ponedjeljak, 22.02.2010.
Martin v Zagreb, Martin z Zagreba – 2.dio
Hodnik pred urološkom ambulantom. Uobičajena slika. Pacijenati koji čekaju svojih pet – šest minuta razgovora s liječnikom, koliko im ovaj naš zdravstveni sustav omogućuje za iznos koji uplaćuju u zdravstveni fond. Većina uglavnom šuti zaokupljena svojim brigama i strahovima. Ipak nađe se tu i poneki blagoglagoljivac koji traži sugovornika da mu iznese svoje muke i jade. I uvijek nađe srodnu dušu. Neki to rade da bi sebi olakšali stanje uspoređujući „svoj slučaj“ sa slučajem sugovornika, drugi očekuju utješnu riječ „sve će to biti dobro“ iako naravno u to ne vjeruju, a treći jednostavno krate vrijeme pričajući o svojim svakodnevnim problemima.
Uglavnom svi mi smetaju u čitanju, pogotovo oni što sjede pokraj mene. Naime ja spadam u izuzetak, valjda jedini glupan (neki bi posprdno rekli – pravi se „intelektualcem“), koji kada ide liječniku ponese knjigu. Barem do sada nisam imao prilike vidjeti još nekog s knjigom, možda eventualno novinama. Zato moram uvijek birati takvu knjigu koja ne zahtijeva previše koncentracije, da poglavlja nisu preduga (za slučaj da me, dok čitam, pozove liječnik), koja je jednostavno rečeno „pitka“.
Takvu knjigu sam, kao i prošli, ponio i ovaj put: Mirko Kovač „Uvod u drugi život“. Kada sam sjeo i počeo čitati bio sam na 70. stranici, kada me pozvao liječnik bio sam na 143. Nije to puno pročitanog. Ponešto zbog već spomenutog ometanja od strane pacijenata (slaba mi je koncentracija, svaki me šum može odvući sa stranice pa sam se često vraćao na već pročitano), a jedan dio vremena sam malo i odrijemao.
Srećom nisam zaspao, kao jedna pacijentica koja je prečula svoje ime. Kada sam vidio da se nitko ne odaziva (u međuvremenu je umjesto prozvane u ambulantu ušao jedan drugi pacijent) okrenuo sam se prema njoj i vidio kako spava. Bila je jedina žena, a kako je bila prozvana Katarina, pretpostavio sam da se radi o njoj. Lagano je razbudivši, pitam:
„Vi ste Katarina?“
„Da, kaj su me zvali?“
„Jesu, samo sada je ušao jedan drugi pacijent!“
Digla se i preselila na drugu stolicu bliže vrata. Malo kasnije ušla je u ambulantu. Kada je izašla čujem iz sobe: „Duško!“. Bez spominjanja mog kompliciranog prezimena. Zaklopim knjigu i uđoh.
„Dobar dan“, rekoh i sjedoh na stolicu. Doktor je već sjedio za računalom.
„Dobar dan. Je ste li pročitali knjigu?“ reče uz smiješak.
„Nisam, ipak dobar dio jesam.“ odgovorih
„Eto stigao je nalaz. Je su li vam rekli rezultat?
„Ne nisu, sestra je rekla da ona ne smije davati obavijesti.“
Doktor se nasmije: „Da tako je!“ i nastavi „Pa što mislite kakav je nalaz?“
„Ma meni vam je u suštini manje-više svejedno. Znam da ako se takva bolest otkrije na vrijeme da je uglavnom izlječiva. No kako sam po prirodi pesimist mislim da ima nečega!“
„U pravu ste, u lijevom segmentu dva uzorka pokazuju postojanje tumora!“
„Hoću li treba ti na zračenje? Mislim obzirom na moju dob i bolest srca, ako tumor nije velik, mogu ja umrijeti s tumorom ali ne moram od tumora!“
„Pa poživjet ćete vi još sa srcem, pa makar i bez prostate. Ali prije toga trebamo napraviti CT, da vidimo nije li se eventualno proširio, iako sumnjam, jer je tek u zametku!“
„Mali račić“, pomislim u sebi, a na glas kažem: „A kamo se obično širi?“
„Na kosti!“ odgovara liječnik.
„U cijeloj toj stvari najviše me nervira sam postupak“, nastavih u svojem stilu.
