semper contra
ponedjeljak, 29.03.2010.
Razmišljanja nad Vazmenim otajstvom
Čitam“Razmišljanja nad Vazmenim otajstvima“ u Liturgijskom listiću varaždinske katedrale, što ga dobih na Cvjetnicu prilikom posvećivanja maslinovih grančica. U njima nađoh i ovo:
Židovi su, nakon što je Isus potvrdno pred Vijećem odgovorio kad su ga pitali je li on Krist, donijeli neopozivu odluku da ubiju Nazerećanina. Za to su trebali dopuštenje rimskog upravitelja Judeje, poganina prema shvaćanju Židova. Budući da se smatrao obredno nečist onaj čovjek koji je stupio nogom u kuću nekog poganina, Židovi nisu htjeli ući u dvor upraviteljev da se ne bi okaljali i kao takvi ne bi mogli blagovati Pashu. Pilat se pokazao mudrim i primio ih izvan dvora. Rezultat je poznat.
Postupak je sa stajališta ondašnjeg prava (i shvaćanja) legitiman. No upitna je moralnost postupka jer su smatrali da vrijeđaju Milosrdnog Boga ako zakorače preko praga kuće u kojoj živi poganin (sukladnu pravu), a istodobno nisu ni pomislili da je upravo taj Bog, dajući im na pločama Saveza uklesane upute za život, zabraniti ubiti bilo koga. A pogotovo proliti krv nedužnog.
Osvrnimo se sada u svjetlu gornjeg teksta na najnoviju trakavicu u svezi J.Kosor (male od kužine) i njezinog prava na stan od 90 m2.
Stavimo na stranu je li JK sporni stan dobila sukladno pravu (pravedno ga dobila sigurno nije). Sigurno je međutim da ga je dobila na NEMORALAN način. Jer neosporna je činjenica da je sporni stan dobila od MORH-a nakon što je isti iz stana na NEMORALAN način deložirao dvojicu ljudi samo zato što su imali krivu boju krvnih zrnaca. Činjenica je da je JK tako otet stan prihvatila i otkupila za sebe i svog sina (ne zalazim u pravno tumačenje je li to u skladu s tadašnjim propisima ili nije). Osoba koja je u stanju otkupiti stan koji je oduzet drugome na NEMORALAN način, je i sama NEMORALNA. Kao premijerka, JK bi trebala predstavljati jednu od glavnih „moralnih vertikala“ ili „moralnih stupova“ društva, a to očigledno ne predstavlja. Zbog tog NEMORALNOG čina trebala bi podnijeti ostavku kao MORALNI čin. No ona kao NEMORALNA osoba to sigurno nije u stanju i ne želi učiniti, jer jednostavno ne shvaća da je njezin slučaj NEMORALANI.
To je krug NEMORALNOSTI iz kojeg se može izaći samo smrću NEMORALNE osobe.
Povijest nas uči da je takvih slučajeva bilo mnogo više nego suprotnih. A bit će ih i u buduće. Ne samo kod nas.
četvrtak, 25.03.2010.
Martin v Zagreb, Martin z Zagreba – 6. (posljednji) dio
Uvodna napomena:
Oprostite na kašnjenju.
Vjerojatno vam kapučiniji, koje ste popili čekajući ovaj posljednji nastavak, već izlaze na nos i uši. Ali tako je to kada vjerujete „kompjuterskom guru-u“. Nabavio sam Windovs 7 i pitao guru-a koliko mu treba za instalaciju. Njegovih sat vremena trajao je 24 sata. I još ne mogu poslati tekst na printer jer ga kompjuter sada ne raspoznaje, iako je na stolu pokraj njega 
!
No vratimo se temi.
* * *
Pijem tako taj svoj kapućino i gledam. Kafić (imena IN SPE) na prvi pogled me asocira na jednotračnu kuglanu. Relativno dugačak i uzak. Iako posjetioci puše, ne osjeća se miris dima. Profesionalni pogled na strop i uz zid pokazuje da je za ventilaciju/klimatizaciju uloženo dosta novaca.
Ulazni dio sa šankom za jednu stepenicu podignut u odnosu na ostali dio. S desne strane tog dijela šank, s lijeve stolice na jednoj nozi uz konzolno pričvršćenu dasku u funkciji stola.
U donjem dijelu s lijeve strane klasična, ali u modernističkoj izvedbi metal-plastika, konfiguracija: stol i četiri stolice. S desne strane u prve dvije trećine na podestu, uz zid, fotelje u komadu kao klupe, stolovi na jednoj nozi, a s druge njihove strane visoke barske stolice s četiri nogu. U posljednjoj trećini „reprezentativni“ separe s niskim stolićem i udobnim foteljama. Sve u sivo, krem, crnoj kombinaciji boja. Na kraju prostorije, ulaz u sanitarni čvor sa simbolima @ i B neodoljivo asocira na prostor čunjeva u kuglani.
