Marketing
Tko se to boji smrti?
Indijanski poglavica Teksumeh u jednom od svojih četrnaest pravila kaže:
„Kada ti dođe vrijeme za smrt nemoj biti poput onih čije je srce prepuno straha, pa onda plaču i mole kako bi još malo poživjeli na drugačiji način.“
Pišeš @Borise u svom komentaru na moj posljednji post:
Prijatelju dragi, ali smrt ne postoji. Postoji samo život. Vječni život. To ti svjedoči ova pjesma.
Hvala na riječima na početku prve od ovih četiri rečenica: „Prijatelju dragi!“ Meni nema ljepšeg nego kada me netko nazove „prijateljem“ pogotovo ako se ne znamo osobno i premda se u nekim životnim stavovima dijametralno razlikujemo. Kao što se na primjer ne slažem s preostalim dijelom tvojeg komentara. No o tome u ovom postu ne želim niti imam volje raspravljati. Posebno ne ulaziti u analizu pjesme i tvrdnje da baš ona svjedoči o postojanju „vječnog života“.
* * *
Neki dan u razgovoru netko mi reče kako je neka gospođa, povodom smrti svog tasta, izjavila: „Znate, umro mi je tast, a imao je tek 94 godine!“
Kažu da je od „velikog praska“ prošlo petnaest milijardi godina. Jednako tako tvrde da je planeta Zemlja, kolijevka homo sapiensa, stara oko pet milijardi godina, a da se moderan čovjek pojavio tek prije 400.000 godina.
Taj čovjek, kao jedinka, obično živi između pedeset i stotinu godina, kako gdje. I svjestan je koliko je to kratko vrijeme bivanja čak i u usporedbi s trajanjem, na primjer jedne sekvoje, a kamoli od pojave njegove vrste.
I kako da riješi frustraciju? Kako da živi i dalje „na drugačiji način“?
Izmisli „dušu“ i njezin vječni život! Grešno (?) tijelo, materija, pretvara se u prah, energiju, a ostaje „duša“ (čista?). Koja se seli, prema jednima, u neko drugo živo biće i evo je opet na Zemlji (doduše „duša“ ne zna da je već bila na Zemlji, ali ipak), ili prema drugima odlazi na „nebo“, pravi društvo Bogu u iščekivanju njegove odluke kojom će sve te duše uskrsnuti i ponovo vratiti na zemlju pretvorenu u raj, i udahnuti ih u vječno mlada tijela.
Kada se tako razmišlja, lakše je, kažu, prihvatiti neminovnost smrti.
Ipak se pitam: a zašto se onda oni koji u to vjeruju tako boje smrti, zašto im je toliko stalo da „dožive stotu“, i je li će im biti, kada je dožive, i toliko dosta?!
Ja se smrti ne bojim. A zašto i bih? Umiranja da, svakako (posebito bolnog i zato sam zagovornik dobrovoljne eutanazije), ali smrti ne. U svom životu sam ispunio sve obveze koje su mi bile postavljene. Svejedno od koga: roditelja, samog sebe, društva, Svevišnjeg ili jednostavno jer je takav zakon evolucije.
Rodio sam se (doduše ne svojom voljom), školovao se, svojim četrdeset godišnjim radom i „postavljanjem na noge“ dva sina koji su bili „marljivi“ pa su mi, eto, podarili i unučad, osigurao opstanak naroda, države i vrste, a ostat ću (nadam se) u njihovim mislima i nakon smrti, i…..gotovo je.
Kao što sam već nebrojeno puta rekao: život je kao partija šnapsa. Igra se do 66, može i dalje, ali to više nije bitno, više se ne broji. Počinje nova partija, na scenu stupaju neki „novi klinci“.
I zašto bih se onda bojao smrti? Pa to je prirodna stvar kao i rođenje. I meni tu ne treba nikakav štap „vjerovanja u vječni život“ da bi se mogao pomiriti s tom neupitnom činjenicom: da sve ima svoj početak, razvoj i kraj.
I na kraju: ponovo ti hvala za ono „prijatelju dragi!“ To je najviše što si mi mogao dati. Mnogo više od „vječnog života“.
Post je objavljen 10.03.2010. u 14:32 sati.