semper contra
četvrtak, 29.04.2010.
„Stvarno si se ulijenio!“
Čitam kritiku @anonimke u komentarima na pretposljednji post: „Stvarno si se ulijenio!“ Ima ona pravo.
Ali imam i ja opravdanje. Stiglo proljeće, lijepo vrijeme, sunce zove, posla na brijegu preko glave, mladi daleko sa svojim brigama. Trebaju radit i kruh zaradit. Pa se sam morah prihvatiti posla. I tako neprimjetno prolaze dani, prema ovom pjesmuljku u stilu narodnog stihoklepstva, a ja zanemario svoju „književnu“ rabotu.
Stigo travanj,
nemam kravu.
Moram kosit,
zelen travu!
Vezat trse,
špricat voćke.
Sreća nemam
još i kvočke.
Ljeta stisla,
bole kosti.
Dojdem doma,
seg mi dosti.
Sam da legnem,
krevet išćem.
Tiho stenjem,
zube stišćem.
Ipak mi je
lepe vduši,
sam da srce,
tak ne guši.
Zato draga
anonimka.
Od me nema
Ni spominka.
Čakam da nam
dežđi dojdu.
Pak da misli
na blog pojdu.
četvrtak, 22.04.2010.
To je ono što nas čini sretnima!
Neki dan kolega iz firme u kojoj sam radio posljednjih dvadeset godina prije odlaska u mirovinu poslao mi je naputak kako se u hrvatskom jeziku spreže glagol šutjeti. Prema njegovom to glasi ovako:
Ja šutim
Ti šutiš
On šuti
Mi šutimo
Vi šutite
Oni nas jebu
Na to sam mu samo kratko odgovorio parafrazom stiha poznate pjesme još poznatije pjevačice J.Lisac:
„To je ono što nas čini sretnima!“
ponedjeljak, 19.04.2010.
Kako je nestala Priča bez Knjige (nastavak)
- Deda - reče jednog dana Unuka - sjećaš li se kad sam te zamolila da mi ispričaš Priču bez Knjige?
- Da - odgovori Deda, pogledavši Unuku preko ruba novina koje je upravo čitao - zar se ti još toga sjećaš dijete moje? - začuđeno upita Deda.
- Kako se ne bih sjećala, baš je to bila lijepa priča. Samo znaš, ja sam vjerojatno zaspala negdje prije kraja. Prisjećam se kako si pričao o Baki i njezinoj Unuci koja joj čita Priču iz bakine bilježnici, gdje je Priča našla svoj dom nakon dugog lutanja svijetom. Nažalost ne sjećam se o čemu je Priča pričala.
- Nisam ni ispričao što je Priča pripovijedala, jer ni sam neznam - htjede Deda reći Unuci, ali se u posljednji čas predomisli.
- Pričekaj malo, davno je to bilo kad ti ispričah priču. Moram se prisjetiti što je Priča pripovijedala.
Deda sklopi novine, skine svoje naočale i sve zajedno stavi na stolić pokraj sebe.
- Ajde kćeri moja, donesi dedi čašu hladne vode da osvježim grlo kako bih lakše pripovijedao, a ja ću se valjda do tada prisjetiti kako je to bilo.
Unuka se digne, ode u kuhinju po vodu i pomisli – baš je moj Deda dobar. Uvijek je spreman ispričati neku zgodnu priču. Sigurno će se i ovog puta sjetiti što je Priča pripovijedala.
Kad se Unuka vratila, Deda prihvati čašu, zahvali Unuci, otpije gutljaj, udobnije se namjesti u svojoj staroj stolici s visokim naslonom, stavi noge na stolčicu da staro srce žilama lakše progura krv, pročisti grlo i započne pričati smirenim glasom.
* * *
Bilo je to u davna vremena.
Vremena kad su muškarci išli u lov i ribolov. Njihove žene su skupljale plodove kojima ih je Priroda darivala, brinule se o djeci, pripremale hranu i šile odjeću od koža životinja što su ih ulovili muškarci. Živjeli su u malim zajednicama, najčešće u kakvoj spilji, od šiblja i blata napravljenoj potleušici ili pak u kakvoj brvnari sagrađenoj od grubo tesanih greda. Muškarci su znali danima lutati u potrazi za lovinom, i malo su viđali svoje žene i djecu.
Jednima i drugima kroz to vrijeme događale su se razne zgode i nezgode. Oni su te događaje pamtili i kad su se ponovo okupili u svojim nastambama jedni drugima pričali što su doživjeli dok su bili odvojeni jedno od drugoga. Kako nisu posjedovali ništa drugo čime bi mogli predočiti ono što su doživjeli osim govora, trebali su, pričajući svoje dogodovštine, slušateljima dočarati sve ono što su i sami doživjeli. Riječima su trebali predočiti sliku kraja u kojem se nešto desilo opisujući njegov izgled, boje prirode koja ih je okruživala, njezine zvukove, glasanje životinja koje su lovili, mirise koji su ih okruživali. Žene bi opisivale izgled novo ubranog ili tek izniklog bilja, smijeh i plač djece, strah od munja, gromova i oluja kojeg su doživljavale kao bijes bogova, huku vjetrova što su zavijali oko njihovih nastambi. I sve to što su jedni drugima ispričali trebali su pamtiti kako bi onda mogli opet nekome drugom ispričati što vjernije i ljepše.
I tako su generacije i generacije ljudi pamtile i pričale. Bile su to Priče bez Knjige.
Ponekad nisu zapamtili baš sve onako kako su čuli. Neki su opet željeli da njihova priča bude ljepša i zanimljivija od priče koju su čuli, pa su ovisno o svojoj mašti i sposobnostima pričanja znali priče uljepšavati, proširivati i u priče unositi nove događaje i ljude koji nisu uopće postojali. Ti izmišljeni događaji bili su još zanimljiviji od izvornih. Izmišljeni ljudi su bili jači, veći ili pametniji, imali su nadnaravne sposobnosti i tako su malo pomalo priče iz zbilje postale priče iz mašte. Nastale su legende.