Sjedim uz prvi stol na lijevoj strani okrenut prema ostalim stolovima i promatram goste. Izgleda da tu zalazi „blazirana“ krema ovog kvarta. Stariji, s desnim malim prstom ruke u gipsu, obučen u elegantno klasično odijelo, u društvu jednog malo mlađeg gospodina i vjerojatno zbog toga i nešto modernije „ancugiranog“, sjede na desnoj strani, preko puta mog stola. Niže od njih dvojica mlađih „modernih menadžera“ kojima je danas trend ošišana glava do kože. Naravno u skladu s tim i obučeni u „obleku“ najnovijeg trenda.
Na upit konobara: „Kava s mlijekom?“ jedan od njih s malom dozom čuđenja odgovara: „Moju kavu!“ Konobar opet ponavlja pitanje, i dobiva isti odgovor, sada malo ljutitim glasom. Očigledno je česti gost pa se čudi kako to konobar ne zna što je to „moja kava“. Ispostavilo se da je to ipak samo kava s mlijekom.
Na kraju prostorije jedna dama s gospodinom što je obučen skromnije od ostalih, ali još uvijek izgleda „hoh“ u odnosu na moje sportske crne papuče, izlizane traperice (nisu Lewis) i vindjakne koja na kraju zimske sezone već godinama ide na kemijsko čišćenje.
Imam još vremena, pa kako je prvi kapučino bio OK (iako sam ga čekao sve dok ostali nisu bili posluženi) naručih još jedan. U međuvremenu se pojavila još jedna „blazirana“ osoba u obliku mlade „poslovne“ žene „skocane“ u visoke crne, uz noge pripijene čizme, izrazito visokih potpetica, tričetvrt dugačkim kaputom od crnog krzna (možda i umjetno), kratko ošišana, u ruci tegli veliku, crnu aktovku s četiri pregrade. Projurila je uz stariju gospodu potapšavši jednog mladića koji im se u međuvremenu pridružio. Očigledno se poznaju.I odjurila do dvoje na kraju lokala. Konobar je odmah pojurio do nje, zaboravivši da sam ja tu bio prije nje i naručio kapučino, primio narudžbu, i tek tada zajedno s njezinom donio i meni. Ovaj je bio „bljak“. Očigledno mi je dao na znanje da ovakvi tipovi, klošari, nemaju što tražiti u tako „otmjenom“ lokalu.
Popio sam kavu, platio i zaključio da sam ovdje treći puta: prvi, zadnji put i nikada više, pa krenuo dalje u potragu za KZT. Na moj pozdrav „doviđenja“ nisam čuo odgovor.
Idem i gledam u brojeve kuća. Sve sam bliže broju 197. Prolazim pokraj 199 i slijedeći objekt je visoka građevina obložena sivim pločama (metalnim, plastičnim?) bez prozora. Oko nje ograda koja daje na znanje da se tu gradi. Iza ograde tabla s podacima. Nema podatak da se radi o KZT, već samo da je investitor Ministarstvo zdravstva, da se radi o zdravstvenom objektu i da je predviđeni rok završetka radova veljača 2008. godine (sic!). Prođem pokraj zgrade i nastavim dalje. Uskoro uviđam da sam otišao predaleko. Vraćam se, skrećem u okomitu ulicu, pa prva desno. U toj ulici pred vratima zgrade spazim poštara. E taj će znati gdje je KZT. Pitam ga, a on pokazuje rukom na onu sivu zgradu i kaže da je to KZT, samo moram ponovo na Ilicu i onda uz zgradu do ulaza koji je na suprotnoj strani. Poslušah ga.
I evo me pred ulazom. Odmah je bilo jasno da sam pred pravom zgradom – troja ambulantna kola s registarskim tablicama drugih gradova. Između ostalih i iz moga grada. Prevoze „nositelje životinjica“ na tretman.
Ulazim u haal i tražim šalter s informacijama. Nema, ima samo porta. Ispred porte jedan gospodin. Stanem pokraj njega. Raspituje se za broj sobe dr S. Sestra iza stakla ljubazno tumači. Čujem i ja. Gospodin zahvaljuje i odlazi. Sestra pita:
„Koga vi trebate?“
„Znam sve, čuo sam vaš odgovor gospodinu prije mene. Idemo kod istog liječnika.“ kažem uz osmjeh i odlazim u rečenom smjeru.
Prolazeći spojnim hodnikom prilazim prostoriji bez prozora, ali s mnogo pacijenata. Začudo ne čuju se nikakvi glasovi. Nisam navikao na tišinu u čekaonicama. Čuo sam ja doduše neki zvuk, nešto kao škljocanje jastoga, ali to je ipak bila samo moja uobrazilja.
Prijava na šalteru. Nakon opetovanog provlačenja legitimacija zdravstvenog osiguranja i konstatacije: što? to je nova – da – ma uvijek nešto novo izmišljaju, sestra je uspjela obaviti formalno-birokratski dio. - Evo sjednite tu i pričekajte. - Bilo je 9.45.
Sjeo sam, izvadio knjigu „Kolijevka za macu“, stavio je na krilo i ogledao se po čekaonici. Pacijenti mirni i šutljivi. Ima mlađih od mene i naravno starijih. Barem tako izgledaju. Mnogi i ne izgledaju loše, barem izvana, ali ima, naročito oni koje dovoze u kolicima ili u bolničkim krevetima, za koje sam odmah pomislio: ovi su zreli za eutanaziju, najefikasniji način za spas našeg posrnulog zdravstva. Kada sam shvatio princip prozivanja, mirno sam otvorio knjigu i počeo čitati.