„Pa to je kratkotrajno, par minuta.“
„Znam, sve mi je to pojasnio moj vjenčani kum koji je to prošao. No ne radi se o samom zračenju, muči me cijela procedura: skupljanje uputnica, prijavljivanje, čekanje na termin, svakodnevna vožnja u Zagreb, mogućnost da aparat ne bude taj dan ispravan, kao što je to nekoliko puta bilo u slučaju mog kuma, pa se onda cijeli tretman produžuje i tako to.“
„Točno je to. Inače za prijevoz ne brinite, vozit će vas svakog dana kola hitne pomoći.“
Na te riječi sjetih se početka moje „srčane“ putošestvije prije petnaestak godina, kada sam kolima hitne pomoći nakon koronorografije u Svetom Duhu, vožen lošim cestama kroz neka predgrađa Zagreba gdje je trebalo pokupiti još neke bolesnike, stigao u „Merkur“ gdje mi je bila „štacija“, pa mi je onda u krevetu šiknula krv iz arterije na preponama. Jedina je utjeha bila što je krv zaustavljala jedna mlada, zgodna medicinska sestra. I još se nagnula nadamnom a imala je široki otvor na kragni kute. Još mi „sline teku“, kako se to kaže na kraju bajki koje završavaju velikim gozbama.
A onda je „dotur“ počeo pisati „dokument“ (to im je danas uglavnom pretežni dio posla, pogotovo u javnim zdravstvenim ustanovama – ništa bez kompjutora!) i na čas bio koncentriran na ekran. Ispunio sve redom kako to treba, amneza, dijagnoza, potrebni lijekovi itd. Dao mi papir, poslao sestri … mojih pet minuta je isteklo.
„Doviđenja.“
„Doviđenja“
Odoh do sestre, ona poudara pečate i faksimile, vrati papire.
„Uvod u drugi život?“ upitno pročita naslov knjige na koricama. „Roman?“
„Ne, zbirka priča i eseja. Naslov odgovara mom trenutačnom stanju“, odgovorih. Ne znam je li shvatila. No nije ni važno.
Izađem u hodnik, vani me već čeka moj supatnik od prije dva tjedna kada smo zajedno ležali u sobi nakon biopsije.
„I što kaže, ima li što?“ pita, a u očima mu strah i iščekivanje.
„Ima, mala životinjica s kliještima!“ rekoh uz osmjeh i nastavih niz hodnik, ostavljajući ga da se pita: kakav je to luđak: „mala životinjica s kliještima?“
Pravac mojoj doktorici po uputnice i recepte, sada ćemo se češće viđati, pa zar je zaista karcinom (to valjda ljepše zvuči nego rak), da neki početak.
Onda u ljekarnu po dozu „suhe hrane“, pa zvoni na vratima stana, ključ sam dao supruzi jer je svoj zaboravila uzeti kada smo jutros, prije odlaska u bolnicu, pošli na šetnju, „nema ništa kaj ne?“ uz oči pune nade, „ima, ima, mala životinjica,“ lice poprima novi izgled tipa: „potonule sve mi lađe“, „ali nije strašno, sve će to biti OK, samo da nema zafrkancije s procedurom! To će me koštati gutanja praksitena. No što možemo, sve to ide u rok službe u našim godinama.“
Slijede pozivi snahe, starijeg sina, prijatelja doktora, otorinolaringologa (i on je u „prostata tretmanu“ zbog neke upale, nada se da je sve OK ali sumnja čuči u prikrajku), interesiraju se kao je bilo, imali što, pa onda ja njih tješim da će biti sve OK.
A zašto i ne bi bilo, pa imam već 67 godina, a prosječni vijek muškarca u Hrvatskoj je 69,7 godina. Tih dvije, tri godine ću još izdržati 
, zar ne!