A onda je jednog dana netko, slušajući priču, uzeo kratko drvce i počeo u mekoj zemlji ispred sebe crtati slike koje su mu su pojavljivale u mislima slušajući pripovjedača. U početku su to bile realne slike onoga što je čuo: nacrtao je životinju, kuću, rijeku, oblake, drveće, sunce. Kad je pričanje završilo, ispred njega su se redale slike događaja iz priče. Ponekad su te slike ostale u vlažnoj zemlji, nisu ih pregazili nogama i poravnali. Ostale bi nekoliko dana, ponekad i duže ako nije bilo kiše koja bi ih isprala. Vrativši se nakon nekog vremena našli su ih i na temelju slika prisjetili se svega što je pripovjedač izgovorio.
Sad više nisu morali baš sve pamtiti. Ako su nešto zaboravili slike su ih podsjetile.
Jednog dana netko se dosjetio, od meke gline napravio pločicu i u nju ucrtavao slike. Pločica se ponekad na suncu posušila i slika je živjela mnogo dulje nego u mekoj zemlji. Netko pak je ogulio koru drveta i s unutrašnje strane komadom ugljena crtao slike. Kasnije bi koru smotao i tako crtež zaštitio. Onda je nekome slučajno glinena pločica pala u vatru i kad se vatra ugasila našli su u pepelu ispečenu glinenu pločicu na kojoj je crtež ostao vidljiv sve dok se pločica nije nekim slučajem razbila.
Da bi mogli što više toga nacrtati slušajući priče, počeli su umjesto slika crtati stilizirane slike pojedinih stvari, događaja i zvukova, stvarajući simbole. Bili su to počeci pisma.
Simboli su bili sve raznovrsniji, označavali su sve više i više pojmova, glinenih pločica bivalo je sve više. Umjesto kore drveta koju su dugo koristili za upisivanje simbola,otkrili su kako se od pojedinih vrsta biljaka može praviti njezin nadomjestak. Bio je trajniji i po njemu se lakše pisalo. Nastao je papirus, preteča papira.
Ljudi su pisali sve više i više nisu trebali pamtiti događaje. Ipak još uvijek su čitajući morali zamišljati zvukove, slike i mirise.
* * *
Prolazilo je vrijeme.
Zahvaljujući pismu ljudi su bili u mogućnosti ostaviti svojem potomstvu sve svoje znanje. Potomci su zahvaljujući tome mogli nastaviti dalje. Nisu trebali uvijek počinjati ispočetka oslanjajući se samo na nesigurne priče i legende.
Jednog dana izumili su radio i pojavila se prva radiostanica. Ljudi su počeli priče objavljivati na radiju. Priču su pratili zvukovi koji su dočaravali događaje o kojima se govorilo u priči. Slušatelji više nisu morali zamišljati zvukove. Čuli su ih sa radija. Ipak još uvijek su slušajući radio morali zamišljati slike i mirise.
* * *
Prolazile su godine.
Ljudski um je nezaustavljiv. Izumio je kako proizvoditi pokretne slike. Pojavio se film, a potom i televizija. Gledateljima je ostalo samo da u svojoj mašti zamišljaju mirise. Gledajući tako film o događajima u nekom selu, vidjeli su slike pašnjaka prekrivenih cvjetovima raznih boja, gledali let i slušali zujanje kukaca, vidjeli stado krava i čuli po koje mukanje, gledali seljane kako pjevajući rune kukuruz. Više nisu trebali pamtiti priču niti zamišljati slike i zvukove. Ipak još uvijek nisu mogli osjetiti mirise procvjetalih livada, svježe izorane zemlje, miris krava i svježe podojenog mlijeka. Mirisi su ostali kao jedino nešto što su morali zamišljati.
Deda završi priču i reče:
- No, jednog dana ljudi će izmisliti i napraviti televizijski prijamnik koji će, ovisno o priči koju će prikazivati, ispuštati odgovarajuće mirise. Tada će ljudi konačno prestali maštati. Pretvorit će se u gutače priča, slika, zvukova i mirisa. I kako neće trebati ništa pamtiti i zamišljati prestat će pričati Priče bez Knjige. Možda će to još jedno vrijeme znati samo vrlo, vrlo stari ljudi koji su u djetinjstvu od svojih roditelja, baka i djedova slušali Priče bez Knjige – završi Deda i pogladi Unuku po kosi.
- Ti si Deda jako, jako star i zato pričaš tako lijepe Priče bez knjige – reče Unuka i poljubi Dedu u obraz.
U Dedinom oku zacakli se suza radosnica i on, nagnuvši se prema Unuci, poljubi je u čelo.
P.S.
Ovom pričom proslavljam mali jubilej: 200. post
utorak, 13.04.2010.
CW + sT + SV = ONB
Ove je godine proljeće baš ono pravo – prevrtljivo. Možda zato što i zima nije bila za odbaciti. Prošli tjedan počeo je s prekrasnim ponedjeljkom. Mâmi u prirodu, na brijeg, u vikendicu. Uz to poklopile su se još neke sitnice koje su dovele do toga da sam skovao jednadžbu:
CW + sT + SV = ONB
Jest da ta formula za ovaj svijet i nije tako značajna kao, recimo, ona Einsteinova:
E = mc2
ali meni je taj dan ipak bila nešto važnija. Njegova pokazuje neke temeljne fizikalne odnose, a ova moja je pokazala da ipak mogu još nešto fizički raditi. Da baš i nisam sasvim za otpad.
Naime zahvaljujući njoj odlučio sam taj dan provesti na brijegu gdje sam prije trideset godina počeo graditi vikendicu s idejom da, kada odem u mirovinu, tamo provodim dane. Radeći, naravno! No čovjek snuje, Bog određuje, pa se desilo da su moje fizičke sposobnosti danas mnogo manje nego što sam očekivao da će biti u vrijeme kada sam entuzijastički kupovao zemljište, nabavljao materijal, strepio od majstora itd. itd. Nema veze, rekoh sebi u skladu s citiranom jednadžbom. Ideš gore pa makar samo sjedio na terasi, slušao ptičice i gledao u zelenilo. Inteligentna osoba prilagođuje se okolnostima, glupa okolnosti prilagođuje sebi (zato napredak čovječanstva ovisi o glupanima, rekao je jedan poznati pisac).
