti ih da žive ondje', rekla je Sarmite Stradnieca, stanovnica obližnje Skrunde. 'Mislim da samo nekoliko ljudi u Skrundi zna za dražbu. Tu nitko nije stanovao posljednjih deset godina i nitko nije pokazivao interes za grad. Ljudi samo znaju da postoji i da ga se čuva', rekao je Maris Ozolinis, čuvari Skrunde 1.
* * *
Eto s Istoka (uvijek revolucionarne ideje dolaze s Istoka) recept za našeg ministra Šukera. Razlog za još jedno svršavanje od zadovoljsta što bi mogao priskrbiti novac za svoje glasače: zaposlenike u javnoj upravi, policiji, umirovljenike s deset, maksimalno dvadeset godina radnog staža, povlaštene umirovljenike i ostale korisnike proračuna i tako dobiti priliku popuniti državnu kasu bez dna, a da se Vlada i "Mala od kužine" (koja je odjednom počela upotrebljavati poznatu frazu HDZ-a: "neka državni organi vrše svoju dužnost" čim joj se postavi pitanje o odgovornosti HDZ-ovih političara koji nisu predviđeni za odstrel) pri tome ne moraju brinuti o povećanju povećanja proizvodnje i potrošnje.
Mislim da bi se i kod nas mogao naći neki gradić, recimo u Istri, pa čak više njih, koji bi možda zbog svoje zanimljive povijesti mogli biti i manji od ovog u Latviji, ali ipak postići solidnu cijenu samo ako za to sazna neki od ruskih tajkuna. Jer kao što se vidi iz priloženog popratnog teksta taj grad u Latviji i nema neku povijesnu vrijednost, a da ne spominjemo kulturnu. Jedini bi problem mogao biti u činjenici da takve gradove kod nas baš i ne čuvaju od propadanja. Kompenzacija bi mogla biti blizina lijepog (našeg) plavog Jadrana.
Ako pak se u njemu i nađe koji stariji stanovnik, ministar će mu najprije uz svoj poznati osmjeh od uha do uha nadsvođen simpatičnim brkovima ala "četka", ponuditi zamjenski boravak u nekom drugom mjestu. Ne pokaže li dotični volju iseliti se, ministar bi mu mogao obustaviti mirovinu pa dok traje nek traje. No možda se ruski tajkun pokaže milosrdniji od ministra i starca zadrži kao turističku atrakciju. Na vratima njegove kuće može staviti na primjer natpis: "Posljednji na svojoj rodnoj grudi!" Nešto u stilu: "Posljednji Mohikanac". Mislim da bi to bila vijest za svjetski tisak i CNN.
utorak, 02.02.2010.
Zamke statistike
U „JL“ 2010-02-01 izašao je članak s nadnaslovom „Hrvatski rekordi“ i glavnim naslovom „U Solinu se najviše rađa, a u Puli propadne svaki drugi brak“. U članku se iznose podaci vezani uz natalitet, smrtnost, broj sklopljenih i rastavljenih brakova, broj samoubojstva i slične kategorije iz domene ljudskih aktivnosti koje su zanimljive državi radi održavanja optimalnog broja stanovnika određenog nacionalnog opredjeljenja, a sve vezano uz pojedene županije. Čitajući te podatke pomislih: evo opet lijepog primjera gdje sami statistički podaci mogu neupućenog čitatelja, koji ne poznaje uzroke zbog čega su podaci upravo takvi kakvi jesu, navesti na poneki pogrešan zaključak.
