semper contra
ponedjeljak, 08.03.2010.
Martin v Zagreb, Martin z Zagreba – 4.dio
Jučer navečer namjestih buđenje u 6.45 zbog jutrošnjeg odlaska na CT. Nisam trebao. Probudih se u 6 sati kao u vrijeme kada sam odlazio na posao. Inače se budim oko 8. Zaista imam uglavljen čip.
Doručak, čaj, kruh namazan „Zdenka“ sirom s feferonima – „Čardaš“, dvije šnite salame i „suha“ hrana, lijekovi. Gledam na termometar s vanjske strane vrata balkona. Nula stupnjeva. Sigurno je minus pet, šest. Ne sviđa mi se, pogotovo što po zastavi na jarbolu uz „FIMU“ vidim da puše i umjereni sjeverac. No što se može, treba na put. Oblačim se toplo i izlazim na „čiču“ zimu. Već nakon stotinjak metara u pravcu bolnice moram malo usporiti, a rado bi požurio da što prije stignem. Ne ide, srce se javlja.
Usporim korak i mislim: „Ti se tu bakćeš s „životinjicom“ a prije će ti na kraju otkazati srce!“ Nastavljam dalje i uspješno stižem do bolnice. S olakšanjem uđoh u toplo predvorje i odmah raskopčah kaput.
Ulazim u predvorje sa šalterima. 7.15. Svi još u mraku iako kroz vrata čujem razgovore. Jutarnja kavica, razgovori što je bilo jučer doma, na poslu, u svijetu. Nekolicina pacijenata sjedi na stolicama postavljenim uz zid, dvojica Roma stoje, uz šalter nema nikoga. Prepoznajem jednog od Roma. Bio je jedan od sudionika u tuči prije tjedan dana kada sam navratio u dnevnu bolnicu po injekciju. Dovedeno je bilo više njih ozlijeđenih, na tretman u pratnji pet, šest policajaca. Pola čakovečke policijske postaje, rekao je tada jedan kirurg koji ih je sanirao.
7.25. Pale se svjetla u šalter sali i kroz mutna stakla vidim da sestre sjedaju uz stolove. Ljudi se dižu i prilaze oknima. Prvi je Rom. Prozori se ne otvaraju. Čeka se 7.30 kada počinje prijam pacijenata. Točno u minutu otvara se prozorčić. Ovaj puta s druge strane stakla sestra koja odmah gleda u stranku. Prvi je naravno Rom.
„Danas imam ugovoren RTG, ali nemam legitimaciju.“ kaže Rom.
„Pa otiđite kući i donesite je.“
„Ne još je nisam dobio. Sada mi je tek rješavaju. Dobit ću je za koji dan. Nego prebacite me na neki drugi termin.“
„Možete platiti ako vam je hitno. Stoji 50 kn.“
Rom se na kratko zamisli, odustane, pa zatraži novi termin.
„Ali možete doći tek nakon desetak dana na red.“
„Dobro, samo zapišite.“
Sestra zapisa, a ja se sjetih priče koju sam čuo kod prvog susreta s njim. Naime policajac je rekao kako oni naprave neki prekršaj za koji je kazna 500 kn ili dva, tri dana zatvora, odaberu zatvor, a onda nakon što ih puste, imaju pravo slijedećih pet godina na zdravstveno osiguranje, osnovno i dopunsko. Ne znam je li to točno, ali me ovaj razgovor navodi da je.
Bio sam peti u redu od desetak pacijenata i brzo stigoh do šaltera. Riješili smo sve za minutu.
„Sačekajte u hodniku.“
„Tamo gdje su i RTG snimanja?“
„Da!“
Odoh u hodnik i nađoh prikladno mjesto ispod jedne od rijetkih svjetiljaka što su bile upaljene. Da mogu čitati. Opet sam bio jedini s knjigom. Pacijenti rijetko čitaju i novine. Iako svaki puta jedna gospođa obilazi čekaonicama i nudi novine na prodaju.
Gledam kako dolaze sestre s kolicima, cekerima ili nekim kutijama. Prilaze jednim vratima (vidim da su naknadno izrađena), pozvone na zvonce uz vrata i pričekaju. Onda se vrata otvaraju i na stoliću ih čeka dnevni „provijant“ za njihovu ambulantu. U jednom trenutku dolazi sestra koja je asistirala doktoru kod moje biopsije. Pogleda u mene, vidje knjigu u mojim rukama i nasmije se. Odvratim joj osmjehom. Podigla je četiri garniture za izvođenje biopsije.
„Koliko će danas otkriti životinjica?“ upitam se gledajući kako odlazi niz hodnik.
Na mom papiru, kojim sam upoznat s CT postupkom snimanja, piše mi da dođem danas u 8 sati. Sjedim i gledam kako se hodnik puni pacijentima. Uskoro je dupkom pun.
„Srećom da sam naručen za 8 sati,“ pomislim.
