utorak, 06.04.2010.
Svjetionik
Posljednji svjetionik Edysstone
„Kad ste plovili noću po moru, sigurno ste pomislili, kako to brod plovi, kad se ništa ne vidi…Vidjeli ste doduše, kako daleko na obzorju bljeskaju nekakva bijela, zelena i crvena svjetla, ali se na njih niste mnogo obazirali.“
Tako počinje poglavlje „Svjetionici“ u knjizi „Mornari i brodovi“ autora Petra Mardešića.
Knjiga je to što ju je izdala izdavačka kuća „Mladost“ iz Zagreba davne 1952. godine. Tih godina djeca palih boraca NOB-a, barem ona čiji roditelji nisu bili baš narodni heroji već sam obični borci kao moj otac, dobivala su, da li za Novu godinu ili pak tadašnji Dan Republike, ne sjećam se više, praktične poklone: knjige, bilježnice i olovke, zimske hlače, rukavice i tome slično.
Tih sam godina i ja, kasnije je to ukinuto, dobivao takve skromne poklone. Jedan od njih je bila upravo spomenuta knjiga. Pročitao sam je kao cjelinu sigurno preko dvadeset puta, a pojedina poglavlja i više.
Knjiga počinje sa splavi opisujući preživljavanje trojice ratnih pilota, čiji se avion srušio u more, na gumenoj splavi tijekom 27 dana kad ih je konačno spasio jedan američki razarač. Nastavlja se poglavljima „Svjetionici“, „Kliperi“, …
Ta me knjiga toliko oduševila da sam kupovao i druge knjige slične tematike, pravio modele ratnih brodova (čuvam ih i danas) i s prijateljem uprizorivao pomorske bite (on je i danas veliki „fanovac“ pomorskih knjiga i pomorskih tema), i zanosio se kako ću jednog dana postati brodograditelj.
Životni putovi odveli su me u neke druge vode. Posjedujem tu knjigu. I danas je često prolistam sa sjetom.
* * *
Sjećanja iz djetinjstva i mladosti ne blijede lako. Vjerojatno upravo pod utjecajem spomenute knjige, prilikom boravka na moru zamjećujem mnoge stvari koje „tipični turisti“, željni kupanja i skupljanja D vitamina izležavajući se na suncu, ne vide.
U stanju sam, posebno u ovim poznim godinama, kad kupanje i plivanje sve više predstavlja napor a manje uživanje, dugo sâm sjediti na obali mora, promatrati zalazak sunca ili odsjaj mjeseca u mirnom moru, ležati na žalu u hladovini borova i slušati klokotanje mora što ulazi i povlači se iz kamenitih škarpi. Uživati u silini udaraca olujnih valova u tvrde stijene, zamišljajući kako ih mrve godinama, stoljećima i eonima, pretvarajući ih u sitan pijesak. Potvrđujući tako istinitost pitalice iz mladosti: što je tvrđe, voda ili stijene? Sanjariti uživajući u bonaci kada je more kao maslinovo ulje, gledajući jedrilice što nečujno plove plavom površinom i čekajući trenutak kad će nadošli val zapljusnuti pješčani žâl.
Noću promatrati svjetionike koji me u mislima vraćaju na spomenutu knjigu, na priču o „zloglasnom grebenu Eddystone, koji se ispriječio baš usred plovnog puta u važnu englesku luku Plymouth.“ O njemu i njegova četiri svjetionika, prvog sagrađenog 1698. i posljednjeg, četvrtog iz 1882. godine. Za ovaj posljednji autor kaže: „od udaraca svjetionik dršće, ali ta četvrta kula još i danas prkosi svim olujama.“
Tako barem piše u knjizi „Mornari i brodovi“.
Gotovo svake godine, još iz srednjoškolskih dana, provodim ljetne praznike odnosno godišnji odmor u srednje dalmatinskom gradu. U njemu posjedujem dio stare, autohtone dalmatinske kuće koju je moj djed sagradio tridesetih godina prošlog stoljeća. Mnogo se toga dogodilo i promijenilo tijekom tih desetljeća u životu tog gradića. Srušen je stari hotel i umjesto njega sagrađena tri nova od kojih jedan nosi ime starog – „Ilirija“. Uređene su plaže, šetnice, izgrađene marine, tenis igrališta, trajektna pristaništa, niknule su nove stambene i poslovne građevine. Jednom riječju: turizam je učinio svoje!
