semper contra
ponedjeljak, 12.04.2010.
Priča bez Knjige
Deda zaklopi knjigu iz koje je Unuci prije spavanja čitao priču.
„Laku noć Unuko. Sada lijepo zatvori oči, spavaj i lijepo sanjaj“, reče Deda i poljubi je u čelo.
„Deda“, prozbori Unuka „ da li bi mi htio ispričati priču bez knjige?“
Deda se začudi:
„Kako to misliš priču bez knjige?“
„Tako da mi pričaš, a ne čitaš!“ odgovori Unuka.
Deda se malo zbunio. Nije očekivao takvu želju. Do sada nikada nije tražila takvo nešto. No Deda je star. Sjeća se On kako je i njegova Majka govorila priče bez knjige, a i On je svojim Sinovima često prije spavanja, ležeći uz njih, izmišljao priče.
„No dobro“, reče Deda i počne priču, priču kojoj u tom trenutku nije znao ni početak, a kamoli kraj.
***
Jednom davno (u izmišljenim pričama vremena su uvijek davna) bila jedna Priča bez Knjige. Netko ju je jednom ispričao, nije zapisao i zaboravio na nju. A Priča je ostala. Sama. Lutala je svijetom tražeći nekoga tko bi je ispričao i zapisao u knjigu. No sve knjige koje je susretala već su bile pune drugih Priča i za nju u njima nije bilo mjesta. A kako je bila bez Knjige nitko je nije primjećivao, nitko se nije na nju osvrtao. Prolazili su dani, mijenjala se godišnja doba, mala djeca, kojima je bila namijenjena Priča, odrasla su i da je Priča i bila u Knjizi, ne bi ih više zanimala. A Priča je i dalje lutala svijetom, tražeći nekoga tko bi je ispričao i zapisao. Bila je vrlo tužna i nesretna.
Lutajući tako, stigla je u jedno malo seoce. U daljini su se nazirala plava brda ovjenčana bijelim oblacima. Hodala je po šljunkom nasutoj cesti i gledala lijevo i desno. Uz cestu su se nizale male kućice crvenih krovova ispred kojih su se nudila pogledu lijepo uređena dvorišta obrubljena ogradama od grubih dasaka ili pletenog pruća. U dvorištu je vidjela gredice procvalog cvijeća, kokice, piliće, pokoju patku ili ljutog gusana, a u jednom se šepurio veliki puran, i raširivši svoj prekrasan rep ljutito ćurlikao: puć, puć, puć.
Sve je to promatrala naša Priča i bivala sve tužnija. Toliko ljepote, života i radosti oko nje, a ona je sama, za nju nitko ne zna.
Hodajući tako cestom, stigla je i do posljednje kuće u seocetu. Bila je to mala prizemnica. Na prednjem zidu dva prozorčića i mala vrata sa starom željeznom bravom. Na prozoru glinene tegle s crvenim cvjetovima. Zidovi napravljeni od blata bijelili su se obojeni vapnom, a krov prekriven žuto-smeđom slamom kao da je govorio: star sam, star sam. Ispod prozora mala drvena klupica i na njoj sjedi Baka. Vidjelo se da je stara, možda već ima i stotinu godina.
Kao da ju je nešto privuklo, Priča se okrenu baki, pogleda je, učini joj se da i Ona Nju vidi,i reče:
„Dobar dan Bako!“
„Dobar dan“, odgovori Baka, ili se Priči samo pričinilo da čuje Bakin glas. „A tko si ti?“ nastavi Baka.
„Ja sam Priča bez Knjige“, odgovori. „Tako sam tužna, nitko ne zna za mene. A ja sam uvjerena da bi se mnoga Djeca radovala da im netko priča o meni!“
„Ja ništa ne znam o tebi“,odgovori Baka, „a čitati ne znam!“
„Imaš li možda neku knjigu u kojoj ima još mjesta za mene?“ upita Priča.
„Nemam ti ja knjiga“, odgovori Baka. „Ali ima jedna stara prazna Bilježnica koju sam kupila davno misleći da ću u nju, učeći pisati, pisati svoja prva slova. Možeš se sakriti u nju. Onako je nitko ne treba.“
Tako se naša mala Priča uvukla u Bilježnicu i tu se smirila. I sama Bilježnica kao da se probudila i proljepšala. Bila su to prva Slova koja su se nakon mnogo godina pojavila na njezinim starim, pomalo memljivim stranicama. Ulaskom u Knjigu Priča je izgubila sposobnost razgovora. Moglo se je samo čitati.