Čuh svoje prezime kroz otvorena vrata ambulante. Zatvorih knjigu i pogledah na mobitel. 11 sati. Uđoh u malu prostoriju u kojoj ima mjesta za jedan omanji stol, dvije stolice za liječnika i jedna za pacijenta. U pozadini vidim još neki medicinski inventar za koji ne znam čemu služi budući da je tako nagruvan da se mu teško može uopće prići.
„Dobar dan!“
„Dobar dan“, odgovara doktor i odmah čujem da malo „frflja“, lagana govorna mana. Mlađi, za moje pojmove, vrlo ugodan i nasmijan. Unatoč neprikladnim uvjetima u kojima radi i velikom prometu pacijenata. Uz njega ženska osoba sa stetoskopom oko vrata. Znak da se također radi o doktorici. Prelistavaju nalaze urologa koje sam predao na prijamnom šalteru.
„Ako vam treba imam sve skenirano na USB-u, a imam i svu dokumentaciju o liječenju srca“, kažem poučen iskustvom u hitnoj u mom gradu.
„Ne hvala, ne treba nam“, odgovara doktor i nastavlja s doktoricom analizu nalaza urologa. Složiše se oko toga da treba zračenje, doktor napiše nalaz i reče:
„Dakle, situacija zahtijeva zračenje. Dobit će te poštom vrijeme za pripremne radnje, zatim će te nakon tjedan, dva početi sa zračenjem.“
Na moje pitanje o datumima, doktor mi reče kako će prva faza biti za neka tri mjeseca, a početak zračenja mogu očekivati početkom srpnja, završetak krajem kolovoza. Još mi je objasnio što me sve pri tome čeka, no to ću preskočiti da vas ne zamaram detaljima i dao četiri stranice gusto pisanog teksta sa svim podrobnim informacijama uključivo i moguće neželjene komplikacije. One naravno nisu tako šaljive kao u prošlom postu citirane „zablude“ o zračenju, pa vam ih također neću opisivati. Kako ne bi već sada donijeli odluku da se u toj ustanovi ne pojavljujete, ako bi vam ne daj Bože, u poznim godinama života bilo potrebito.
Izašao sam iz ambulante. Na mobitelu je bilo 11.12.
U čekaonici više nije bilo mnogo ljudi, uglavnom su prevladavali kandidati za ….! Uputio sam se hodnikom prema izlazu razmišljajući:
„Eto, netko će se ovog ljeta izlagati zračenju Sunca, a ja X zrakama. Svakome prema zasluzi!“
Prekjučer sam dobio obavijest poštom: na pripremni tretman dođite 9.06. u 14.30.
Kraj
nedjelja, 21.03.2010.
„Martin v Zagreb, Martin z Zagreba“ – 5. dio
Subota (13.03.) navečer. Stojim ispod tuša dok me voda ugodno miluje po čitavom tijelu. Sutra ću u Samobor. Uspio sam, nakon obiteljskog savjetovanja, povezati dvije stvari, čuvanje unuka i prijavak u KZT. Razmišljam jesam li što propustio u pripremama za prijavak. Pred očima slijed događaja.
* * *
U srijedu podigoh nalaze CT. Ponovni susret s urologom. Kratko je trajao. Dao mi je upute za kontakt s radiologom dr. S. u KZT („Klinika za tumore“, ta će se kratica od sada češće pojavljivati u mojim postovima), uz riječi:
- Dalje ćete sami. Kod mene dođite na kontrolu za dva mjeseca s potrebnim nalazima.
- Znači, cijeli postupak će sigurno trajati dulje od dva mjeseca – pomislih, a na glas rekoh – doviđenja!
Dolazak kući. Skeniranje i kopiranje cijele medicinske dokumentacije dobivene od urologa. Prebacivanje skeniranih dokumenata na UBS, za svaki slučaj. U tašku ubacih i svu „srčanu“ dokumentaciju.
– Ne bute vi više mene zezali da nemam papire!
– pomislio sam.
Kasnije otvaram Internet (blagodat modernog vremena), nalazim website KZT, kontakt adresu, e-mail.
- Ajde da probam s e-mailom. Ako ne uspije, sutra ću ih nazvati telefonom. - Ispunim predloženi formular, ime i prezime, adresa, kratki opis dosadašnjih postupaka i – klik. Drugi dan stiže odgovor.
Poštovani!
Na pregled možete doći 17.03.2010. u 10 sati u ambulantu dr. S.
Sa sobom ponijeti uputnicu za pregled u radioterapijskoj ambulanti i svu medicinsku dokumentaciju koju imate.
S poštovanjem
Administrator
Klinika za tumore
Odgovaram da sam primio e-mail i potvrđujem dolazak. Ponovo otvaram website, tražim gdje se točno KTZ nalazi, Ilica 197. Zovem centralu i raspitujem se je li ima mjesta za parkiranje, nema. Preporučuju javnu garažu pa tramvajem do stanice Sv. Duh i onda stotinjak metara natrag. Hvala, hvala.
