Marketing
Svjetionik
Posljednji svjetionik Edysstone
„Kad ste plovili noću po moru, sigurno ste pomislili, kako to brod plovi, kad se ništa ne vidi…Vidjeli ste doduše, kako daleko na obzorju bljeskaju nekakva bijela, zelena i crvena svjetla, ali se na njih niste mnogo obazirali.“
Tako počinje poglavlje „Svjetionici“ u knjizi „Mornari i brodovi“ autora Petra Mardešića.
Knjiga je to što ju je izdala izdavačka kuća „Mladost“ iz Zagreba davne 1952. godine. Tih godina djeca palih boraca NOB-a, barem ona čiji roditelji nisu bili baš narodni heroji već sam obični borci kao moj otac, dobivala su, da li za Novu godinu ili pak tadašnji Dan Republike, ne sjećam se više, praktične poklone: knjige, bilježnice i olovke, zimske hlače, rukavice i tome slično.
Tih sam godina i ja, kasnije je to ukinuto, dobivao takve skromne poklone. Jedan od njih je bila upravo spomenuta knjiga. Pročitao sam je kao cjelinu sigurno preko dvadeset puta, a pojedina poglavlja i više.
Knjiga počinje sa splavi opisujući preživljavanje trojice ratnih pilota, čiji se avion srušio u more, na gumenoj splavi tijekom 27 dana kad ih je konačno spasio jedan američki razarač. Nastavlja se poglavljima „Svjetionici“, „Kliperi“, …
Ta me knjiga toliko oduševila da sam kupovao i druge knjige slične tematike, pravio modele ratnih brodova (čuvam ih i danas) i s prijateljem uprizorivao pomorske bite (on je i danas veliki „fanovac“ pomorskih knjiga i pomorskih tema), i zanosio se kako ću jednog dana postati brodograditelj.
Životni putovi odveli su me u neke druge vode. Posjedujem tu knjigu. I danas je često prolistam sa sjetom.
* * *
Sjećanja iz djetinjstva i mladosti ne blijede lako. Vjerojatno upravo pod utjecajem spomenute knjige, prilikom boravka na moru zamjećujem mnoge stvari koje „tipični turisti“, željni kupanja i skupljanja D vitamina izležavajući se na suncu, ne vide.
U stanju sam, posebno u ovim poznim godinama, kad kupanje i plivanje sve više predstavlja napor a manje uživanje, dugo sâm sjediti na obali mora, promatrati zalazak sunca ili odsjaj mjeseca u mirnom moru, ležati na žalu u hladovini borova i slušati klokotanje mora što ulazi i povlači se iz kamenitih škarpi. Uživati u silini udaraca olujnih valova u tvrde stijene, zamišljajući kako ih mrve godinama, stoljećima i eonima, pretvarajući ih u sitan pijesak. Potvrđujući tako istinitost pitalice iz mladosti: što je tvrđe, voda ili stijene? Sanjariti uživajući u bonaci kada je more kao maslinovo ulje, gledajući jedrilice što nečujno plove plavom površinom i čekajući trenutak kad će nadošli val zapljusnuti pješčani žâl.
Noću promatrati svjetionike koji me u mislima vraćaju na spomenutu knjigu, na priču o „zloglasnom grebenu Eddystone, koji se ispriječio baš usred plovnog puta u važnu englesku luku Plymouth.“ O njemu i njegova četiri svjetionika, prvog sagrađenog 1698. i posljednjeg, četvrtog iz 1882. godine. Za ovaj posljednji autor kaže: „od udaraca svjetionik dršće, ali ta četvrta kula još i danas prkosi svim olujama.“
Tako barem piše u knjizi „Mornari i brodovi“.
