semper contra
nedjelja, 21.03.2010.
„Martin v Zagreb, Martin z Zagreba“ – 5. dio
Subota (13.03.) navečer. Stojim ispod tuša dok me voda ugodno miluje po čitavom tijelu. Sutra ću u Samobor. Uspio sam, nakon obiteljskog savjetovanja, povezati dvije stvari, čuvanje unuka i prijavak u KZT. Razmišljam jesam li što propustio u pripremama za prijavak. Pred očima slijed događaja.
* * *
U srijedu podigoh nalaze CT. Ponovni susret s urologom. Kratko je trajao. Dao mi je upute za kontakt s radiologom dr. S. u KZT („Klinika za tumore“, ta će se kratica od sada češće pojavljivati u mojim postovima), uz riječi:
- Dalje ćete sami. Kod mene dođite na kontrolu za dva mjeseca s potrebnim nalazima.
- Znači, cijeli postupak će sigurno trajati dulje od dva mjeseca – pomislih, a na glas rekoh – doviđenja!
Dolazak kući. Skeniranje i kopiranje cijele medicinske dokumentacije dobivene od urologa. Prebacivanje skeniranih dokumenata na UBS, za svaki slučaj. U tašku ubacih i svu „srčanu“ dokumentaciju.
– Ne bute vi više mene zezali da nemam papire!
– pomislio sam.
Kasnije otvaram Internet (blagodat modernog vremena), nalazim website KZT, kontakt adresu, e-mail.
- Ajde da probam s e-mailom. Ako ne uspije, sutra ću ih nazvati telefonom. - Ispunim predloženi formular, ime i prezime, adresa, kratki opis dosadašnjih postupaka i – klik. Drugi dan stiže odgovor.
Poštovani!
Na pregled možete doći 17.03.2010. u 10 sati u ambulantu dr. S.
Sa sobom ponijeti uputnicu za pregled u radioterapijskoj ambulanti i svu medicinsku dokumentaciju koju imate.
S poštovanjem
Administrator
Klinika za tumore
Odgovaram da sam primio e-mail i potvrđujem dolazak. Ponovo otvaram website, tražim gdje se točno KTZ nalazi, Ilica 197. Zovem centralu i raspitujem se je li ima mjesta za parkiranje, nema. Preporučuju javnu garažu pa tramvajem do stanice Sv. Duh i onda stotinjak metara natrag. Hvala, hvala.
Još malo čitam website, sve lijepo opisano, cijeli postupak od prijama do početka zračenja. I na kraju nađem tekst:
Zablude i neistine o radioterapiji....
- da bolesnici zrače nakon terapije
- da su bolesnici koji se zrače stoga opasni, pa se ne smiju približavati svojim ukućanima
- da ne smiju sušiti kosu fenom
- da ne smiju jesti puding
- da zračenje uzrokuje plikove na koži
- da bolesnice ne smiju glačati rublje (ipak ostaje dilema, mogu li bolesnici?)
- da bolesnice ne smiju kuhati (vidi dilemu red iznad)
* * *
Tuširanje privodim kraju. I odjednom šok, kao da me pogodila munja.
- Budalo, nisi podigao uputnicu za KZT!!! 
A subota je, u nedjelju putuješ!
Pribravši se malo, počinjem razmišljati kako mi se to moglo dogoditi. Sjetih se da mi je moja liječnica rekla: „Kada dobijete TERMIN dođite po uputnicu.“ Ja sam to shvatio kao dan kada ću dobiti termin za zračenje i automatski sam pojam uputnice izbacio iz misli dok ne dobijem taj termin.
Kada bi sada detaljno opisivao sva moja raspoloženja koja su me hvatala od te subote navečer do srijede ujutro trebao bi mi čitav jedan post. Moja vječita težnja da sve bude savršeno, dovela je do toga, da sam sada činjenicu kako nemam tu nesretnu uputnicu doživljavao kao nešto daleko strašnije nego cijeli taj slučaj vezan uz moju bolest. Bio sam ljut na sebe što sam zaboravio podići uputnicu, na sustav da mi u doba interneta uopće u takvom obliku treba, što se nisam sjetio poznanici reći da pošalje HP-expressom itd.
Zato samo ukratko:
U nedjelju sam telefonom dogovorio s poznanicom da u ponedjeljak ode do liječnice, zatraži uputnicu i pošalje je poštom u Samobor. Naravno običnom poštom, zaboravivši na HP express (obični express je sporiji od običnog pisma, provjereno!).U ponedjeljak ujutro nazvao sam liječnicu i objasnio joj problem. Odmah potom poznanicu da je sve sređeno. Cijelu nedjelju i ponedjeljak strepio hoće li pismo stići do utorka.
Naravno nije stiglo! Što sada? Poštar dolazi poslije deset sati ujutro, a ja u deset trebam biti u KZT!
Opet šizim.
- Pa platit ćeš pregled, ako te ne prime bez te uputnice – tješi me supruga.
No teško je mene utješiti takvim riječima. Znam da je i to moguće, ali ja ne volim da se stvari ne odvijaju kako treba. I to je glavni uzrok ljutnje.
U srijedu ujutro pali se lampica: zovem poštu u Samoboru i objašnjavam situaciju. Spojili su me na kvartovskog dostavljača, on je pretražio svoju torbu i našao pismo. U 7.20 bio sam na pošti i u ruci držao dragocjeni papir. U pola osam sjedio u prigradskom autobusu Samobor – Črnomerec sretan i zadovoljan. Nije važno što me čeka, glavno da ja sve papire imam po „pravilima službe“ i da me nitko na šalteru neće zafrkavati.
Nakon četrdeset pet minuta bio sam na Črnomercu. Imao sam još dosta vremena pa sam ušao u najuređeniji i najuredniji kafić kojeg sam našao na putu prema KZT, sjeo i naručio kapučino.
Kad ga popijem, nastavit ću dalje.
A ako ste nestrpljivi, skuhajte si ga i vi. Pijući brže će vam proći vrijeme do slijedećeg, posljednjeg posta pod ovim naslovom!