Još malo čitam website, sve lijepo opisano, cijeli postupak od prijama do početka zračenja. I na kraju nađem tekst:
Zablude i neistine o radioterapiji....
- da bolesnici zrače nakon terapije
- da su bolesnici koji se zrače stoga opasni, pa se ne smiju približavati svojim ukućanima
- da ne smiju sušiti kosu fenom
- da ne smiju jesti puding
- da zračenje uzrokuje plikove na koži
- da bolesnice ne smiju glačati rublje (ipak ostaje dilema, mogu li bolesnici?)
- da bolesnice ne smiju kuhati (vidi dilemu red iznad)
* * *
Tuširanje privodim kraju. I odjednom šok, kao da me pogodila munja.
- Budalo, nisi podigao uputnicu za KZT!!! 
A subota je, u nedjelju putuješ!
Pribravši se malo, počinjem razmišljati kako mi se to moglo dogoditi. Sjetih se da mi je moja liječnica rekla: „Kada dobijete TERMIN dođite po uputnicu.“ Ja sam to shvatio kao dan kada ću dobiti termin za zračenje i automatski sam pojam uputnice izbacio iz misli dok ne dobijem taj termin.
Kada bi sada detaljno opisivao sva moja raspoloženja koja su me hvatala od te subote navečer do srijede ujutro trebao bi mi čitav jedan post. Moja vječita težnja da sve bude savršeno, dovela je do toga, da sam sada činjenicu kako nemam tu nesretnu uputnicu doživljavao kao nešto daleko strašnije nego cijeli taj slučaj vezan uz moju bolest. Bio sam ljut na sebe što sam zaboravio podići uputnicu, na sustav da mi u doba interneta uopće u takvom obliku treba, što se nisam sjetio poznanici reći da pošalje HP-expressom itd.
Zato samo ukratko:
U nedjelju sam telefonom dogovorio s poznanicom da u ponedjeljak ode do liječnice, zatraži uputnicu i pošalje je poštom u Samobor. Naravno običnom poštom, zaboravivši na HP express (obični express je sporiji od običnog pisma, provjereno!).U ponedjeljak ujutro nazvao sam liječnicu i objasnio joj problem. Odmah potom poznanicu da je sve sređeno. Cijelu nedjelju i ponedjeljak strepio hoće li pismo stići do utorka.
Naravno nije stiglo! Što sada? Poštar dolazi poslije deset sati ujutro, a ja u deset trebam biti u KZT!
Opet šizim.
- Pa platit ćeš pregled, ako te ne prime bez te uputnice – tješi me supruga.
No teško je mene utješiti takvim riječima. Znam da je i to moguće, ali ja ne volim da se stvari ne odvijaju kako treba. I to je glavni uzrok ljutnje.
U srijedu ujutro pali se lampica: zovem poštu u Samoboru i objašnjavam situaciju. Spojili su me na kvartovskog dostavljača, on je pretražio svoju torbu i našao pismo. U 7.20 bio sam na pošti i u ruci držao dragocjeni papir. U pola osam sjedio u prigradskom autobusu Samobor – Črnomerec sretan i zadovoljan. Nije važno što me čeka, glavno da ja sve papire imam po „pravilima službe“ i da me nitko na šalteru neće zafrkavati.
Nakon četrdeset pet minuta bio sam na Črnomercu. Imao sam još dosta vremena pa sam ušao u najuređeniji i najuredniji kafić kojeg sam našao na putu prema KZT, sjeo i naručio kapučino.
Kad ga popijem, nastavit ću dalje.
A ako ste nestrpljivi, skuhajte si ga i vi. Pijući brže će vam proći vrijeme do slijedećeg, posljednjeg posta pod ovim naslovom!
„Martin v Zagreb, Martin z Zagreba“ – 5. dio
Subota (13.03.) navečer. Stojim ispod tuša dok me voda ugodno miluje po čitavom tijelu. Sutra ću u Samobor. Uspio sam, nakon obiteljskog savjetovanja, povezati dvije stvari, čuvanje unuka i prijavak u KZT. Razmišljam jesam li što propustio u pripremama za prijavak. Pred očima slijed događaja.
* * *
U srijedu podigoh nalaze CT. Ponovni susret s urologom. Kratko je trajao. Dao mi je upute za kontakt s radiologom dr. S. u KZT („Klinika za tumore“, ta će se kratica od sada češće pojavljivati u mojim postovima), uz riječi:
- Dalje ćete sami. Kod mene dođite na kontrolu za dva mjeseca s potrebnim nalazima.
- Znači, cijeli postupak će sigurno trajati dulje od dva mjeseca – pomislih, a na glas rekoh – doviđenja!
Dolazak kući. Skeniranje i kopiranje cijele medicinske dokumentacije dobivene od urologa. Prebacivanje skeniranih dokumenata na UBS, za svaki slučaj. U tašku ubacih i svu „srčanu“ dokumentaciju.
– Ne bute vi više mene zezali da nemam papire! – pomislio sam.
Kasnije otvaram Internet (blagodat modernog vremena), nalazim website KZT, kontakt adresu, e-mail.
- Ajde da probam s e-mailom. Ako ne uspije, sutra ću ih nazvati telefonom. - Ispunim predloženi formular, ime i prezime, adresa, kratki opis dosadašnjih postupaka i – klik. Drugi dan stiže odgovor.