Vikendica, zbog gore navedenih razloga okolina malo zapuštena, ako Bog da i sreća junačka bit će bolje.
Ostaci nekadašnjih cvjetnjaka kada je još i supruga dolazila
I ne samo da sam otišao taj dan, nego mi se osladilo, shvatio sam da mogu, iako polako, ipak još uvijek nešto raditi, pa sam otišao i slijedeća dva dana. Pokupio sam granje što je ostalo od rezidbe koju je obavio moj dobri susjed, uspio spaliti i ostalo granje koje je tu, na tobožnjem kompostu, skupljano već nekoliko godina i na kraju obojiti sadolinom drveni balkon vikendice i rukohvat drvene ograde na terasi.
Ah, da! Popravio i dršku bata za omekšavanje šnicli koristeći tokarilicu „sam svoj majstor“ izrade.
Ovako je izgledala hrpa prije spaljivanja…
…a ovo je ostalo nakon postupka povećanja entropije planete
Jest da bih prije desetak, petnaestak godina to sve skupa uradio tijekom jednog dana, ipak sam na kraju trećeg popodneva (jer išao sam samo poslije ručka, prijepodne sam trebao odraditi obvezu pratitelja supruge u šetnji, a i ne bi fizički izdržao cijeli dan radeći) bio zadovoljan i zahvalan elementima iz one jednadžbe koji su me potakli na odlazak na brdo.
Na kraju sam, da spriječim preveliko zagrijavanje unutrašnjosti automobila, stavio zaslone protiv sunca na prozore i pripremio karton za prednje staklo. Zimske gume nisam promijenio, to ću ipak napraviti kod mog servisera. On će to brže i lakše a ja ću za to vrijeme na jedno pivce za živce (nisam više u korizmi 
!) I veselio se kako ću i slijedeće popodne na brijeg, ovaj puta možda zaista samo odsjediti uz pivo.
Ali drugi dan, baš kako priliči travnju ili zato što sam stavio one zavjesice protiv sunca , prošlo lijepo vrijeme 
, navukli se oblaci, pada kiša. Splasnuo moj entuzijazam, uhvatio me umor 
. Je li zbog vremena ili sam se ipak umorio, ne znam.
No ja ću ovu formulu napisati velikim slovima, isprintati i zalijepiti iznad radnog stola da me inspirira za „nove radne pobjede“ kada sunce ponovo okupa svojom toplinom moj brijeg i vikendicu.
P.S.
Radi lakšeg razumijevanja formula evo tumačenja pojedinih simbola u njoj (Einsteinovu neću tumačiti, nju valjda znate!).
CW – blogerica catwoman koja mi je u jednom e-mailu napisala „vidim po (blogeru) toluenu kada dođe iz vinograda, čovjek ima super ideje, baš se prekrasno pročisti i pokupi divne, smirujuće vibracije“. To je bio prvi impuls.
sT – moj susjed Tomo iz solitera. U nedjelju navečer došao zamoliti da mu posudim ljestve jer će sutra susjedu kraj moje vikendice obrezivati voćke. Kako on pršti veseljem i optimizmom bio mi je to drugi impuls da s njim na brdu, uz razgovor, popijem koje pivce 
.
SV – treći impuls, sunčano vrijeme, o čijem utjecaju ne treba ništa posebno zboriti.
ONB – rezultat formule: odlazak na brijeg !
ponedjeljak, 12.04.2010.
Priča bez Knjige
Deda zaklopi knjigu iz koje je Unuci prije spavanja čitao priču.
„Laku noć Unuko. Sada lijepo zatvori oči, spavaj i lijepo sanjaj“, reče Deda i poljubi je u čelo.
„Deda“, prozbori Unuka „ da li bi mi htio ispričati priču bez knjige?“
Deda se začudi:
„Kako to misliš priču bez knjige?“
„Tako da mi pričaš, a ne čitaš!“ odgovori Unuka.
Deda se malo zbunio. Nije očekivao takvu želju. Do sada nikada nije tražila takvo nešto. No Deda je star. Sjeća se On kako je i njegova Majka govorila priče bez knjige, a i On je svojim Sinovima često prije spavanja, ležeći uz njih, izmišljao priče.
„No dobro“, reče Deda i počne priču, priču kojoj u tom trenutku nije znao ni početak, a kamoli kraj.
***
Jednom davno (u izmišljenim pričama vremena su uvijek davna) bila jedna Priča bez Knjige. Netko ju je jednom ispričao, nije zapisao i zaboravio na nju. A Priča je ostala. Sama. Lutala je svijetom tražeći nekoga tko bi je ispričao i zapisao u knjigu. No sve knjige koje je susretala već su bile pune drugih Priča i za nju u njima nije bilo mjesta. A kako je bila bez Knjige nitko je nije primjećivao, nitko se nije na nju osvrtao. Prolazili su dani, mijenjala se godišnja doba, mala djeca, kojima je bila namijenjena Priča, odrasla su i da je Priča i bila u Knjizi, ne bi ih više zanimala. A Priča je i dalje lutala svijetom, tražeći nekoga tko bi je ispričao i zapisao. Bila je vrlo tužna i nesretna.
Lutajući tako, stigla je u jedno malo seoce. U daljini su se nazirala plava brda ovjenčana bijelim oblacima. Hodala je po šljunkom nasutoj cesti i gledala lijevo i desno. Uz cestu su se nizale male kućice crvenih krovova ispred kojih su se nudila pogledu lijepo uređena dvorišta obrubljena ogradama od grubih dasaka ili pletenog pruća. U dvorištu je vidjela gredice procvalog cvijeća, kokice, piliće, pokoju patku ili ljutog gusana, a u jednom se šepurio veliki puran, i raširivši svoj prekrasan rep ljutito ćurlikao: puć, puć, puć.
Sve je to promatrala naša Priča i bivala sve tužnija. Toliko ljepote, života i radosti oko nje, a ona je sama, za nju nitko ne zna.