Prvi primjer je tvrdnja da su varaždinske rodilje iz 2008. godine među najobrazovanijima u zemlji što se potkrijepljuje podatkom da je čak 22% rodilja sa završenim fakultetom ili umjetničkom akademijom. Iz toga bi se moglo zaključiti kako je broj obrazovanih žena u ukupnoj ženskoj populaciji u Varaždinu mnogo veći nego u drugim gradovima. Ne tvrdim da možda čak i nije tako, no smatram da razlog tome više leži u činjenici što je varaždinsko rodilište poznato da primjenjuje suvremene načine porađanja (na primjer i u vodenoj kupki) i da zbog toga mnoge obrazovane žene dolaze rađati u Varaždin. Pa čak i iz Zagreba, gdje su uvjeti u bolnicama, recimo to tako, nezadovoljavajući. Dakle, bilo bi točnije tvrditi da se u Varaždinu (varaždinskom rodilištu) porađa najveći broj žena s visokim obrazovanjem a ne da su varaždinske rodilje (dakle one iz Varaždina) među najobrazovanijima.
Primjer drugi govori o tome kako je Međimurska županija na prvom mjestu po broju izvanbračno rođene djece, navodno je čak 23,4% djece rođeno u izvanbračnim zajednicama. Uz to četvrtinu od tako rođene djece očevi nisu priznali. Ako se zaboravi ili se ne zna koliki je postotak romskog stanovništava u Međimurju u odnosu na ukupan broj stanovnika te županije, kod kojeg je pojava izvanbračnih zajednica nešto što se ne smatra nekim grijehom, ispada da su stanovnici Međimurja općenito skloniji „praviti“ djecu a da se prije toga ne vjenčaju. Što naravno nije točno.
Primjer treći govori o Dubrovačko-neretvanskoj županiji i navodi podatak da je to županija s najvećim prirodnim prirastom u državi. U 2008. bilo je 1462 rođenih, a 1323 umrlih. Opravdano je pitati: koliko je majki od tih 1323 rođenih iz navedene županije, a koliko iz općina u susjednoj državi BiH, čije majke žele da im se dijete rodi u Hrvatskoj.
Posljednji, ali u članku ne i posljednji primjer, je grad Zagreb za koji su navedeni podaci kako su u njemu najstarije rodilje, njih 54% bilo je starije od 30 godina. Ovaj podatak je, ako se sagleda u potpunosti, najmanje mističan. U Zagrebu je rodilište u Petrovoj koje prima iz cijele države (pa možda i izvan nje) rodilje iz tako zvane rizične skupine, a tu su prvenstveno one u poodmakloj dobi.
Ima tu još statističkih podataka koji se mogu tumačiti na više načina, no meni nije bio cilj komentirati same iznesene podatke. Jednako tako nisam ovo komentirao da bi prozivao autora članka, ili da bi se, ne daj bože, pravio pametan. Želio sam ovim primjerom, koji mi se čini dosta prikladnim, skrenuti pozornost na potrebu ispravnog sagledavanja statističkih podataka, odnosno da nije dobro takve podatke iznositi bez da se oni ne analiziraju, već ih prezentirati samo kao gola činjenica.
I na kraju utjeha ženama.
U Hrvatskoj muškarci umiru u prosjeku s 69,7 godina, a žene gotovo osam godina kasnije. Pa onda eventualni statistički podatak kako u domovima za stare i nemoćne ima više žena nego muškaraca, ne znači da žene vole više živjeti u takvim domovima nego muškarci, već starih jednostavno muškaraca ima manje budući umiru ranije.
ponedjeljak, 01.02.2010.
Posjetitelji
Njemu nisu dolazili u posjete. Izuzetak je bila supruga koja je dolazila oko četiri sata popodne. On bi sat vremena ranije obukao trenirku, na noge navukao sportske papuče i otišao prošetati do njenog dolaska bolničkim parkom. I odmah prvog dana odredio putanju svog kretanja, izmjerio koracima duljinu trase i prolazio je tri puta, ukupno ca 1000 m (ubacio si karticu – rekla je supruga kad joj je to ispričao).