Poštovani!
Na pregled možete doći 17.03.2010. u 10 sati u ambulantu dr. S.
Sa sobom ponijeti uputnicu za pregled u radioterapijskoj ambulanti i svu medicinsku dokumentaciju koju imate.
S poštovanjem
Administrator
Klinika za tumore
Odgovaram da sam primio e-mail i potvrđujem dolazak. Ponovo otvaram website, tražim gdje se točno KTZ nalazi, Ilica 197. Zovem centralu i raspitujem se je li ima mjesta za parkiranje, nema. Preporučuju javnu garažu pa tramvajem do stanice Sv. Duh i onda stotinjak metara natrag. Hvala, hvala.
Još malo čitam website, sve lijepo opisano, cijeli postupak od prijama do početka zračenja. I na kraju nađem tekst:
Zablude i neistine o radioterapiji....
- da bolesnici zrače nakon terapije
- da su bolesnici koji se zrače stoga opasni, pa se ne smiju približavati svojim ukućanima
- da ne smiju sušiti kosu fenom
- da ne smiju jesti puding
- da zračenje uzrokuje plikove na koži
- da bolesnice ne smiju glačati rublje (ipak ostaje dilema, mogu li bolesnici?)
- da bolesnice ne smiju kuhati (vidi dilemu red iznad)
* * *
Tuširanje privodim kraju. I odjednom šok, kao da me pogodila munja.
- Budalo, nisi podigao uputnicu za KZT!!! A subota je, u nedjelju putuješ!
Pribravši se malo, počinjem razmišljati kako mi se to moglo dogoditi. Sjetih se da mi je moja liječnica rekla: „Kada dobijete TERMIN dođite po uputnicu.“ Ja sam to shvatio kao dan kada ću dobiti termin za zračenje i automatski sam pojam uputnice izbacio iz misli dok ne dobijem taj termin.
Kada bi sada detaljno opisivao sva moja raspoloženja koja su me hvatala od te subote navečer do srijede ujutro trebao bi mi čitav jedan post. Moja vječita težnja da sve bude savršeno, dovela je do toga, da sam sada činjenicu kako nemam tu nesretnu uputnicu doživljavao kao nešto daleko strašnije nego cijeli taj slučaj vezan uz moju bolest. Bio sam ljut na sebe što sam zaboravio podići uputnicu, na sustav da mi u doba interneta uopće u takvom obliku treba, što se nisam sjetio poznanici reći da pošalje HP-expressom itd.
Zato samo ukratko:
U nedjelju sam telefonom dogovorio s poznanicom da u ponedjeljak ode do liječnice, zatraži uputnicu i pošalje je poštom u Samobor. Naravno običnom poštom, zaboravivši na HP express (obični express je sporiji od običnog pisma, provjereno!).U ponedjeljak ujutro nazvao sam liječnicu i objasnio joj problem. Odmah potom poznanicu da je sve sređeno. Cijelu nedjelju i ponedjeljak strepio hoće li pismo stići do utorka.
Naravno nije stiglo! Što sada? Poštar dolazi poslije deset sati ujutro, a ja u deset trebam biti u KZT!
Opet šizim.
- Pa platit ćeš pregled, ako te ne prime bez te uputnice – tješi me supruga.
No teško je mene utješiti takvim riječima. Znam da je i to moguće, ali ja ne volim da se stvari ne odvijaju kako treba. I to je glavni uzrok ljutnje.
U srijedu ujutro pali se lampica: zovem poštu u Samoboru i objašnjavam situaciju. Spojili su me na kvartovskog dostavljača, on je pretražio svoju torbu i našao pismo. U 7.20 bio sam na pošti i u ruci držao dragocjeni papir. U pola osam sjedio u prigradskom autobusu Samobor – Črnomerec sretan i zadovoljan. Nije važno što me čeka, glavno da ja sve papire imam po „pravilima službe“ i da me nitko na šalteru neće zafrkavati.
Nakon četrdeset pet minuta bio sam na Črnomercu. Imao sam još dosta vremena pa sam ušao u najuređeniji i najuredniji kafić kojeg sam našao na putu prema KZT, sjeo i naručio kapučino.
Kad ga popijem, nastavit ću dalje.
A ako ste nestrpljivi, skuhajte si ga i vi. Pijući brže će vam proći vrijeme do slijedećeg, posljednjeg posta pod ovim naslovom!
srijeda, 10.03.2010.
Tko se to boji smrti?
Indijanski poglavica Teksumeh u jednom od svojih četrnaest pravila kaže:
„Kada ti dođe vrijeme za smrt nemoj biti poput onih čije je srce prepuno straha, pa onda plaču i mole kako bi još malo poživjeli na drugačiji način.“
Pišeš @Borise u svom komentaru na moj posljednji post:
Prijatelju dragi, ali smrt ne postoji. Postoji samo život. Vječni život. To ti svjedoči ova pjesma.
