semper contra
četvrtak, 25.03.2010.
Martin v Zagreb, Martin z Zagreba – 6. (posljednji) dio
Uvodna napomena:
Oprostite na kašnjenju.
Vjerojatno vam kapučiniji, koje ste popili čekajući ovaj posljednji nastavak, već izlaze na nos i uši. Ali tako je to kada vjerujete „kompjuterskom guru-u“. Nabavio sam Windovs 7 i pitao guru-a koliko mu treba za instalaciju. Njegovih sat vremena trajao je 24 sata. I još ne mogu poslati tekst na printer jer ga kompjuter sada ne raspoznaje, iako je na stolu pokraj njega 
!
No vratimo se temi.
* * *
Pijem tako taj svoj kapućino i gledam. Kafić (imena IN SPE) na prvi pogled me asocira na jednotračnu kuglanu. Relativno dugačak i uzak. Iako posjetioci puše, ne osjeća se miris dima. Profesionalni pogled na strop i uz zid pokazuje da je za ventilaciju/klimatizaciju uloženo dosta novaca.
Ulazni dio sa šankom za jednu stepenicu podignut u odnosu na ostali dio. S desne strane tog dijela šank, s lijeve stolice na jednoj nozi uz konzolno pričvršćenu dasku u funkciji stola.
U donjem dijelu s lijeve strane klasična, ali u modernističkoj izvedbi metal-plastika, konfiguracija: stol i četiri stolice. S desne strane u prve dvije trećine na podestu, uz zid, fotelje u komadu kao klupe, stolovi na jednoj nozi, a s druge njihove strane visoke barske stolice s četiri nogu. U posljednjoj trećini „reprezentativni“ separe s niskim stolićem i udobnim foteljama. Sve u sivo, krem, crnoj kombinaciji boja. Na kraju prostorije, ulaz u sanitarni čvor sa simbolima @ i B neodoljivo asocira na prostor čunjeva u kuglani.
Sjedim uz prvi stol na lijevoj strani okrenut prema ostalim stolovima i promatram goste. Izgleda da tu zalazi „blazirana“ krema ovog kvarta. Stariji, s desnim malim prstom ruke u gipsu, obučen u elegantno klasično odijelo, u društvu jednog malo mlađeg gospodina i vjerojatno zbog toga i nešto modernije „ancugiranog“, sjede na desnoj strani, preko puta mog stola. Niže od njih dvojica mlađih „modernih menadžera“ kojima je danas trend ošišana glava do kože. Naravno u skladu s tim i obučeni u „obleku“ najnovijeg trenda.
Na upit konobara: „Kava s mlijekom?“ jedan od njih s malom dozom čuđenja odgovara: „Moju kavu!“ Konobar opet ponavlja pitanje, i dobiva isti odgovor, sada malo ljutitim glasom. Očigledno je česti gost pa se čudi kako to konobar ne zna što je to „moja kava“. Ispostavilo se da je to ipak samo kava s mlijekom.
Na kraju prostorije jedna dama s gospodinom što je obučen skromnije od ostalih, ali još uvijek izgleda „hoh“ u odnosu na moje sportske crne papuče, izlizane traperice (nisu Lewis) i vindjakne koja na kraju zimske sezone već godinama ide na kemijsko čišćenje.
Imam još vremena, pa kako je prvi kapučino bio OK (iako sam ga čekao sve dok ostali nisu bili posluženi) naručih još jedan. U međuvremenu se pojavila još jedna „blazirana“ osoba u obliku mlade „poslovne“ žene „skocane“ u visoke crne, uz noge pripijene čizme, izrazito visokih potpetica, tričetvrt dugačkim kaputom od crnog krzna (možda i umjetno), kratko ošišana, u ruci tegli veliku, crnu aktovku s četiri pregrade. Projurila je uz stariju gospodu potapšavši jednog mladića koji im se u međuvremenu pridružio. Očigledno se poznaju.I odjurila do dvoje na kraju lokala. Konobar je odmah pojurio do nje, zaboravivši da sam ja tu bio prije nje i naručio kapučino, primio narudžbu, i tek tada zajedno s njezinom donio i meni. Ovaj je bio „bljak“. Očigledno mi je dao na znanje da ovakvi tipovi, klošari, nemaju što tražiti u tako „otmjenom“ lokalu.
Popio sam kavu, platio i zaključio da sam ovdje treći puta: prvi, zadnji put i nikada više, pa krenuo dalje u potragu za KZT. Na moj pozdrav „doviđenja“ nisam čuo odgovor.
Idem i gledam u brojeve kuća. Sve sam bliže broju 197. Prolazim pokraj 199 i slijedeći objekt je visoka građevina obložena sivim pločama (metalnim, plastičnim?) bez prozora. Oko nje ograda koja daje na znanje da se tu gradi. Iza ograde tabla s podacima. Nema podatak da se radi o KZT, već samo da je investitor Ministarstvo zdravstva, da se radi o zdravstvenom objektu i da je predviđeni rok završetka radova veljača 2008. godine (sic!). Prođem pokraj zgrade i nastavim dalje. Uskoro uviđam da sam otišao predaleko. Vraćam se, skrećem u okomitu ulicu, pa prva desno. U toj ulici pred vratima zgrade spazim poštara. E taj će znati gdje je KZT. Pitam ga, a on pokazuje rukom na onu sivu zgradu i kaže da je to KZT, samo moram ponovo na Ilicu i onda uz zgradu do ulaza koji je na suprotnoj strani. Poslušah ga.