Točno u 8 počinje prozivka. Mene ne zovu. Vrlo brzo pacijenti ulaze i izlaze iz prostorije snimanja, no mog imena nema. Uviđam da ovdje izgleda prozivaju samo za RTG. Nakon dvadesetak minuta pitam bolničara:
„Je li ovdje i za CT?“
„Ne, ona zadnja vrata kod prozora!“ Otamo još nitko nije zvao. Jedino su izašle jedna starija gospođa u pratnji mlađe (majka i kćerka pretpostavih). Svaka je u ruci držala pola litrenu plastičnu čašu.
U 9 sati zovnu i mene. Uvališe mi jednake dvije čaše s kontrastnom tekućinom i rekoše da to popijem i čekam dva sata. Sjetih se da sam takav postupak prošao prije četrnaest godina prilikom jednog od prvih snimanja srca. No zaboravio sam da to trebam popiti brzo i onda čekati dva sata, pa sam ovaj puta pijuckao pomalo, „ćejfio“ uz knjigu. Srećom, dovoljno brzo da mi je, kada me pozvalo u 10.40, ostala tek trećina druge čaše. Doktorica se čudila kako već nisam popio svu količinu.
„Pa rekli ste da pijem i čekam dva sata, a ne da popijem odmah i onda čekam dva sata,“ rekoh. Srećom na tome se i završilo. Nije prosvjedovala.
Ušao sam u prostoriju s CT uređajem, uvalili su mi „brunhildu“ kako ja zovem cjevčicu uvučenu u venu, i opet me vratili u hodnik da dovršim s čašom. Prije toga sam trebao potpisati da sam upoznat s postupkom i posljedicama koje mogu nastati. O svrsishodnosti toga sam već pisao u prethodnim postovima.
Pogled niz hodnik pokazao mi je da su liječnici i osoblje posao privodili kraju što se tiče RTG snimanja. Sada su dolazili uglavnom pacijenti s pratnjom, u bolničkim kolicima ili krevetima.
Ponovo se vraćam u prostoriju s CT uređajem. Slijedi procedura.
Skidam cipele i navlačim natikače, legnem na pokretnu ležaljku spustivši prethodno hlače do koljena (ovaj puta nisam morao skidati i gaćice!), ruka ispod glave, u „brunhildu“ utaknuše cjevčicu iz uređaja za ubrizgavanje jodnog kontrasta; tu će vas malo peći i imat će te metalni osjećaj u ustima; znam ja sve to od koronorografije; onda dobro znači niste alergični na jod; ne nisam, barem do sada.
Pokretni ležaj uvlači me u središnji dio velikog torusa. Iznad glave displej, vrte se neke brojke. I kratica proizvođača „GE“, „General Electric“. U krajnjem položaju točno u visini očiju stilizirana slika ljudske glave u profilu, u položaju otvorenih ustiju i pokraj nje s napetim obrazima. Svijetli prva! Čuje se glas doktorice preko zvučnika: „Duboko udahnite!“ Prva slika počinje treperiti. Udahnem i prestanem disati. Ponovo glas: „Ne dišite!“ Upali se napuhnuto lice i pokraj njega počinje odbrojavanje sekundi. Nakon tridesetak sekundi, pali se ponovo prva sličica i čujem glas: „Dišite!“.
Ponovo me izvlače iz torusa pa još jednom jednaki postupak. Koliko se sjećam: kalibriraju uređaj. Na kraju ostanem u uvučenom položaju, gledam u sliku „dišite“ i čekam. Još malo pa ću zaspati. U jednom trenutku osjetim lagano peckanje na mjestu „brunhilde“ i malo potom metal u ustima. U usporedbi s sličnim osjećajima kod koronorografije – „mačji kašalj“.
„Gotovo, sutra poslije deset sati nalaz.“
Silazim polako, da mi se ne zavrti u glavi. Na pitanje mogu li sam odgovaram potvrdno. Malo sam nespretan jer moram pritiskati vatu na mjestu odakle su mi izvadili „brunhildu“.
„Znate, trebam dulje držati zbog lijeka protiv zgrušavanja!“ kažem.
„Još i to,“ odgovara doktorica i pomaže mi sići s ležaljke. Ostalo učinih sam.
Pokupih „prnje“ i izađem na hodnik. Još sam malo posjedio na stolici, na kojoj sam proveo dva i pol sata čitajući roman Mirka Kovača „Gubilište“. U skladu je sadržajem i stilom mojoj situaciji. Provjeravam da li mi ubodna rana krvari. U redu je. Navlačim vestu, oblačim kaput, šal, stavljam kapu, pogledam nisam li što ostavio, uzimam torbu u koju sam prethodno spremio knjigu, i odlazim.
Sad treba ponovo kod „moje“ liječnice po uputnicu za urologa. Iz ambulante zovem urologa, obavještavam ga da sam obavio CT, pitam je li trebam i nalaz PSA; ne, kaže. Sestra, vidjevši me i znajući zbog čega uglavnom dolazim, odmah reagira kako će recepte za lijekove imati sutra; znam, došao sam samo po uputnicu za urologa.
Nakon kraćeg čekanja, zove me „moja“ liječnica, piše uputnicu i …gotovo!
Sutra ću valjda znati što me čeka dalje.
nastavlja se