Dolazak supruge bio je prvenstveno motiviran zajedničkim pijenjem kave u kafiću koji je imao jedan ulaz s ove, a drugi s one strane bolničke ograde, tako da ona uopće nije dolazila u bolničku sobu. I kvaliteta pripremljene kave je bila različita: jednom dobra kad ju je pripremala konobarica, drugi puta, u kreaciji vlasnika kafića, lošija. Nakon što su se uvjerili da to nije slučajnost odlazili su, kad je „dežurao“ vlasnik, u kafić preko puta simboličnog naziva „Therapia“. Razlog redovite dnevne doze kofeina bila je njegova ovisnost, zbog koje je u slučaju dvo/trodnevne apstinencije dobivao glavobolje. To je svojevremeno otkrio prilikom boravka u bolnici nakon ugradnje premosnica. Ubrzo se, a da ni sami nisu bili svjesni, to ipak pretvorilo u neobavezan, ali ugodan razgovor, u ozračju kakvo kod kuće nisu nikad uspjeli postići. Primjećivao je to, ipak je tek nakon povratka kući otkrio razlog tome. Za razliku od zajedničkog pijenja kave kod kuće, tamo nije bilo upaljenog TV prijamnika!
Ostale posjete niti je očekivao, dapače zamolio je kolege i poznanike da mu ne dolaze. Jednostavno posjete nije volio, prilikom njih osjećao se glupo a posjetitelji su mu pomalo išli na živce. I ne samo njegovi već i oni što su dolazili u posjete drugim bolesnicima iz njegove sobe. Zato je manje više uvijek napuštao sobu kad su počeli pristizati.
Promatrajući, uvidio je kako postoje dvije vrste posjetitelja.
Prvu čine manje grupe. Najčešće su to brižne supruge bolesnika (nije saznao da li u ženskim sobama isto tako dolaze brižni supruzi). Dolaze zabrinute u duši (otkrivaju ih oči) s optimističkim osmjehom na usnama. Donose vrećice s uobičajenim provijantom: sokovi, voće, keksi, domaći kolači, u količini koju jadni bolesnik, a kome se u trenutku kad je opazio suprugu na vratima, bolest pogoršala najmanje za trideset posto, ne bi bio u stanju pojesti do njezinog slijedećeg posjeta ni da je zdrav. Slijedi poravnavanje kreveta, presvlačenje pidžame; trebaš li vode, a onda ona sjeda pokraj njega, uređenog i dotjeranog, i započne konverzaciju, najčešće jednosmjernu: kako si, kaj veliju gospon doktor, te kaj boli, doma je se dobro, unučica se malo prehladila ali nije niš strašnega. Bolesnik uglavnom šuti, njemu se tu ne događa ništa novoga, u mislima je u svojoj kućici, dvorištu, stanu, a o svom stanju i kaj veliju gospon doktor govorio je već toliko puta da o tome i vrapci pod prozorom cvrkuću. Zatim slijedi kratkotrajna tišina i: pak onda idem, zutra nem došla imamo pri hiži posla, vidimo se prekzutra. Pusa v čelo, na vratima pozdrav rukom i gotovo...
Drugu vrst čine delegacije. Na čelu je naravno opet brižna supruga, a iza nje ili po godinama ili pak po porodičnom stablu svi ostali. Prvi dio posjete je otprilike sličan onom kada dolazi sama supruga. Ostali za to vrijeme stoje oko kreveta s rukama na leđima, stariji s određenom pažnjom (mogel sem i ja biti tu, fala bogegu kaj za ve još nesem) promatraju ceremonijal iščekujući trenutak kad će i oni moći postaviti pitanja: kak ste/si, kakšno je jelo, su sestre fajn puce (i pri tome se značajno smješkaju), dok mlađi uglavnom zvrndaju pogledima po sobi i po drugim krevetima nestrpljivo očekujući kraj. Ako se pojavi neki baš jako mlad posjetitelj, unuka ili unučić, njega se nakon „suprugine obrade“ gurne do bolesnika: idi pozdravi dedeka. Dijete s usiljenim smiješkom prilazi, skrštenih ruku na prsima i malo pognute glave: kak si dedek?. Najbliža rodbina je malo razočarana (možda i djed) što dijete nije raširenih ruku prišlo djedu i poljubilo ga kako to inače radi kod kuće kad dođe iz vrtića ili škole. Ne uviđaju da je to za dijete sasvim drugi čovjek, u pidžami, pokriven do prsiju bijelim pokrivačem i da ne sliči uopće na onog simpatičnog starčića kojeg susreće na „gruntu“.