Hvala na riječima na početku prve od ovih četiri rečenica: „Prijatelju dragi!“ Meni nema ljepšeg nego kada me netko nazove „prijateljem“ pogotovo ako se ne znamo osobno i premda se u nekim životnim stavovima dijametralno razlikujemo. Kao što se na primjer ne slažem s preostalim dijelom tvojeg komentara. No o tome u ovom postu ne želim niti imam volje raspravljati. Posebno ne ulaziti u analizu pjesme i tvrdnje da baš ona svjedoči o postojanju „vječnog života“.
* * *
Neki dan u razgovoru netko mi reče kako je neka gospođa, povodom smrti svog tasta, izjavila: „Znate, umro mi je tast, a imao je tek 94 godine!“
Kažu da je od „velikog praska“ prošlo petnaest milijardi godina. Jednako tako tvrde da je planeta Zemlja, kolijevka homo sapiensa, stara oko pet milijardi godina, a da se moderan čovjek pojavio tek prije 400.000 godina.
Taj čovjek, kao jedinka, obično živi između pedeset i stotinu godina, kako gdje. I svjestan je koliko je to kratko vrijeme bivanja čak i u usporedbi s trajanjem, na primjer jedne sekvoje, a kamoli od pojave njegove vrste.
I kako da riješi frustraciju? Kako da živi i dalje „na drugačiji način“?
Izmisli „dušu“ i njezin vječni život! Grešno (?) tijelo, materija, pretvara se u prah, energiju, a ostaje „duša“ (čista?). Koja se seli, prema jednima, u neko drugo živo biće i evo je opet na Zemlji (doduše „duša“ ne zna da je već bila na Zemlji, ali ipak), ili prema drugima odlazi na „nebo“, pravi društvo Bogu u iščekivanju njegove odluke kojom će sve te duše uskrsnuti i ponovo vratiti na zemlju pretvorenu u raj, i udahnuti ih u vječno mlada tijela.
Kada se tako razmišlja, lakše je, kažu, prihvatiti neminovnost smrti.
Ipak se pitam: a zašto se onda oni koji u to vjeruju tako boje smrti, zašto im je toliko stalo da „dožive stotu“, i je li će im biti, kada je dožive, i toliko dosta?!
Ja se smrti ne bojim. A zašto i bih? Umiranja da, svakako (posebito bolnog i zato sam zagovornik dobrovoljne eutanazije), ali smrti ne. U svom životu sam ispunio sve obveze koje su mi bile postavljene. Svejedno od koga: roditelja, samog sebe, društva, Svevišnjeg ili jednostavno jer je takav zakon evolucije.
Rodio sam se (doduše ne svojom voljom), školovao se, svojim četrdeset godišnjim radom i „postavljanjem na noge“ dva sina koji su bili „marljivi“ pa su mi, eto, podarili i unučad, osigurao opstanak naroda, države i vrste, a ostat ću (nadam se) u njihovim mislima i nakon smrti, i…..gotovo je.
Kao što sam već nebrojeno puta rekao: život je kao partija šnapsa. Igra se do 66, može i dalje, ali to više nije bitno, više se ne broji. Počinje nova partija, na scenu stupaju neki „novi klinci“.
I zašto bih se onda bojao smrti? Pa to je prirodna stvar kao i rođenje. I meni tu ne treba nikakav štap „vjerovanja u vječni život“ da bi se mogao pomiriti s tom neupitnom činjenicom: da sve ima svoj početak, razvoj i kraj.
I na kraju: ponovo ti hvala za ono „prijatelju dragi!“ To je najviše što si mi mogao dati. Mnogo više od „vječnog života“.
ponedjeljak, 08.03.2010.
Martin v Zagreb, Martin z Zagreba – 4.dio
Jučer navečer namjestih buđenje u 6.45 zbog jutrošnjeg odlaska na CT. Nisam trebao. Probudih se u 6 sati kao u vrijeme kada sam odlazio na posao. Inače se budim oko 8. Zaista imam uglavljen čip.
Doručak, čaj, kruh namazan „Zdenka“ sirom s feferonima – „Čardaš“, dvije šnite salame i „suha“ hrana, lijekovi. Gledam na termometar s vanjske strane vrata balkona. Nula stupnjeva. Sigurno je minus pet, šest. Ne sviđa mi se, pogotovo što po zastavi na jarbolu uz „FIMU“ vidim da puše i umjereni sjeverac. No što se može, treba na put. Oblačim se toplo i izlazim na „čiču“ zimu. Već nakon stotinjak metara u pravcu bolnice moram malo usporiti, a rado bi požurio da što prije stignem. Ne ide, srce se javlja.
Usporim korak i mislim: „Ti se tu bakćeš s „životinjicom“ a prije će ti na kraju otkazati srce!“ Nastavljam dalje i uspješno stižem do bolnice. S olakšanjem uđoh u toplo predvorje i odmah raskopčah kaput.
Ulazim u predvorje sa šalterima. 7.15. Svi još u mraku iako kroz vrata čujem razgovore. Jutarnja kavica, razgovori što je bilo jučer doma, na poslu, u svijetu. Nekolicina pacijenata sjedi na stolicama postavljenim uz zid, dvojica Roma stoje, uz šalter nema nikoga. Prepoznajem jednog od Roma. Bio je jedan od sudionika u tuči prije tjedan dana kada sam navratio u dnevnu bolnicu po injekciju. Dovedeno je bilo više njih ozlijeđenih, na tretman u pratnji pet, šest policajaca. Pola čakovečke policijske postaje, rekao je tada jedan kirurg koji ih je sanirao.