***
Opet su prolazili dani, tjedni, mjeseci. Priča je u početku bila sretna što je našla svoju Knjigu. Kako je vrijeme prolazilo, postajala je opet sve tužnija. Nitko nije uzimao u ruke Bilježnicu, nitko nije listao njezine žute listove i nitko nije čitao Priču. Priča nije više bila sigurna da li je bilo dobro što je pristala ući u tu staru Bilježnicu. Iz nje više nije mogla.
Doduše Baka je povremeno uzimala u ruke Bilježnicu. Svojim starim smežuranim prstima okretala je stranice i dolazila do lista na kojem je počinjala Priča. Nastavila je listati do kraja Priče. Kad je opet došla do blijedo žuti prazni listova, zatvarala bi Bilježnicu. Nije znala čitati i nije mogla razgovarati s Pričom. Premda nije mogla znati za raspoloženje Priče, kao da je osjećala kako je ona tužna i nesretna.
Imala je Baka malu Unuku. Dolazila je Unuka kao mala djevojčica u pratnji roditelja. Baka je razmišljala da li da roditeljima ispriča svoj susret s Pričom, ali joj je uvijek nešto govorilo: oni su odrasli, oni to neće razumjeti. I zato je šutjela i nije ništa govorila ni o Priči ni o Bilježnici.
***
Unuka je odrastala i pošla u školu. Naučila je pisati i čitati. Jednog dana roditelji su pomislili kako je Unuka dovoljno velika i može sama otići u posjet Baki. Spremili su je, dali joj male poklone za Baku i rekli:
„Sada si već velika i možeš sama do Bake. Imamo puno posla pa ćemo ostati kod kuće. Puno je pozdravi. Vjerujemo da će Baka biti ponosna na tebe što si došla sama.“
I tako je Unuka otišla Baki sama. Baka se jako iznenadila kad je vidjela Unuku bez roditelja.
„O, pa ti si zaista velika djevojčica“, uzviknu Baka i zagrli Unuku.
Unuka je dala Baki poklone, prenijela pozdrave mame i tate, pa su njih dvije sjele na klupu ispod prozora i razgovarale. Baka je donijela sok borovnice koja je sama pripravila i dala Unuci. Ona zahvali i s uživanjem otpi gutljaj.
Baka, kao da je jedva čekala da bude nasamo s Unukom, reče:
„Imam ti nešto zanimljivo ispričati. Nešto što mi se dogodilo jako davno, dok si ti bila vrlo mala.“
I ispriča Unuci sve o Priči: kako joj je jednog dana, davno, netko poželio dobar dan, kako je to bila čudna Priča, kako se uselila u njezinu staru Bilježnicu i eno je i danas tamo. Ali otkako je ušla u Bilježnicu s njom se više ne može razgovarati. A ja ne znam čitati.
„Ali Bako, ja znam čitati!“, uzviknu Unuka. „Gdje čuvaš tu svoju Bilježnicu?“
„Eno je u kuhinji u kredencu“, odgovori Baka.
Unuka ode u kuhinju, otvori kredenac i ugleda Bilježnicu. Učini joj se kao da je najednom zasjala nekim čudnim sjajem. A možda je tako i bilo, jer su kroz kuhinjski prozor ulazile sunčane zrake zalazećeg Sunca i padale na Bilježnicu. Uzme je pažljivo objema rukama i otrči do Bake.
„Evo“, reče i pruži joj Bilježnicu.
„A ne, samo je ti zadrži i potraži početak Priče“, reče Baka poljubivši Unuku u kosu.
Unuka uzme Bilježnicu, sjedne na klupu pokraj Bake, stavi Bilježnicu na krilo i polako svojim malim, mladim prstima počne okretati stranice. Bilježnica kao da je promijenila boju. Listovi su postali bjeljiji, možda su se malo i izravnali, kao da su počeli mirisati po proljetnom cvijeću koje je upravo procvalo u Bakinom dvorištu. Okrenuvši nekoliko praznih listova Unuka nađe početak Priče. Pogleda slova i vidje da su velika, lijepa, vesela. Izgledalo je kao da jedva čekaju da ih netko čita. I Ona počne čitati. Čitala je polako, tek je naučila, ali njoj se to učinilo mnogo lakše nego u školi. Čitala je punim srcem, unosila se u Priču, a Baka je pozorno slušala. Sva se pretvorila u uho. I kada je Unuka završila, u očima Bake i Unuke pojaviše se suze. Bile su to suze radosnice.
Unuka opipa svojim malim prstima listove Bilježnice i učini joj se da su i oni pomalo vlažni.
„Tako je Priča postala poznata svima!“ reče Deda i pogleda svoju Unuku. No Ona je već spavala čvrstim snom.
„Kakav kraj Priče sanja?“ pomisli Deda, još jednom poljubi Unuku i tiho izađe iz sobe.