U slučaju da je bolesnik pokretan, a vani je lijepo vrijeme, nakon „uređivanja“ svi izlaze u bolnički park (uz obavezan pozdrav na glas ostalima u sobi: „se dobro“, i neizgovorenim: baš mi ih je žal kaj su po tak lepom vremenu tu nutri), gdje je druženje malo opuštenije, ipak tu više sliči na kućnu okolinu.
Jednom od ovakvih potonjih bolesnika, gosponu S., došli su u posjet sin (koji je također već u invalidskoj penziji) sa snahom, i odmah izašli van.
Gosponu S. srce je slabo, skuplja mu se voda, kašalj ga muči po čitav dan i noć (unatoč čepićima u ušima on ga po noći često čuje). Pričao je kako se već dvije godine sam brine o nepokretnoj ženi koja je preživjela dva moždana udara. Prvi puta su pomalo pogriješili i liječnici: iako je na osnovu simptoma da bi mogao biti moždani udar na vrijeme odveo ženu u bolnicu, oni nisu prepoznali simptome, vratili je kući, a onda je uslijedio pravi udar. Nakon oporavka u toplicama („tek kad sam donesel nekaj penez su se počeli o njoj brinuti, bila je skroz zmršavila kak nije sama mogla jesti, a niko joj ni pomagal“ – kaže), stvari su krenuli na bolje, ali je onda uslijedio drugi i sad je doma u krevetu, nepokretna. I kako kaže strašno zahtjevna, čim ode od kuće („a moram iti po lekove, kruh, mleko, fasung, platiti račune“) toliko viče da su u početku susjedi mislili kako se ne brine o njoj. Ima još jednog sina, također oženjenog.
Kada se vratio sam, nakon odlaska sina on ga upita:
„Pa kako to da vas nikad ne posjećuje i drugi sin?“
„Je sneha se spočupala z mojom gda ju je našla kak z našeg vrta vzemlje povrtninu kaj je žena rihtala, a da ju niš ni pitala.“ odgovara S.
I od tada sin više ne dolazi kod njih.
„A kako je sada s vašom ženom, tko se brine dok ste vi u bolnici?“
„Je, baš su mi ve rekli sin i sneha da su ju zeli k sebi doma. Sam je sneha povedala: mi je bomo zeli na mesec dni, a onda nek ju na mesec dni zeme druga sneha!“
„A kaj pak ako je ona neće htjeti uzeti?“
„No bumo vidli za mesec dni. Imam vam ja nekaj grunta, i nekšnu staru hižu, kaj je bilo namenjeno pol na pol za sinove. Či ju nebuju zeli, bom drugega sina – prekrižil! Ve smo se tak dogovorili.“ završi gospon S.
Kasnije je dugo o tome razmišljao. Gospodin S. preživio je svašta u svom životu, rat, rad po gradilištima Njemačke, Austrije, Slovenije, Hrvatske. Život ga nikada nije mazio. I kada je pričao o tome govorio je to s određenom dozom nezadovoljstva. Ali nikada pri tome nije bio ljut, nikada se nije čula optužba na život kao takav, društvo ili pojedinca. Uvijek se imao utisak da prihvaća stvari takve kakve jesu, jer drugačije ne mogu biti. I uvijek je donosio odluke bez puno „filozofiranja“. Tako je postupio i u ovom slučaju: „bumo ga prekrižili“ i život teče dalje.
Da li će kada saznati kako je mogućnost da bude „prekrižen“ utjecala na ponašanje kod sina i njegove snahe?