7.25. Pale se svjetla u šalter sali i kroz mutna stakla vidim da sestre sjedaju uz stolove. Ljudi se dižu i prilaze oknima. Prvi je Rom. Prozori se ne otvaraju. Čeka se 7.30 kada počinje prijam pacijenata. Točno u minutu otvara se prozorčić. Ovaj puta s druge strane stakla sestra koja odmah gleda u stranku. Prvi je naravno Rom.
„Danas imam ugovoren RTG, ali nemam legitimaciju.“ kaže Rom.
„Pa otiđite kući i donesite je.“
„Ne još je nisam dobio. Sada mi je tek rješavaju. Dobit ću je za koji dan. Nego prebacite me na neki drugi termin.“
„Možete platiti ako vam je hitno. Stoji 50 kn.“
Rom se na kratko zamisli, odustane, pa zatraži novi termin.
„Ali možete doći tek nakon desetak dana na red.“
„Dobro, samo zapišite.“
Sestra zapisa, a ja se sjetih priče koju sam čuo kod prvog susreta s njim. Naime policajac je rekao kako oni naprave neki prekršaj za koji je kazna 500 kn ili dva, tri dana zatvora, odaberu zatvor, a onda nakon što ih puste, imaju pravo slijedećih pet godina na zdravstveno osiguranje, osnovno i dopunsko. Ne znam je li to točno, ali me ovaj razgovor navodi da je.
Bio sam peti u redu od desetak pacijenata i brzo stigoh do šaltera. Riješili smo sve za minutu.
„Sačekajte u hodniku.“
„Tamo gdje su i RTG snimanja?“
„Da!“
Odoh u hodnik i nađoh prikladno mjesto ispod jedne od rijetkih svjetiljaka što su bile upaljene. Da mogu čitati. Opet sam bio jedini s knjigom. Pacijenti rijetko čitaju i novine. Iako svaki puta jedna gospođa obilazi čekaonicama i nudi novine na prodaju.
Gledam kako dolaze sestre s kolicima, cekerima ili nekim kutijama. Prilaze jednim vratima (vidim da su naknadno izrađena), pozvone na zvonce uz vrata i pričekaju. Onda se vrata otvaraju i na stoliću ih čeka dnevni „provijant“ za njihovu ambulantu. U jednom trenutku dolazi sestra koja je asistirala doktoru kod moje biopsije. Pogleda u mene, vidje knjigu u mojim rukama i nasmije se. Odvratim joj osmjehom. Podigla je četiri garniture za izvođenje biopsije.
„Koliko će danas otkriti životinjica?“ upitam se gledajući kako odlazi niz hodnik.
Na mom papiru, kojim sam upoznat s CT postupkom snimanja, piše mi da dođem danas u 8 sati. Sjedim i gledam kako se hodnik puni pacijentima. Uskoro je dupkom pun.
„Srećom da sam naručen za 8 sati,“ pomislim.
Točno u 8 počinje prozivka. Mene ne zovu. Vrlo brzo pacijenti ulaze i izlaze iz prostorije snimanja, no mog imena nema. Uviđam da ovdje izgleda prozivaju samo za RTG. Nakon dvadesetak minuta pitam bolničara:
„Je li ovdje i za CT?“
„Ne, ona zadnja vrata kod prozora!“ Otamo još nitko nije zvao. Jedino su izašle jedna starija gospođa u pratnji mlađe (majka i kćerka pretpostavih). Svaka je u ruci držala pola litrenu plastičnu čašu.
U 9 sati zovnu i mene. Uvališe mi jednake dvije čaše s kontrastnom tekućinom i rekoše da to popijem i čekam dva sata. Sjetih se da sam takav postupak prošao prije četrnaest godina prilikom jednog od prvih snimanja srca. No zaboravio sam da to trebam popiti brzo i onda čekati dva sata, pa sam ovaj puta pijuckao pomalo, „ćejfio“ uz knjigu. Srećom, dovoljno brzo da mi je, kada me pozvalo u 10.40, ostala tek trećina druge čaše. Doktorica se čudila kako već nisam popio svu količinu.
„Pa rekli ste da pijem i čekam dva sata, a ne da popijem odmah i onda čekam dva sata,“ rekoh. Srećom na tome se i završilo. Nije prosvjedovala.
Ušao sam u prostoriju s CT uređajem, uvalili su mi „brunhildu“ kako ja zovem cjevčicu uvučenu u venu, i opet me vratili u hodnik da dovršim s čašom. Prije toga sam trebao potpisati da sam upoznat s postupkom i posljedicama koje mogu nastati. O svrsishodnosti toga sam već pisao u prethodnim postovima.
Pogled niz hodnik pokazao mi je da su liječnici i osoblje posao privodili kraju što se tiče RTG snimanja. Sada su dolazili uglavnom pacijenti s pratnjom, u bolničkim kolicima ili krevetima.
Ponovo se vraćam u prostoriju s CT uređajem. Slijedi procedura.
