- Deda - reče jednog dana Unuka - sjećaš li se kad sam te zamolila da mi ispričaš Priču bez Knjige?
- Da - odgovori Deda, pogledavši Unuku preko ruba novina koje je upravo čitao - zar se ti još toga sjećaš dijete moje? - začuđeno upita Deda.
- Kako se ne bih sjećala, baš je to bila lijepa priča. Samo znaš, ja sam vjerojatno zaspala negdje prije kraja. Prisjećam se kako si pričao o Baki i njezinoj Unuci koja joj čita Priču iz bakine bilježnici, gdje je Priča našla svoj dom nakon dugog lutanja svijetom. Nažalost ne sjećam se o čemu je Priča pričala.
- Nisam ni ispričao što je Priča pripovijedala, jer ni sam neznam - htjede Deda reći Unuci, ali se u posljednji čas predomisli.
- Pričekaj malo, davno je to bilo kad ti ispričah priču. Moram se prisjetiti što je Priča pripovijedala.
Deda sklopi novine, skine svoje naočale i sve zajedno stavi na stolić pokraj sebe.
- Ajde kćeri moja, donesi dedi čašu hladne vode da osvježim grlo kako bih lakše pripovijedao, a ja ću se valjda do tada prisjetiti kako je to bilo.
Unuka se digne, ode u kuhinju po vodu i pomisli – baš je moj Deda dobar. Uvijek je spreman ispričati neku zgodnu priču. Sigurno će se i ovog puta sjetiti što je Priča pripovijedala.
Kad se Unuka vratila, Deda prihvati čašu, zahvali Unuci, otpije gutljaj, udobnije se namjesti u svojoj staroj stolici s visokim naslonom, stavi noge na stolčicu da staro srce žilama lakše progura krv, pročisti grlo i započne pričati smirenim glasom.
* * *
Bilo je to u davna vremena.
Vremena kad su muškarci išli u lov i ribolov. Njihove žene su skupljale plodove kojima ih je Priroda darivala, brinule se o djeci, pripremale hranu i šile odjeću od koža životinja što su ih ulovili muškarci. Živjeli su u malim zajednicama, najčešće u kakvoj spilji, od šiblja i blata napravljenoj potleušici ili pak u kakvoj brvnari sagrađenoj od grubo tesanih greda. Muškarci su znali danima lutati u potrazi za lovinom, i malo su viđali svoje žene i djecu.
Jednima i drugima kroz to vrijeme događale su se razne zgode i nezgode. Oni su te događaje pamtili i kad su se ponovo okupili u svojim nastambama jedni drugima pričali što su doživjeli dok su bili odvojeni jedno od drugoga. Kako nisu posjedovali ništa drugo čime bi mogli predočiti ono što su doživjeli osim govora, trebali su, pričajući svoje dogodovštine, slušateljima dočarati sve ono što su i sami doživjeli. Riječima su trebali predočiti sliku kraja u kojem se nešto desilo opisujući njegov izgled, boje prirode koja ih je okruživala, njezine zvukove, glasanje životinja koje su lovili, mirise koji su ih okruživali. Žene bi opisivale izgled novo ubranog ili tek izniklog bilja, smijeh i plač djece, strah od munja, gromova i oluja kojeg su doživljavale kao bijes bogova, huku vjetrova što su zavijali oko njihovih nastambi. I sve to što su jedni drugima ispričali trebali su pamtiti kako bi onda mogli opet nekome drugom ispričati što vjernije i ljepše.
I tako su generacije i generacije ljudi pamtile i pričale. Bile su to Priče bez Knjige.
Ponekad nisu zapamtili baš sve onako kako su čuli. Neki su opet željeli da njihova priča bude ljepša i zanimljivija od priče koju su čuli, pa su ovisno o svojoj mašti i sposobnostima pričanja znali priče uljepšavati, proširivati i u priče unositi nove događaje i ljude koji nisu uopće postojali. Ti izmišljeni događaji bili su još zanimljiviji od izvornih. Izmišljeni ljudi su bili jači, veći ili pametniji, imali su nadnaravne sposobnosti i tako su malo pomalo priče iz zbilje postale priče iz mašte. Nastale su legende.