22.02.2010. u 22:17 •
4 Komentara •
Print •
#
| < |
veljača, 2010 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| 1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
7 |
| 8 |
9 |
10 |
11 |
12 |
13 |
14 |
| 15 |
16 |
17 |
18 |
19 |
20 |
21 |
| 22 |
23 |
24 |
25 |
26 |
27 |
28 |
| |
|
|
|
|
|
|
Srpanj 2020 (1)
Travanj 2020 (10)
Ožujak 2020 (12)
Veljača 2020 (6)
Siječanj 2020 (8)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (3)
Listopad 2019 (1)
Kolovoz 2019 (3)
Srpanj 2019 (5)
Lipanj 2019 (3)
Svibanj 2019 (5)
Travanj 2019 (8)
Ožujak 2019 (3)
Veljača 2019 (3)
Siječanj 2019 (2)
Prosinac 2018 (2)
Studeni 2018 (4)
Listopad 2018 (2)
Rujan 2018 (3)
Kolovoz 2018 (8)
Srpanj 2018 (14)
Lipanj 2018 (6)
Svibanj 2018 (10)
Travanj 2018 (5)
Ožujak 2018 (9)
Veljača 2018 (7)
Siječanj 2018 (8)
Prosinac 2017 (14)
Studeni 2017 (12)
Listopad 2017 (5)
Rujan 2017 (15)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (2)
Lipanj 2017 (7)
Svibanj 2017 (13)
Travanj 2017 (12)
Ožujak 2017 (9)
Veljača 2017 (7)
Siječanj 2017 (6)
Prosinac 2016 (12)
Studeni 2016 (6)
Listopad 2016 (6)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (11)
Lipanj 2016 (9)
Svibanj 2016 (9)
Travanj 2016 (8)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
opće teme protiv ljudske gluposti i još ponešto
prvi post objavljen 11.12.2007.
e-mail: semper_contra@net.hr
Ceterum censeo EU esse delendam!
"MUDROSLOVI" SEMPER CONTRE
(nađu li se slični to samo znači da nisam jedini "semper contra" na svijetu)
* * *
Svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali ga nitko silom nema pravo nametati drugom!
Sve je dobro kad se pomiriš da ništa nije dobro.
Glupo je biti živ a ne moći živjeti.
S osobama kojima je Religija iznad Razuma ne raspravljam o religiji. Jednako tako s osobama kojima je Nacija iznad Čovjeka ne raspravljam o Naciji.
Čovjek je nekad živio među ljudima, danas živi među strojevima, sutra će među robotima.
Narod koji sustavno briše prošlost pišući novu povijest, nikada neće imati budućnost.
Hrvatska je lijepa zemlja, ali ružna država.
Socijalizam/komunizam me naučio da ne vjerujem u ništa kao apsolutnu Istinu.
Najvrednije što je čovjek kao živo biće stvorio su: Umjetnost i Matematika. Bez njega njih ne bi bilo.
Smisao postojanja je stvaranje života. Svrha je naučiti potomke da prežive i naprave isto. I to je sve!
Hrvatska je mala zemlja velikog kriminala.
Zdravog ljudi posjećuju rijetko, bolesnog često, a na pogrebu se skupe svi znani i neznani.
Bolje je biti mrtav nego živ a ne moći živjeti.
Bethoven je svoju glazbu slušao, ali je nije mogao čuti.
Spomenici čovjeku lako se ruše, ali njegova djela ostaju.
Kapitalizam je savršen poredak za nesavršen ljudski rod.
Ateist/agnostik treba biti bolji čovjek od vjernika. Njemu nema tko oprostiti grijehove, dok će vjerniku oprostiti Bog.
Misliti je za mnoge ljude najteža aktivnost.
Kakav je ispao, možda je Bog čovjeka stvorio samo na svoju sliku.
Lako je djecu praviti ali ih je teško odgajati.
Među glupanima i pametan postane glup. Obrat ne vrijedi.
Vlast daje manje prava dajući veće obaveze. Puk traži veća prava tražeći manje obaveza.
Apsurd čovjekovog života: ako mu nije lijep ne želi živjeti, ako mu je lijep ne želi umrijeti.
Svi naši političari mora da su izučili molerski zanat. Farbaju nas već četvrt stoljeća.
Ratovi su dokaz da svijetom vladaju budale.
I u mraku totalitarizma kao i u bljesku demokracije narod ne vidi što radi vlast.
Svaki rat protiv budala je unaprijed izgubljen!
Pravi domoljub živi u inozemstvu, Hrvatsku nosi u srcu a euro ili dolare u džepu.
Ljudski rod evolucijski je vrhunac s kojeg će se survati u ponor kojeg je sam stvorio.
Pravi borci za ideale spremni su dati svoje živote. Je su li današnji borci za očuvanje okoliša spremni učiniti isto?
Da li je dilema tanjur - tanjir važnija od dileme je li on pun ili prazan?
Princip djelovanja političkih garnitura: „Prije njih nije bilo ničega, poslije njih neće ostati ništa."
Da ne proizvodimo komunjare i ustaše proizvodili bi automobile.
Na ono što je važno mali čovjek ne može utjecati, na ono što može nije važno.