Hodajući tako cestom, stigla je i do posljednje kuće u seocetu. Bila je to mala prizemnica. Na prednjem zidu dva prozorčića i mala vrata sa starom željeznom bravom. Na prozoru glinene tegle s crvenim cvjetovima. Zidovi napravljeni od blata bijelili su se obojeni vapnom, a krov prekriven žuto-smeđom slamom kao da je govorio: star sam, star sam. Ispod prozora mala drvena klupica i na njoj sjedi Baka. Vidjelo se da je stara, možda već ima i stotinu godina.
Kao da ju je nešto privuklo, Priča se okrenu baki, pogleda je, učini joj se da i Ona Nju vidi,i reče:
„Dobar dan Bako!“
„Dobar dan“, odgovori Baka, ili se Priči samo pričinilo da čuje Bakin glas. „A tko si ti?“ nastavi Baka.
„Ja sam Priča bez Knjige“, odgovori. „Tako sam tužna, nitko ne zna za mene. A ja sam uvjerena da bi se mnoga Djeca radovala da im netko priča o meni!“
„Ja ništa ne znam o tebi“,odgovori Baka, „a čitati ne znam!“
„Imaš li možda neku knjigu u kojoj ima još mjesta za mene?“ upita Priča.
„Nemam ti ja knjiga“, odgovori Baka. „Ali ima jedna stara prazna Bilježnica koju sam kupila davno misleći da ću u nju, učeći pisati, pisati svoja prva slova. Možeš se sakriti u nju. Onako je nitko ne treba.“
Tako se naša mala Priča uvukla u Bilježnicu i tu se smirila. I sama Bilježnica kao da se probudila i proljepšala. Bila su to prva Slova koja su se nakon mnogo godina pojavila na njezinim starim, pomalo memljivim stranicama. Ulaskom u Knjigu Priča je izgubila sposobnost razgovora. Moglo se je samo čitati.
***
Opet su prolazili dani, tjedni, mjeseci. Priča je u početku bila sretna što je našla svoju Knjigu. Kako je vrijeme prolazilo, postajala je opet sve tužnija. Nitko nije uzimao u ruke Bilježnicu, nitko nije listao njezine žute listove i nitko nije čitao Priču. Priča nije više bila sigurna da li je bilo dobro što je pristala ući u tu staru Bilježnicu. Iz nje više nije mogla.
Doduše Baka je povremeno uzimala u ruke Bilježnicu. Svojim starim smežuranim prstima okretala je stranice i dolazila do lista na kojem je počinjala Priča. Nastavila je listati do kraja Priče. Kad je opet došla do blijedo žuti prazni listova, zatvarala bi Bilježnicu. Nije znala čitati i nije mogla razgovarati s Pričom. Premda nije mogla znati za raspoloženje Priče, kao da je osjećala kako je ona tužna i nesretna.
Imala je Baka malu Unuku. Dolazila je Unuka kao mala djevojčica u pratnji roditelja. Baka je razmišljala da li da roditeljima ispriča svoj susret s Pričom, ali joj je uvijek nešto govorilo: oni su odrasli, oni to neće razumjeti. I zato je šutjela i nije ništa govorila ni o Priči ni o Bilježnici.
***
Unuka je odrastala i pošla u školu. Naučila je pisati i čitati. Jednog dana roditelji su pomislili kako je Unuka dovoljno velika i može sama otići u posjet Baki. Spremili su je, dali joj male poklone za Baku i rekli:
„Sada si već velika i možeš sama do Bake. Imamo puno posla pa ćemo ostati kod kuće. Puno je pozdravi. Vjerujemo da će Baka biti ponosna na tebe što si došla sama.“
I tako je Unuka otišla Baki sama. Baka se jako iznenadila kad je vidjela Unuku bez roditelja.
„O, pa ti si zaista velika djevojčica“, uzviknu Baka i zagrli Unuku.
Unuka je dala Baki poklone, prenijela pozdrave mame i tate, pa su njih dvije sjele na klupu ispod prozora i razgovarale. Baka je donijela sok borovnice koja je sama pripravila i dala Unuci. Ona zahvali i s uživanjem otpi gutljaj.
Baka, kao da je jedva čekala da bude nasamo s Unukom, reče:
„Imam ti nešto zanimljivo ispričati. Nešto što mi se dogodilo jako davno, dok si ti bila vrlo mala.“
I ispriča Unuci sve o Priči: kako joj je jednog dana, davno, netko poželio dobar dan, kako je to bila čudna Priča, kako se uselila u njezinu staru Bilježnicu i eno je i danas tamo. Ali otkako je ušla u Bilježnicu s njom se više ne može razgovarati. A ja ne znam čitati.
„Ali Bako, ja znam čitati!“, uzviknu Unuka. „Gdje čuvaš tu svoju Bilježnicu?“
„Eno je u kuhinji u kredencu“, odgovori Baka.
Unuka ode u kuhinju, otvori kredenac i ugleda Bilježnicu. Učini joj se kao da je najednom zasjala nekim čudnim sjajem. A možda je tako i bilo, jer su kroz kuhinjski prozor ulazile sunčane zrake zalazećeg Sunca i padale na Bilježnicu. Uzme je pažljivo objema rukama i otrči do Bake.
„Evo“, reče i pruži joj Bilježnicu.
„A ne, samo je ti zadrži i potraži početak Priče“, reče Baka poljubivši Unuku u kosu.
Unuka uzme Bilježnicu, sjedne na klupu pokraj Bake, stavi Bilježnicu na krilo i polako svojim malim, mladim prstima počne okretati stranice. Bilježnica kao da je promijenila boju. Listovi su postali bjeljiji, možda su se malo i izravnali, kao da su počeli mirisati po proljetnom cvijeću koje je upravo procvalo u Bakinom dvorištu. Okrenuvši nekoliko praznih listova Unuka nađe početak Priče. Pogleda slova i vidje da su velika, lijepa, vesela. Izgledalo je kao da jedva čekaju da ih netko čita. I Ona počne čitati. Čitala je polako, tek je naučila, ali njoj se to učinilo mnogo lakše nego u školi. Čitala je punim srcem, unosila se u Priču, a Baka je pozorno slušala. Sva se pretvorila u uho. I kada je Unuka završila, u očima Bake i Unuke pojaviše se suze. Bile su to suze radosnice.
Unuka opipa svojim malim prstima listove Bilježnice i učini joj se da su i oni pomalo vlažni.