Gotovo svake godine, još iz srednjoškolskih dana, provodim ljetne praznike odnosno godišnji odmor u srednje dalmatinskom gradu. U njemu posjedujem dio stare, autohtone dalmatinske kuće koju je moj djed sagradio tridesetih godina prošlog stoljeća. Mnogo se toga dogodilo i promijenilo tijekom tih desetljeća u životu tog gradića. Srušen je stari hotel i umjesto njega sagrađena tri nova od kojih jedan nosi ime starog – „Ilirija“. Uređene su plaže, šetnice, izgrađene marine, tenis igrališta, trajektna pristaništa, niknule su nove stambene i poslovne građevine. Jednom riječju: turizam je učinio svoje!
No ima nešto što je ostalo nepromijenjeno: svjetionici.
Od davnih vremena u tom gradu postoje tri svjetionika. Dva crvena, upozoravaju na opasnost izbočenih dijelova manjeg otoka što se nalazi ispred grada i jedan zeleni na ulazu u luku.
Sjećam se mladosti kada je njihovo svjetlo, što se u pravilnom ritmu pali i gasi, bilo gotovo jedino što se u sumrak i noću na tamnoj pozadini mora i neba moglo vidjeti. Uz njih bilo je tu još po koje svjetlo grada u kojem sam boravio, a u daljini prema sjevero-zapadu nekoliko svjetala susjednog mjesta. Ponekad je morem između svjetala svjetionika tiho prošla kakva svjećarica s nevidljivim ribarom u potrazi za ribom. I koliko je god takvih svjetala bilo, na tamnoj pozadini dobro su se uočavala treperujuća svjetla svjetionika koja su neprekidno, danju i noću jednakim ritmom upozoravala brodove na opasne stijene ili pak pokazivala put u sigurnost luke.
Tijekom godina, koje su brodile jedna za drugom poput svjećarica površinom mora i kao što more zahvaćeno dlanovima klizi između prstiju, znao sam često sjediti na obali i promatra igru svjetionika. U nekom vremenu palili bi se jedan za drugim. Zatim bi, jer ima periodi paljenja i gašenja nisu bili jednaki, odjednom dva svjetionika zasvijetlila istovremeno, a treći bi malo zaostao. Malo kasnije jedan od te dvojice bi zasvijetlio ranije, a drugi se izjednačio s trećim. Vrlo, vrlo rijetko bi se svjetla sva tri stopila u jedno. Bilo je to trenutak rijedak kao dobitak na lutriji. Gledao sam pokušavajući pogoditi kad će koja dva od njih tri zasvijetliti zajedno i nadajući se da će baš tu večer u jednom trenutku stopiti svoja svjetla u jedan titraj. Uvijek se u mislima vraćajući svjetioniku na grebenu Eddystone iz knjige „Mornari i brodovi“.
A onda su došla vremena kad sam njihova svjetla uočavao sve slabije. Da bi ih ugledao morao sam se dobro zagledati u smjeru u kojem sam znao da se nalaze. Njihova crvena i zelena oka sve više su se gubila u moru bijelih, plavičastih i žućkastih svjetala. Rasvjeta grada, nepotrebno agresivna, nadjačala je njihovu. Sve sam ih manje zamjećivao, sve rjeđe provodio večeri prateći njihovu igru. Na kraju gotovo i zaboravio na njih.
Prošlog ljeta ponovo sam sjedio sa suprugom na malom kamenom zidiću. U jednom trenutku na kratko je nestalo struje u većem dijelu grada. I odjednom su se pojavila dobro poznata crvena i zelena svjetla svjetionika. Jedino su ona ostala u posvemašnjem mraku, pokazujući na opasnosti i siguran ulaz u luku kao što su to radila i svih ovih godina tijekom kojih sam već pomalo zaboravio na njih. Onda je ponovo došla struja i svjetla svjetionika utopila su se u moru svjetla gradske rasvjete.
Da, ostali su svjetionici i dalje! No da li, barem ovako na ulazu u jarko osvjetljenje gradove, oni danas uopće imaju nekakvu svrhu?
Možda samo onda kad u gradu nestane struje.
Post je objavljen 06.04.2010. u 16:42 sati.