A onda je jednog dana netko, slušajući priču, uzeo kratko drvce i počeo u mekoj zemlji ispred sebe crtati slike koje su mu su pojavljivale u mislima slušajući pripovjedača. U početku su to bile realne slike onoga što je čuo: nacrtao je životinju, kuću, rijeku, oblake, drveće, sunce. Kad je pričanje završilo, ispred njega su se redale slike događaja iz priče. Ponekad su te slike ostale u vlažnoj zemlji, nisu ih pregazili nogama i poravnali. Ostale bi nekoliko dana, ponekad i duže ako nije bilo kiše koja bi ih isprala. Vrativši se nakon nekog vremena našli su ih i na temelju slika prisjetili se svega što je pripovjedač izgovorio.
Sad više nisu morali baš sve pamtiti. Ako su nešto zaboravili slike su ih podsjetile.
Jednog dana netko se dosjetio, od meke gline napravio pločicu i u nju ucrtavao slike. Pločica se ponekad na suncu posušila i slika je živjela mnogo dulje nego u mekoj zemlji. Netko pak je ogulio koru drveta i s unutrašnje strane komadom ugljena crtao slike. Kasnije bi koru smotao i tako crtež zaštitio. Onda je nekome slučajno glinena pločica pala u vatru i kad se vatra ugasila našli su u pepelu ispečenu glinenu pločicu na kojoj je crtež ostao vidljiv sve dok se pločica nije nekim slučajem razbila.
Da bi mogli što više toga nacrtati slušajući priče, počeli su umjesto slika crtati stilizirane slike pojedinih stvari, događaja i zvukova, stvarajući simbole. Bili su to počeci pisma.
Simboli su bili sve raznovrsniji, označavali su sve više i više pojmova, glinenih pločica bivalo je sve više. Umjesto kore drveta koju su dugo koristili za upisivanje simbola,otkrili su kako se od pojedinih vrsta biljaka može praviti njezin nadomjestak. Bio je trajniji i po njemu se lakše pisalo. Nastao je papirus, preteča papira.
Ljudi su pisali sve više i više nisu trebali pamtiti događaje. Ipak još uvijek su čitajući morali zamišljati zvukove, slike i mirise.
* * *
Prolazilo je vrijeme.
Zahvaljujući pismu ljudi su bili u mogućnosti ostaviti svojem potomstvu sve svoje znanje. Potomci su zahvaljujući tome mogli nastaviti dalje. Nisu trebali uvijek počinjati ispočetka oslanjajući se samo na nesigurne priče i legende.
Jednog dana izumili su radio i pojavila se prva radiostanica. Ljudi su počeli priče objavljivati na radiju. Priču su pratili zvukovi koji su dočaravali događaje o kojima se govorilo u priči. Slušatelji više nisu morali zamišljati zvukove. Čuli su ih sa radija. Ipak još uvijek su slušajući radio morali zamišljati slike i mirise.
* * *
Prolazile su godine.
Ljudski um je nezaustavljiv. Izumio je kako proizvoditi pokretne slike. Pojavio se film, a potom i televizija. Gledateljima je ostalo samo da u svojoj mašti zamišljaju mirise. Gledajući tako film o događajima u nekom selu, vidjeli su slike pašnjaka prekrivenih cvjetovima raznih boja, gledali let i slušali zujanje kukaca, vidjeli stado krava i čuli po koje mukanje, gledali seljane kako pjevajući rune kukuruz. Više nisu trebali pamtiti priču niti zamišljati slike i zvukove. Ipak još uvijek nisu mogli osjetiti mirise procvjetalih livada, svježe izorane zemlje, miris krava i svježe podojenog mlijeka. Mirisi su ostali kao jedino nešto što su morali zamišljati.
Deda završi priču i reče:
- No, jednog dana ljudi će izmisliti i napraviti televizijski prijamnik koji će, ovisno o priči koju će prikazivati, ispuštati odgovarajuće mirise. Tada će ljudi konačno prestali maštati. Pretvorit će se u gutače priča, slika, zvukova i mirisa. I kako neće trebati ništa pamtiti i zamišljati prestat će pričati Priče bez Knjige. Možda će to još jedno vrijeme znati samo vrlo, vrlo stari ljudi koji su u djetinjstvu od svojih roditelja, baka i djedova slušali Priče bez Knjige – završi Deda i pogladi Unuku po kosi.
- Ti si Deda jako, jako star i zato pričaš tako lijepe Priče bez knjige – reče Unuka i poljubi Dedu u obraz.
U Dedinom oku zacakli se suza radosnica i on, nagnuvši se prema Unuci, poljubi je u čelo.
P.S.
Ovom pričom proslavljam mali jubilej: 200. post
Post je objavljen 19.04.2010. u 18:24 sati.