„Tako je Priča postala poznata svima!“ reče Deda i pogleda svoju Unuku. No Ona je već spavala čvrstim snom.
„Kakav kraj Priče sanja?“ pomisli Deda, još jednom poljubi Unuku i tiho izađe iz sobe.
utorak, 06.04.2010.
Svjetionik
Posljednji svjetionik Edysstone
„Kad ste plovili noću po moru, sigurno ste pomislili, kako to brod plovi, kad se ništa ne vidi…Vidjeli ste doduše, kako daleko na obzorju bljeskaju nekakva bijela, zelena i crvena svjetla, ali se na njih niste mnogo obazirali.“
Tako počinje poglavlje „Svjetionici“ u knjizi „Mornari i brodovi“ autora Petra Mardešića.
Knjiga je to što ju je izdala izdavačka kuća „Mladost“ iz Zagreba davne 1952. godine. Tih godina djeca palih boraca NOB-a, barem ona čiji roditelji nisu bili baš narodni heroji već sam obični borci kao moj otac, dobivala su, da li za Novu godinu ili pak tadašnji Dan Republike, ne sjećam se više, praktične poklone: knjige, bilježnice i olovke, zimske hlače, rukavice i tome slično.
Tih sam godina i ja, kasnije je to ukinuto, dobivao takve skromne poklone. Jedan od njih je bila upravo spomenuta knjiga. Pročitao sam je kao cjelinu sigurno preko dvadeset puta, a pojedina poglavlja i više.
Knjiga počinje sa splavi opisujući preživljavanje trojice ratnih pilota, čiji se avion srušio u more, na gumenoj splavi tijekom 27 dana kad ih je konačno spasio jedan američki razarač. Nastavlja se poglavljima „Svjetionici“, „Kliperi“, …
Ta me knjiga toliko oduševila da sam kupovao i druge knjige slične tematike, pravio modele ratnih brodova (čuvam ih i danas) i s prijateljem uprizorivao pomorske bite (on je i danas veliki „fanovac“ pomorskih knjiga i pomorskih tema), i zanosio se kako ću jednog dana postati brodograditelj.
Životni putovi odveli su me u neke druge vode. Posjedujem tu knjigu. I danas je često prolistam sa sjetom.
* * *
Sjećanja iz djetinjstva i mladosti ne blijede lako. Vjerojatno upravo pod utjecajem spomenute knjige, prilikom boravka na moru zamjećujem mnoge stvari koje „tipični turisti“, željni kupanja i skupljanja D vitamina izležavajući se na suncu, ne vide.
U stanju sam, posebno u ovim poznim godinama, kad kupanje i plivanje sve više predstavlja napor a manje uživanje, dugo sâm sjediti na obali mora, promatrati zalazak sunca ili odsjaj mjeseca u mirnom moru, ležati na žalu u hladovini borova i slušati klokotanje mora što ulazi i povlači se iz kamenitih škarpi. Uživati u silini udaraca olujnih valova u tvrde stijene, zamišljajući kako ih mrve godinama, stoljećima i eonima, pretvarajući ih u sitan pijesak. Potvrđujući tako istinitost pitalice iz mladosti: što je tvrđe, voda ili stijene? Sanjariti uživajući u bonaci kada je more kao maslinovo ulje, gledajući jedrilice što nečujno plove plavom površinom i čekajući trenutak kad će nadošli val zapljusnuti pješčani žâl.
Noću promatrati svjetionike koji me u mislima vraćaju na spomenutu knjigu, na priču o „zloglasnom grebenu Eddystone, koji se ispriječio baš usred plovnog puta u važnu englesku luku Plymouth.“ O njemu i njegova četiri svjetionika, prvog sagrađenog 1698. i posljednjeg, četvrtog iz 1882. godine. Za ovaj posljednji autor kaže: „od udaraca svjetionik dršće, ali ta četvrta kula još i danas prkosi svim olujama.“
Tako barem piše u knjizi „Mornari i brodovi“.
Gotovo svake godine, još iz srednjoškolskih dana, provodim ljetne praznike odnosno godišnji odmor u srednje dalmatinskom gradu. U njemu posjedujem dio stare, autohtone dalmatinske kuće koju je moj djed sagradio tridesetih godina prošlog stoljeća. Mnogo se toga dogodilo i promijenilo tijekom tih desetljeća u životu tog gradića. Srušen je stari hotel i umjesto njega sagrađena tri nova od kojih jedan nosi ime starog – „Ilirija“. Uređene su plaže, šetnice, izgrađene marine, tenis igrališta, trajektna pristaništa, niknule su nove stambene i poslovne građevine. Jednom riječju: turizam je učinio svoje!
No ima nešto što je ostalo nepromijenjeno: svjetionici.
Od davnih vremena u tom gradu postoje tri svjetionika. Dva crvena, upozoravaju na opasnost izbočenih dijelova manjeg otoka što se nalazi ispred grada i jedan zeleni na ulazu u luku.
Sjećam se mladosti kada je njihovo svjetlo, što se u pravilnom ritmu pali i gasi, bilo gotovo jedino što se u sumrak i noću na tamnoj pozadini mora i neba moglo vidjeti. Uz njih bilo je tu još po koje svjetlo grada u kojem sam boravio, a u daljini prema sjevero-zapadu nekoliko svjetala susjednog mjesta. Ponekad je morem između svjetala svjetionika tiho prošla kakva svjećarica s nevidljivim ribarom u potrazi za ribom. I koliko je god takvih svjetala bilo, na tamnoj pozadini dobro su se uočavala treperujuća svjetla svjetionika koja su neprekidno, danju i noću jednakim ritmom upozoravala brodove na opasne stijene ili pak pokazivala put u sigurnost luke.