Štuje Boga, al ga psuje, jer ga ne poštuje!
Revolucije pokreću idealisti, plodove beru karijeristi.
Nikako ne mogu shvatiti mentalni sklop mnogih religioznih ljudi: klanjaju se bogovima, poklanjaju mrtvima cvijeće i ubijaju žive. Sve u ime istih bogova.
U očekivanju da mu prođe ružan trenutak u životu prošao mu je neprimjetno cijeli život.
Vjera, religija i Crkva nisu jednoznačnice. Mnogi to ne znaju ili ne shvaćaju.
Vjenčanja sve glamuroznija, trajanje brakova sve kraće.
Nije sve u novcu, ali u svemu je novac.
U prošlosti ljudi su znali jesu li robovi ili slobodni. Danas ljudi misle da su slobodni iako su robovi.
Naporno je biti s ljudima, ružno je biti sam, ali najteže je među ljudima biti sam.
Čovjek treba biti ili Einstein ili čobanin na Vlašiću.
Hrvati gledaju u prošlost jer ne vide budućnost.
Lažući, lašci na kraju prevare samo sebe.
Teist u Kristu traži Čovjeka, ateist/agnostik u Čovjeku traži Krista.
Strah da će nuklearna bomba uništiti svijet je neopravdan. Svijet će uništiti – smeće.
I politika i religija obećavaju raj a donose pakao.
Mlade treba liječiti. Starima omogućiti da umru dostojanstveno.
Poznanstvo, prijateljstvo, ljubav, brak, dosada.
Čovjek je čovjeku – čovjek. Ono drugo je uvreda za vuka.
Nedostaju mi Ljudi. A tako ih je malo.
Čovjek ne dolazi svojom voljom na svijet niti mu je dozvoljeno da ga svojom voljom napusti.
Nikad nisam sâm. Uz mene je uvijek moje drugo ja. Ponekad mi je teško s njime.
Dok hrvatska se srca slože i pluto potonut može.
Nedostaje mi ljubavi jer je ne znam ni davati ni primati.
Lojalnost i poltronstvo dijeli tek tanka linija.
Glup čovjek nije opasan, ali postaje ako toga nije svjestan.
Umjetnost je dar Boga, politika Sotone.
Da bi čovjek gledao trebaju mu oči, a da bi vidio treba mu vizija.
Čovjek snuje, Bog određuje...a žena naređuje!
Nije li neobično da se oni koji vjeruju u vječni život boje smrti?
Da je zemlja od zlata ljudi bi se tukli za šaku blata.
Domoljubi Domovinu brane i izgrađuju a ne prodaju i potkradaju.
Domoljublje se čuva u srcu, a ne na srce položenom rukom.
Istina je da jabuka ne pada daleko od stabla ali se ipak može daleko otkotrljati.
Mnogi će lakše pokrenuti planinu nego usne i reći: oprosti!
Tražeći djetelinu s četiri lista izgubio je sreću.
Pravilo spokojnog življenja.
Prigušeno govoriti, prigušeno raditi, prigušeno slušati radio, prigušeno misliti, prigušeno živjeti!
Komunisti su zakonom oduzeli imovinu pojedincu, demokrati narodu.
Vrag nije crn kako se riše, crnji je.
Čovjek odlazi, samo njegova djela ostaju. Dobra ili loša.
Vojnici su školovani ljudi s diplomom za ubijanje.
Nuklearna bomba može uništiti čovjeka, komunikacijska bomba njegovu privatnost. Obje njegovu slobodu.
Pojedini roditelji svoju djecu doživljavaju kao kućne ljubimce. Kad im dosade prepuste ih ulici.
Država ne daje ništa. Samo uz proviziju prebacuje iz džepova jednih u džepove drugih.
Borac protiv tiranije istovremeno je i heroj i terorist.
Golemo materijalno bogatstvo može se steći samo pljačkom banke ili pljačkom naroda.
Samo ljubav može probuditi Čovjeka u čovjeku, ali ona je tako rijetka kao biser u školjci, dijamant u tamnim njedrima zemlje ili zrnce zlata u rijeci.
Ništa se ne mora osim umrijeti i sve se može osim izbjeći smrt!
Kao što jedno zrno tvori hrpu, tako i jedan čovjek tvori čovječanstvo!
Umjetnost je jedino što čovjeka razlikuje od životinje!
Ubiješ li čovjeka ubio si jedan od milijardi svjetova.