No ima nešto što je ostalo nepromijenjeno: svjetionici.
Od davnih vremena u tom gradu postoje tri svjetionika. Dva crvena, upozoravaju na opasnost izbočenih dijelova manjeg otoka što se nalazi ispred grada i jedan zeleni na ulazu u luku.
Sjećam se mladosti kada je njihovo svjetlo, što se u pravilnom ritmu pali i gasi, bilo gotovo jedino što se u sumrak i noću na tamnoj pozadini mora i neba moglo vidjeti. Uz njih bilo je tu još po koje svjetlo grada u kojem sam boravio, a u daljini prema sjevero-zapadu nekoliko svjetala susjednog mjesta. Ponekad je morem između svjetala svjetionika tiho prošla kakva svjećarica s nevidljivim ribarom u potrazi za ribom. I koliko je god takvih svjetala bilo, na tamnoj pozadini dobro su se uočavala treperujuća svjetla svjetionika koja su neprekidno, danju i noću jednakim ritmom upozoravala brodove na opasne stijene ili pak pokazivala put u sigurnost luke.
Tijekom godina, koje su brodile jedna za drugom poput svjećarica površinom mora i kao što more zahvaćeno dlanovima klizi između prstiju, znao sam često sjediti na obali i promatra igru svjetionika. U nekom vremenu palili bi se jedan za drugim. Zatim bi, jer ima periodi paljenja i gašenja nisu bili jednaki, odjednom dva svjetionika zasvijetlila istovremeno, a treći bi malo zaostao. Malo kasnije jedan od te dvojice bi zasvijetlio ranije, a drugi se izjednačio s trećim. Vrlo, vrlo rijetko bi se svjetla sva tri stopila u jedno. Bilo je to trenutak rijedak kao dobitak na lutriji. Gledao sam pokušavajući pogoditi kad će koja dva od njih tri zasvijetliti zajedno i nadajući se da će baš tu večer u jednom trenutku stopiti svoja svjetla u jedan titraj. Uvijek se u mislima vraćajući svjetioniku na grebenu Eddystone iz knjige „Mornari i brodovi“.
A onda su došla vremena kad sam njihova svjetla uočavao sve slabije. Da bi ih ugledao morao sam se dobro zagledati u smjeru u kojem sam znao da se nalaze. Njihova crvena i zelena oka sve više su se gubila u moru bijelih, plavičastih i žućkastih svjetala. Rasvjeta grada, nepotrebno agresivna, nadjačala je njihovu. Sve sam ih manje zamjećivao, sve rjeđe provodio večeri prateći njihovu igru. Na kraju gotovo i zaboravio na njih.
Prošlog ljeta ponovo sam sjedio sa suprugom na malom kamenom zidiću. U jednom trenutku na kratko je nestalo struje u većem dijelu grada. I odjednom su se pojavila dobro poznata crvena i zelena svjetla svjetionika. Jedino su ona ostala u posvemašnjem mraku, pokazujući na opasnosti i siguran ulaz u luku kao što su to radila i svih ovih godina tijekom kojih sam već pomalo zaboravio na njih. Onda je ponovo došla struja i svjetla svjetionika utopila su se u moru svjetla gradske rasvjete.
Da, ostali su svjetionici i dalje! No da li, barem ovako na ulazu u jarko osvjetljenje gradove, oni danas uopće imaju nekakvu svrhu?
Možda samo onda kad u gradu nestane struje.