Tijekom godina, koje su brodile jedna za drugom poput svjećarica površinom mora i kao što more zahvaćeno dlanovima klizi između prstiju, znao sam često sjediti na obali i promatra igru svjetionika. U nekom vremenu palili bi se jedan za drugim. Zatim bi, jer ima periodi paljenja i gašenja nisu bili jednaki, odjednom dva svjetionika zasvijetlila istovremeno, a treći bi malo zaostao. Malo kasnije jedan od te dvojice bi zasvijetlio ranije, a drugi se izjednačio s trećim. Vrlo, vrlo rijetko bi se svjetla sva tri stopila u jedno. Bilo je to trenutak rijedak kao dobitak na lutriji. Gledao sam pokušavajući pogoditi kad će koja dva od njih tri zasvijetliti zajedno i nadajući se da će baš tu večer u jednom trenutku stopiti svoja svjetla u jedan titraj. Uvijek se u mislima vraćajući svjetioniku na grebenu Eddystone iz knjige „Mornari i brodovi“.
A onda su došla vremena kad sam njihova svjetla uočavao sve slabije. Da bi ih ugledao morao sam se dobro zagledati u smjeru u kojem sam znao da se nalaze. Njihova crvena i zelena oka sve više su se gubila u moru bijelih, plavičastih i žućkastih svjetala. Rasvjeta grada, nepotrebno agresivna, nadjačala je njihovu. Sve sam ih manje zamjećivao, sve rjeđe provodio večeri prateći njihovu igru. Na kraju gotovo i zaboravio na njih.
Prošlog ljeta ponovo sam sjedio sa suprugom na malom kamenom zidiću. U jednom trenutku na kratko je nestalo struje u većem dijelu grada. I odjednom su se pojavila dobro poznata crvena i zelena svjetla svjetionika. Jedino su ona ostala u posvemašnjem mraku, pokazujući na opasnosti i siguran ulaz u luku kao što su to radila i svih ovih godina tijekom kojih sam već pomalo zaboravio na njih. Onda je ponovo došla struja i svjetla svjetionika utopila su se u moru svjetla gradske rasvjete.
Da, ostali su svjetionici i dalje! No da li, barem ovako na ulazu u jarko osvjetljenje gradove, oni danas uopće imaju nekakvu svrhu?
Možda samo onda kad u gradu nestane struje.
četvrtak, 01.04.2010.
Kako ministar Šuker puni budžet?
Kolegica iz firme u kojoj sam radio do odlaska u mirovinu poslala mi je jedan tekst što ga je napisao dvadeset petogodišnji mladić, Zdravko Matušin, ponukan kaznom za nepropisno parkiranje na „zelenoj“ površini. To me podsjetilo na sličan događaj koji sam i sam imao prije četiri pet godina i ponukalo da ovaj objavim na svom blogu. Kako je tekst u originalu podulji djelomično sam ga skratio. Ako netko želi pročitati kompletan može ga naći na:
http://www.monitor.hr/clanci/parkiranje-na-zelenim-povrsinama/29886/
Cijenjeni gradonačelniče Bandić, predstavnici Vlasti, poštovani Urednici, svi zainteresirani.
Ovim putem Vam želim poručiti da sam danas dobio kaznu za parkiranje na zelenoj površini od 800 kuna. Kaznu su mi dali vaši specijalci, koji revno vrše svoju dužnost. Osim kazne, vaše postrojbe za specijalni rat, tzv .zagrebački komunalni redari, su mi kulturno odvukli auto iz Knežije u Strojarsku ulicu, gdje su mi osim kazne od 800 kuna, sasvim pristojno oduzeli još 500 kuna za šlepanje vozila sa vaše zelene površine.
Želio bih Vam napomenuti da je praktički cijela Knežija parkirana na zelenoj površini, pa me to dovodi do sljedećeg pitanja: Zašto se samo meni uzeli 1300 kuna? Naime, zelena površina na kojoj sam se ja parkirao zapravo je javna prostitutka na kojoj se dnevno parkira. Molim Vas da od sutra vaši specijalci redovito odvlače sve te aute koji kažnjavaju vašu blatnjavu zelenu površinu.
Pravno gledano, hipoteza stoji, površina na kojoj sam ja parkirao jest zelena - ali Vas molim jedno objašnjenje. Zašto ste odvukli samo moj automobil i tri - četiri susjedna? Da apsurd bude veći, kad sam primijetio da mojeg vozila nema, na mojem mjestu je već bio parkiran drugi automobil!
Punoljetan sam građanin republike Hrvatske. Redovito plaćam i prijavljujem porez. Plaćam tramvajske karte kad idem u centar grada. Redovito izlazim na izbore, vršim sve svoje građanske dužnosti itd. Nemam niti kriminalni dosje, niti se uz mene vežu bilo kakve dubioze, spreman sam priznati svoju krivnju, ako mi objasnite zašto ste oteli moj auto dok je ostalih 145 automobila ostalo na ilegalnom parkingu u Knežiji.
Krenimo od početka. Zašto sam se ja uopće parkirao na Knežiji, a radim kod Vjesnikova nebodera? Do prije nekoliko mjeseci parkirao sam se kod Vjesnika, ali tada ste Vi Gradonačelniče, odlučili da je okolica Vjesnika i cijela lijeva strana Savske ulice druga parkirna zona. Kako nisam menadžer u javnom poduzeću ne mogu si priuštiti plaćanje parkinga. Ne mogu dobiti niti parkirnu kartu jer nisam stanar u spomenutom dijelu grada. Parkirališta oko Vjesnika su sada prazna jer tamo ljudi "delaju ko konji" kako bi Vi rekli i ne mogu si priuštiti parking, pa masovno odlaze parkirati na zelenu površinu u Knežiji.
Ponavljam, prekršio sam vaš propis, ali zašto se sankcioniraju samo neki? Imate li Vi možda posebne uređaje koji namirišu aute od sirotinje, umirovljenika, studenata i sl? Letimičnim pogledom na vaš parking u Strojarskoj ulici zaključio sam da su na meti oni koji se ne usude bosti sa rogatima.
Ako i dignete nekog tko vozi neku bjesniju pilu, sigurno znate da takvima nije problem platiti vaše izmišljene namete ili imaju nekoga tko će to srediti iznutra. Kad sam rekao jednom prijatelju što mi se dogodilo, odmah mi je rekao da se mogu žalit do mile volje i da mi to može riješiti samo netko "iznutra". Ne bih nikad pristao da se to riješi "iznutra", ali s obzirom na to da se to da riješiti na očito nelegalan način, kopiju ovog maila šaljem i na adresu državnog odvjetnika, koji će, ako ima osjećaj odgovornosti za svoj posao, vama u Holding poslati svoje specijalce pa da vidimo, oprosti na izrazu, kako svinja dere masnu krpu. (Znam da neće, ali nada umire zadnja).