I evo me pred ulazom. Odmah je bilo jasno da sam pred pravom zgradom – troja ambulantna kola s registarskim tablicama drugih gradova. Između ostalih i iz moga grada. Prevoze „nositelje životinjica“ na tretman.
Ulazim u haal i tražim šalter s informacijama. Nema, ima samo porta. Ispred porte jedan gospodin. Stanem pokraj njega. Raspituje se za broj sobe dr S. Sestra iza stakla ljubazno tumači. Čujem i ja. Gospodin zahvaljuje i odlazi. Sestra pita:
„Koga vi trebate?“
„Znam sve, čuo sam vaš odgovor gospodinu prije mene. Idemo kod istog liječnika.“ kažem uz osmjeh i odlazim u rečenom smjeru.
Prolazeći spojnim hodnikom prilazim prostoriji bez prozora, ali s mnogo pacijenata. Začudo ne čuju se nikakvi glasovi. Nisam navikao na tišinu u čekaonicama. Čuo sam ja doduše neki zvuk, nešto kao škljocanje jastoga, ali to je ipak bila samo moja uobrazilja.
Prijava na šalteru. Nakon opetovanog provlačenja legitimacija zdravstvenog osiguranja i konstatacije: što? to je nova – da – ma uvijek nešto novo izmišljaju, sestra je uspjela obaviti formalno-birokratski dio. - Evo sjednite tu i pričekajte. - Bilo je 9.45.
Sjeo sam, izvadio knjigu „Kolijevka za macu“, stavio je na krilo i ogledao se po čekaonici. Pacijenti mirni i šutljivi. Ima mlađih od mene i naravno starijih. Barem tako izgledaju. Mnogi i ne izgledaju loše, barem izvana, ali ima, naročito oni koje dovoze u kolicima ili u bolničkim krevetima, za koje sam odmah pomislio: ovi su zreli za eutanaziju, najefikasniji način za spas našeg posrnulog zdravstva. Kada sam shvatio princip prozivanja, mirno sam otvorio knjigu i počeo čitati.
Čuh svoje prezime kroz otvorena vrata ambulante. Zatvorih knjigu i pogledah na mobitel. 11 sati. Uđoh u malu prostoriju u kojoj ima mjesta za jedan omanji stol, dvije stolice za liječnika i jedna za pacijenta. U pozadini vidim još neki medicinski inventar za koji ne znam čemu služi budući da je tako nagruvan da se mu teško može uopće prići.
„Dobar dan!“
„Dobar dan“, odgovara doktor i odmah čujem da malo „frflja“, lagana govorna mana. Mlađi, za moje pojmove, vrlo ugodan i nasmijan. Unatoč neprikladnim uvjetima u kojima radi i velikom prometu pacijenata. Uz njega ženska osoba sa stetoskopom oko vrata. Znak da se također radi o doktorici. Prelistavaju nalaze urologa koje sam predao na prijamnom šalteru.
„Ako vam treba imam sve skenirano na USB-u, a imam i svu dokumentaciju o liječenju srca“, kažem poučen iskustvom u hitnoj u mom gradu.
„Ne hvala, ne treba nam“, odgovara doktor i nastavlja s doktoricom analizu nalaza urologa. Složiše se oko toga da treba zračenje, doktor napiše nalaz i reče:
„Dakle, situacija zahtijeva zračenje. Dobit će te poštom vrijeme za pripremne radnje, zatim će te nakon tjedan, dva početi sa zračenjem.“
Na moje pitanje o datumima, doktor mi reče kako će prva faza biti za neka tri mjeseca, a početak zračenja mogu očekivati početkom srpnja, završetak krajem kolovoza. Još mi je objasnio što me sve pri tome čeka, no to ću preskočiti da vas ne zamaram detaljima i dao četiri stranice gusto pisanog teksta sa svim podrobnim informacijama uključivo i moguće neželjene komplikacije. One naravno nisu tako šaljive kao u prošlom postu citirane „zablude“ o zračenju, pa vam ih također neću opisivati. Kako ne bi već sada donijeli odluku da se u toj ustanovi ne pojavljujete, ako bi vam ne daj Bože, u poznim godinama života bilo potrebito.
Izašao sam iz ambulante. Na mobitelu je bilo 11.12.
U čekaonici više nije bilo mnogo ljudi, uglavnom su prevladavali kandidati za ….! Uputio sam se hodnikom prema izlazu razmišljajući:
„Eto, netko će se ovog ljeta izlagati zračenju Sunca, a ja X zrakama. Svakome prema zasluzi!“
Prekjučer sam dobio obavijest poštom: na pripremni tretman dođite 9.06. u 14.30.
Kraj