06.04.2010. u 16:42 •
11 Komentara •
Print •
#
| < |
travanj, 2010 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
|
|
1 |
2 |
3 |
4 |
| 5 |
6 |
7 |
8 |
9 |
10 |
11 |
| 12 |
13 |
14 |
15 |
16 |
17 |
18 |
| 19 |
20 |
21 |
22 |
23 |
24 |
25 |
| 26 |
27 |
28 |
29 |
30 |
|
|
Srpanj 2020 (1)
Travanj 2020 (10)
Ožujak 2020 (12)
Veljača 2020 (6)
Siječanj 2020 (8)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (3)
Listopad 2019 (1)
Kolovoz 2019 (3)
Srpanj 2019 (5)
Lipanj 2019 (3)
Svibanj 2019 (5)
Travanj 2019 (8)
Ožujak 2019 (3)
Veljača 2019 (3)
Siječanj 2019 (2)
Prosinac 2018 (2)
Studeni 2018 (4)
Listopad 2018 (2)
Rujan 2018 (3)
Kolovoz 2018 (8)
Srpanj 2018 (14)
Lipanj 2018 (6)
Svibanj 2018 (10)
Travanj 2018 (5)
Ožujak 2018 (9)
Veljača 2018 (7)
Siječanj 2018 (8)
Prosinac 2017 (14)
Studeni 2017 (12)
Listopad 2017 (5)
Rujan 2017 (15)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (2)
Lipanj 2017 (7)
Svibanj 2017 (13)
Travanj 2017 (12)
Ožujak 2017 (9)
Veljača 2017 (7)
Siječanj 2017 (6)
Prosinac 2016 (12)
Studeni 2016 (6)
Listopad 2016 (6)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (11)
Lipanj 2016 (9)
Svibanj 2016 (9)
Travanj 2016 (8)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
opće teme protiv ljudske gluposti i još ponešto
prvi post objavljen 11.12.2007.
e-mail: semper_contra@net.hr
Ceterum censeo EU esse delendam!
"MUDROSLOVI" SEMPER CONTRE
(nađu li se slični to samo znači da nisam jedini "semper contra" na svijetu)
* * *
Svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali ga nitko silom nema pravo nametati drugom!
Sve je dobro kad se pomiriš da ništa nije dobro.
Glupo je biti živ a ne moći živjeti.
S osobama kojima je Religija iznad Razuma ne raspravljam o religiji. Jednako tako s osobama kojima je Nacija iznad Čovjeka ne raspravljam o Naciji.
Čovjek je nekad živio među ljudima, danas živi među strojevima, sutra će među robotima.
Narod koji sustavno briše prošlost pišući novu povijest, nikada neće imati budućnost.
Hrvatska je lijepa zemlja, ali ružna država.
Socijalizam/komunizam me naučio da ne vjerujem u ništa kao apsolutnu Istinu.
Najvrednije što je čovjek kao živo biće stvorio su: Umjetnost i Matematika. Bez njega njih ne bi bilo.
Smisao postojanja je stvaranje života. Svrha je naučiti potomke da prežive i naprave isto. I to je sve!
Hrvatska je mala zemlja velikog kriminala.
Zdravog ljudi posjećuju rijetko, bolesnog često, a na pogrebu se skupe svi znani i neznani.
Bolje je biti mrtav nego živ a ne moći živjeti.
Bethoven je svoju glazbu slušao, ali je nije mogao čuti.
Spomenici čovjeku lako se ruše, ali njegova djela ostaju.
Kapitalizam je savršen poredak za nesavršen ljudski rod.
Ateist/agnostik treba biti bolji čovjek od vjernika. Njemu nema tko oprostiti grijehove, dok će vjerniku oprostiti Bog.
Misliti je za mnoge ljude najteža aktivnost.
Kakav je ispao, možda je Bog čovjeka stvorio samo na svoju sliku.
Lako je djecu praviti ali ih je teško odgajati.
Među glupanima i pametan postane glup. Obrat ne vrijedi.
Vlast daje manje prava dajući veće obaveze. Puk traži veća prava tražeći manje obaveza.
Apsurd čovjekovog života: ako mu nije lijep ne želi živjeti, ako mu je lijep ne želi umrijeti.
Svi naši političari mora da su izučili molerski zanat. Farbaju nas već četvrt stoljeća.
Ratovi su dokaz da svijetom vladaju budale.
I u mraku totalitarizma kao i u bljesku demokracije narod ne vidi što radi vlast.
Svaki rat protiv budala je unaprijed izgubljen!
Pravi domoljub živi u inozemstvu, Hrvatsku nosi u srcu a euro ili dolare u džepu.
Ljudski rod evolucijski je vrhunac s kojeg će se survati u ponor kojeg je sam stvorio.
Pravi borci za ideale spremni su dati svoje živote. Je su li današnji borci za očuvanje okoliša spremni učiniti isto?
Da li je dilema tanjur - tanjir važnija od dileme je li on pun ili prazan?
Princip djelovanja političkih garnitura: „Prije njih nije bilo ničega, poslije njih neće ostati ništa."
Da ne proizvodimo komunjare i ustaše proizvodili bi automobile.
Na ono što je važno mali čovjek ne može utjecati, na ono što može nije važno.
Štuje Boga, al ga psuje, jer ga ne poštuje!