Stanje mog tekućeg računa do 17 sati, 29. ožujka 2010. godine iznosilo je 499 kuna. Nakon plaćanja kazne za odvoz automobila bio sam u minusu jednu kunu, kad sam platio kaznu za zauzimanje zelene površine biti ću u minusu 801 kunu plus pet kuna poštarine. Ne treba zaboraviti da u međuvremenu moram jesti i natočiti auto u nadi da ga vaša divizija sa ponižavanje građane opet neće oteti. Sve u svemu, do plaće bi mogao biti u minusu i preko 3000 kuna, a to nije baš lijepo, jer će mi na minus sjesti i gospodin Franjo Luković, kod kojeg imam otvoren tekući račun. Znam, znam, banke nisu socijalne ustanove, ali što mogu kad mi poslodavac kasni sa plaćom, a i doprinosi nisu plaćeni već šest mjeseci, pa zapravo radim na crno.
Dakle, ja ću biti u debelom minusu, možda koji put i malo gladan, ali nema veze, moja savjest će biti čista - neću se više parkirati na zelenim površinama, na sve sam platio PDV (ministre Šuker, ovo se odnosi na Vas) i vašu kaznu. Molim vas odmorite oči, tek sad krećemo u analizu problema.
Zašto se građani ove drage nam i teško oslobođene zemlje tako pljačkaju? Vrlo jednostavno: zato jer nas Vi, mislim na visoku i srednju politiku, visoki i srednji menadžment, ostali visoki organi vlasti, svojom nesposobnošću od osamostaljenja (ali i ranije), uz poniznu ispriku, jebete.
Dolazimo do sljedećeg pitanja - zašto svakodnevno općite s nama? Vrlo jednostavno, zato jer ne znate što radite i jer ste nesposobni za bilo kakav ozbiljniji posao. Nažalost, narod ove zemlje nije mogao izabrati nikog drugog pa smo svi skupa došli do tu gdje smo danas. Bez alternative. Kao što sam spomenuo, redovito sam izlazio na izbore jer mislim da je to moja građanska dužnost. Tek sad priznajem da niti jednom do sada nisam imao za koga glasati jer ste svi vi promašili zanimanja.
Pogledajmo konkretan primjer, Bandićtown, pardon, Zagreb. Zašto je grad u bankrotu kojeg ne želite priznati? Zbog mene koji plaćam prirez ili zbog gradonačelnika i gradske skupštine koja je u vrijeme svog vladanja napravila sljedeće:
- Uređivanje Bundeka, koji ne prihoduje niti jednu kunu.
- Uređivanje staze na Sljemenu na kojoj se skijaju oni koji stignu na skijanje i neki debeli švabe i norvežani, koji jedanput godišnje nastupaju na tzv. Snježnoj Kraljici koja, kao niti cijela staza ne posluje sa dobiti, da ne kažem da ne prihoduje jednu kunu. (Molim vas da si međunarodnu promociju Hrvatske preko utrke na Sljemenu, zabijete u analni otvor - sama promocija ne prihoduje niti jednu kunu, a većina Svijeta i dalje misli da smo mi bivša Sovjetska republika ili nas znaju kao zemlju krajnje nekulturnih navijača, koji osim : "ubij Srbina, ubij Kranjca, ubij kako kome paše, ne znaju navijati).
- Gradnja rukometne Arena koju Ingra mora prodati nekom strancu jer se, pazite sad, ne isplati, dakle, prihoduje koju kunu, ali daleko više rashoduje. (Osobno mislim da je građenje rukometnih arena potez u rangu zločina protiv čovječnosti dok po bolnicama pada žbuka na trudnice i dok na burzi posao čeka više od 300.000 građana).
- Cijeli slučaj dinamovog stadiona (BBB, molim vas budimo realni, utakmice nedjeljom vas niti hrane niti oblače, niti plaćaju kazne za parkiranje na zelenim površinama).
- Organizacija gradske uprave i Holdinga koja ne radi ništa drugo osim legalne pljačke sirotinje i obilazi razne projekte koje treba napraviti poput - sveučilišne bolnice, koja je na listi prioriteta očito ispod Arene Zagreb ili kupanja na Bundeku.
Da sad ne nabrajam, sve u svemu, zadnjih 15 godina radilo se na projektima koji ništa ne proizvode i na koje su otišli novci, koje sam vam ja kao porezni obveznik dao?! Nažalost, tako nije samo u Zagrebu nego u cijeloj zemlji. Svi šute i gutaju, plaćaju izmišljene kazne, harač, PDV od 23 posto itd. A zašto? Zbog vas, zbog vaših proračuna, za koje ne želite priznati da su prazni, zbog vaših voznih parkova koje pauci ne diraju, zbog autoputa po kojem se ja nisam vozio jer si ne mogu priuštiti plaćanje cestarine, zbog toga jer treba namiriti dugove u HPB-u, Podravci, HAC-u, HŽ-u, Ini, Zagrebačkom Holdingu i ostalim firmama koje su vaši ljudi "iznutra" okrali ili uništili vlastitom nesposobnošću. Vas s tim nije briga, jer u našoj Domovini sve prolazi nekažnjeno.
Vidite kako je obostran naš odnos - ja plaćam za vaše grijehe. Nisam toliko sebičan da pod "ja" mislim samo na sebe, ljudi poput "ja" su većina u ovoj nesretnoj zemlji, pa mladi ljudi poput mene, gledaju da napuste ovu zemlju. Ne zato jer nisu domoljubi, ne zato jer imaju nešto protiv Hrvatske, već zato jer se pokraj vas ne da živjeti. Zašto zasnovati obitelj i napraviti dijete?
Da ga vaša djeca danas sutra deru kao što vi dere mene? Nadam se da smo i ja i moja bolja polovica zdravi i plodni i da možemo imati dijete, jer ćemo inače moramo ići u Sloveniju kako bi mogli nastaviti život, jer se kod nas, zahvaljujući vlasti, to ne smije. Naime, svi znamo kako umjetna oplodnja, prema vladajućoj stranci nije "prirodna", a što je najgore nije niti "katolička" jer se dobar Hrvat-Katolik ne boji siromaštva dok na njega odozgo gleda uzoriti anđeoski zbor. Zašto?