Skidam cipele i navlačim natikače, legnem na pokretnu ležaljku spustivši prethodno hlače do koljena (ovaj puta nisam morao skidati i gaćice!), ruka ispod glave, u „brunhildu“ utaknuše cjevčicu iz uređaja za ubrizgavanje jodnog kontrasta; tu će vas malo peći i imat će te metalni osjećaj u ustima; znam ja sve to od koronorografije; onda dobro znači niste alergični na jod; ne nisam, barem do sada.
Pokretni ležaj uvlači me u središnji dio velikog torusa. Iznad glave displej, vrte se neke brojke. I kratica proizvođača „GE“, „General Electric“. U krajnjem položaju točno u visini očiju stilizirana slika ljudske glave u profilu, u položaju otvorenih ustiju i pokraj nje s napetim obrazima. Svijetli prva! Čuje se glas doktorice preko zvučnika: „Duboko udahnite!“ Prva slika počinje treperiti. Udahnem i prestanem disati. Ponovo glas: „Ne dišite!“ Upali se napuhnuto lice i pokraj njega počinje odbrojavanje sekundi. Nakon tridesetak sekundi, pali se ponovo prva sličica i čujem glas: „Dišite!“.
Ponovo me izvlače iz torusa pa još jednom jednaki postupak. Koliko se sjećam: kalibriraju uređaj. Na kraju ostanem u uvučenom položaju, gledam u sliku „dišite“ i čekam. Još malo pa ću zaspati. U jednom trenutku osjetim lagano peckanje na mjestu „brunhilde“ i malo potom metal u ustima. U usporedbi s sličnim osjećajima kod koronorografije – „mačji kašalj“.
„Gotovo, sutra poslije deset sati nalaz.“
Silazim polako, da mi se ne zavrti u glavi. Na pitanje mogu li sam odgovaram potvrdno. Malo sam nespretan jer moram pritiskati vatu na mjestu odakle su mi izvadili „brunhildu“.
„Znate, trebam dulje držati zbog lijeka protiv zgrušavanja!“ kažem.
„Još i to,“ odgovara doktorica i pomaže mi sići s ležaljke. Ostalo učinih sam.
Pokupih „prnje“ i izađem na hodnik. Još sam malo posjedio na stolici, na kojoj sam proveo dva i pol sata čitajući roman Mirka Kovača „Gubilište“. U skladu je sadržajem i stilom mojoj situaciji. Provjeravam da li mi ubodna rana krvari. U redu je. Navlačim vestu, oblačim kaput, šal, stavljam kapu, pogledam nisam li što ostavio, uzimam torbu u koju sam prethodno spremio knjigu, i odlazim.
Sad treba ponovo kod „moje“ liječnice po uputnicu za urologa. Iz ambulante zovem urologa, obavještavam ga da sam obavio CT, pitam je li trebam i nalaz PSA; ne, kaže. Sestra, vidjevši me i znajući zbog čega uglavnom dolazim, odmah reagira kako će recepte za lijekove imati sutra; znam, došao sam samo po uputnicu za urologa.
Nakon kraćeg čekanja, zove me „moja“ liječnica, piše uputnicu i …gotovo!
Sutra ću valjda znati što me čeka dalje.
nastavlja se
nedjelja, 07.03.2010.
8. mart/ožujak – nekad/sad!
Nekada davno, u vrijeme kada smo slavili 8. mart, mi muškarci smo, dolazeći veseli kući s posla nakon proslave u tvornicama i ustanovama, majkama, suprugama i djevojkama donosili cvijeće, najčešće „revolucionarni cvijet“ – karanfil.
Danas imamo za 8. ožujak, na raspolaganju mnogo ljepših poklona. Na primjer ove dvije knjige! Napredak u ophođenju prema ženama ide krupnim koracima naprijed.
Ali ja Vam, drage blogerice Vaš dan, 8. mart, ipak čestitam na starinski način i uz tradicionalni poklon – cvijetom iz moje sobe.
srijeda, 03.03.2010.
In memoriam Ivan Supek
5. ožujak navršava se tri godine od smrti velikog znanstvenika, humaniste i domoljuba u najpozitivnijem smislu te riječi, dr. prof. Ivana Supeka.
Na taj dan neću biti u mogućnosti objaviti post, pa to činim danas haiku pjesmom koju sam napisao na dan njegove smrti.
Fenjer u magli
za humanizam i ljude.
Utrnuo je.
ponedjeljak, 01.03.2010.
Do kada?
„Nemani“ opet napadaju! Do kada?
Na ovom blogu je bilo mnogo „tinte“ proliveno na temu „reda, rada i discipline“. Bilo je raznih stajališta, od „metak v čelo“ do „uljudbenog preodgajanja“ na duge staze. Od potpunih sloboda (pa i sloboda da se rade takve stvari) do ugrađivanja čipova za kontrolu kretanja siledžija i nasilnika.
Ovim postom svima vama, koji ste do sada komentirali takve teme ili oni koji se žele naknadno uključiti, postavljam samo jednostavno pitanje: „Što učiniti s onima što čine ova „dobra“ djela?“ Ne u budućnosti, već SADA!
I molio bih vas, ako ste voljni komentirati, koncizan odgovor, bez puno riječi i velikih misli.