Revolucije pokreću idealisti, plodove beru karijeristi.
Nikako ne mogu shvatiti mentalni sklop mnogih religioznih ljudi: klanjaju se bogovima, poklanjaju mrtvima cvijeće i ubijaju žive. Sve u ime istih bogova.
U očekivanju da mu prođe ružan trenutak u životu prošao mu je neprimjetno cijeli život.
Vjera, religija i Crkva nisu jednoznačnice. Mnogi to ne znaju ili ne shvaćaju.
Vjenčanja sve glamuroznija, trajanje brakova sve kraće.
Nije sve u novcu, ali u svemu je novac.
U prošlosti ljudi su znali jesu li robovi ili slobodni. Danas ljudi misle da su slobodni iako su robovi.
Naporno je biti s ljudima, ružno je biti sam, ali najteže je među ljudima biti sam.
Čovjek treba biti ili Einstein ili čobanin na Vlašiću.
Hrvati gledaju u prošlost jer ne vide budućnost.
Lažući, lašci na kraju prevare samo sebe.
Teist u Kristu traži Čovjeka, ateist/agnostik u Čovjeku traži Krista.
Strah da će nuklearna bomba uništiti svijet je neopravdan. Svijet će uništiti – smeće.
I politika i religija obećavaju raj a donose pakao.
Mlade treba liječiti. Starima omogućiti da umru dostojanstveno.
Poznanstvo, prijateljstvo, ljubav, brak, dosada.
Čovjek je čovjeku – čovjek. Ono drugo je uvreda za vuka.
Nedostaju mi Ljudi. A tako ih je malo.
Čovjek ne dolazi svojom voljom na svijet niti mu je dozvoljeno da ga svojom voljom napusti.
Nikad nisam sâm. Uz mene je uvijek moje drugo ja. Ponekad mi je teško s njime.
Dok hrvatska se srca slože i pluto potonut može.
Nedostaje mi ljubavi jer je ne znam ni davati ni primati.
Lojalnost i poltronstvo dijeli tek tanka linija.
Glup čovjek nije opasan, ali postaje ako toga nije svjestan.
Umjetnost je dar Boga, politika Sotone.
Da bi čovjek gledao trebaju mu oči, a da bi vidio treba mu vizija.
Čovjek snuje, Bog određuje...a žena naređuje!
Nije li neobično da se oni koji vjeruju u vječni život boje smrti?
Da je zemlja od zlata ljudi bi se tukli za šaku blata.
Domoljubi Domovinu brane i izgrađuju a ne prodaju i potkradaju.
Domoljublje se čuva u srcu, a ne na srce položenom rukom.
Istina je da jabuka ne pada daleko od stabla ali se ipak može daleko otkotrljati.
Mnogi će lakše pokrenuti planinu nego usne i reći: oprosti!
Tražeći djetelinu s četiri lista izgubio je sreću.
Pravilo spokojnog življenja.
Prigušeno govoriti, prigušeno raditi, prigušeno slušati radio, prigušeno misliti, prigušeno živjeti!
Komunisti su zakonom oduzeli imovinu pojedincu, demokrati narodu.
Vrag nije crn kako se riše, crnji je.
Čovjek odlazi, samo njegova djela ostaju. Dobra ili loša.
Vojnici su školovani ljudi s diplomom za ubijanje.
Nuklearna bomba može uništiti čovjeka, komunikacijska bomba njegovu privatnost. Obje njegovu slobodu.
Pojedini roditelji svoju djecu doživljavaju kao kućne ljubimce. Kad im dosade prepuste ih ulici.
Država ne daje ništa. Samo uz proviziju prebacuje iz džepova jednih u džepove drugih.
Borac protiv tiranije istovremeno je i heroj i terorist.
Golemo materijalno bogatstvo može se steći samo pljačkom banke ili pljačkom naroda.
Samo ljubav može probuditi Čovjeka u čovjeku, ali ona je tako rijetka kao biser u školjci, dijamant u tamnim njedrima zemlje ili zrnce zlata u rijeci.
Ništa se ne mora osim umrijeti i sve se može osim izbjeći smrt!
Kao što jedno zrno tvori hrpu, tako i jedan čovjek tvori čovječanstvo!
Umjetnost je jedino što čovjeka razlikuje od životinje!
Ubiješ li čovjeka ubio si jedan od milijardi svjetova.