Zato da na moju trudnu ženu danas sutra padne komad žbuke u bolnici ili da umrem dok čekam kemoterapiju, dok se istovremeno milijuni troše na autoputove, sanaciju vaših proračuna, financiranje većinske nam religije, financiranje onih 600 nesretnika u Afganistanu, financiranje NATO-a i Europske Unije, koja će vas kao i Grčku, s dužnim poštovanje i uz ispriku, zajebati prvom prilikom? Jeste nam pomogli, svaka vam čast, ući ćemo u Europu. Ali ulazimo bez odgovora na pitanje kako ćete meni dati mirovinu kad na jednog umirovljenika dolazi samo jedan i pol djelatnik. Da, situacija je ista u Europi - ili nećemo doživjeti mirovinu ili je nećemo primati, bez obzira na to jesmo li plaćali kazne za parkiranje na zelenoj površini ili smo imali nekoga "unutra".
Zbunjen sam vašim načinom odlučivanja i vladanja, kao i što je i službenik u Strojarskoj ulici bio zbunjen kaznom koju mi je uručio. Nije mu bilo jasno zašto sam kažnjen, jer se i on redovito parkira na tom mjestu, ali do sada, izgleda nije bio sretan dobitnik vaše nagrade igre ili očito ima preskup automobil, kojeg vaši senzori za detekciju sirotinje ne mogu pronaći.
Molim vas, u ovoj krizi, nastavite kao i do sada. Oporezujete mene i sve građane, zašto bi povećali stopu poreza Todoriću, Lukoviću, Mudriniću; zašto bi naplatili porez Rajiću, zašto bi istražili kriminalne radnje koje su osiromašile ovu zemlju. Pa to su ljudi koji su financirali vaše kampanje i omogućili vam pljačku koja traje. Što je najžalosnije, dobar dio nas misli da ste vi spasitelji i da nas nitko drugi ne može izvući iz ove situacije. Pazite sad, ima ljudi koji vjeruju ministru Šukeru! Isti taj čovjek jednom je rekao da se Hrvatska prodajom obveznica ne zadužuje nego da povećava svoju ročnost!
Promašili smo sve što se promašili dalo. Kad sam se ja javio na natječaj za posao pitali su me znam mi engleski. Dobio sam posao jer znam engleski vrlo dobro, a pazite, radim kao fizički radnik i to onaj najobičniji. Gospodin Gradonačelnik, gospođa Premijerka, gospoda ministri i ostala ugledna gospoda nemaju pojma o jeziku kojeg djeca u osnovnoj školi znaju bolje nego vi, velika legalna i legitimna Vlast.
Kad sam shvatio da su vaši specijalci oteli auto kojeg sam ja taj dan vozio, nazvao sam Strojarsku. Objasnim ljudima da to nije moj auto, već auto moje djevojke, s kojom (zasad) nisam u nikakvim vlasničko-pravnim odnosima, te pitam mogu li dignuti auto samo temeljem prometne dozvole, koja je tada još uvijek bila u vozilu. Nema problema, kaže mi Holdingov zaposlenik. Tako ja podignem auto svoje djevojke na temelju njezine prometne koju sam izvadio iz auta koji nije moj. U međuvremenu tražili su me osobnu i napisali da sam ja bio vozač. Ali ja nisam bio vozač, ona je bila vozač, auto je njezin, ja s tim autom nemam ništa, ali su mene uredno zapisali kao vozača i na temelju osobne iskaznice ja sam digao auto i otišao 50 kilometara južno. Može li zakon biti šupljiji? Znači vama nije važno, hoće li auto podignuti njegov pravi vlasnik, podudara li adresa vlasnika sa adresom onog tko je došao pokupiti auto, znate li tko je vozio ili ne, vama je samo važno uzeti 1300 kuna, jer vam je voda došla do grla.
Dok pišem ovo osjećam propadanje svoje plodnost tj. moji spermiji umiru od muke, pa ću oplodnju morati platiti Slovencima koji vas vozaju na par kvadrata mora jer mogu. Luka Kopar ionako ima deset puta veći promet od luke Rijeka, za koju vi mislite da je strateški važna. Jeste li toliko naivni?
Iste one ljude koji su vam dali moć vi ne samo zanemarujete, nego i ponižavate i porobljavate svojim odlukama. Pitam se, kako možete spavati i gledati u oči tom narodu koji vam je dao blagostanje koje on neće nikada imati? Kuda je nestala pravedna Hrvatska, Hrvatska istih prilika, Hrvatska mala Švicarska, Hrvatska mali Izrael, Hrvatska regionalni lider? Vidite li koliko ste nam gluposti servirali? Sve što imamo jest ono "Idemo dalje" koje u prijevodu znači idemo dalje u porobljavanje, pljačku i brigu za interese manjine? Idemo dalje ka plutokracije ili uvođenju "stališa". Ništa se nije promijenilo. Oporba? Oni nažalost, nisu vrijedni spomena, da se ne bi ponadali da pušem u njihovu trubu.
Ali ja ću i dalje biti u prednosti nad vama. Bit ću u prednosti jer ću čekati bolja vremena - zbacivanje okova i obveza koje ste mi nametnuli. Čekati ću vrijeme kad će ljudi stvarno postati ljudi i nadati se me minus od 3000 kuna neće pokopati. Nadam se da će vam moj doprinos pomoći održavanju vaše vlasti i nadam se da ćete nastaviti svoju politiku. To je jedini način da trgnete one generacije koje dolaze; spavat ću mirno svake noći u nadi da će se nešto promijeniti nabolje. Spavati ću mirno jer znam da vi nećete mirno spavati i moći ću se pogledati u ogledalo jer ću znati da će vas povijest osuditi. Povijest neće oprostiti moje propuste, ali će vaše sigurno osuditi, a ako ih ne osudi, vi nikada nećete biti slobodni, jer sloboda, kakvom je doživljavamo danas između ostalog ne postoji.
